Dok mi predstoje pomalo mučni dani taperinga zabavljam se čitajući seriju starih članka Franka Horwilla. Tražim inspiraciju za još poneki novinski članak jer još imam ideje za svega par. Taj tempo jedan tjedno je definitivno prebrz za mene i nakon godinu dana trebam malo usporiti. Mislim da će to biti drastično, recimo jednom mjesečno jer ipak trčanje nije kao nogomet. Nogometaša su pune stranice svaki dan jer je vrlo značajno kako se koji posrao ili što god. Ma mora biti značajno kad im plaćaju onoliku lovu.
Tema za sljedeći tjedan ... naravno povjerljivo i samo za moje blog fanove je onaj vic o Muji i Fati.
Onaj što ide, Fata je ... ali dvaput je dvaput. Radi se o dvostrukom treningu, mislim dva puta na dan.
Dali je bolje ili lošije. Što, kako, kada i zašto.
Neću sada mnogo o tome. Ja sam sasvim slučajno i iz sasvim pogrešnih razloga počeo prakticirati takav trening. Sad nakon godinu i pol dana mogu reći da sam kao i ostale ćorave koke uboo sjemenku koja je dobra. Glavni razlog je bio nedostatak vremena ili ljutnja moje žene što pet puta na tjedan trčim. Pogotovo što to radim tri puta u radnom tjednu. Subotu i nedjelju ionako ustajem rano ili odradim u vrijeme kad ne remetim obiteljske obaveze. Dan između dva zahtjevna treninga trebao sam lagano trčanje za oporavak. To je uglavnom srijeda i ja sam odlučio da umjesto 6-10 km lagano, trčim 2 x 5 km lagano. Ujutro otrčim na posao i popodne se vratim trčeći sa posla. Žena niti ne kuži jesam li bio sa autom ili bez jer sam nazad za manje od pola sata. Ponekad se zimi niti ne stignem oznojiti pa skoro da ne moram ni pod tuš, bar ne odmah.
Nisam znao dali to ima smisla jer se ne uklapa u ono pravilo da aktivnost treba biti bar 35 minuta, a uostalom teško da to može značajno pridonijeti aerobnoj adaptaciji. A dali ima koristi pri oporavku. Definitivno da. Neko će reći ako tražiš dovoljno dugo tada ćeš to i naći bez obzira koliko je to bilo nevjerojatno. Ili kako kaže kinesko umijeće ratovanja: "Ako strpljivo čekaš pored rijeke njom će doplutati leševi tvojih neprijatelja". No to ima veze sa strpljenjem kojeg ja baš i nemam u izobilju. Našao sam nekoliko članaka na tu temu i par znanstvenih studija koje potvrđuju prednost dvaju kratkih trčanja za oporavak u odnosu na jedno dulje. Ima tu još toga o temi dvaput je dvaput i sa stanovišta intenzivnog treninga što ja već dulje imam u planovima koje nikako da realiziram. Čak sam jučer našao i jedan Frankov članak pomalo hazarderskog naslova:"Dvostruko ili ništa"(Double or quits). Podsjetio me na moje prve radne dane u ovoj firmi početkom devedesetih. Tada smo imali mnogo igračnica po cijeloj Istri i jednu igračnicu(zabavne igre i pokeri) u gradu. Momak koji je tamo radio je jednom morao zvati gazdu da donese novac jer je neki lik blokirao jedan aparat i dobio silnu lovu stalno duplirajući, a on ga nije mogao isplatiti od utrška. Taj dan smo tri puta poništavali taj aparat i tri puta nosili pare za isplatu. Gazda je bio ljut i mislio da smo mi nešto smuljali da ga očerupamo. Na kraju radnog vremena kad smo išli na obračun imali smo rekordan utržak, a lik je pijan za šankom nešto trabunjao o poker aparatu koji ga je pokrao. J..ga nije znao stati. No o takvoj vrsti treninga, vjerujte da postoji, ću jednom drugom prilikom. Čudan je taj svijet trčanja taman kad misliš da si sve skontao ispadne da je sve malo drugačije.
Nema komentara:
Objavi komentar