Let ... pad

Sad već mogu reći da u pravilu svaki put kad dođem pred kraj priprema za maraton prvo počinjem osjećati neku vrstu sumnje i gubitak vjere da sam blizu ostvarenja cilja. Možda je tome krivac umor i zasićenost pretjeranim naporima kojim se izlažem kroz više mjeseci. Možda je to dio obrambenog mehanizma koji me priprema na eventualni neuspjeh. Kad letiš osim užitka ipak negdje unutra u mračnim kutovima vreba osjećaj da ćeš pasti. Sa razlogom. Zapravo je potpuno logično da svaki let završava sa padom. Čak i najmekše ateriranje je ipak pad. Meni je svaki i najmanji znak nagovještaj pada. Kao kad se netko boji letenja. Svako podrhtavanje zbog turbulencije u njegovoj glavi se pretvara u potpunu katastrofu. Tako je i ovaj put. Čini mi se da se sve urotilo da moj let okonča strašnim padom. Zapravo samo mi se čini jer eto prošao sam i taj najteži ili najgori tjedan bez posebnih katastrofalnih posljedica. Nakon napornog utorka sam se pripremao za trening koji je ubojica nogu(Frank's killer tempo) i strepio kako će to podnijeti moje još uvijek bolno stopalo i od Zagreba malo previše iritirana zadnja loža. Zato sam i ja kukavički odustao od njega čim je oko šest nazvao Dražen da kaže kako zbog kiše neće ići na trening. Kiša i mrak nisu baš saveznici trčanju 10 km u tempu kojeg precizno trebam mijenjati svakih 400 m. Znači dvadeset pet puta promijeniti tempo sa utrke na 5 km na tempo maratona i obratno. Umjesto udarnog treninga ostao sam na kauču i što je najgore saznao sam da u petak moram u Rijeku. 
Ujutro sam imao u deset zakazanog fizioterapeuta da malo osposobi moju zadnju ložu. Nisam imao izbora već prije posla sam morao otrčati bar malo tempa jer poslije terapije nema šanse. Igrom slučaja taj isti dan je umro Miloš Forman, a ja sam cijelo popodne proveo u "kukavičjem gnijezdu" na psihijatriji u Rijeci gdje je nebrigom našeg zdravstvenog sustava ni kriv ni dužan završio moj kunjado nakon operacije ugradnje DBS-a(deep brain stimulation). Imao sam osjećaj već viđenog. Sa punim pravom jer na isti način i sa istom mučninom sam doživio taj posjet kao i film kad sam ga prije mnogo godina prvi put gledao. Doslovno te strah da možda i sam nećeš moći izaći odatle ako nekom greškom na primjer zalutaš negdje tražeći wc, a samo si došao u posjet. Još se ne mogu otresti tog groznog doživljaja iako mi je upravo javljeno da su ipak shvatili da čovjek nije lud već ima implant u glavi koji netko treba naštimati, a ne prepusti ga na milost i nemilost sustavu kojeg zaboli ona stvar jesi li lud ili ne. 
Kako vrhunac ne bi ispao udolina nadoknadio sam bar malo kilometraže u subotu ali trčeči što je moguće polakše po Drenovici jer me još uvijek jako boljelo u gluteusu mjesto gdje mi je Marijan laktom kopao po živcu. Glupi sat nakon 12 kilometara u tempu preko 5:30/km(5:32) i sa pulsom debelo ispod donjeg aerobnog(124) kaže da mi treba 29 sati oporavka! Zašto uopće ugrađuju takve aplikacije koje ne rade? Zbog reklame ili što. U nedjelju sam malo poranio i istrčao nešto malo više od 31 km u Medulinu. Stavio sam tenisice u kojima ću trčati Zadar i kao obično nakon prvog kilometra više se jednostavno nismo mogli suzdržati. Što smo više pričali to smo brže išli. Jedini način je bio da stalno po malo kočimo kako ne bi išli brže od 4:50/km. To je uvijek tako kad trčimo u dvoje ili grupi. Nakon dvadeset kilometara ostao sam usamljen i tada je već uvelike ugrijalo. Srećom puhalo je malo istočnjaka pa sam bar uz vjetar osjećao blago hlađenje po licu i nogama. Opet nisam pametno odabrao majicu. Stavio sam onu sa Zagrebačkog polumaratona koja je previše gusta. Niz vjetar tijelo kao da mi je gorilo. Kroz glavu mi je prolazila slika naše kolegice koja kad je vruće bez pardona digne maju zbog čega je svi pomalo zadirkuju ali i ja bi skinuo sve pa i gaće samo da se to doli malo rashladi. Moguće je da je nedostatak vode nakon dvadesetak kilometara djelovao na to da se nikako ne mogu ohladiti. Zato je i puls sa donjeg aerobnog već malo prešao u gornji. Doduše još sam malo ubrzao jer sam bio nestrpljiv da okončam iritaciju u stopalu što prije i zamočim noge do koljena na obližnjoj plaži gdje je Dražen već zadovoljno kvasio svoje noge. Na koncu je prosjek bio 4:54/km i puls zahvaljujući vrlo niskom na početku prosječno 139 što je jedan od najnižih za ovakvu duljinu i brzinu trčanja bez obzira na toplinu. A sat kaže, 21 sat oporavka. Sat vremena trčanja sa pulsom 124 zahtjeva 29 sati, a dva i pol sata sa pulsom 139 treba 21 sat! Tko je onda lud. Valjda ja kad kupujem takve stvari jer vjerujem da funkcioniraju. Vrhunac je malo okrnjen i povijesno najmanji ali Frank-a ću trčati u utorak jer zadnja loža nije stradala, a i stopalo je nakon kupke u hladnom moru sasvim ok. Ostalo je mnogo lakše i kako god bude završiti će kao i svaki "let iznad kukavičjeg gnijezda", padom. Važno je samo dobro se dočekati.