Kad se nečega jako bojiš trebš upravo to napraviti kako bi prevladao strah.
Pribojavao sam se jako ovog tjedna u kojem bi trebao istrčati najviše kilometara i k tome još tri intenzivna treninga. Od toga dva po meni i mnogim mojim kolegama najteža treninga. Tempo trčanje od 12 km više kao nije teško?
Da stvar bude u zoni horora tu je još bio garant bolni posjet mom kostolomcu Marijanu i zabrinjavajući pregled kod Pehareca. Za to sam iskoristio dan nakon Frank's Killer tempo treninga kojeg sam usprkos bolovima u zadnjoj loži odradio solidno. Prosjek 13 brzih i 12 sporih intervala koji se trče bez pauze je bio identičan kao prije Ljubljane 2016 godine ali brze sam trčao mrvu sporije dok sam spore trčao malo brže. Ukupno vrijeme za 10 km je bilo 41:20 ali puls mi je ipak bio malo viši nego prije dvije godine. Mada nisam osjećao uobičajenu slabost pred kraj treninga, bolovi u zadnjoj loži su ga značajno obilježili. Možda i baš zbog bolova nisam osjećao umor iako moje srce kaže da sam bio previše u crvenom. Inače sad kad čitam knjigu "Endure" pomalo mi se počinje raspetljavati taj gordijski čvor oko osjećaja umora i bola te kako utječu na našu izvedbu.
Marijan je pokušao sve dovesti u red sa polovičnim uspjehom ako ne računam bolove koji se pojave na neočekivanim mjestima nakon masaže kod njega. No to su slatke muke jer znam da prolaze za jedan dan pa se samo treba strpiti.
U subotu sam nažalost morao provesti cijeli dan na još uvjek umornim nogama.
Od rana jutra jurnjava po dućanima i kod mesara jer je žena slavila sa malim kašnjenjem rođendan. Obično sve ona odradi ali ovaj put je poželjela prvi put da slavi u prirodi sa roštiljanjem i svim onim lijepim stvarima koje ja imam za moj rođendan kad je ljeto već u punom zamahu. Mislio sam da će biti ogromna gnjavaža napraviti roštilj i nahraniti dvadesetak gladnih ljudi ali pokazalo se to kao vrlo laka stvar. Uz par pomagača i nešto pive svi su bili namireni prije nego što je sunce zašlo sa borove krošnje i neugodno jugo počelo zavlačiti vlagu u kosti. Onako pun ko tanker pokušao sam otrčati malo dok su se svi zabavljali oko deserta. Nakon nešto više od pola sata lomljenja nogu po puteljcima do samog rta Kamenjaka vratio sam se sa nejasnom predožbom o tome jeli to bilo korisno ili možda potpuni promašaj. I dok sam namakao bolno stopalo i noge u plićaku nije mi vrag dao mira pa sam se bacio u more. Možda u nadi da ću morati odustati od maratona ako navučem neku upalu pluća.
Za razliku od nekih meni je lakše ući u vodu kad sam zagrijan nego kad sam se već smrzao kao ona stvar. Niti sam zaradio upalu pluća ali nije bilo niti neke pomoći od hladne vode. Ekipa se nakon što je sunce potpuno otkazalo grijanje odlučila preseliti kod mene kući, a to je potrajalo ... kao i uvijek. Zanimljivo kako gotovo nikog od njih uopće ne zanima što mene čeka ujutro. Nikako ne shvaćaju zašto ne mogu popiti desetak piva i još koje čega što se nudi jer eto sutra samo trebam malo trčati. Trideset kilometara, tristo kilometara to njima ne igra ništa. Oni nemaju pojma. Nikad nisu probali trčati niti tristo metara, a ja to sigurno mogu sa lakoćom.
Probudio sam se umoran, krenuo umoran i sa bolovima ali odlučan da odradim sve do kraja. Slaven se malo čudio i kaže: "prvi put da trčim sa tobom i osječam kako se mučiš". Nakon 16 kilometara koje smo trčali oko 4:50/km počeli smo ubrzavati ali ja sam već tad znao da mi sljedćih 16 neće biti niti malo lako. Izgurao sam još 8 u tempu malo iznad 4:30/km i onda sam ga pustio da pomalo odmakne jer nisam htio ići brže od 4:20-4:25. Znao sam da možda nebi završio cijeli trening. Tako sam izgurao još četiri kilometra i odlučio da probam ubrzati još samo jedan kilometar pa onda do kraja popustiti. I taj nije bio mnogo brži ali osjećaj umora i posebno bol u cijeloj zadnjoj loži je bio neopisiv. Puls je bio cijelo vrijeme relativno visok i naravno da je na tom zadnjem kilometru prešao u crveno. Čak i zadnja dva kilometra hlađenja ostao je vrlo visoko. Ali nakon gotovo dva i pol sata trčanja i moguće ozbiljne dehidracije to i nije jako čudno.
No kad usporedim sa famoznom 2016 godinom tada sam zadnja tri kilometra trčao 4:05 do 4:02 po kilometru, a puls mi je nakon toga već prvi kilometar odmah pao deset i više otkucaja niže nego jučer.
Mogu se žaliti na roštilj i previše pive ako su dva piva cijeli dan mnogo. Mogu se žaliti na zub vremena koji je odgrizao još skoro tri godine mog životnog kolača.
No sve je to zasjenila neprospavana noć i bolovi zbog kojih danas nisam mogao pratiti niti moju ženu u laganoj šetnji. Kako je došlo do toga da sam tako razbijen. Hoće li se to moći nekako zaljepiti i pokrpati. Ostaju mi samo još tri tjedna da se možda desi neko čudo. Da na trkačkoj lutriji dobijem privremenu odgodu upale palčanog zgloba za koji dr Peharec kaže da mu nema mnogo pomoći ali da će mi za tri tjedna napraviti uloške za moje izmučeno stopalo. Za njega kaže da je rođeno za patnju. Tvrdi da ljudi sa ravnim stopalima nemaju pojma kako su sretni sa tim problemom. Jer kad oni sa zakrivljenim(kavus) počnu imati sranja onda je to horor na kvadrat i nema nam pomoći. Za ložu nije rekao ništa osim onog što i sam znam, a složio se u jednom sa mnogima. Rekao je da sam stvarno lud ako tako i toliko trčim ali svaka čast. Eto utješi me načisto.
ponedjeljak, 18. ožujka 2019.
utorak, 12. ožujka 2019.
Još jedna runda za kraj
Sve više sam sebi sličim na klasičnog pijanca koji nikako da ode iz kafane i stalno viče "još jednu rundu za kraj". Po pitanju ovisnosti nema razlike između trkača i alkosa. Svjestan da se sustav urušava i svaki dan je sve gore i gore ja opet nalazim izliku da izguram još jedan maraton. Već sam pomalo nervozan što nisam prijavio i Zadar(Wings for Life). Da osiguram ono vječno opravdanje koje svi ovisnici imaju kad traže još, upisao sam se za pregled kod Peharca i to isti dan nakon već dogovorenog posjeta fizio terapeutu. To je novi razlog za strepnju naročito zbog terapije kod mog kostolomca. Sve ukazuje da je problem sa bolom u guzici ipak vezan za hvatište tetive jer danas sam je ponovo testirao nakon otrčanog treninga maratonskog tempa. Kad radim plank leđima okrenut prema tlu oslonjen na podlaktice ne mogu podignuti desnu nogu jer je bol u lijevoj nepodnošljiva. Obrnuto mogu bez ikakvih problema. Nisam siguran dali je to olakšavajuća okolnost jer mi se stalno po glavi motao scenario povratka problema sa kukom. Pogotovo što mi je nakon treninga u subotu povremeno sijevalo negdje u preponi sa te lijeve strane. Danas ništa od toga. Otrčao sam dosta solidno iako nisam siguran sa čime bi uspoređivao taj trening. Ako uzmem proljeće 2017 godine i prireme za Beograd ispada da sam na konju jer kad sam u to vrijeme trčao recimo polumaratonski tempo od 10 km nisam mogao držati 4:21/km, a da mi puls ne ode skroz preko LT. Prošli tjedan mi je na istoj ruti pri istoj temperaturi tempo bio 4:17/km, a puls nije išao preko već je ostao malo ispod LT-a. Teško da je to forma za polumaraton u tempu 4:12/km koji sam trčao u Zagrebu ali nije daleko i ne treba izgubiti iz vida da je sve to još u fazi pojačavanja brzine trčanja i kilometraže. Umor se još akumulira. Vrhunac će biti progresivna dužina na kojoj moram i testirati neke nove Isostar gelove koje sam dobio na maratonu u Ljubljani. Nebi htio da prođem kao jedan moj frend prije par dana u Barceloni kad je povratio bogu dušu ali on je nije htio pa se jadan mučio tako do kraja. Kao da trčanje maratona nije već dovoljna muka.
Trebam izgurati još taj zahtjevan trening krajem tjedna i odlučiti dali da trčim Frank Killer tempo ili neki lakši trening u četvrtak. Te 2017 godine nisam uspio izgurati svih 25 krugova(crkoh nakon 19) u zadanom tempu i na kraju nisam bio u stanju trčati progresivnu duljinu već sam odradio malo bržih 31 km. Pa ipak nisam bio tako loš u Beogradu. Takav rezultat bi sad potpisao odmah za Beč, iako je Beč ravan i nema onu uzbrdicu od 2 km prije cilja na kojoj sam sigurno izgubio cijeli minut. Još mi na putu do Beča visi putovanje u Dubai ali nikako da dobijem potvrdu pa je prognoza da će prireme biti malo poremećene krajem ovog mjeseca. Nadam se da to neće imati bitnog utjecaja jer osim upale zgloba i ovog bolnog problema sa hvatištem lože forma pomalo dolazi na onu standardnu, to znači da bi i maraton mogao ipak biti oko 3:12 do 3:15. Nadam se samo da mi neće biti posljednji i da ću opet htjeti još jednu rundu.
Trebam izgurati još taj zahtjevan trening krajem tjedna i odlučiti dali da trčim Frank Killer tempo ili neki lakši trening u četvrtak. Te 2017 godine nisam uspio izgurati svih 25 krugova(crkoh nakon 19) u zadanom tempu i na kraju nisam bio u stanju trčati progresivnu duljinu već sam odradio malo bržih 31 km. Pa ipak nisam bio tako loš u Beogradu. Takav rezultat bi sad potpisao odmah za Beč, iako je Beč ravan i nema onu uzbrdicu od 2 km prije cilja na kojoj sam sigurno izgubio cijeli minut. Još mi na putu do Beča visi putovanje u Dubai ali nikako da dobijem potvrdu pa je prognoza da će prireme biti malo poremećene krajem ovog mjeseca. Nadam se da to neće imati bitnog utjecaja jer osim upale zgloba i ovog bolnog problema sa hvatištem lože forma pomalo dolazi na onu standardnu, to znači da bi i maraton mogao ipak biti oko 3:12 do 3:15. Nadam se samo da mi neće biti posljednji i da ću opet htjeti još jednu rundu.
četvrtak, 7. ožujka 2019.
Sve je ili ništa u glavi
Sve više uviđam da postoje univerzalni mehanizmi kojima se sve što živi štiti od koje kakvih pizdarija koje donosi postojanje da ne kažem život. Jer taj život ponekad i nije baš nešto. J... ga ali nije da možemo birati. Svoje vremeno sam se rugao narodnoj "gluposti" koja progovara kroz basnu o lisici i grožđu. Rekao sam u jednom blogu kako je malo vjerovatno da lisica uopće voli grožđe ali me nedavno demantirala jedna znanstveno popularna emisija. Fakat lija obožava grožđe. Osim kad je previsoko. Zapravo bi mi ljudi tada pomislili kako nije vrijedno truda i sigurno je kiselo. Zato smo izmislili tu basnu i takvo ponašanje pripisali liji. Tako se ja otprilike odnosim prema mom budućem trčanju, a napose prema sledećem maratonu koji se galopirajući približava. Kako imam osjećaj da nisam baš spreman, a obzirom da me bolovi u stopalu i zglobu palca koji sad već traju godinu i više mjeseci ne napuštaju sve više razmišljam o prestanku trčanja nego o nekim budućim planovima. Tome se još orkestrirano pridodao i bol u hvatištu zadnje lože koji uskoro ulazi u svoju drugu godinu. Jednostavno sad više nemam iluziju da će to nestati iako nema što ne radim da to ostvarim. Jedino nisam probao dužu pauzu od trčanja. Ove dvije kraće pauze od tjedan dana zbog ukočenih leđa i odmah nakon toga od dva tjedna zbog upale tetiva nisu uopće popravile situaciju. Bez obzira na bitan napredak u volumenu trčanja i svemu ostalom u zadnju godinu i pol nema više nikakvog napretka u rezultatu.
Kad već izgleda da ne mogu više pomicati svoje fiziološke granice počeo sam se okretati onome što je u glavi ali za sada tamo samo nalazim zbrku i ponekad čini mi se propuh. To je uzbudljivo područje i primamljiva je ideja da su naše fiziološke granice daleko veće i da nas koče razni psihološki i neurološki obrambeni mehanizmi. Oni nas žele očuvati od nas samih. Kako to zaobići bez lobotomije ili ako nemate neku urođenu grešku?
Prije par dana sam pogledao(National Geografic, Free Solo) dokumentarac o usponu na El Capitan Alex Honnold-a. Iako sam sjedio na kauču bilo mi je nelagodno gledati. Jednostavno mi iz glave nije izlazio onaj osjećaj kad sam se spuštao po stijeni u starom rimskom kamenolomu, a bio sam sigurno vezan i visina je bila samo 30m. U jednom trenutku emisije otkrivamo da Alex ima poseban mozak jer njegova amigdala gotovo da nije uopće reagirala na slike pri kojima se normalnom čovjeku ona zapali kao božićna jelka. Zato je moguće da više od tri sata stoji na vršcima prstiju i izvodi koje kakve sulude pokrete na stijeni visokoj gotovo hiljadu metara, a da pri tome ne napravi niti jedan pogrešan potez. Mislim da je to tolika kocka kao da zaigraš loto ali znaš da ćeš ako ne dobiješ istog časa odapeti. Dobro možda je bliže istini kao da se takmičiš na olimpijadi i moraš pobjediti ili umrijeti. Na stranu još i to što treba imati tijelo koje to može.
Dali to isto važi i za trčanje? Dobro možda nije stvar u amigdali ali negdje u glavi bi trebalo potražiti krivca zbog čega smo tako "loši". Diane Van Deren je operirala mozak(loboektomija) zbog padavice i postala svojevrstan primjer ili dokaz da je to uzrokovalo njene gotovo nadnaravne sposobnost ultraškog trčanja. No žrtva koju je platila za navodni dar je potpuni izostanak pojma o vremenu, gubitak orjentacije i da ne spominjem strašne bolove koje je trpila nekoliko godina nakon operacije. Neki teoretičari psihološkog utjecaja na sportske rezultate(Marcora) smatraju da upravo taj nedostatak pojma o proteklom vremenu inhibira neke zaštitne mehanizme koji normalne trkače tjeraju da uspore i na taj način sačuvaju energiju za uspješno završavanje utrke. Ona tih mehanizama "nema" jer nema pojma koliko je trčala i koliko je još do kraja.
Zaštitnih mehanizama u nama ima na pretek i nisu svi psihološki ali mnogi nemaju niti direktnu vezu sa fiziološkim granicama. Tim Noakes u svojoj teoriji Centralnog upravitelja sugerira da su neki neurološki. Bez obzira kakvi jesu ipak svima manje više upravlja ona siva tvar u našoj glavi bilo ona velika ili mala. Zato bi trebali malo više posvetiti pažnju i njima bez obzira što netko misli da se pri trčanju treba pustiti mozak na pašu.
Ako testovi pokazuju da trkači ili biciklisti imaju lošije rezultate kad je testu prethodio zahtjevan intelektualni napor, tada je očigledno da tome nije uzrok nikakva fiziološka granica ili nedostatak.
Čak i sublimirane slike kratkog trajanja koje nisu mogli detektirati su utjecale na izvedbu testa.
To otvara mogućnost da se naše granice mogu pomicati i promjenama načina kako percipiramo stvari.
Izgleda da je moguće čak i ako toga nismo uvijek svjesni. Za one koji su još u mogućnosti popravljati svoj VO2max, LT brzinu, snagu i slično neka tako nastave. Mi ostali moramo se nadati da postoji još nešto što će nas ponovo vratiti malo bliže zvijezdama. Ili nam samo predstoji nepregledno more umora i bolova. To nije baš zabavna perspektiva.
Kad već izgleda da ne mogu više pomicati svoje fiziološke granice počeo sam se okretati onome što je u glavi ali za sada tamo samo nalazim zbrku i ponekad čini mi se propuh. To je uzbudljivo područje i primamljiva je ideja da su naše fiziološke granice daleko veće i da nas koče razni psihološki i neurološki obrambeni mehanizmi. Oni nas žele očuvati od nas samih. Kako to zaobići bez lobotomije ili ako nemate neku urođenu grešku?
Prije par dana sam pogledao(National Geografic, Free Solo) dokumentarac o usponu na El Capitan Alex Honnold-a. Iako sam sjedio na kauču bilo mi je nelagodno gledati. Jednostavno mi iz glave nije izlazio onaj osjećaj kad sam se spuštao po stijeni u starom rimskom kamenolomu, a bio sam sigurno vezan i visina je bila samo 30m. U jednom trenutku emisije otkrivamo da Alex ima poseban mozak jer njegova amigdala gotovo da nije uopće reagirala na slike pri kojima se normalnom čovjeku ona zapali kao božićna jelka. Zato je moguće da više od tri sata stoji na vršcima prstiju i izvodi koje kakve sulude pokrete na stijeni visokoj gotovo hiljadu metara, a da pri tome ne napravi niti jedan pogrešan potez. Mislim da je to tolika kocka kao da zaigraš loto ali znaš da ćeš ako ne dobiješ istog časa odapeti. Dobro možda je bliže istini kao da se takmičiš na olimpijadi i moraš pobjediti ili umrijeti. Na stranu još i to što treba imati tijelo koje to može.
Dali to isto važi i za trčanje? Dobro možda nije stvar u amigdali ali negdje u glavi bi trebalo potražiti krivca zbog čega smo tako "loši". Diane Van Deren je operirala mozak(loboektomija) zbog padavice i postala svojevrstan primjer ili dokaz da je to uzrokovalo njene gotovo nadnaravne sposobnost ultraškog trčanja. No žrtva koju je platila za navodni dar je potpuni izostanak pojma o vremenu, gubitak orjentacije i da ne spominjem strašne bolove koje je trpila nekoliko godina nakon operacije. Neki teoretičari psihološkog utjecaja na sportske rezultate(Marcora) smatraju da upravo taj nedostatak pojma o proteklom vremenu inhibira neke zaštitne mehanizme koji normalne trkače tjeraju da uspore i na taj način sačuvaju energiju za uspješno završavanje utrke. Ona tih mehanizama "nema" jer nema pojma koliko je trčala i koliko je još do kraja.
Zaštitnih mehanizama u nama ima na pretek i nisu svi psihološki ali mnogi nemaju niti direktnu vezu sa fiziološkim granicama. Tim Noakes u svojoj teoriji Centralnog upravitelja sugerira da su neki neurološki. Bez obzira kakvi jesu ipak svima manje više upravlja ona siva tvar u našoj glavi bilo ona velika ili mala. Zato bi trebali malo više posvetiti pažnju i njima bez obzira što netko misli da se pri trčanju treba pustiti mozak na pašu.
Ako testovi pokazuju da trkači ili biciklisti imaju lošije rezultate kad je testu prethodio zahtjevan intelektualni napor, tada je očigledno da tome nije uzrok nikakva fiziološka granica ili nedostatak.
Čak i sublimirane slike kratkog trajanja koje nisu mogli detektirati su utjecale na izvedbu testa.
To otvara mogućnost da se naše granice mogu pomicati i promjenama načina kako percipiramo stvari.
Izgleda da je moguće čak i ako toga nismo uvijek svjesni. Za one koji su još u mogućnosti popravljati svoj VO2max, LT brzinu, snagu i slično neka tako nastave. Mi ostali moramo se nadati da postoji još nešto što će nas ponovo vratiti malo bliže zvijezdama. Ili nam samo predstoji nepregledno more umora i bolova. To nije baš zabavna perspektiva.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)