Iz nekog čak i meni nepoznatog razloga želim na sebi isprobati metodu treniranja čuvenog trenera Frank Horwilla poznatiju još kao metodu pet tempa ili "Five pace training". Svi moji pokušaji da to "podmetnem" nekom mlađem trkaču nisu uspjeli. Ponekad zbog nesretnog spleta okolnosti, a uglavnom jer su većina trkača koje znam rekreativci. Mislim da to nije za njih. Neke njegove treninge sam uklopio u pripreme za maraton još prije dvije godine. Trening poznatiji kao "Frank's killer tempo" mi se čini, a i ostalima koji probali kažu da je to najteži trening. Nisam baš izašao potpuno neokrznut nakon dužine u nedjelju iako nije bila niti blizu tako brza kao što sam to obično trčao prije ili u vrhuncu priprema.
Činilo se da će jedan dan odmora biti dovoljan ali već u utorak kad sam krenuo na zagrijavanje nisam imao dobar osjećaj u zadnjoj loži. Dugo mi je trebalo da se zagrijem iako je bilo sparno i gotovo 20 C. Jednostavno sam bio krut. Od cijele ekipe koja je bila na stadionu kad sam se vratio nakon zagrijavanja nitko mi nije htio praviti društvo ili "smetati", pa sam se pomirio da ću se sljedećih deset kilometara mučiti sam. Uostalom nije mi nikakva utjeha kad se netko muči pored mene. Niti na utrci, niti na treningu. Kad se čekićem odvališ po prstu ne boli prst tvog susjeda, boli samo tebe. Na stazi su mi malo smetali neki poletarci ja bi ih nekad zvao pioniri koji su iako je na stadionu bilo vrijeme za rekreativce trčali intervale 400 m! Meni se to činilo malo pretjerano jer neke klinke očigledno nisu mogle niti istrčati cijeli krug. Ja sam kružio obilazeći još i jedan par novopečenih trkača rekreativaca koji su se raširili po prvoj stazi i trčali isto tako neke intervale od 1000 m ali su zatim hladno šetali prvom stazom. Oni klinci bi iz nekog razloga startali negdje malo ispred prolaza na 200 m kad bi ja prošao i zaletjeli se da me prestignu da bi ih opet ja obilazio u drugom dijelu kruga. Ne kužim njihovu trenericu zašto je to radila valjda je mislila kako ću im ja služiti kao "zec". Neki su išli toliko daleko da su sjekli cijelu krivinu samo da dođu ispred mene. Dvadeset pet krugova i dvadeset pet puta promjena tempa 3:55/km, 4:30/km, 3:55 .... Najveći problem je brojati krugove i ne zaboraviti pogotovo dok te ovako ometaju kad ubrzavaš, a kad usporavaš. Sve ti se čini isto teško. Razlika u prosječnom pulsu za svaki krug je samo jedan do dva otkucaja. Prošle godine prije Beograda sam sve pobrkao. Iako sam trčao malo brže nego ovaj put(3:55/km, 4:28/km) i temperatura je bila ista, puls mi je bio daleko viši. Prosječno 160, u odnosu na sadašnjih 155. Tada sam istrčao samo 21 krug jer sam krivo brojao. Nije čudo jer na kraju ti je toliko teško da ti mozak baš ne radi kako treba. Bio sam relativno zadovoljan ali i zabrinut zbog zadnje lože, a nakon hlađenja mi se prilično ukočio skočni zglob onog ozlijeđenog stopala. Očito mu nije prijalo kruženje i pogotovo brzo trčanje.
Prije Ljubljane 2016 godine je bilo sve brže(3:50/km, 4:25/km) uz mrvicu viši puls od 156 ali i nižu temperaturu od ugodnih 12 C. Kao da se zbog bolova u loži i stopalu, ponovo punog želuca i topline nisam dovoljno trudio. Možda je razlog što sam oba puta prije trčao u društvu, bar jedan dio sa Slavenom i Draženom. Tada uvijek potežemo malo jače. No i ovako je to u skladu sa planom.
Jedino nisam planirao ovakvu iritaciju zadnje lože. Za stopalo sam se pomirio da možda neće više proći. No za mnogo toga sam tako mislio pa je prošlo.
Nema komentara:
Objavi komentar