Ubi oko

  Kad trebaš da se digneš u 3 ujutro naravno kao za inat ne možeš da zaspiš. Niti onako ispred teve, kao što mi se to često događa još za vrijeme dnevnika nekad čak i prije. Naravno iako sam očekivao da će biti kiše kako su najavili nisam očekivao maglu i kišu skoro cijelim putem do Trevisa. Tri dana smo kontali kad treba krenuti da Tea stigne na vrijeme za let i stalno pomicali još malo u nazad da bi na kraju tamo stigli previše rano. Kao za inat nisam nigdje krivo skrenuo i sve je prošlo gotovo u redu. Malo me ipak podsjetio moj "šijatikus" da mu se ne sviđa što sam ga tako nemilosrdno peštao više od tri sata bez odmora. Da svemirska ravnoteža bude potpuno zadovoljena na povratku sam se odmah izgubio jer nisam htio više slušati onu tetu iz Garmina što se stalno neki kua preračunava. Podsjeća me na moje preračunavanje prije utrke "....preračunavam ...". Na prvoj rotondi sam krivo skrenuo i onda adio pameti. Dok sam ja shvatio da se vozam cesticama po nekoj vukoj.. prošlo je više od deset minuta. Očito je moj centralni upravitelj još spavao. Uključio sam tetu iz Garmina i izbjegao nekoliko prvih sugestija o okretanju na cesti pod ručnom dok nisam skužio da ipak idem nekamo. Ona se malo preračunavala ali na koncu sam ipak ušao na autocestu na istom mjestu sa kojeg sam i sišao.
Pravac Ikea ili ubijanje druge muhe jednim udarcem. Naravno ni to nije baš moglo proći glatko jer Ikea radi tek od 10 sati. Mogao sam otrčati jednu kraću dužinu da sam ponio opremu, a ovako ništa. Pojeo sam jedan sendvič koji je potrajao taman dok se nije otvorio Ipercoop. Da ubijemo vrijeme žena je predložila mali šoping. Žene imaju čudan smisao za malo! Kad je na red došla sad već četvrta muha ja sam bio u totalnoj komi tako da sam planirani obilazak sportskih dućana Intersport-a, Decathlon-a i JD sport-a obavio u pet minuta pomalo nezainteresirano kibnuvši što ima onako skoro sa vrata. To je bila više vinska mušica nago muha. Po Ikea-i sam se vukao kao prebijeno kljuse viseći na kolicima koje je popunjavala moja ženica. To je bilo iskustvo slično vrlo dugoj i vrlo sporoj dužini od koje mi se još više spavalo. Kako se vrijeme malo popravilo žena je još očekivala da je vodim na nekakav izlet, a ja sam sanjao samo krevet. Doslovno, nakon par stanki i zadnje kafe na Bačvi prije naplatnih u Puli sam na trenutak dohvatio taj san i opasno se približio bankini. To mi se desilo prvi put u životu i nadam se zadnji. Iako se nije desilo ništa osim što sam se ozbiljno usrao. Naravno kad žudiš za kućom ona ti kao i sve neostvarene želje izmiče na sve moguće načine. Morao sam još kod staraca da mamu vozim na neki pregled u staru vojnu bolnicu, a ona će u povratku svratiti kod nas da je vratim kući. Kad sam napokon stigao na kauč nakon iskracavanja sve te silne kramarije iz auta nije trebalo niti dvije tri sekunde da se ugasim. Probudio me šapat moje mame koja je govorila ženi ... "ne daj mu da još ide trčati". Nije htjela da je vozim kući već je otišla čim sam se probudio u nadi da ću sad kad se već pomalo mrači odmah prebaciti sa kauča u krevet i nastaviti. Možda sam i trebao, u svakom slučaju to mi je bilo privlačnije od potrebe da osim jednog sendviča i par banana nešto pojedem, a kamo li da idem trčati. I naravno baš sam to učinio. Kao kad popijete gorak ili odvratan lijek. Zatvorite nos i progutate jer se nadate da će djelovati. Tako sam usprkos lelujavim nogama i šupljoj glavi od nespavanja otišao trčati. I to malo maratonskog tempa da se baš ne vučem do mraka. Naštimao sam prosječan puls na ekran i gledao da bude malo ispod onog od prošlog tjedna kad sam trčao 7 km tempa. U zagrijavanju mi se činilo da sam nekako trom ali puls je bio jako nizak pa se nisam obazirao na to. Još uvijek se ne znam obući prikladno jer je i ta jedna maja ali sa dugim rukavima bila malo previše topla. Definitivno se dugačko više ne nosi. Kako sam se bližio sedmom kilometru tempa, a zadnji put sam imao jako dugačko hlađenje produžio sam trčanje tempa za dva kilometra i hlađenje odradio kružeći oko premanturskog igrališta prije konačnog povratka kući. Nisam još znao kako je bilo ali puls mi je odjednom pao kao da sam ga bacio u bunar, dok mi nakon tempa obično treba kilometar dva da se tako spusti.
Kad sam sat spojio na kompjuter vidio sam da je osim što sam trčao više, bilo još i brže nego zadnji put. Usprkos tom čudnom osjećaju umora i puls je bio niži čak za tri otkucaja. Ustvari približno na razini mojih tempo trčanja pred maratone kad sam bio u najboljoj formi i već u taperingu. Baš me zanima kako će to izgledati za dva tjedna. Što se desilo nisam siguran. Dali je pomoglo što sam "ubio oko" prije treninga? 

Dnevna aktivnosti: Buđenje u 3, puls prije buđenja 34, "ubijanje oka" prije trčanja, puls 40. 

To nikad nisam probao ali moj stari to radi svako popodne poslije ručka. Sjećam se da je i moj djed koji je bio ratar to radio poslije ručka bez obzira dali smo bili na njivi ili je bio kod kuće. Možda je to nešto genetski povezano? Možda to djeluje samo nama starijima, možda samo nekome ali valja to malo istražiti. Novi dio treninga, "ubiti oko" prije treninga, ha, ha.