Sedam(za kraj)

Kad sam počeo pisati ovaj blog stavio sam naslov i ... kua onda je počelo. SMS, mesages, telefon, Skype ... bogu hvala da sam retardiran pa nemam whatsapp, viber, ili ostale kerefeke. Uglavnon da ne pričam opet one priče kao No.1 od prapovijesti do danas, godina je pošla u kvasinu i nova mi se smješi. Mislim da je to neki kurvanjski osmjeh jer nema teorije da će biti bolja od ove. Ali nekako sam je preživio. Skor je tanjušan što se tiče utrka i njihove uspješnosti. Ali sam zadovoljan sa time koliko sam trčao. Gotovo da sam dosegnuo za mene nedostižnih 10 km dnevno. Fali mi manje više oko 400 km ali je za cijelih 1000 km više od prosjeka prijašnjih godina ... mašala. A imao sam još sedam dana. Sad je ostalo samo još pet. Toliko sam dana još i u radnom odnosu, odnosno na godišnjem odmoru. Kruh te j... nisam bio na godišnjem dulje od dva tjedna ne sjećam se kad. Ovako sam odvalio cijeli mjesec i kao svaki besposlen pop koji krsti praščiće ja sam opet istrčao rekordni broj kilometara za prosinac. Malo sam se zaigrao i dužinama pa je ova zadnja već četvrta u ovom mjesecu i već dulja od 30 km. Što je još čudnije nisam trčao dužine sam kao obično i na svakoj nas je bilo sve više. Na ovoj posljednjoj čak sedmorica. Doduše nismo baš svi krenuli skupa i neki su se priključili nakon deset kilometara. Ali svi su vrlo lako pratili tempo i na koncu smo iako svatko sa svojim planom završili većinom preko 30 km. Mada osim konstantne upale zgoba palca nemam nikakvih drugih smetnji ipak neću više trčati dužinu ove godine. Zadnjih sedam dana ću polako i pomalo, kao penzić na ledu. Čak sam obećao da ću doći na Ho Ho Run 31.12. u Medulin. Da bar jednom završim godinu sa utrkom iako nemam namjeru trčati brže nego tempo na treningu. Kažu mi da u zadnje vrijeme nisam baš društven. No to je samo zima u meni i oko mene koja okiva ne samo moje zglobove već pomalo i dušu. A tek je počela i ne živim u sibiru ili na aljaski brrr.