Znam svoj startni broj 21247. Znam da će biti uglavnom toplo ako ne i vruće u Zadru. Znam da idem u dobrom društvu i da će mi opet biti zanimljivo i zabavno kao prošli put. Iako ovaj put imam malo veća očekivanja ali bez brige imao sam ih ja i tada. Jedino što tada nisam imao petlje da to i kažem.
Zato sam imao alibi, a sad nema, papala maca. Jedino nisam siguran u kojim tenisicama ću trčati jer sa novim Adizero moje desno stopalo nije jako sretno i čini mi se da će udobnost prevagnuti bred brzinom. Mogao bi opet trčati u nekim papučama ala Skechers GOrun 5 makar u njima imam čudan osjećaj kao da trčim po gumi. Zapravo imam vrlo sličan osjećaj kao u prvim Nike Free 5 koje je tako popljuvao jedan moj ortoped da se ja više nikad nisam usudio trčati u njima ali sam ih dosta koristio za sve ostalo.
Srećom nemam više ništa za izbor jer ostale su sve previše matore kao i ja. Njih koristim samo na treningu tad me ionako nitko ne vidi. Zato sam još samo u dilemi, a ne u trilemi ili ...
Zadnju malo kraću i bržu dužinu sam otrčao. Ostaje još par treninga tempa i sve što sam do sada napravio sad mora da se potvrdi. Prije svega imam obavezu da potvrdim Zagreb, a malo toplije vrijeme nebi trebao biti razlog tolikom gubitku kojeg vidim na rezultatima nekih mojih kolega ovih posljednjih par tjedana. Prošli tjedan Rijeka, a ovaj Rovinj. Ne znam kako je bilo u Rovinju jer on je toliko daleko od Pule da možda tamo vlada neka tropska klima. Ja sam dužinu 24 km sa nešto "cimanja" u maratonskom i polumaratonskom tempu, sa zagrijavanjem i hlađenjem trčao u prosjeku brže nego pobjednik kategorije +60 u Rovinju. Možda su pogrešili stazu pa je bila dulja? Ako su kompenzirali sve one godine kad je bila kraća mogla je ispasti podugačka. Ne razumijem kako je moguće da bi čak sa rezultatom svog prvog polumaratona bio sedmi iza naše Barbare i Žilića. Pa u Rovinju je uvijek bilo toplo koliko se sjećam.
Kad na nekad respektabilnu utrku dođe 53 trkača tada je treba ukinuti. Isti dan u Medulinu se trčalo valjda prvenstvo Slovenije na 10 km jer naše si mogao nabrojati na prste jedne ruke i možda noge.
Bar ih je bilo 430 koji su završili utrku i bio je pristojan broj onih bržih od 40 minuta.
Danas odmor, sutra ujutro malo tempo trčanja da napravim mjesta za prvomajski grah i biru, pa popodne garoful u rever i via negdje gdje oni koji žive od svog rada slave ili tuguju, svejedno. Njima(nama) čestitam praznik rada. Maj ili svibanj počinje na najljepši način, feštom. Kako će se nastaviti to zavisi od od nas(mene). Na krilima Zadra sam prije dvije godine doletio do svog osobnog u maratonu, nadam se da će se to opet ponoviti.
ponedjeljak, 30. travnja 2018.
petak, 27. travnja 2018.
Prognoze
Sad već mogu pomalo gledati i one faktore na koje ni prije nisam mogao utjecati, a zbog njih ću morati prilagoditi svoja očekivanja. No za to bi prije svega trebao biti na čistom u kakvoj sam vražjoj formi. Imao sam ružan osjećaj da mi forma od Zagreba stalno pada iako sam i u ovom mjesecu već oborio skoro sve svoje rekorde bar u duljini trčanja. Sa još dva treninga ću preteći sve mjesece osim lipnja 2016. Srčano opterećenje mi je sve niže, a prosječni tempo sve brži. Ipak sam se prošli utorak malo zabrinuo jer mi se bolovi u zadnjoj loži stalno vraćaju. Nakon samo 8 kilometara relativno laganog maratonskog tempa na stadionu i stopalo me ponovo počelo boljeti, a iz nekog razloga i cijeli skočni zglob. Sve se to desilo tek kad sam tempo spustio za rastrčavanje. Bolovi u zglobu su ustrajali sve do povratka sa posla sutra dan. Ujutro sam bio drven kao pinokijo pa sam odlučio da skratim poslijepodnevno rastrčavanje sa 5 na samo 4 km. Sutra dan kao da je sve nestalo. To sa zadnjom ložom me muči kao što me dugo mučio išijas sa desne strane ali nije baš isto. Kad sjedim i ustanem boli više u gluteusu. Kad trčim osjećam bol samo negdje na sredini zadnje lože kod iskoraka naprijed. Kad se ugrijem i trčim brže bol prođe. Tko bi ga vrag znao što je. Na valjku ili pod rukom ne mogu otkriti gdje je to bolno mjesto ako uopće postoji. U četvrtak sam zbog toga htio testirati malo brži tempo od maratonskog da vidim kako će reagirati zadnja loža i stopalo. Na koncu nakon početne manje nelagode je sve prošlo malo previše dobro. Iako sam krenuo opet previše punim želucem i to po cesti sa nešto malo uzbrdice i nizbrdice puls mi je bio samo malo veći nego u utorak na stadionu ali sam išao 10 sekundi po kilometru brže. Onako kako obično trčim polumaraton. Po svemu sudeći nisam bio u takvoj formi niti lani za Beograd. Možda ne kao za Ljubljanu ali nikad se ne zna. Sad je važna stavka na koju ne mogu utjecati, vrijeme. Nakon ovog naglog zatopljenja nisam baš previše optimističan.
Napokon se mogu zabavljati višednevnom prognozom i ona trenutno ne izgleda niti jako loše. Predviđanje za Zadar je oko 20 C uz laganu buricu. To je dobro jer neće biti vlažno. Ipak tempo bi trebao korigirati za najmanje 5 sekunda po kilometru pa novi izračun sa optimističnom prognozom da mogu trčati tri sata u tempu 4:30/km bi trebao biti 4:35/km. To znači da neću stići do 40-og kilometra. Osim ako .... Tako sam mislio i u Zagrebu da ne mogu, pa je ispalo da sam mogao ići i brže već prvih 10 km. U svakom slučaju nigdje se ne žurim, to će bit samo moj test. Neće se računati u istrčane maratone, niti rezultate utrka.
Napokon se mogu zabavljati višednevnom prognozom i ona trenutno ne izgleda niti jako loše. Predviđanje za Zadar je oko 20 C uz laganu buricu. To je dobro jer neće biti vlažno. Ipak tempo bi trebao korigirati za najmanje 5 sekunda po kilometru pa novi izračun sa optimističnom prognozom da mogu trčati tri sata u tempu 4:30/km bi trebao biti 4:35/km. To znači da neću stići do 40-og kilometra. Osim ako .... Tako sam mislio i u Zagrebu da ne mogu, pa je ispalo da sam mogao ići i brže već prvih 10 km. U svakom slučaju nigdje se ne žurim, to će bit samo moj test. Neće se računati u istrčane maratone, niti rezultate utrka.
utorak, 24. travnja 2018.
Stagnacija
Nakon Zagreba sam se ponadao da će kola ipak još malo ići uzbrdo.
Uspio sam se vratiti skoro na svoj najbolji rezultat u polumaratonu i očekivao sam da za još mjesec dana budem bar malo spremniji nego lani u Beogradu. Iako ne znam čemu to jer ionako ništa nisam namjeravao trčati pa nikad neću niti znati jesam li ili nisam brži. Uz put vidim da rezultati u Beogradu ali i u Rijeci nisu baš nešto jaki. Kažu da je bilo previše toplo. Možda ali prilično sam siguran da bi u Rijeci išao maraton brže od 3:30 koliko je išao, pobjednik kategorije +60. Fiumani su izdašni u nagradama i za kategorije, pa 500 kuna nebi bio uopće loš ulov. Sva je prilika da bi upisao još jedan "lošiji" rezultat u maratonu i našao stotinu razloga da ga opravdam. Ovako se moram zadovoljiti vlastitom subjektivnom procjenom. Zadovoljan sam, što sam zadnji brzi trening odradio po isto tako prilično toplom vremenu, sa gotovo istim rezultatom kao prije godinu dana. Sve se opet ponavlja, dužina 5-4-3-2-1 u tempu 4:29, 4:29, 4:19, 4:19, 3:57/km. Gotovo u sekundu kao lani, 24 km za 1:51:38, lani za 1:51:42, a prije dvije godine 1:51:52 sa zagrijavanjem i hlađenjem. Jedino je sada temperatura bila nešto viša, a moguće zbog toga i prosječni puls za jedan otkucaj viši odnosu na lani.
Prvi put ove godine sam osjetio nedostatak vode na treningu. Najbolje se to osjeti kad više nisi u stanjuniti pljunuti. Ne pljuckam nikad okolo ali neka muha ili mušica mi je uletjela u grlo i to me na kraju potpuno izludilo.
Nedostatak vode sam osjetio i na hlađenju kad sam tempo drastično spustio na 5:40 nakon zadnjeg brzog kilometra. Puls nikako nije padao i tek tada sam osjetio pravo isijavanje. Kao kad ne radi ventilator od hlađenja u autu i staneš u koloni, a termometar samo raste dok ne zakuha. Nije čudo da sam imao samo 62 kg na vaganju nakon toga. Jutros sam zlu ne trebalo provjerio i još sam na svojih standardnih 65 kg. Dio krivice je u prethodnom danu povedenom dobrim dijelom u košenju trave kod jednog prijatelja po najvećem suncu. Zbog toga nakon jutarnjeg trčanja cijeli dan nisam skoro ništa jeo. Osim par piva. Ručak je počeo u šest, a zna se kako završavaju takvi ručkovi. Već sam po noći bio žedan, a ujutro sam imao onaj osjećaj koji sve ćešće imam. Anti polet.
Nisam niti siguran zašto očekujem da budem brži kad je sve u treningu manje više slično kao prije.
Opet će to biti oko 1300 km u zadnja 24 tjedna. Možda ispadne nešto malo više nego prije Ljubljane 2016 ali uvijek je to oko 9 duljih(preko 28 km) i 6 kraćih(preko 20 km) dužina. Samo Beograd je bio zakinut za par kraćih dužina. Ona neumoljiva krivulja koja prati moje godine jednostavno ne dozvoljava da rezultati svog tog truda poluče ikakav napredak već je to stalna stagnacija. To drugima vrlo lako objasnim u tri riječi. Dosegnuo si(sam) plato. Ako ne mogu ili neću ništa poduzeti u smislu neke bitne promjene uskoro to neće biti niti stagnacija. Ali bar je zagrijalo i mada je teže trčati meni se čini ipak nekako lakše. Manje me muči ukočenost zglobova i ne trebam pola sata da se ugrijem.
Uspio sam se vratiti skoro na svoj najbolji rezultat u polumaratonu i očekivao sam da za još mjesec dana budem bar malo spremniji nego lani u Beogradu. Iako ne znam čemu to jer ionako ništa nisam namjeravao trčati pa nikad neću niti znati jesam li ili nisam brži. Uz put vidim da rezultati u Beogradu ali i u Rijeci nisu baš nešto jaki. Kažu da je bilo previše toplo. Možda ali prilično sam siguran da bi u Rijeci išao maraton brže od 3:30 koliko je išao, pobjednik kategorije +60. Fiumani su izdašni u nagradama i za kategorije, pa 500 kuna nebi bio uopće loš ulov. Sva je prilika da bi upisao još jedan "lošiji" rezultat u maratonu i našao stotinu razloga da ga opravdam. Ovako se moram zadovoljiti vlastitom subjektivnom procjenom. Zadovoljan sam, što sam zadnji brzi trening odradio po isto tako prilično toplom vremenu, sa gotovo istim rezultatom kao prije godinu dana. Sve se opet ponavlja, dužina 5-4-3-2-1 u tempu 4:29, 4:29, 4:19, 4:19, 3:57/km. Gotovo u sekundu kao lani, 24 km za 1:51:38, lani za 1:51:42, a prije dvije godine 1:51:52 sa zagrijavanjem i hlađenjem. Jedino je sada temperatura bila nešto viša, a moguće zbog toga i prosječni puls za jedan otkucaj viši odnosu na lani.
Prvi put ove godine sam osjetio nedostatak vode na treningu. Najbolje se to osjeti kad više nisi u stanjuniti pljunuti. Ne pljuckam nikad okolo ali neka muha ili mušica mi je uletjela u grlo i to me na kraju potpuno izludilo.
Nedostatak vode sam osjetio i na hlađenju kad sam tempo drastično spustio na 5:40 nakon zadnjeg brzog kilometra. Puls nikako nije padao i tek tada sam osjetio pravo isijavanje. Kao kad ne radi ventilator od hlađenja u autu i staneš u koloni, a termometar samo raste dok ne zakuha. Nije čudo da sam imao samo 62 kg na vaganju nakon toga. Jutros sam zlu ne trebalo provjerio i još sam na svojih standardnih 65 kg. Dio krivice je u prethodnom danu povedenom dobrim dijelom u košenju trave kod jednog prijatelja po najvećem suncu. Zbog toga nakon jutarnjeg trčanja cijeli dan nisam skoro ništa jeo. Osim par piva. Ručak je počeo u šest, a zna se kako završavaju takvi ručkovi. Već sam po noći bio žedan, a ujutro sam imao onaj osjećaj koji sve ćešće imam. Anti polet.
Nisam niti siguran zašto očekujem da budem brži kad je sve u treningu manje više slično kao prije.
Opet će to biti oko 1300 km u zadnja 24 tjedna. Možda ispadne nešto malo više nego prije Ljubljane 2016 ali uvijek je to oko 9 duljih(preko 28 km) i 6 kraćih(preko 20 km) dužina. Samo Beograd je bio zakinut za par kraćih dužina. Ona neumoljiva krivulja koja prati moje godine jednostavno ne dozvoljava da rezultati svog tog truda poluče ikakav napredak već je to stalna stagnacija. To drugima vrlo lako objasnim u tri riječi. Dosegnuo si(sam) plato. Ako ne mogu ili neću ništa poduzeti u smislu neke bitne promjene uskoro to neće biti niti stagnacija. Ali bar je zagrijalo i mada je teže trčati meni se čini ipak nekako lakše. Manje me muči ukočenost zglobova i ne trebam pola sata da se ugrijem.
nedjelja, 22. travnja 2018.
Duplo ili ništa
Dok mi predstoje pomalo mučni dani taperinga zabavljam se čitajući seriju starih članka Franka Horwilla. Tražim inspiraciju za još poneki novinski članak jer još imam ideje za svega par. Taj tempo jedan tjedno je definitivno prebrz za mene i nakon godinu dana trebam malo usporiti. Mislim da će to biti drastično, recimo jednom mjesečno jer ipak trčanje nije kao nogomet. Nogometaša su pune stranice svaki dan jer je vrlo značajno kako se koji posrao ili što god. Ma mora biti značajno kad im plaćaju onoliku lovu.
Tema za sljedeći tjedan ... naravno povjerljivo i samo za moje blog fanove je onaj vic o Muji i Fati.
Onaj što ide, Fata je ... ali dvaput je dvaput. Radi se o dvostrukom treningu, mislim dva puta na dan.
Dali je bolje ili lošije. Što, kako, kada i zašto.
Neću sada mnogo o tome. Ja sam sasvim slučajno i iz sasvim pogrešnih razloga počeo prakticirati takav trening. Sad nakon godinu i pol dana mogu reći da sam kao i ostale ćorave koke uboo sjemenku koja je dobra. Glavni razlog je bio nedostatak vremena ili ljutnja moje žene što pet puta na tjedan trčim. Pogotovo što to radim tri puta u radnom tjednu. Subotu i nedjelju ionako ustajem rano ili odradim u vrijeme kad ne remetim obiteljske obaveze. Dan između dva zahtjevna treninga trebao sam lagano trčanje za oporavak. To je uglavnom srijeda i ja sam odlučio da umjesto 6-10 km lagano, trčim 2 x 5 km lagano. Ujutro otrčim na posao i popodne se vratim trčeći sa posla. Žena niti ne kuži jesam li bio sa autom ili bez jer sam nazad za manje od pola sata. Ponekad se zimi niti ne stignem oznojiti pa skoro da ne moram ni pod tuš, bar ne odmah.
Nisam znao dali to ima smisla jer se ne uklapa u ono pravilo da aktivnost treba biti bar 35 minuta, a uostalom teško da to može značajno pridonijeti aerobnoj adaptaciji. A dali ima koristi pri oporavku. Definitivno da. Neko će reći ako tražiš dovoljno dugo tada ćeš to i naći bez obzira koliko je to bilo nevjerojatno. Ili kako kaže kinesko umijeće ratovanja: "Ako strpljivo čekaš pored rijeke njom će doplutati leševi tvojih neprijatelja". No to ima veze sa strpljenjem kojeg ja baš i nemam u izobilju. Našao sam nekoliko članaka na tu temu i par znanstvenih studija koje potvrđuju prednost dvaju kratkih trčanja za oporavak u odnosu na jedno dulje. Ima tu još toga o temi dvaput je dvaput i sa stanovišta intenzivnog treninga što ja već dulje imam u planovima koje nikako da realiziram. Čak sam jučer našao i jedan Frankov članak pomalo hazarderskog naslova:"Dvostruko ili ništa"(Double or quits). Podsjetio me na moje prve radne dane u ovoj firmi početkom devedesetih. Tada smo imali mnogo igračnica po cijeloj Istri i jednu igračnicu(zabavne igre i pokeri) u gradu. Momak koji je tamo radio je jednom morao zvati gazdu da donese novac jer je neki lik blokirao jedan aparat i dobio silnu lovu stalno duplirajući, a on ga nije mogao isplatiti od utrška. Taj dan smo tri puta poništavali taj aparat i tri puta nosili pare za isplatu. Gazda je bio ljut i mislio da smo mi nešto smuljali da ga očerupamo. Na kraju radnog vremena kad smo išli na obračun imali smo rekordan utržak, a lik je pijan za šankom nešto trabunjao o poker aparatu koji ga je pokrao. J..ga nije znao stati. No o takvoj vrsti treninga, vjerujte da postoji, ću jednom drugom prilikom. Čudan je taj svijet trčanja taman kad misliš da si sve skontao ispadne da je sve malo drugačije.
Tema za sljedeći tjedan ... naravno povjerljivo i samo za moje blog fanove je onaj vic o Muji i Fati.
Onaj što ide, Fata je ... ali dvaput je dvaput. Radi se o dvostrukom treningu, mislim dva puta na dan.
Dali je bolje ili lošije. Što, kako, kada i zašto.
Neću sada mnogo o tome. Ja sam sasvim slučajno i iz sasvim pogrešnih razloga počeo prakticirati takav trening. Sad nakon godinu i pol dana mogu reći da sam kao i ostale ćorave koke uboo sjemenku koja je dobra. Glavni razlog je bio nedostatak vremena ili ljutnja moje žene što pet puta na tjedan trčim. Pogotovo što to radim tri puta u radnom tjednu. Subotu i nedjelju ionako ustajem rano ili odradim u vrijeme kad ne remetim obiteljske obaveze. Dan između dva zahtjevna treninga trebao sam lagano trčanje za oporavak. To je uglavnom srijeda i ja sam odlučio da umjesto 6-10 km lagano, trčim 2 x 5 km lagano. Ujutro otrčim na posao i popodne se vratim trčeći sa posla. Žena niti ne kuži jesam li bio sa autom ili bez jer sam nazad za manje od pola sata. Ponekad se zimi niti ne stignem oznojiti pa skoro da ne moram ni pod tuš, bar ne odmah.
Nisam znao dali to ima smisla jer se ne uklapa u ono pravilo da aktivnost treba biti bar 35 minuta, a uostalom teško da to može značajno pridonijeti aerobnoj adaptaciji. A dali ima koristi pri oporavku. Definitivno da. Neko će reći ako tražiš dovoljno dugo tada ćeš to i naći bez obzira koliko je to bilo nevjerojatno. Ili kako kaže kinesko umijeće ratovanja: "Ako strpljivo čekaš pored rijeke njom će doplutati leševi tvojih neprijatelja". No to ima veze sa strpljenjem kojeg ja baš i nemam u izobilju. Našao sam nekoliko članaka na tu temu i par znanstvenih studija koje potvrđuju prednost dvaju kratkih trčanja za oporavak u odnosu na jedno dulje. Ima tu još toga o temi dvaput je dvaput i sa stanovišta intenzivnog treninga što ja već dulje imam u planovima koje nikako da realiziram. Čak sam jučer našao i jedan Frankov članak pomalo hazarderskog naslova:"Dvostruko ili ništa"(Double or quits). Podsjetio me na moje prve radne dane u ovoj firmi početkom devedesetih. Tada smo imali mnogo igračnica po cijeloj Istri i jednu igračnicu(zabavne igre i pokeri) u gradu. Momak koji je tamo radio je jednom morao zvati gazdu da donese novac jer je neki lik blokirao jedan aparat i dobio silnu lovu stalno duplirajući, a on ga nije mogao isplatiti od utrška. Taj dan smo tri puta poništavali taj aparat i tri puta nosili pare za isplatu. Gazda je bio ljut i mislio da smo mi nešto smuljali da ga očerupamo. Na kraju radnog vremena kad smo išli na obračun imali smo rekordan utržak, a lik je pijan za šankom nešto trabunjao o poker aparatu koji ga je pokrao. J..ga nije znao stati. No o takvoj vrsti treninga, vjerujte da postoji, ću jednom drugom prilikom. Čudan je taj svijet trčanja taman kad misliš da si sve skontao ispadne da je sve malo drugačije.
četvrtak, 19. travnja 2018.
Ubojica nogu
Iz nekog čak i meni nepoznatog razloga želim na sebi isprobati metodu treniranja čuvenog trenera Frank Horwilla poznatiju još kao metodu pet tempa ili "Five pace training". Svi moji pokušaji da to "podmetnem" nekom mlađem trkaču nisu uspjeli. Ponekad zbog nesretnog spleta okolnosti, a uglavnom jer su većina trkača koje znam rekreativci. Mislim da to nije za njih. Neke njegove treninge sam uklopio u pripreme za maraton još prije dvije godine. Trening poznatiji kao "Frank's killer tempo" mi se čini, a i ostalima koji probali kažu da je to najteži trening. Nisam baš izašao potpuno neokrznut nakon dužine u nedjelju iako nije bila niti blizu tako brza kao što sam to obično trčao prije ili u vrhuncu priprema.
Činilo se da će jedan dan odmora biti dovoljan ali već u utorak kad sam krenuo na zagrijavanje nisam imao dobar osjećaj u zadnjoj loži. Dugo mi je trebalo da se zagrijem iako je bilo sparno i gotovo 20 C. Jednostavno sam bio krut. Od cijele ekipe koja je bila na stadionu kad sam se vratio nakon zagrijavanja nitko mi nije htio praviti društvo ili "smetati", pa sam se pomirio da ću se sljedećih deset kilometara mučiti sam. Uostalom nije mi nikakva utjeha kad se netko muči pored mene. Niti na utrci, niti na treningu. Kad se čekićem odvališ po prstu ne boli prst tvog susjeda, boli samo tebe. Na stazi su mi malo smetali neki poletarci ja bi ih nekad zvao pioniri koji su iako je na stadionu bilo vrijeme za rekreativce trčali intervale 400 m! Meni se to činilo malo pretjerano jer neke klinke očigledno nisu mogle niti istrčati cijeli krug. Ja sam kružio obilazeći još i jedan par novopečenih trkača rekreativaca koji su se raširili po prvoj stazi i trčali isto tako neke intervale od 1000 m ali su zatim hladno šetali prvom stazom. Oni klinci bi iz nekog razloga startali negdje malo ispred prolaza na 200 m kad bi ja prošao i zaletjeli se da me prestignu da bi ih opet ja obilazio u drugom dijelu kruga. Ne kužim njihovu trenericu zašto je to radila valjda je mislila kako ću im ja služiti kao "zec". Neki su išli toliko daleko da su sjekli cijelu krivinu samo da dođu ispred mene. Dvadeset pet krugova i dvadeset pet puta promjena tempa 3:55/km, 4:30/km, 3:55 .... Najveći problem je brojati krugove i ne zaboraviti pogotovo dok te ovako ometaju kad ubrzavaš, a kad usporavaš. Sve ti se čini isto teško. Razlika u prosječnom pulsu za svaki krug je samo jedan do dva otkucaja. Prošle godine prije Beograda sam sve pobrkao. Iako sam trčao malo brže nego ovaj put(3:55/km, 4:28/km) i temperatura je bila ista, puls mi je bio daleko viši. Prosječno 160, u odnosu na sadašnjih 155. Tada sam istrčao samo 21 krug jer sam krivo brojao. Nije čudo jer na kraju ti je toliko teško da ti mozak baš ne radi kako treba. Bio sam relativno zadovoljan ali i zabrinut zbog zadnje lože, a nakon hlađenja mi se prilično ukočio skočni zglob onog ozlijeđenog stopala. Očito mu nije prijalo kruženje i pogotovo brzo trčanje.
Prije Ljubljane 2016 godine je bilo sve brže(3:50/km, 4:25/km) uz mrvicu viši puls od 156 ali i nižu temperaturu od ugodnih 12 C. Kao da se zbog bolova u loži i stopalu, ponovo punog želuca i topline nisam dovoljno trudio. Možda je razlog što sam oba puta prije trčao u društvu, bar jedan dio sa Slavenom i Draženom. Tada uvijek potežemo malo jače. No i ovako je to u skladu sa planom.
Jedino nisam planirao ovakvu iritaciju zadnje lože. Za stopalo sam se pomirio da možda neće više proći. No za mnogo toga sam tako mislio pa je prošlo.
Činilo se da će jedan dan odmora biti dovoljan ali već u utorak kad sam krenuo na zagrijavanje nisam imao dobar osjećaj u zadnjoj loži. Dugo mi je trebalo da se zagrijem iako je bilo sparno i gotovo 20 C. Jednostavno sam bio krut. Od cijele ekipe koja je bila na stadionu kad sam se vratio nakon zagrijavanja nitko mi nije htio praviti društvo ili "smetati", pa sam se pomirio da ću se sljedećih deset kilometara mučiti sam. Uostalom nije mi nikakva utjeha kad se netko muči pored mene. Niti na utrci, niti na treningu. Kad se čekićem odvališ po prstu ne boli prst tvog susjeda, boli samo tebe. Na stazi su mi malo smetali neki poletarci ja bi ih nekad zvao pioniri koji su iako je na stadionu bilo vrijeme za rekreativce trčali intervale 400 m! Meni se to činilo malo pretjerano jer neke klinke očigledno nisu mogle niti istrčati cijeli krug. Ja sam kružio obilazeći još i jedan par novopečenih trkača rekreativaca koji su se raširili po prvoj stazi i trčali isto tako neke intervale od 1000 m ali su zatim hladno šetali prvom stazom. Oni klinci bi iz nekog razloga startali negdje malo ispred prolaza na 200 m kad bi ja prošao i zaletjeli se da me prestignu da bi ih opet ja obilazio u drugom dijelu kruga. Ne kužim njihovu trenericu zašto je to radila valjda je mislila kako ću im ja služiti kao "zec". Neki su išli toliko daleko da su sjekli cijelu krivinu samo da dođu ispred mene. Dvadeset pet krugova i dvadeset pet puta promjena tempa 3:55/km, 4:30/km, 3:55 .... Najveći problem je brojati krugove i ne zaboraviti pogotovo dok te ovako ometaju kad ubrzavaš, a kad usporavaš. Sve ti se čini isto teško. Razlika u prosječnom pulsu za svaki krug je samo jedan do dva otkucaja. Prošle godine prije Beograda sam sve pobrkao. Iako sam trčao malo brže nego ovaj put(3:55/km, 4:28/km) i temperatura je bila ista, puls mi je bio daleko viši. Prosječno 160, u odnosu na sadašnjih 155. Tada sam istrčao samo 21 krug jer sam krivo brojao. Nije čudo jer na kraju ti je toliko teško da ti mozak baš ne radi kako treba. Bio sam relativno zadovoljan ali i zabrinut zbog zadnje lože, a nakon hlađenja mi se prilično ukočio skočni zglob onog ozlijeđenog stopala. Očito mu nije prijalo kruženje i pogotovo brzo trčanje.
Prije Ljubljane 2016 godine je bilo sve brže(3:50/km, 4:25/km) uz mrvicu viši puls od 156 ali i nižu temperaturu od ugodnih 12 C. Kao da se zbog bolova u loži i stopalu, ponovo punog želuca i topline nisam dovoljno trudio. Možda je razlog što sam oba puta prije trčao u društvu, bar jedan dio sa Slavenom i Draženom. Tada uvijek potežemo malo jače. No i ovako je to u skladu sa planom.
Jedino nisam planirao ovakvu iritaciju zadnje lože. Za stopalo sam se pomirio da možda neće više proći. No za mnogo toga sam tako mislio pa je prošlo.
ponedjeljak, 16. travnja 2018.
Let ... pad
Sad već mogu reći da u pravilu svaki put kad dođem pred kraj priprema za maraton prvo počinjem osjećati neku vrstu sumnje i gubitak vjere da sam blizu ostvarenja cilja. Možda je tome krivac umor i zasićenost pretjeranim naporima kojim se izlažem kroz više mjeseci. Možda je to dio obrambenog mehanizma koji me priprema na eventualni neuspjeh. Kad letiš osim užitka ipak negdje unutra u mračnim kutovima vreba osjećaj da ćeš pasti. Sa razlogom. Zapravo je potpuno logično da svaki let završava sa padom. Čak i najmekše ateriranje je ipak pad. Meni je svaki i najmanji znak nagovještaj pada. Kao kad se netko boji letenja. Svako podrhtavanje zbog turbulencije u njegovoj glavi se pretvara u potpunu katastrofu. Tako je i ovaj put. Čini mi se da se sve urotilo da moj let okonča strašnim padom. Zapravo samo mi se čini jer eto prošao sam i taj najteži ili najgori tjedan bez posebnih katastrofalnih posljedica. Nakon napornog utorka sam se pripremao za trening koji je ubojica nogu(Frank's killer tempo) i strepio kako će to podnijeti moje još uvijek bolno stopalo i od Zagreba malo previše iritirana zadnja loža. Zato sam i ja kukavički odustao od njega čim je oko šest nazvao Dražen da kaže kako zbog kiše neće ići na trening. Kiša i mrak nisu baš saveznici trčanju 10 km u tempu kojeg precizno trebam mijenjati svakih 400 m. Znači dvadeset pet puta promijeniti tempo sa utrke na 5 km na tempo maratona i obratno. Umjesto udarnog treninga ostao sam na kauču i što je najgore saznao sam da u petak moram u Rijeku.
Ujutro sam imao u deset zakazanog fizioterapeuta da malo osposobi moju zadnju ložu. Nisam imao izbora već prije posla sam morao otrčati bar malo tempa jer poslije terapije nema šanse. Igrom slučaja taj isti dan je umro Miloš Forman, a ja sam cijelo popodne proveo u "kukavičjem gnijezdu" na psihijatriji u Rijeci gdje je nebrigom našeg zdravstvenog sustava ni kriv ni dužan završio moj kunjado nakon operacije ugradnje DBS-a(deep brain stimulation). Imao sam osjećaj već viđenog. Sa punim pravom jer na isti način i sa istom mučninom sam doživio taj posjet kao i film kad sam ga prije mnogo godina prvi put gledao. Doslovno te strah da možda i sam nećeš moći izaći odatle ako nekom greškom na primjer zalutaš negdje tražeći wc, a samo si došao u posjet. Još se ne mogu otresti tog groznog doživljaja iako mi je upravo javljeno da su ipak shvatili da čovjek nije lud već ima implant u glavi koji netko treba naštimati, a ne prepusti ga na milost i nemilost sustavu kojeg zaboli ona stvar jesi li lud ili ne.
Kako vrhunac ne bi ispao udolina nadoknadio sam bar malo kilometraže u subotu ali trčeči što je moguće polakše po Drenovici jer me još uvijek jako boljelo u gluteusu mjesto gdje mi je Marijan laktom kopao po živcu. Glupi sat nakon 12 kilometara u tempu preko 5:30/km(5:32) i sa pulsom debelo ispod donjeg aerobnog(124) kaže da mi treba 29 sati oporavka! Zašto uopće ugrađuju takve aplikacije koje ne rade? Zbog reklame ili što. U nedjelju sam malo poranio i istrčao nešto malo više od 31 km u Medulinu. Stavio sam tenisice u kojima ću trčati Zadar i kao obično nakon prvog kilometra više se jednostavno nismo mogli suzdržati. Što smo više pričali to smo brže išli. Jedini način je bio da stalno po malo kočimo kako ne bi išli brže od 4:50/km. To je uvijek tako kad trčimo u dvoje ili grupi. Nakon dvadeset kilometara ostao sam usamljen i tada je već uvelike ugrijalo. Srećom puhalo je malo istočnjaka pa sam bar uz vjetar osjećao blago hlađenje po licu i nogama. Opet nisam pametno odabrao majicu. Stavio sam onu sa Zagrebačkog polumaratona koja je previše gusta. Niz vjetar tijelo kao da mi je gorilo. Kroz glavu mi je prolazila slika naše kolegice koja kad je vruće bez pardona digne maju zbog čega je svi pomalo zadirkuju ali i ja bi skinuo sve pa i gaće samo da se to doli malo rashladi. Moguće je da je nedostatak vode nakon dvadesetak kilometara djelovao na to da se nikako ne mogu ohladiti. Zato je i puls sa donjeg aerobnog već malo prešao u gornji. Doduše još sam malo ubrzao jer sam bio nestrpljiv da okončam iritaciju u stopalu što prije i zamočim noge do koljena na obližnjoj plaži gdje je Dražen već zadovoljno kvasio svoje noge. Na koncu je prosjek bio 4:54/km i puls zahvaljujući vrlo niskom na početku prosječno 139 što je jedan od najnižih za ovakvu duljinu i brzinu trčanja bez obzira na toplinu. A sat kaže, 21 sat oporavka. Sat vremena trčanja sa pulsom 124 zahtjeva 29 sati, a dva i pol sata sa pulsom 139 treba 21 sat! Tko je onda lud. Valjda ja kad kupujem takve stvari jer vjerujem da funkcioniraju. Vrhunac je malo okrnjen i povijesno najmanji ali Frank-a ću trčati u utorak jer zadnja loža nije stradala, a i stopalo je nakon kupke u hladnom moru sasvim ok. Ostalo je mnogo lakše i kako god bude završiti će kao i svaki "let iznad kukavičjeg gnijezda", padom. Važno je samo dobro se dočekati.
Ujutro sam imao u deset zakazanog fizioterapeuta da malo osposobi moju zadnju ložu. Nisam imao izbora već prije posla sam morao otrčati bar malo tempa jer poslije terapije nema šanse. Igrom slučaja taj isti dan je umro Miloš Forman, a ja sam cijelo popodne proveo u "kukavičjem gnijezdu" na psihijatriji u Rijeci gdje je nebrigom našeg zdravstvenog sustava ni kriv ni dužan završio moj kunjado nakon operacije ugradnje DBS-a(deep brain stimulation). Imao sam osjećaj već viđenog. Sa punim pravom jer na isti način i sa istom mučninom sam doživio taj posjet kao i film kad sam ga prije mnogo godina prvi put gledao. Doslovno te strah da možda i sam nećeš moći izaći odatle ako nekom greškom na primjer zalutaš negdje tražeći wc, a samo si došao u posjet. Još se ne mogu otresti tog groznog doživljaja iako mi je upravo javljeno da su ipak shvatili da čovjek nije lud već ima implant u glavi koji netko treba naštimati, a ne prepusti ga na milost i nemilost sustavu kojeg zaboli ona stvar jesi li lud ili ne.
Kako vrhunac ne bi ispao udolina nadoknadio sam bar malo kilometraže u subotu ali trčeči što je moguće polakše po Drenovici jer me još uvijek jako boljelo u gluteusu mjesto gdje mi je Marijan laktom kopao po živcu. Glupi sat nakon 12 kilometara u tempu preko 5:30/km(5:32) i sa pulsom debelo ispod donjeg aerobnog(124) kaže da mi treba 29 sati oporavka! Zašto uopće ugrađuju takve aplikacije koje ne rade? Zbog reklame ili što. U nedjelju sam malo poranio i istrčao nešto malo više od 31 km u Medulinu. Stavio sam tenisice u kojima ću trčati Zadar i kao obično nakon prvog kilometra više se jednostavno nismo mogli suzdržati. Što smo više pričali to smo brže išli. Jedini način je bio da stalno po malo kočimo kako ne bi išli brže od 4:50/km. To je uvijek tako kad trčimo u dvoje ili grupi. Nakon dvadeset kilometara ostao sam usamljen i tada je već uvelike ugrijalo. Srećom puhalo je malo istočnjaka pa sam bar uz vjetar osjećao blago hlađenje po licu i nogama. Opet nisam pametno odabrao majicu. Stavio sam onu sa Zagrebačkog polumaratona koja je previše gusta. Niz vjetar tijelo kao da mi je gorilo. Kroz glavu mi je prolazila slika naše kolegice koja kad je vruće bez pardona digne maju zbog čega je svi pomalo zadirkuju ali i ja bi skinuo sve pa i gaće samo da se to doli malo rashladi. Moguće je da je nedostatak vode nakon dvadesetak kilometara djelovao na to da se nikako ne mogu ohladiti. Zato je i puls sa donjeg aerobnog već malo prešao u gornji. Doduše još sam malo ubrzao jer sam bio nestrpljiv da okončam iritaciju u stopalu što prije i zamočim noge do koljena na obližnjoj plaži gdje je Dražen već zadovoljno kvasio svoje noge. Na koncu je prosjek bio 4:54/km i puls zahvaljujući vrlo niskom na početku prosječno 139 što je jedan od najnižih za ovakvu duljinu i brzinu trčanja bez obzira na toplinu. A sat kaže, 21 sat oporavka. Sat vremena trčanja sa pulsom 124 zahtjeva 29 sati, a dva i pol sata sa pulsom 139 treba 21 sat! Tko je onda lud. Valjda ja kad kupujem takve stvari jer vjerujem da funkcioniraju. Vrhunac je malo okrnjen i povijesno najmanji ali Frank-a ću trčati u utorak jer zadnja loža nije stradala, a i stopalo je nakon kupke u hladnom moru sasvim ok. Ostalo je mnogo lakše i kako god bude završiti će kao i svaki "let iznad kukavičjeg gnijezda", padom. Važno je samo dobro se dočekati.
četvrtak, 12. travnja 2018.
Ubi oko
Kad trebaš da se digneš u 3 ujutro naravno kao za inat ne možeš da zaspiš. Niti onako ispred teve, kao što mi se to često događa još za vrijeme dnevnika nekad čak i prije. Naravno iako sam očekivao da će biti kiše kako su najavili nisam očekivao maglu i kišu skoro cijelim putem do Trevisa. Tri dana smo kontali kad treba krenuti da Tea stigne na vrijeme za let i stalno pomicali još malo u nazad da bi na kraju tamo stigli previše rano. Kao za inat nisam nigdje krivo skrenuo i sve je prošlo gotovo u redu. Malo me ipak podsjetio moj "šijatikus" da mu se ne sviđa što sam ga tako nemilosrdno peštao više od tri sata bez odmora. Da svemirska ravnoteža bude potpuno zadovoljena na povratku sam se odmah izgubio jer nisam htio više slušati onu tetu iz Garmina što se stalno neki kua preračunava. Podsjeća me na moje preračunavanje prije utrke "....preračunavam ...". Na prvoj rotondi sam krivo skrenuo i onda adio pameti. Dok sam ja shvatio da se vozam cesticama po nekoj vukoj.. prošlo je više od deset minuta. Očito je moj centralni upravitelj još spavao. Uključio sam tetu iz Garmina i izbjegao nekoliko prvih sugestija o okretanju na cesti pod ručnom dok nisam skužio da ipak idem nekamo. Ona se malo preračunavala ali na koncu sam ipak ušao na autocestu na istom mjestu sa kojeg sam i sišao.
Pravac Ikea ili ubijanje druge muhe jednim udarcem. Naravno ni to nije baš moglo proći glatko jer Ikea radi tek od 10 sati. Mogao sam otrčati jednu kraću dužinu da sam ponio opremu, a ovako ništa. Pojeo sam jedan sendvič koji je potrajao taman dok se nije otvorio Ipercoop. Da ubijemo vrijeme žena je predložila mali šoping. Žene imaju čudan smisao za malo! Kad je na red došla sad već četvrta muha ja sam bio u totalnoj komi tako da sam planirani obilazak sportskih dućana Intersport-a, Decathlon-a i JD sport-a obavio u pet minuta pomalo nezainteresirano kibnuvši što ima onako skoro sa vrata. To je bila više vinska mušica nago muha. Po Ikea-i sam se vukao kao prebijeno kljuse viseći na kolicima koje je popunjavala moja ženica. To je bilo iskustvo slično vrlo dugoj i vrlo sporoj dužini od koje mi se još više spavalo. Kako se vrijeme malo popravilo žena je još očekivala da je vodim na nekakav izlet, a ja sam sanjao samo krevet. Doslovno, nakon par stanki i zadnje kafe na Bačvi prije naplatnih u Puli sam na trenutak dohvatio taj san i opasno se približio bankini. To mi se desilo prvi put u životu i nadam se zadnji. Iako se nije desilo ništa osim što sam se ozbiljno usrao. Naravno kad žudiš za kućom ona ti kao i sve neostvarene želje izmiče na sve moguće načine. Morao sam još kod staraca da mamu vozim na neki pregled u staru vojnu bolnicu, a ona će u povratku svratiti kod nas da je vratim kući. Kad sam napokon stigao na kauč nakon iskracavanja sve te silne kramarije iz auta nije trebalo niti dvije tri sekunde da se ugasim. Probudio me šapat moje mame koja je govorila ženi ... "ne daj mu da još ide trčati". Nije htjela da je vozim kući već je otišla čim sam se probudio u nadi da ću sad kad se već pomalo mrači odmah prebaciti sa kauča u krevet i nastaviti. Možda sam i trebao, u svakom slučaju to mi je bilo privlačnije od potrebe da osim jednog sendviča i par banana nešto pojedem, a kamo li da idem trčati. I naravno baš sam to učinio. Kao kad popijete gorak ili odvratan lijek. Zatvorite nos i progutate jer se nadate da će djelovati. Tako sam usprkos lelujavim nogama i šupljoj glavi od nespavanja otišao trčati. I to malo maratonskog tempa da se baš ne vučem do mraka. Naštimao sam prosječan puls na ekran i gledao da bude malo ispod onog od prošlog tjedna kad sam trčao 7 km tempa. U zagrijavanju mi se činilo da sam nekako trom ali puls je bio jako nizak pa se nisam obazirao na to. Još uvijek se ne znam obući prikladno jer je i ta jedna maja ali sa dugim rukavima bila malo previše topla. Definitivno se dugačko više ne nosi. Kako sam se bližio sedmom kilometru tempa, a zadnji put sam imao jako dugačko hlađenje produžio sam trčanje tempa za dva kilometra i hlađenje odradio kružeći oko premanturskog igrališta prije konačnog povratka kući. Nisam još znao kako je bilo ali puls mi je odjednom pao kao da sam ga bacio u bunar, dok mi nakon tempa obično treba kilometar dva da se tako spusti.
Kad sam sat spojio na kompjuter vidio sam da je osim što sam trčao više, bilo još i brže nego zadnji put. Usprkos tom čudnom osjećaju umora i puls je bio niži čak za tri otkucaja. Ustvari približno na razini mojih tempo trčanja pred maratone kad sam bio u najboljoj formi i već u taperingu. Baš me zanima kako će to izgledati za dva tjedna. Što se desilo nisam siguran. Dali je pomoglo što sam "ubio oko" prije treninga?
Dnevna aktivnosti: Buđenje u 3, puls prije buđenja 34, "ubijanje oka" prije trčanja, puls 40.
To nikad nisam probao ali moj stari to radi svako popodne poslije ručka. Sjećam se da je i moj djed koji je bio ratar to radio poslije ručka bez obzira dali smo bili na njivi ili je bio kod kuće. Možda je to nešto genetski povezano? Možda to djeluje samo nama starijima, možda samo nekome ali valja to malo istražiti. Novi dio treninga, "ubiti oko" prije treninga, ha, ha.
Pravac Ikea ili ubijanje druge muhe jednim udarcem. Naravno ni to nije baš moglo proći glatko jer Ikea radi tek od 10 sati. Mogao sam otrčati jednu kraću dužinu da sam ponio opremu, a ovako ništa. Pojeo sam jedan sendvič koji je potrajao taman dok se nije otvorio Ipercoop. Da ubijemo vrijeme žena je predložila mali šoping. Žene imaju čudan smisao za malo! Kad je na red došla sad već četvrta muha ja sam bio u totalnoj komi tako da sam planirani obilazak sportskih dućana Intersport-a, Decathlon-a i JD sport-a obavio u pet minuta pomalo nezainteresirano kibnuvši što ima onako skoro sa vrata. To je bila više vinska mušica nago muha. Po Ikea-i sam se vukao kao prebijeno kljuse viseći na kolicima koje je popunjavala moja ženica. To je bilo iskustvo slično vrlo dugoj i vrlo sporoj dužini od koje mi se još više spavalo. Kako se vrijeme malo popravilo žena je još očekivala da je vodim na nekakav izlet, a ja sam sanjao samo krevet. Doslovno, nakon par stanki i zadnje kafe na Bačvi prije naplatnih u Puli sam na trenutak dohvatio taj san i opasno se približio bankini. To mi se desilo prvi put u životu i nadam se zadnji. Iako se nije desilo ništa osim što sam se ozbiljno usrao. Naravno kad žudiš za kućom ona ti kao i sve neostvarene želje izmiče na sve moguće načine. Morao sam još kod staraca da mamu vozim na neki pregled u staru vojnu bolnicu, a ona će u povratku svratiti kod nas da je vratim kući. Kad sam napokon stigao na kauč nakon iskracavanja sve te silne kramarije iz auta nije trebalo niti dvije tri sekunde da se ugasim. Probudio me šapat moje mame koja je govorila ženi ... "ne daj mu da još ide trčati". Nije htjela da je vozim kući već je otišla čim sam se probudio u nadi da ću sad kad se već pomalo mrači odmah prebaciti sa kauča u krevet i nastaviti. Možda sam i trebao, u svakom slučaju to mi je bilo privlačnije od potrebe da osim jednog sendviča i par banana nešto pojedem, a kamo li da idem trčati. I naravno baš sam to učinio. Kao kad popijete gorak ili odvratan lijek. Zatvorite nos i progutate jer se nadate da će djelovati. Tako sam usprkos lelujavim nogama i šupljoj glavi od nespavanja otišao trčati. I to malo maratonskog tempa da se baš ne vučem do mraka. Naštimao sam prosječan puls na ekran i gledao da bude malo ispod onog od prošlog tjedna kad sam trčao 7 km tempa. U zagrijavanju mi se činilo da sam nekako trom ali puls je bio jako nizak pa se nisam obazirao na to. Još uvijek se ne znam obući prikladno jer je i ta jedna maja ali sa dugim rukavima bila malo previše topla. Definitivno se dugačko više ne nosi. Kako sam se bližio sedmom kilometru tempa, a zadnji put sam imao jako dugačko hlađenje produžio sam trčanje tempa za dva kilometra i hlađenje odradio kružeći oko premanturskog igrališta prije konačnog povratka kući. Nisam još znao kako je bilo ali puls mi je odjednom pao kao da sam ga bacio u bunar, dok mi nakon tempa obično treba kilometar dva da se tako spusti.
Kad sam sat spojio na kompjuter vidio sam da je osim što sam trčao više, bilo još i brže nego zadnji put. Usprkos tom čudnom osjećaju umora i puls je bio niži čak za tri otkucaja. Ustvari približno na razini mojih tempo trčanja pred maratone kad sam bio u najboljoj formi i već u taperingu. Baš me zanima kako će to izgledati za dva tjedna. Što se desilo nisam siguran. Dali je pomoglo što sam "ubio oko" prije treninga?
Dnevna aktivnosti: Buđenje u 3, puls prije buđenja 34, "ubijanje oka" prije trčanja, puls 40.
To nikad nisam probao ali moj stari to radi svako popodne poslije ručka. Sjećam se da je i moj djed koji je bio ratar to radio poslije ručka bez obzira dali smo bili na njivi ili je bio kod kuće. Možda je to nešto genetski povezano? Možda to djeluje samo nama starijima, možda samo nekome ali valja to malo istražiti. Novi dio treninga, "ubiti oko" prije treninga, ha, ha.
srijeda, 11. travnja 2018.
Do kada?
U svemu što radim izgleda da je najteže početi. Tako mi je recimo najteže napisati prvih par riječi u blogu. Iako ponekad znam o čemu bi pisao nikad ne znam kako početi. Sa trčanjem je isto. Uvijek mi je početak užasno naporan i još me pri tome često nešto boli dok se ne zagrijem. Na stranu to što u zadnje vrijeme stalno nešto boli. Jedno vrijeme sam patio za time da doživim odlazak na trčanje sa laganim i poletnim nogama. Za tako nešto trebao bi se ponovo roditi samo to mi se ne čini baš moguće. Nema sumnje da još mogu relativno brzo i dugo trčati ali sumnjam u svoju sposobnost oporavka jer mislim da je zapravo tu ključ ne samo mojeg uspjeha ili neuspjeha kako ga već tko vidi, već je to ključ uspjeha svakog trkača bez iznimke. Sad sam već pri kraju četvrtog ciklusa priprema za maraton iako nemam u planu uopće trčati maraton ovog proljeća. Izuzetak je maraton na Plitvicama koji ću trčati i možda malo hodati kao pratnja mog prijatelja na njegovom stotom maratonu ali to je još daleko. Pripreme su za utrku u Zadru gdje bi možda mogao dosegnuti 40 kilometara ako vremenske prilike budu dobre. Iz mnogih analiza i usporedbi koje sam radio vidim da su neke stvari neumoljivo protiv mene. Osim godina, iako sve ostalo povezano time. Prije svega sam primijetio da na svim ciklusima priprema imam "havarije" manjeg ili većeg intenziteta nešto prije dosezanja vrhunca priprema. Ponekad je tome prethodio previsok intenzitet treninga, naglo povećanje volumena ili test utrke koje sam trčao prije maratona. Nikad se doduše nije ponovio identičan scenarij ali poklapanje krivulja volumena treninga ukazuju na trend koji govori da je moj ciklus predugačak.
Srednja kilometraža u 24 tjednim pripremama
Moje tijelo jednostavno ne može izdržati pripremni ciklus od 24 tjedna koji sam kao početnik uzeo prvi put. Već nakon 16 ili čak 12 tjedana trebam uzeti malu pauzu, smanjiti volumen i intenzitet na neko vrijeme. Inače su dugački ciklusi bolji za mlade trkače i početnike dok iskusniji i stariji trkači trebaju raditi kraće cikluse.
Drugo što sam uočio je da nikad više nisam dosegnuo maksimalnu kilometražu iz prvog ciklusa. U svakom planu nakon prvog to je bio bitan element na kojem sam bazirao svoj napredak ali nije se nikad ostvario. Prva je bila 88 kilometara u tjednu, druga 82, a treća prije zadnjeg maratona samo 78. Sad sam u tjednu u kojem bi trebao dosegnuti maksimum od oko 75 kilometara. Mogao bi ubaciti još nešto bez veze u jedan od onih dana kad ne trčim i otrčati još 15 kilometara ili sve još malo produljiti da se mogu sam sebi pohvaliti kako sam imao najveći maksimum. No to ne bi promijenilo ništa u rezultatu i samo bi vrlo vjerojatno pogoršalo moju situaciju. Moj jedini saveznik i ono što mogu, a zapravo moram povećati je odmor. Ove godine se sve ponovilo srećom u malo manjem obimu jer je ozljeda uslijedila dva tjedna prije utrke polumaratona u Zagrebu kad sam ionako već smanjivao kilometražu ali sam i planirao smanjenje još jedan tjedan nakon utrke. Eto opet se sve poklopilo, a ja se provukao sa minimalnim posljedicama. Zapravo još nije gotovo i ovaj tjedan je vrlo važan jer me čeka još jedan težak, doslovno "... Killer" trening i dužina preko 32 km. I u ovu utrku ulazim zakrpan u nadi da će te zakrpe izdržati i da ću nakon toga moći nastaviti. Stalno se pitam do kada?
Srednja kilometraža u 24 tjednim pripremama
Moje tijelo jednostavno ne može izdržati pripremni ciklus od 24 tjedna koji sam kao početnik uzeo prvi put. Već nakon 16 ili čak 12 tjedana trebam uzeti malu pauzu, smanjiti volumen i intenzitet na neko vrijeme. Inače su dugački ciklusi bolji za mlade trkače i početnike dok iskusniji i stariji trkači trebaju raditi kraće cikluse.
Drugo što sam uočio je da nikad više nisam dosegnuo maksimalnu kilometražu iz prvog ciklusa. U svakom planu nakon prvog to je bio bitan element na kojem sam bazirao svoj napredak ali nije se nikad ostvario. Prva je bila 88 kilometara u tjednu, druga 82, a treća prije zadnjeg maratona samo 78. Sad sam u tjednu u kojem bi trebao dosegnuti maksimum od oko 75 kilometara. Mogao bi ubaciti još nešto bez veze u jedan od onih dana kad ne trčim i otrčati još 15 kilometara ili sve još malo produljiti da se mogu sam sebi pohvaliti kako sam imao najveći maksimum. No to ne bi promijenilo ništa u rezultatu i samo bi vrlo vjerojatno pogoršalo moju situaciju. Moj jedini saveznik i ono što mogu, a zapravo moram povećati je odmor. Ove godine se sve ponovilo srećom u malo manjem obimu jer je ozljeda uslijedila dva tjedna prije utrke polumaratona u Zagrebu kad sam ionako već smanjivao kilometražu ali sam i planirao smanjenje još jedan tjedan nakon utrke. Eto opet se sve poklopilo, a ja se provukao sa minimalnim posljedicama. Zapravo još nije gotovo i ovaj tjedan je vrlo važan jer me čeka još jedan težak, doslovno "... Killer" trening i dužina preko 32 km. I u ovu utrku ulazim zakrpan u nadi da će te zakrpe izdržati i da ću nakon toga moći nastaviti. Stalno se pitam do kada?
četvrtak, 5. travnja 2018.
Dva "R"
Sve je u ožujku još izgledalo sasvim dobro. Prvi tjedan nakon utrke je protekao u opuštenom trčanju. Zglob palca se nije ponovo upalio kao što sam se pribojavao nakon utrke i djelovalo mi je kao da se sve skupa malo smiruje. Vrijeme je bilo da krenem dalje. Sat me i dalje svakoga dana zabavljao sa svojim predviđanjima koja su na koncu dosegnula neslućene dimenzije.
Što god trčao i kakvim god intenzitetom, oporavak mi gotovo nije trebao. O vremenima maratona i ostalih trka da ne govorim. Ipak još jedan tjedan sa dosta dobrog trčanja se bližio kraju, a u petak sam imao zakazan tehnički za koji sam mislio da je samo formalnost nakon što sam iskeširao silnu lovu za osiguranja, kasko i prije par mjeseci bio na godišnjem servisu u Rijeci. Taj dan jednostavno nije bio moj dan. Prvo me zaj.. za tablicu koja je malo oguljena već više od 5 godina ali smo našli solomonsko rješenje da je stavim nazad jer se auto slika od naprijed. Onda me zaj.. za zadnji branik koji je netko čvrknuo na parkingu ove zime u Trstu pa je iskočio par milimetara vani na jednoj stani. I žmigavac ima odlomljen komadić donjeg ruba veličine 5x10 mm! Već sam pomalo bio nervozan jer znam kakva krama sve ne vozi po našim cestama, a mene povlače za .... Tad me lik pozove ispod u kanal. Otišao selen na prednjoj vilici i to je bio kraj. J..ti godišnji servis. Samo uzmu lovu i ne pogledaju ništa. Problem je što registracija ističe sutra dan, praznik je, a u Rijeku mi se svakako ne ide. Tako Razočaran ali i nekako Ravnodušan morao sam još na proslavu osobnih rekorda u maratonu mojih prijatelja u "Shipyard pub". Dva portera su malo ublažila moju nervozu i na koncu smo nas dvoje najizdržljivijih maratonaca završili "Rock caffe-u" do sitnih sati. Falio nam je Rudisha ali znam kako mu je, ima ispričnicu. Cijeli vikend je bio dizajniran za prežderavanje i još malo cuganja tako da nisam znao kako uklopiti trčanje, a da ne ispadnem opet "party breaker". U subotu 60 rođendan ženine rođake koji je naravno potrajao od ručka do ponoći. U nedjelju ručak sa starcima koji jedva čekaju da malo ostanu dulje u društvu i nema te sile koja će ih natjerati da odu. Nije čudno da sam se osjećao razbijen pogotovo u nedjelju ujutro nakon 25 km dužine koju sam za čudo odradio sasvim dobro ako bi gledao opterećenje i brzinu kojom sam trčao.
Prvi put ove godine u kratkim gegama i kratkim rukavima do Premanture i nazad sa lijepim negativnim "split-om" u prosjeku laganih 5:07/km i puls točno u sredini aerobnog. Još da me nije pred kraj malo više boljelo stopalo ne bi bio Razočaran i ovako Ravnodušan. Sat opet kaže, vrijeme oporavka 10 sati ... koji kua sad sam ipak bio malo napižđen. Sjeo sam i odgonetnuo koji mu je moj. Našao sam da je imao uključeno automatsko prepoznavanje maksimalnog pulsa. Kad sam u Zagrebu trčao utrku nisam ga stegnuo jer me puls nije niti zanimao, a on je izmjerio maksimum od 187 u zadnjih par stotina metara. Tad sam doduše finiširao i ne sumnjam da je bio visok ali sigurno ne preko 170. Naravno da je njemu trčanje sa pulsom od 135 još u zoni oporavka, pa mi oporavak nakon takvog trčanja bez obzira što traje više od dva sata zapravo i ne treba. Znači neću trčati maraton 2:40 ... šmrc, malo sam Razočaran, a zapravo me zabole k... Ops, Ravnodušan sam jer to ionako znam. Nakon te spoznaje nekako mi se čini da sve teže trčim i noga me još uvijek bez promjene boli. Razočaram se svako jutro kad napravim prvi korak jer se nadam da neću osjetiti bol ali nekako se navikavam da je to tako. Potpuno sam Ravnodušan prema tome i morati će boljeti mnogo više ako me želi zaustaviti. Možda da odem na "tehnički" kod doktora niti on ne bi produžio moju trkačku prometnu. Sad sam već par dana bez auta, a kao za inat svaki dan pada kiša. No nekom igrom slučaja uspijevam odraditi treninge, doći i otići na posao biciklom bez da pokisnem. Nije da sam nešto posebno oduševljen svojim postignućima ovih dana ali nisam niti previše Razočaran. Moglo bi se reći da sam Ravnodušan.
Što god trčao i kakvim god intenzitetom, oporavak mi gotovo nije trebao. O vremenima maratona i ostalih trka da ne govorim. Ipak još jedan tjedan sa dosta dobrog trčanja se bližio kraju, a u petak sam imao zakazan tehnički za koji sam mislio da je samo formalnost nakon što sam iskeširao silnu lovu za osiguranja, kasko i prije par mjeseci bio na godišnjem servisu u Rijeci. Taj dan jednostavno nije bio moj dan. Prvo me zaj.. za tablicu koja je malo oguljena već više od 5 godina ali smo našli solomonsko rješenje da je stavim nazad jer se auto slika od naprijed. Onda me zaj.. za zadnji branik koji je netko čvrknuo na parkingu ove zime u Trstu pa je iskočio par milimetara vani na jednoj stani. I žmigavac ima odlomljen komadić donjeg ruba veličine 5x10 mm! Već sam pomalo bio nervozan jer znam kakva krama sve ne vozi po našim cestama, a mene povlače za .... Tad me lik pozove ispod u kanal. Otišao selen na prednjoj vilici i to je bio kraj. J..ti godišnji servis. Samo uzmu lovu i ne pogledaju ništa. Problem je što registracija ističe sutra dan, praznik je, a u Rijeku mi se svakako ne ide. Tako Razočaran ali i nekako Ravnodušan morao sam još na proslavu osobnih rekorda u maratonu mojih prijatelja u "Shipyard pub". Dva portera su malo ublažila moju nervozu i na koncu smo nas dvoje najizdržljivijih maratonaca završili "Rock caffe-u" do sitnih sati. Falio nam je Rudisha ali znam kako mu je, ima ispričnicu. Cijeli vikend je bio dizajniran za prežderavanje i još malo cuganja tako da nisam znao kako uklopiti trčanje, a da ne ispadnem opet "party breaker". U subotu 60 rođendan ženine rođake koji je naravno potrajao od ručka do ponoći. U nedjelju ručak sa starcima koji jedva čekaju da malo ostanu dulje u društvu i nema te sile koja će ih natjerati da odu. Nije čudno da sam se osjećao razbijen pogotovo u nedjelju ujutro nakon 25 km dužine koju sam za čudo odradio sasvim dobro ako bi gledao opterećenje i brzinu kojom sam trčao.
Prvi put ove godine u kratkim gegama i kratkim rukavima do Premanture i nazad sa lijepim negativnim "split-om" u prosjeku laganih 5:07/km i puls točno u sredini aerobnog. Još da me nije pred kraj malo više boljelo stopalo ne bi bio Razočaran i ovako Ravnodušan. Sat opet kaže, vrijeme oporavka 10 sati ... koji kua sad sam ipak bio malo napižđen. Sjeo sam i odgonetnuo koji mu je moj. Našao sam da je imao uključeno automatsko prepoznavanje maksimalnog pulsa. Kad sam u Zagrebu trčao utrku nisam ga stegnuo jer me puls nije niti zanimao, a on je izmjerio maksimum od 187 u zadnjih par stotina metara. Tad sam doduše finiširao i ne sumnjam da je bio visok ali sigurno ne preko 170. Naravno da je njemu trčanje sa pulsom od 135 još u zoni oporavka, pa mi oporavak nakon takvog trčanja bez obzira što traje više od dva sata zapravo i ne treba. Znači neću trčati maraton 2:40 ... šmrc, malo sam Razočaran, a zapravo me zabole k... Ops, Ravnodušan sam jer to ionako znam. Nakon te spoznaje nekako mi se čini da sve teže trčim i noga me još uvijek bez promjene boli. Razočaram se svako jutro kad napravim prvi korak jer se nadam da neću osjetiti bol ali nekako se navikavam da je to tako. Potpuno sam Ravnodušan prema tome i morati će boljeti mnogo više ako me želi zaustaviti. Možda da odem na "tehnički" kod doktora niti on ne bi produžio moju trkačku prometnu. Sad sam već par dana bez auta, a kao za inat svaki dan pada kiša. No nekom igrom slučaja uspijevam odraditi treninge, doći i otići na posao biciklom bez da pokisnem. Nije da sam nešto posebno oduševljen svojim postignućima ovih dana ali nisam niti previše Razočaran. Moglo bi se reći da sam Ravnodušan.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)