U horizontali

  Kad god pomislite da ste na konju pogledajte malo bolje. Možda je to ipak samo tovar. Mada su mi i oni simpatični ipak moj kineski znak je konj, nisam siguran jeli baš trkači ali svejedno od kad pamtim volim konje. Uvrede tipa ... "konju jedan" su meni kompliment. U utorak je ona nelagoda od išijasa malo nestala, a i stadion je trebao biti zatvoren nakon šest, pa sam otišao sam raditi fartlek uzbrdice kako to ja obično radim. Staza koju sam odabrao nije baš brdovita jer nisam htio dodatno iritirati išijas. Podizanje noge kad trčim brže ipak previše provocira moje ozeblo dupe. Ništa nije izgledalo loše pa sam u srijedu htio odraditi lagani trening i ušparati na vremenu. Opet sam išao na posao i nazad trčeći. Jutro je bilo okovano injem i pomalo sam požalio što nemam(imam ali ne nosim) onu "bandanu"(glupa li naziva) preko usta ili bar oko vrata. Srećom pri laganom trčanju oko 5:20/km ne moram disati na usta pa sam nekako preživio tih pet kilometara do posla. Nakon toga sve je pošlo u "honduras". Nisam se mogao ugrijti cijeli dan iako sam se obukao ko svemirac u sve što je bilo obješeno u garderobi. Čak sam i one trkačke maje koje su se osušile na radijatoru stavio u pogon i ništa, "nada", "niente" ... sibir i dalje u meni caruje. Da nije dobro shvatio bi i sa IQ-om gljive ali siguran sam bio kad sam krenuo doma da odoh u horizontalu. Bolovi u stopalima, križa urnebess i ludilo ko na vatrometu. Sijeva sa svih strana tako da ne mogu niti pogoditi odakle. Malo skraćujem rutu da što prije dođem kući i odmah bez tuširanja upadam u krevet. Tko zna što je mislio moj susjed odozdo jer mi se čini da se cijela kuća tresla kao da štemam zidove "hiliticom". Od tada sam proveo gotovo dva dana u horizontali izbezumljen od bolova u križima, a nesposoban da sjedim ili radim bilo šta drugo. Najveća avantura je bilo stalni odlazak na "wecu" od ogromne količine čajeva koje mi je žena nemilice uljevala. U svemu ipak ima dobrih strana. Donio sam konačni i definitivni sud o uspješnosti takozvanih krema protiv bolova. Ne moram spominjati uopće koje su imao sam ih nekoliko u arsenalu i niti jedna ne služi ničemu osim pražnjenju novčanika. Dobro je što sam preskočio nekoliko izlazaka na koncerte ovih dana(zadnji Rundek) ali ne zbog koncerata to mi je žao, već sam u totalnom deficitu sa alkoholom obzirom na doba godine kad se većina "pre dozira". Hranu ne mogu da vidim ni pod razno i tako odmaram noge, a još sam smršavio. Ako se stanje sa apetitom popravi već večeras imam priliku na rođendanu od prijateljice vratiti ponešto. Uostalom biti će sigurno francuske i baklava da se ubijem. Jutros sam odlučio da je dosta patnje i ustao poslje osam. Pokušao sam malo da konsolidiram financije koje su bile u kaosu i da kupim karte za London jer sam dobio potvrdu da mi je firma već rezervirala hotel. Bio sam iznenađen ali ne i uvređen jer su mi napokon talijani nešto platili. Kako se nisam nadao i nisam dugo gledao već sam kasnio sa uplatom poreza i doprinosa. To mi je malo smanjilo doživljaj jer državi ode više od 60% ali nema veze ostalo je nešto za kikiriki i moje unuke kad odem u London. Trkom u poreznu pet do dvanaest jer oni rade možda skraćeno. Sve je prošlo brzo nikog živog ali moja referentica je bila tamo i sredila je sve tako da sam potvrdu dobio na e-mail prije nego što sam stigao kući. Uvjek kad prođem ovim našim minijaturnim gradom prođem pored trgovine u kojoj često kupujem sportsku opremu. Prije su je to bila oprema za ronjenje, a sada tenisice. Sad kad ne ronim imaju tako dobrih ronilačkih odjela i svega da poželim opet da promjenim sport. Odmah su mom istančanom vidu koji zapravo nije vid nego više osjećaj zapele jedne crvene tenisice pa sam rekao idem potrošiti onaj dio za kikiriki. Sad imam već tri para tenisica za mirovinu(preko 1500 km svake) i jedne za očaj i krajnju nuždu. U njima trčim samo ako očekujem da neću trčati dulje od pet, šest kilometara kroz blato ili stajsko gnojivo pa mi se neda prljati one stare ali dobre. 
Kad sam već ušao prodavačica koju jako dobro poznajem jer redovito navratim bar jednom mjesečno mi je odmah rekla: mislim da imam jedne koje bi Vam odgovarale, a sad su snižene. One nove iz izloga su bile ok iako sam na svoje iznenađenje opet morao posegnuti za brojem 44 kao u slučaju Adizero Boston 6 koje sam probavao u Ljubljani. Nažalost imali su 44 i 3/4(Adizero). Snižene su bile trail tenisice u kojima sam imao identičan osjećaj i još su bile sa malo nižom petom što mi apsolutno odgovara. Nakon 4 godine ponovo sam kupio jedne New Balance. Svaka čast prodavačima na strpljenju. Obilazim ih toliko pa red je bio da nešto i kupim.

Obzirom da više od pola kilometraže trčim po šumi baš mi je to i trebalo. Sad već u meni onaj burgija da odem sutra ili nedaj bože danas da ih probam ali kad sam već usrao motku neću je još i lizati. U subotu će Rudiša trčati novogodišnju utrku u Medulinu ali će poslje produžiti i stvarno trčati 42 km. Čujem kako će mu se pridružiti i njegova žena ... ne neću ništa reći jer znam da čita moj blog ... ćuti će me drugi put. Baš me malo prije zvala Eda koja je lani bila pobjednica zimske da me pita za savjet. Dali da trči i ona ili ne. Ove godine je imala niz problema i nešto ozljeda, a ipak uspjela istrčati polumaraton u Ljubljani kao treća u kategoriji. U zimskoj ne zaostaje puno iza Senke i neke austrijanke. Obzirom da nema želju da ikada trči maraton ja sam je odgovorio od toga i savjetovao da iskoristi još ova dva tjedna do sljedeće zimske lige te uzme svima mjeru. Maraton bi je sjebao bar na dva tjedna. Pogotovo što nikad nije trčala više od 25 km, a i to trči rijetko. Meni za utjehu je ipak ovaj prosinac ostao kao drugi najbolji mjesec uopće, bez obzira što sam ga završio sa horizontalom i moguće da ću zbog rođendana i dočeka biti još malo u njoj. Zato ću nadam se uspravno početi novu godinu(i moja žena se nada da će biti uspravan) u novim tenama na dobroj staroj Drenovici. Sretna Vam svima Nova 2017 godina.

Uspori malo

  Kako se bliži kraj nečemu uvijek imam osjećaj da se sve nekako ubrzava. Čak i najdosadnije putovanje odjednom postaje zbog nečega zanimljivo i gotovo da mi je žao što završava. Tako je i sa ovom godinom kao uostalom sa svima prethodnima. Nekako sam je već htio arhivirati prekrižiti onih par dana što ostaju na kalendaru i staviti novi. Od najgoreg mjeseca za trčanje do sada, ovaj prosinac mi se prometnuo u gotovo najbolji i eto već sam dosegnuo kilometražu ponajboljih ljetnih mjeseci, a još imam cijeli tjedan ako hoću da još nešto podebljam ... kad već ne mogu trbuh ili novčanik. J..ga oni se ovih dana tanje i kopne kao snijeg u proljeće. Preživio sam svadbu u petak i sretno stigao iz one vukoj... po krivinama koje srećom jako dobro poznajem. Tri puta sam trčao tom cestom od Marčane(Pula - Marčana - Mutvoran) prema Dugoj uvali ali za gore. Nebrojeno puta sam vozio tuda moju staru "bubu" kad smo redovito odlazili roniti i loviti oko "Punta Kavale". Djeca su "morala" spavati u malom šatoru na obali, a ponekad i u autu dok strast za lovom ne bi malo popustila, ne bi ostali bez vode ili nismo više mogli jesti ribu, a nismo imali kud sa njom. Moja nećakinja koja je tek napunila 17 stalno traži da joj pričamo kako je tad bilo i žali što nije živjela u naše doba. Ona kaže, pa vaš život je bio "rokenrol". Naravno na svadbi se uvijek jede pretjerano, pije još i više ali ja sam ovaj put imao sreće da vozim moju mamu i dvije nećakinje pa sam bio oslobođen tih "obaveza". Tako osim ne spavanja nije bilo nikakve druge štete. Zbog toga sam se već u subotu počastio jednim kraćim treningom, a u nedjelju na Božić ipak otišao sa "Rudišom" trčati dužinu u Medulin. Radili smo tri klasična kruga bez da mnogo razmišljamo o tempu ili bilo čemu drugom. Onako "lagano" kao što je rekao da bi trčali maraton na staru godinu. Nešto malo više od 31 kilometar prosjek oko 4:50/km. Imao sam osjećaj da smo mogli odvrnuti još jedan krug i eto maratona. Bez vode, gela ili nekih drugih sranja granja. 

Saznao sam puno o njemu jer on rijetko priča kad je sa nama još netko, ovako je morao. Što ćeš raditi dva i pol sata. Jeste da je pogled na medulinski zaljev i onu laganu izmaglicu nad kojom levitira rt Premanture lijep ali nakon nekog vremena moraš još nečim zabaviti mozak. U tom je pomogao i jedan njegov prijatelj inače veslač koji ponekad trči zimsku ligu. Na bicikli je zavrnuo malo sa nama, bacio dvije tri ćakule da se razbije monotonija. Inače je kroz medulinski kamp i Kaželu bilo prilično pusto obzirom na gotovo savršeni dan. Valjda su svi još spavali nakon polnoćke. Navečer sam opet morao na generalnu probu za novogodišnju noć kod prijatelja. Probavali smo novo otvoreni pršut i još francuske kao da mi nije bilo dosta one što sam pojeo na svadbi. To koliko mogu pojesti francuske je prestrašno. Kako sam za božićni ručak ja imao goste morao sam u ponedjeljak ponoviti ručak kod mog brata. Vegetarijanski zec što god to značilo i opet francuska, je..te. Srećom našla se tu i purica. Ma j..š soju. Sinoć slušam Šprajca koliko može biti kalorija u obilnom božićnom ručku pa si mislim j..e mi se ja sam par hiljada(kcal) ubio ova dva dana, a malo viška za rezervu uvijek dobro dođe. Još me čeka rođendan moje prijateljice dan prije dočeka i doček Nove Godine opet Ližnjanu sa brojnom ekipom. Na meniju opet riba, dva velika brancina, hobotnica u peki, a sigurno će se naći i malo svinje poslije ponoći da "guramo" bolje u novoj. Između redova hrane i pića ugurati ću bar fartlek i uzbrdice, a o laganom trčanju na posao i nazad više ne razmišljam, to se podrazumjeva. Kao u onoj utrci "Teći, isti, piti", takvi su mi ovi zadnji dani. Zato ne znam koji kua žurim neka još malo potraje ova godina. Nije bila tako loša. Ima još vremena, mogu da istrčim i još jedan maraton. To bi bilo vau... dva, divota.

Van kontrole

  U jednoj pjesmi mog omiljenog benda iz prošlog života, Peter Hammill(Van Der Graaf Generator) pjeva: "Out of control, out of control. Greasy machinery slides on the rail...”
Meni se čini da se sve oko trčanja potpuno otelo kontroli. Samo da to klizanje ne završi opet sa nekim srazom. Danas sam odlučio da ništa ne radim jer mi je već pun k..ufer, posla problema i svega. "Velikom gazdi" u italiji sam čestitao rođendan i odslušao kuknjavu o problemima, poslu i lovi koju uopće ne mogu pojmiti jer pliva u lovi i firma nikad nije bolje stajala. Ja radim već četvrt stoljeća za nju i znam sve(i kako je bilo) dobro i bolje od njega jer sam počeo još kad je šef bio njegov stari. Ali stari su bili skromni. Ovi današnji poslodavci bi sve ljude zaposlili preko agencije za minimalac, a kad su oni u pitanju ništa im nije skupo. Milion, dva, tri eura za automobile potroše dok kažeš keks. Kad je stari bio živ mi smo za Božić dobivali košaru sa ... ma svašta je bilo unutra. Nisi je mogao podići bez opasnosti da se ukočiš. Pršut, sirevi, delicije, a tek vino hu... sad u jednoj takvoj košari spavaju dva psa(basenji, Aša i Hoši) moje sestre. Od kada je novi gazda, je..ga panetone i spumante od 2 eura koje ne bi pio da mi plate, a ne bi nikome niti poklonio ako mu ne mislim loše. Ove godine ni to. Zato odje.. sve i idem kući. Zapravo prema planu bi trebao da odmaram i od trčanja jer ću plan opako prekardašiti. Obzirom da sam zbog opreza i loših iskustava bio sretan kad bi istrčao oko 200 kilometara, sad sam plan već dosta prešišao. Ako odradim dužinu ovih dana(30 km) i još jedan tjedan ovakvog volumena, odoh preko tristo kilometara što mi je skoro kao rekord iz listopada(oktobar). I ovaj tjedan sam trčao par puta na posao i nazad. Odradio sam i prebrze "cruise" Intervale 6x1000 sa 200m lagano između. Jučer sam radio uzbrdice sa Draženom od zaobilaznice do vrha Vidikovca uz još 10 km za zagrijavanje i hlađenje. Ispalo je da trčimo brzo skoro kao na stadionu ali na tih 460m je oko 20m uspona. I sad bi još trebao sa Draženom i Rudišom da idem sutra dužinu. Bojim se da će nešto reći: čekaj malo neće to ići. Ti si kako su rekle one cure u Medulinu, "... stari ...". Još me Rudiša već tjednima cima da na staru godinu ujutro trčimo maraton u Medulinu onako za našu dušu. Lagano na točno pet minuta po kilometru. J...ga on nema plan za doček Nove godine, a ja imam cijelo noćnu žurku. Ako na kraju pristanem, plan će mi otići u vražju mater što me baš i ne brine. Brine me da ne pođem i ja za njim. Opet sam se umislio da sam nešto što nisam. Sve mi izgleda previše lako, a to nije dobar znak. Danas imam i svadbu mog nećaka ... baš je našao pravo vrijeme. Tko zna kad ću doći doma, pa ću po svemu sudeći dužinu trčati sam u nedjelju na Božić. 
Sretan vam Božić.

Zima, zima ...

  Ponovo nam na tevi najavljuju zimu, kao da nije dovoljno je..eno hladno. Ne kužim što se tu ima najavljivati, pa zima je to svi znaju. Uz to još gledam neku fotku mog prijatelja Staneta sa ultra maratona Apatin – Osijek. Umotan ko mumija, ne mogu ga niti prepoznati ali na FB stoji da je to on i odgovorio je na na moj komentar-zajebanciju kako nam je u Medulinu bilo sunčano, toplo, dobar grah, pivo i samo je on falio da bude sve prva liga. Kad vidim onu maglu, inje, skoro kao u sibiru. Odmah mi je zima oko srca. J.e mi se ja u toplom čitam neku studiju baš o utjecaju temperature na maratonske rezultate. Sve mi je to nekad kao bilo jasno i jednostavno. Meni paše toplije ali kad je jako toplo onda je fakat bolje vrijeme za pivce u hladu nego za trčanje. Drugi mrze toplo, a "Rudiša" posebno. Tako ispada da je temperatura kao moda, automobili ili žene. Jedni vole ovakve, drugi onakve ili na kraju svi one sa velikim ... Uglavnom tim francuskih istraživača na čelu sa Nour El Helou je u 2012. godini objavio “analizu utjecaja faktora okoline na rezultate u maratonu”, analizirajući deset zadnjih od svih najvećih svjetskih maratona(London, Berlin, Paris, Boston, Chicago i New York). Analiza uključuje izradu statističkih alata i postupaka kojim su obrađeni dostupni podatci trkača podijeljenih u nekoliko grupa(kategorija). Veći dio analize se zapravo bavi metodologijom ali to mogu preskočiti iako imam neke zadrške po tom pitanju jer se u svom poslu dosta bavim statističkim obradama. Grupe su podijeljene ovako: vrhunski trkači i trkačice oko 1%(prosječna brzina za muškarce 2:41), grupa sa 25% od najboljih rezultata, grupa sa 50% i grupa sa 75%. Unutar svake grupe je postojala slična po trendu mada ponešto drugačija raspodjela rezultata u zavisnosti od temperature. To je i bilo u skladu sa postojećim opažanjima da se utjecaj temperature na trkača mijenja sa brzinom trčanja. Jednom riječju nije isti za spore i brze trkače. Odmah me podsjetilo na vic o Muji, kamili(devi) i englezima, ono kad se deva smrzla ... Samo što je ovo potpuno naopako. Vic Vam neću sad pričati ali studija pokazuje da postoji optimalna temperatura za određenu brzinu trčanja te da ona naizgled pada linearno sa porastom brzine trčanja. 

                    Slika 1 Promjena optimalne temperature sa brzinom trčanja

Veliki broj podataka svih grupa osim one vrhunske daje dobru statističku bazu za analizu i podatci za žene te muškarce imaju slične trendove. Ali postoji jako odstupanje za 1% grupu žena čiji podatci izlaze potpuno van tog pravca. To odstupanje nema potpuno jasnog objašnjenja, zapravo nikakvog ali postoje pokušaji da se objasni bitnim odstupanjem u tjelesnoj težini vrhunskih trkačica u odnosu na vrhunske trkače za što treba možda još povećati broj uzoraka i maratona za testiranje kako bi se otklonilo eventualno slučajno odstupanje. Slično razmišljanje je izrazio John Davis autor nekoliko knjiga o dugoprugaškom trčanju i mnogih članaka na web stranicama Runners Connect i Running Writing sa kojih sam i skinuo ove dijagrame jer u studiji su malo više zakukuljeni.

Evo linka na studiju: http://journals.plos.org/plosone/article?id=10.1371/journal.pone.0037407

Srećom ne ganjam svjetski rekord jer bi po toj studiji morao trčati neki maraton na kojem je temperatura blizu jednog stupnja. To je meni ...brrrr. Povećanje temperature od optimalne ima sličan utjecaj kao i smanjenje. Postotak usporavanja raste sa krivuljom koja se može aproksimirati kao kvadratna odnosno liči na parabolu. Usporavanje trkača zbog odstupanja temperature od optimalne znači nije linearno već je značajno veće pri većem odstupanju. Ja sam do sad smatrao da je linearno jer su neki autori nudili tablice za korekcije koje nisu uzimale u obzir niti samu brzinu trčanja niti odstupanje od optimuma. Uglavnom su navodile optimum od oko 10 stupnjeva, manje više.  

        Slika 2 Smanjenje brzine trčanja u postotcima pri odstupanju od optimalne temperature

Iako zbog specifičnosti svakoga od nas vrlo teško možemo točno predvidjeti temperaturni utjecaj ne smijemo ga zanemariti pa je svaka prognoza bolja od pogađanja. Osim ako prognoza nije pogađanje kao kod babe Vande. Tempo utrke treba svakako prilagoditi u skladu sa ovim spoznajama. Nadam se da ćemo u budućnosti imati mnogo preciznije jednostavne alate ili aplikacije koje će pomagati trkačima da pravilno odrede "održivi" tempo utrke. U maratonu to može biti važnije nego što se na prvi pogled čini.

Još jednu za kraj ...

  Iako ne mogu reći ništa posebno za ovu godinu ipak je to još jedna manje što mi ostaju u "takuinu" života pa mi je skoro žao što prolazi. Neću da kukam o šoldima jer toga ni onim najbogatijima nikad dosta pa što bi ja bio drugačiji. Na kraju krajeva na tom polju nemam nikakvih nada ni za buduće godine ... možda ako počnem igrati loto. Bitno je da sam uspio ostati u komadu, malo se zabavio, nešto naučio, malo se namučio i što veseli nas trkače trčao malo više i malo bolje nego godinu prije toga. Ne ponovila se. Ipak nisam htio da sve ostane samo na dvije utrke i jednom eventu(Wings for Life) pa sam za kraj odlučio da trčim u Medulinu. Treća sreća. Taj dan je moja unuka trebala polagati za plavi pojas, a ja sam morao nekako potvrditi sam sebi da nisam još usporio u ovih godinu dana što nisam trčao kratke utrke. Zapravo sam se nadao jer ako usporim na kratkim utrkama neću više imati prostora za popravak rezultata u maratonu. Doduše nisam trčao ništa brzo na treningu još od prije Ljubljane osim uzbrdica i to se na neki način moralo pokazati. Sad sam u fazi baznog treninga ali samo još ova dva tjedna, tako da završavam bazni trening sa četiri tjedna preko ili oko 70 kilometara na tjedan. Valjda mi tad neće biti problem postići da napokon imam bar 90 km na tjedan u vrhuncu priprema. Već sam prijavio i platio Beogradski maraton. Test je prije toga u Zagrebu na polumaratonu. To bi mi bio prvi proljetni maraton. 
Ovih dana je bilo prilično hladno i do zadnjeg dana sam se premišljao hoću, neću u Medulin. U utorak sam trčao neki promašeni "Cut Down" tempo koji je na kraju prerastao u intervalni trening. Bilo je prilično hladno i naravno već mrak. U početku mi je Dražen čitao prolaze i bili smo odmah prebrzi ali njega je nešto stisnulo(da ne crtam što) nakon četvrtog kilometra tempa, pa sam nastavio sam i naravno nisam više vidio na sat i na kraju shvatio da sam prekardašio jer je zadnji kilometar malo uzbrdo i kužio sam da se pumpica sad već vrti u crvenoj zoni. J..ga moram kupiti neki novi "fenci šmenci" sat koji pišti kad odeš van planirane zone. Uz to sam cijeli tjedan pješačio i čak dva puta trčao na posao i nazad tako da sam odlučio da u četvrtak ne radim ništa prema planu(uzbrdice) već otrčim jedan od mojih testova za kojima uvijek potežem kad nisam siguran u sebe, a to je često. Skupio sam dosta kilometara, čak i u subotu trčao po zaleđenoj Drenovici jedan lagani krug sa pet, šest ubrzanja od 100 m. Kad ni to nije izazvalo pobunu mojih tetiva i kukova, nazvao sam navečer Ozija i rekao da mi ne zaboravi ponijeti moj broj sutra ujutro u Medulin. Plan je bio dobro se zagrijati, ne krenuti naglo i nakon utrke otrčati još bar deset kilometara lagano. Iako je ujutro u Puli sve  bilo bijelo od inja, dok smo došli do Medulina sve je netragom nestalo.
"Rudiša" je taman izlazio iz auta u kratkim rukavima i šorcu, a ja sam imao duge gege, dvije maje i još trenirku preko. Nije trebao ništa reći vidio sam sve na njegovom licu, lako što me sad rastura još i da ... ma do k..ca kad mogu on i Dražen u kratkima, mogu ja bar u jednim dugim rukavima i dugim gegama. 
Na startu se opet preko svake mjere naprijed natiskalo onih puž trkača što valjda vole da se slikaju. Vidi me mama ja sam na "Tevi"! Probao sam ostati bar blizu "elitnih pulskih" jer njima najviše volim uzimati mjeru(ko će kome nego svoj svome) ali malo po malo su me pogurali iza. Kad smo krenuli probijao sam se pokušavajući pratiti iz daljine "Rudišu" da mi ne pobjegne previše. Zapravo možda je i dobro da sam zapeo jer prvi kilometar nije bio brz ali jedva sam izbjegao silne opasne susrete "bliske" vrste od kojih je najopasniji bio pokušaj da prođem između nekog zidića i jedne "kršne" trkačice. Odbio sam se od nje kao da sam udario u neki ruski kamion i skoro neslavno završio preko tog zidića. Još ja vičem oprosti, a ona možda nije ni osjetila ništa. Onda sam prvo stigao Šajatovića koji je rekao da će me držati za dres ako treba, samo da ne idem prebrzo. Malo smo trčali skupa dok nije rekao: "ma idi ti ..." i nestao negdje iza. Drugi kilometar nisam još posebno ubrzavao jer nije bio potrebe kad je već dobra većina počela vidljivo posustajati. Tako to uvijek biva. Trče utrku na šest kilometara, a krenu kao da trče hiljadarku. Možeš nanjušiti kiselinu u njihovim mišićima. Zapravo ne trebaš njuškati, čuješ kako dišu ko trudne sipe. Kad se vidik ispred malo očistio vidio sam mlade atletičare Istre i triatlonce daleko ispred, još par trkača iza i mladog Rnjaka sa svojim psom Rocky-jem koji je uspio otrčati cijelu utrku u ubitačnom tempu za psa. Vidio sam još i Rudišu kako šacuje trenutno najboljeg pulskog elitnog. To me umirilo bar će on da okrene jednog. Još je jedan "elitni" bio ispred mene, a ja sam ga stizao. Već smo obišli poluotok u kampu i izašli prema hotelima kad sam napokon ulovio Storelija i Christiana. Moje stare mušterije sa svih kratkih utrka. Nekad oni mene obriju, nekad ja njih ali manje više tu smo skupa, pratimo se ko zadružni konji. Malo mi je smetao neki lik ispred mene koji je stalno pljuvao i to svaki put na drugu stranu. Nisam znao kamo da maknem. Nikako nisam mogao da ga obiđem bez da značajnije ubrzam, a taj četvrti kilometar sam već išao ispod 3:50. Spasila me uzbrdica, jedina na cijeloj trasi. Samo 12 m uspona na nekih 300 m ali dovoljno da počistim ekipu i sklonim se od pljuckanja. Sad sam ja vodio grupu i malo popustio prije zadnjeg kilometra pazeći da me nitko ne prelazi. Ostalo je manje od kilometra kad sam se počeo vraćati ka cilju, vidim već balon ali kakofonija disanja i topota nogu je još iza mene. Stisnuo sam još malo ali jedan galopirajući zvuk mi je prilazio prebrzo i učinilo mi se da me onaj isti “pljuc” lik pregazio kao brzi voz. Ostatak grupe je došao blizu ali sam još imao dovoljno svježe noge da zadnju dvjestotku trčim i ispod tri minute po kilometru. Prije cilja sam čuo iz publike ..."vidi starog kako praši", j..te kao da mi je odvalio šamar. Kad bolje razmislim što sam tražio to sam i dobio. Nisam baš jako zadovoljan jer se nisam ubrzao i zapravo imam već jednu utrku na 6 km iz Tupljaka sa prosjekom 3:52/km ali zbog toga što sam dvije godine stariji dobio sam rekordan broj bodova u zimskoj lizi. Vjerojatno nikada neću trčati kompletnu zimsku ligu niti biti pobjednik ali rekord je utješna nagrada i na neki način treći osobni ove godine na sve tri moje utrke. 

Nakon utrke smo prasnuli na brzinu po pivo i odmah bez pauze odradili još deset kilometara u laganom pet minutnom tempu. Tek onda smo došli na grah i još jedno tamno za kraj. 

Unuka je uspješno položila za plavi pojas iako je bila malo rezervirana kad smo se čuli preko "Skype-a". Valjda to njoj nije "big deal". Mlatila se tamo sa tri dečkića, mahala nogama i rukama, vikala nešto na korejskom ali sad kao ima važnijeg posla od toga. Eto ponosniji je dida na njen uspjeh nego ona. Što se mene tiče ova godina može i proći.
 

Još malo o kemiji

   Kad sam već prethodnom blogu spomenuo hormone o čemu stalno postoji taj neki šušur, evo što sam zanimljivo ovih dana izvukao o tome. Već sam pisao o "intervalnim vježbama visokog intenziteta" ali samo da podsjetim one koji ne znaju ili ne pamte. Jedna od bitnih stvari u treningu je oporavak koliko god to čudno zvuči. Bez oporavka nema adaptacije i mogućnosti povećanja ili novog stresa. Osim ako vas to ne vodi u ozljedu. Jedan od glavnih sastojaka svega je uglavnom hormon rasta. Nažalost nama starijima i jedan od najvećih nedostataka. Ja sam apsolutni zagovornik prirodnog pa ću prvo navesti ono što je potpuno prirodno, a vodi ka povećanju lučenja ovog hormona.

1.    Kratki intervalni treninzi visokog intenziteta. O nekima sam već pisao (http://runningdida.blogspot.hr/2016/01/hormoni.html). To su vježbe kod kojih puls znatno prelazi takozvani anaerobni prag. On se može ustanoviti raznim testovima(VO2max test) ali o tome drugi put. Uobičajeni su kratki intervali od 30 sekundi i desetak ponavljanja. Te vježbe aktiviraju brza mišićna vlakna koja u većoj mjeri djeluju na otpuštanje tog hormona. 

2.   Dobar i dugačak san. Spavanje od 8 sati na noć optimizira proizvodnju HGH na dva načina. Povećanim lučenjem melatonina za vrijeme sna i direktno. Pokazano je da je lučenje HGH pod utjecajem biološkog sata(dan/noć) te da je veće u ranijoj fazi večeri. Zato rano u krpe.

3.   Izbjegavajte šećer(pogotovo fruktozu) nakon treninga! Konzumacija šećera 2 sata poslije treninga djeluje na hipotalamus koji luči somatostatin, a on će utjecati na smanjenje lučenja HGH. Jednostavni šećeri koji imaju visoki glikemijski faktor također izazivaju inzulinske "vrhove"(nagli porast). To ne samo da značajno smanjuje lučenje HGH već i vodi do povećanog akumuliranja  tjelesne masnoće. 

Zbog potrebe nadoknade energije jelo treba sadržavati 1/4 proteina i 3/4 ugljikohidrata ali onih sa niskim glikemijskim faktorom.

4.  Jedite visoko kvalitetne proteine i jela sa niskim sadržajem ugljikohidrata prije spavanja. Amino kiseline u takvoj hrani će pomoći povećanom lučenju HGH, istovremeno niska razina ugljikohidrata neće inhibirati lučenje HGH.

5.   Optimizirajte nivo vitamina D u vašem organizmu na 70-100 ng/mL.

Prvenstveno prehranom te umjerenim izlaganjem suncu.

Postoje i dodatci prehrani koji su uglavnom sigurni za upotrebu ako se pridržavate prepisanih količina. 

Svi spadaju u dozvoljene te nema opasnosti da bi izazvali neki anti dopinški problem.

6.  Melatonin. Osim što se uglavnom koristi kao hormonalni dodatak za liječenje problema spavanja(sna) novije studije pokazuju i još neke značajne koristi od njega. Postoje dokazi da djeluje kao snažan anti oksidans ali i da može povećati lučenje HGH i do 157%. Uzima se u dozama od 0.5 do 5 mg prije spavanja.

7.  GABA. Skraćenica od Gamma Amino-Butyric Acid. To je amino kiselina koju dosta koriste "body bilderi"(mrge, ne kao ja) ali korisna može biti i za dugoprugaše jer studije pokazuju da povećava lučenje HGH i do 200%. Uzima se 1.5 do 3 g neposredno prije spavanja.

8.  L-arginine and L-lysine. Neke studije pokazuju da konzumacija ove dvije amino kiseline zajedno prije vježbanja i spavanja djeluje na povećanje lučenja hormona rasta i do 700%. Uzima se od 3 do 5 grama za optimalne rezultate. Osim toga L-arginine ima vrlo važnu ulogu u funkciji cirkulacije krvi što je vezano za stvaranje NO odnosno signalne molekule za opuštanje glatkih mišića u krvnim žilama. I o tome sam pisao u nekoliko navrata(http://runningdida.blogspot.hr/2016/03/kemija-za-trkace.html).

9.  Glutamin. Uzima se 2 do 10 g glutamina poslije vježbe ili prije spavanja. Prema studiji koju su proveli istraživači na "Louisiana State College of Medicine", glutamin može znatno povećati lučenje HGH. Oni su otkrili da su subjekti testiranja koji su uzimali 2 g glutamina imali povišene razine HGH. Njihova studija je objavljena 1995. godine časopisu “The American Journal of Clinical Nutrition”.

10.   A-GPC. Puni naziv Alpha-glycerylphosphorylcholine ... j.. zapetljao mi se jezik. Prema studiji objavljenoj u rujnu 2008. godine u “Journal of the International Society of Sports Nutrition.”, A-GPC može povećati HGH nivo. Istraživači centra "Applied Health Science Research" su u jednom istraživanju provedenom na dvije grupe ispitanika primijetili da je skupina subjekata koji su uzimali 600 mg A-GPC dva sata prije treninga izdržljivosti imala veće razine HGH nakon vježbanja nego skupina koja je uzimala placebo.

Eto ako ste zbunjeni nema frke i ja sam, ako ste kemičar sad ste sretni i imate materijala za "kemijanje". Samo ne pretjerujte da ne bude: "što dijete zna što su to grami i miligrami". Ništa nije baš kao što izgleda.

Sjećanja 3

  Srednja škola, .... ah da mi je samo malo tih hormona sada. Ne bi morao raditi one "HGH"(Human Growth Hormone) i "Testosterone boost" treninge od kojih mi jedino jezik plazi do poda, a srce uleti u orbitu oko zemlje. Nisam baš siguran da uopće djeluju. U srednjoj školi slušaš neku dosadu o električnim strojevima ili nešto slično što monotonim glasom predaje stari profa, a erekcija kruh te j..bo, mogao je da podigne cijelu školsku klupu. Kad smo već kod srednje, u srednjoj školi smo stalno imali neka takmičenja, neka čak jako čudna. Recimo maratonska štafeta od ne znam koliko puta 800 metara. 

Mislim da je 51, plus jedna malo duža dionica. Izračunajte ako vas je volja. Gdje bi danas našao 52 trkača i to iz jedne srednje škole. Nije bilo "mile lale" i zajebancije sa nastavnicima tada. Moralo se sudjelovati na proljetnim krosevima i sličnim događajima, za dan škole, mladosti, radosti, asti .. šta ja znam. Imam čak i neku medaljicu za sudjelovanje znači da je sjećanje pravo nije neki moj psiho trik. 

Te utrke se sjećam(iako je bila totalno nevažna) zbog toga jer me je prije starta prestravio jedan rabijatni lik. Upao je u našu svlačionicu ko neki šerif i pitao koji je taj što trči prvu izmjenu protiv njega. Nisam se usudio niti javiti ali on je valjda znao. Samo me onako podcjenjivački odmjerio i doslovno rekao da će me pojesti za doručak. Ja, on i još jedan trkač kojeg se više naravno ne sjećam smo trčali nešto dužu prvu dionicu(1395 m). Ja za tehničku školu, taj mrga za gimnaziju, a treći je trčao za brodograđevnu industrijsku školu. Razbio sam ih(ga) kao beba zvečku i to za barem pola kruga iako je "mrga" tada trenirao judo i mogao podići gomilu onih diskova na šipci koje ja sa obije ruke nisam mogao niti zakotrljati. Nisam baš bio ni sa šipkom na ti. Nisam još bio niti pošteno u pubertetu, a kilaža mi je bila manja od njegove torbe koju je nosio na trening. Ja jado mislio da je on neki profa, i usrao se živ. 

Sutra dan se pojavio u našem klubu i počeo trenirati trčanje. Još uvijek trči iako ima sjebana oba koljena i za divno čudo "profesor" kako ga svi zovu ima istrčani maraton u Veneciji brži od 3 sata, a bio je do nedavno i na tablicama veteranskih rekorda hrvatske i to na 10 km. Nisam zapamtio u kojoj starosnoj kategoriji ali ga sad više nema. Ta me činjenica malo prca. Da me u maratonu šiša "profesor", taj kamenčić me žulja i izgleda da će ostati u cipeli.

Poklonjenom konju ne gledaš u zube

  Ne znam dali je tako bilo i prije ali u zadnje vrijeme primjećujem kako sam stalno nezadovoljan. Kad su mi u aprilu rekli nakon pregleda i MR-a da ipak mogu pokušati rekreativno trčati bilo mi je to kao da sam dobio veliki poklon. Skoro isti tren nakon toga sam bio nezadovoljan. Zašto doktor nije rekao da mogu trčati maratone, ultre ili što god poželim? Onda sam se ponadao da će sve to ipak proći, pa velim: k vragu mogu probati, ako uspijem bar još jednom trčati maraton biti će sve za pet. Čim sam počeo da se spremam za maraton već sam bio nezadovoljan što ti bolovi nisu prolazili brže ili uopće. Što sam "izgubio" puno vremena trčeći onako četrdesetak kilometara tjedno lagano. Kad sam se kao pomirio sa time da ću često morati smanjivati doživljaj i ipak uspio istrčati više kilometara u tim pripremama nego prije ozljede opet nisam bio zadovoljan što nisam još i više. Nema veze što sam trčao osobni u maratonu. To se ne konta jer je samo 3 minute brže. Sad sam progurao studeni sa rekordnom kilometražom od kad trčim ali nisam zadovoljan jer je samo nešto malo veća nego prije dvije godine. Trebalo je više jer nisam uopće išao na utrke za razliku od tada. To što se nisam ozbiljnije ozlijedio više mi ne djeluje kao značajno.        Nisu prošla niti dva tjedna u prosincu, a ja imam već rekordnu kilometražu za prosinac. Preko 90 kilometara jer u prosincu nikad nisam uspijevao trčati niti 80 kilometara. Samo ovaj tjedan sam već trčao preko 70 km ali sam nezadovoljan. Još me muči išijas i prethodni sam tjedan preskakao treninge zbog bolova u kuku. Jučer sam sa "Rudišom" trčao do Kamenjaka i nazad nešto više od 29 km u tempu 4:54/km, sa dosta niskim pulsom iako sam se pretjerano obukao i "zakuhao" već nakon desetog kilometra. Dvije zimske maje o toga jedna sa specijalnim duplim prednjim krajem protiv vjetra, duple gege(biciklističke i preko njih duge), dokoljenice, kapa i rukavice. Iscijedio sam iz sebe gotovo tri litre vode, a samo kapa je upila pola kile. Eto opet sam nezadovoljan jer me od toga i onih uzbrdica u četvrtak malo štreca išijas kad sjedim. Sve izglednije je da ću ipak izgurati još malo i možda popraviti već sljedeći maraton na proljeće ali me žulja to što mislim da neće biti dosta da budem zadovoljan. 
Znam da negdje moram podvući crtu i priznati to je maksimum i kraj. Čak i da imam dvadeset godina jednom bi morao prihvatiti činjenicu da je negdje kraj. Što bi sad bilo drugačije? Nisam ni sanjao da će me jedan odlazak na utrku dovesti do ovdje. Sve što sam doživio u trčanju ovih par godina mi je na neki način poklonjeno, a poklonjenom konju ne gledaš u zube. 

Dugo, kratko, sporo, brzo, gore i dolje

  Kad govorim kako trčanje treba da bude sve samo ne rutina onda stvarno mislim da tako treba biti. Iznenadite sebe potpuno neočekivanim i ako preživite moglo bi vam biti lijepo i korisno. Baš sam gledao neke podatke "mojih" trkačica i trkača i vidim da svi naginju nekim uhodanim shemama. Tu svakako ubrajam i sebe. No neki baš pretjeruju uvijek isto ili skoro isto.

Usred ovog kaosa zbog povratka ozljede koji mi je poremetio plan odmah na početku odlučio sam da promijenim pristup. Lagano, oprezno, malo. To je bila instinktivna ideja kako prebroditi trenutni problem. Zapravo problem se javio usred tog: lagano, malo, oprezno. Ključni igrač je možda zima ali to treba tek dokazati. Dok sam se jučer premišljao hoću li ići ili ne jer sam već odradio onaj kilavi tempo, trčanje na posao i nazad, rekao sebi: neka bude nešto sasvim neočekivano. Neki moji trkači i ..ice su trebali trčati uzbrdice, pa sam otišao da im pravim društvo. Ne treba reći kako je meni i dalje prehladno jer oko 3 C je meni sibir i točka. Ali baš zato sam stavio samo dvije tanke maje ili ću se naviknuti ili crknuti. Rukavice nisam ponio kako bi na uzbrdicama mogao petljati po satu. Oko kilometar i nešto od moje kuće već su me čekali "Rudiša"(ne brinite to je samo nadimak) i njegova bolja polovina te još jedna jako dobra trkačica iz moje kategorije. Rekoh ajmo se još malo više zagrijati jer meni se sve udrvenilo od vrha nosa do palčeva na nogama. Tako smo odvalili još oko 6 i nešto kilometara(meni oko osam), a ja sam još bio kockica leda sa pulsom u podrumu. To je bilo jaaako dugo zagrijavanje na kraju kojeg mi je bilo još više hladno.

 

Cure su radile 5x400 m od zaobilaznice na vrh Vidikovca, a mi 10x250 m na strmijem dijelu. Mislio sam da će bar uzbrdice da me zagriju. Ma jok, noge su pri kraju klecale, srce je skakalo na 160 ali zima nikako da izađe iz mene. Možda je 250 m prekratko. "Rudiša" me rasturao pogotovo u zadnjih 50 m kad mi je jednostavno nestajalo pogona u nogama. J..ga ja imam hendikep u višku od 14 godina, a on bar 20 kila. Nisam siguran kome je zapravo bilo teže. Čini se da je u ovih par tjedana opet brzo upao u formu. To je takav tip trkača ispadne iz forme brzo ali se vrati još brže. Neki treneri zovu takve trkače, trkači sa kratkim zamahom(short or long swing runners). Cure su bile jako dobre i završile su 5x400 otprilike kad i mi tih 10x250. Nisam im uopće "zavidio" što se moraju taljigati do vrha Vidikovca ali mene to isto čeka sljedeći tjedan, nadam se. Ne znam koji sam moj uopće trčao za hlađenje, osim zbog društva jer "bio sam mrtav hladan"(opet parafraziram, pogodite koga ili što). Još da je uz put bila neka birtija pa da sjednemo na pivo. To bi bio pravi trening. Iako sam redovno resetirao "lap" na svakoj dionici nisam uopće gledao vrijeme niti bilo što drugo jer sam jedva čekao da rukav navučem preko prstiju. Zato sam se ne malo iznenadio kad sam kući vidio da sam napravio više od 15 kilometara za trčanje tih par uzbrdica. Je..te koji trening: dugačak ali i kratak, uglavnom sporo ali i jako brzo, malo za gore i malo dolje.

Nisam dugo imao ovakve egzibicije na treningu i jedino je hladnoća konstanta ovih dana. Tek kad sam napokon ručao u osam uvečer i odležao pola sata pod dekicom uz centralno grijanje do daske počela je raditi moja unutrašnja centrala i noge su se tek tad zagrijale. Možda je samo falilo goriva? 

Murikami za Sašu

  Ljudi(to smo mi) obično imaju neke "podštapalice" ... tko je ovu riječ izmislio i dali uopće postoji u hr(hrvatski rječnik)? I to ne samo u govoru kao: ovaj ... onaj. Već se i stalno pozivaju na neke općenite i poznate primjere. To naravno činimo kad nismo u stanju da nešto bolje objasnimo. Ma ne znamo ili nam se možda ponekad neda. Ja se često pozivam na muziku ili bolje rečeno liriku jer nisam baš nadaren za ... ma nisam za "The voice". Sa ljudi općenito sam polako prešao na sebe. Eto opet ću se pozvati na: "Ono sve što znam o sebi(u originalu "tebi") to je stvarno tako malo, u dvije riječi sve bi stalo ..." bla, bla ... čak i kad bi se sjetio svega.
Zato sam malo zastao sa sjećanjima. Prvo jer ih nema baš nešto mnogo vezano uz trčanje, tražim po ladicama i podrumu. Drugo jer sam eto trčao čak dva dana za redom, a evo me danas ću jopet. Ako nešto ne pukne i sutra, i prekosutra, i u nedjelju duuuugačko. Kad bi se držao savjeta i pravila ne bi uopće znao što da radim. Jedni govore treba preko 80 km tjedno, jedni preko 120, jedni kažu samo tri puta je dosta(FIRST), a Murikami kaže 10 km dnevno. Doduše to je njegova interpretacija elitnog trčanja u kojem nema baš ništa elitnoga. Ha, jebi ga svatko se može nazvati elitom prema nekome. Imamo i mi u Puli klub "GT ELITNI PULSKI REKREATIVCI", nikad nisam uspio saznati što znači "GT" ali sam dosta njih ošišao bez elitnog treninga. J...š Murikamija ja sam ga čitao u originalu odnosno na engleskom. To možda i nije nije original, ipak je on japanac. Nikada japance nisam potpuno shvaćao. Njihova mi je duša japanska nekako daleko od naše slavenske. Ja mislim da trčanje treba biti samo avantura i to "teška" avantura jer inače nema smisla trpjeti sva ta sranja koja hoćeš nećeš dođu. Da mogu trčao bi 300 km tjedno ali priznajem eto ne mogu niti 80 km. Za sada, sutra tko zna živi bili pa vidjeli.

Toplo-hladno

  Ono zadnje trčanje po hladnoći od oko 2 stupnja uz buru je bio tempo. Odmah sam znao da neće biti dobro. Umjesto da se vratim ja malo produžio zagrijavanje i na kraju ipak odradio 5 kilometara u tempu. Bilo je to dvadesetak minuta čupanja zuba koji se nije dao vani. Samo što nije bio zub već nešto drugo nagriženo zubom vremena. Usprkos krajnjem ishodu to mi je bilo najbolje tempo trčanje ove godine. Savršeno pogođeno 4:10/km sa najnižim pulsom do sada na donjoj granici LT pulsa. No svako dobro ima i svoju tamnu stranu pa je uslijedio zastoj od tjedan dana. Možda mi se čini ili stvarno više nije tako hladno kao prije tjedan dana. Možda sam se samo navikao tko će znati ali odmah se osjećam malo pokretniji. Nakon subote i nedjelje jedva sam se suzdržao da ne odem trčati još i ponedjeljak kako bi nadoknadio gubitak tjedna. Bio sam "hrabar" i nisam. Zato sam u utorak opet odlučio ponoviti tempo. Istim putem od kuće prema Verudeli, jedan đir okolo i nazad. Činilo mi se da nije hladno ili je možda razlog dva para gega i dvije debele trkačke maje. Probao sam ići opet na osjećaj i produžio tempo na 6 kilometara jer mi je trebalo nešto manje da se zagrijem. Samo 3 kilometra. Čim napravim malu pauzu u trčanju osjećaj mi je za k.. Stalno sam varirao u tempu i čas mi se činilo da sam se uspavao, čas da sam pretjerao. Kad sam kasnije pogledao, tako je i bilo. Najgore tempo trčanje koje sam trčao. Prvo jer je variralo, a i puls je bio auuu. Skoro deset sekundi sporije u prosjeku ali puls koji je više od polovine bio u crvenom. Jedino što je dobro da mi nije bilo zima. Jutros sam se probudio bez uobičajene ukočenosti desnog zgloba, a bol u kuku i tetivi je puno manja. Rekao bi uobičajena.
Zato sam otišao na posao trčeći. Ne znam kud mi je bila pamet. Vani centralno očito ne radi, a po travi leglo inje. Još sam i zaboravio rukavice, pa sam prste uzaludno sakrivao u rukav ali u jednoj ruci sam morao nositi mobitel, a ta je nahebala. Zapravo obije jer sam stalno mijenjao da se ne zalede pa da mi mobitel ne ispadne. Najveći belaj me je snašao kad sam morao izvaditi ključ od firme iz zadnjeg džepića i ubosti u bravu. Prsti nikako da prorade. Ni pet kilometara trčanja nije bilo dosta da se cirkulacija pokrene i da se igdje pojavi bar jedna kapljica znoja. Srećom u firmi je bilo dosta toplo, a i još sam odvrnuo termostat j...š ekologiju. Povratak je uvijek lakši znaš da ideš na tuširanje, klopu i pivo to je ipak mnogo bolje od posla čak i kojeg voliš. Ma kua, već 40 godina .... došlo je do zamora, nema strasti, traže se novi izazovi.    

Sjećanje 2

  Malo sam petljao sam sa sobom ... oću, neću, pa ipak otrčao dva lagana trčanja za redom ovaj vikend. Ništa mi nije gore ali nije baš niti puno bolje. Nema gluplje ozljede nego kad se ozlijediš tamo dolje u "gaćelandu". J..te nezgodno do jaja. Ne možeš otići na masažu jer kako da te masira ako je recimo muški kad se muda stalno pletu tamo di im nije mjesto. Ženske, ovisi ... neke su petljale nešto okolo kere ali neke ... njima baš ništa nije smetalo. Kad sam radio terapiju ultrazvukom to je bilo hmm .. svaki put su mrdale sondom kao da igraju lutriju skroz bez veze. Ej ti nova šaraj malo. Dok nije došla jedna robusna babuskara pa dreknula šta je ovo j..te, brij to kako da radim "uzv" u takvoj šumi. Sad me strah da će opet da me šišaju ko ovcu. Zato radim sve tj. ne radim ništa da ne završim opet tamo. Samo mi je već dosadno i to baš kad svi nešto negdje jure po koje kakvim jedi-pij utrkama. I onda još slažu tone fotki. Vidi me vamo, vidi tamo, ... selfi sa dvije žuje .. a di su ruke.
Danas općenito svi stalno nešto fotkaju kao da znaju kako će im sutra ili uskoro mozak prdnuti u fenjer, pa se više neće sjećati ničega. Zajeb je samo što neće ni kužiti što ili tko je to na fotkama. Zapravo već se većini dešava da ne znaju gdje su te fotke zaturili ili su im ostale u mobitelu koji je opal u klonju .. ups, ukraden ili jednostavno crko! Prije si imao jednu sliku iz nekog višegodišnjeg perioda i to ti je amen. Ona ti govori sve one priče naravno ako ih se još sjećaš.
Ja iz mladosti imam samo jednu jedinu sliku sa utrke. 

      Sika sa onim istim dresom što je usprkos silnih rupa ostao još u komadu

To je ako se ne varam bilo kros prvenstvo hrvatske za juniore. Trčalo se u autokampu Medulin. Nisam siguran kako sam uopće došao do te slike i tko je to slikao. Možda moj prijatelj Ploj jer on je bio jedini "fotograf" kojeg sam tada poznavao. Na slici imam "trkačke" gaće prerađene od crnih gaća za "fizički odgoj" na kojima sam oparao bočni rub do kukova tako da mogu slobodno mahati nožicama. Sad se to stručno kaže da mogu napraviti punu fleksiju i ekstenziju kuka! J...ga sad mi toliki razrez više ne rabi. Kuk je blokiran totalka. Lik malo iza je jedan "Fiuman" ali ime ... ubi me. Ostalo mi je u još sjećanju da sam malo prije cilja još bio drugi kad sam stao i skinuo sprintericu koja mi je potpuno pukla pa me stigao jedan trkač, a ja sam došao treći. Kirin je bio ljut i ... na pasja kola, a i ja boga mi.
Kako nemam nikakvu medalju ili diplomu, ne sjećam se uopće dali sam je dobio. Možda i nisam ili nisam bio na postolju. Možda sam onako ljut zbog sprinterica otišao. Znam samo da mi je Kirin nakon utrke iz haube svoga auta dobacio nove sprinterice i opet nešto ljutito komentirao ali ja nisam baš slušao. Tada sam bio u sukobu sa svim autoritetima. U kući sa ocem, u školi sa nekim profesorima, u klubu uglavnom sa Kirinom i ponekad sa predsjednikom kluba koji me stalno pilao zbog duge kose! Sad kad sam stariji i mudriji(moš misliti) jedino sam u sukobu sa samim sobom. Odnosno najviše me nervira moje tijelo koje me toliko puta izdalo ... dobro tu su još i političari, šefovi ... žena ponekad, djeca hvala bogu sve rjeđe. Ma jebote jesam li ja uopće izašao iz tog puberteta! Možda me ovo sranje prođe i za tjedan dva opet trčim u Medulinu. Valjda će pasti koja fotka. Ako ne uvijek može selfi sa svojim najboljim partnerom, bira je zakon.

Sjećanje 1

Opet ne trčim, ništa novo izgleda da će to biti samo još jedan prosinac kao i svaki drugi, u k..cu. 
Znači mogu da laprdam o prošlosti kad već nemam svjetlu budućnost. Baš smo neko veče komentirali neke likove kad smo bili nakon skupštine u Jupiteru na klopi i pijači. Njih nije dobro upoznati ... ono doktori, patolozi, grobari ... je..te nema veze jesu li trkači ili ne. Sigurno je sigurno. di sam ono stao ... aaa sjećanja.
Svoje vremeno je izvršeno jedno istraživanje na miševima kojima su pomoću jedne eksperimentalne metode drastično povećali sposobnost pamćenja. Obje ekipe, ona malo glupava što je stručno zovu kontrolna i oni super miši ala Jerry odnosno sa super pamćenjem su bile podvrgnute elektro šokovima kad su uzimali određenu hranu. Ne kažu što ali biće da je sir. Oni sa slabim pamćenjem su jadničci stalno bivali šokirani ali su se uvijek vraćali po još. Šokiranje im izgleda nije uopće smetalo i ostatak vremena su bili bezbrižni, veseli, a k tomu još i siti.
Druga super "pametna" grupa je odbijala da nasjedne na taj štos sa strujom već nakon nekoliko pokušaja ali je iskazivala stalne znakove stresa i jednom riječju stalno bila u depri. "Jebo te baš bi čvaknuo onaj sir ali će me stresti do jaja ...nema šanse". Pa kome je onda bilo bolje? Zaključak te studije je da je ograničenje u pamćenju djelomično dio obrambenog mehanizma preživljavanja za miševe, pa vjerojatno sličan princip može važiti za sve. Zamislite da se živo sjećate svih sranja koje ste doživjeli u životu. Stalno bi bili pod stresom.
Doduše ja se ne sjećam baš niti nekih stvari kojih bi želio da se sjetim. To se odnosi i na trčanje, za one druge stvari imam ženu koja sve pamti. Jedan od razloga zašto sam se oženio ... ostalih se ne sjećam baš najbolje! Nažalost kad sam kao dječak trčao nisam vodio nikakav dnevnik ili što god slično pa mi nema pomoći. Negdje po ladicama je moja mama držala članke iz novina moje medalje i takve stvari ali ja ... to me tada apsolutno nije zanimalo, samo "sex" i "rock-enroll".
Srećom i nekim čudom svako toliko odnekud ispliva neka sitnica. Kao nedavno moj dres "AK 3.Januar" koji je toliko izbljedio da nije više zelen nego svjetlo bež sa jarko žutim obrubom koji se još drži iako ima dosta rupa. Zato je amblem kluba kao nov i čuvam ga za neki povjesni muzej ako ikada nekome padne na pamet da ga otvori u Puli. 

Našao sam u dječijim igračkama i jednu medalju vjerovatno prvu ako se dobro sjećam. "Kros prvenstvo hrvatske za škole". I to pazi sad, medalja za 5 mjesto! Jebo te što se "dobro" živjelo u tom socijalizmu, čak je i peti dobivao medalju! Toga prvensva se sjećam i sjećam se da mi je medalju dala Milka Babović. Bio sam u čudu, koji kua nisam na prvenstvu u klizanju. O klizanju, osim po raznim gelenderima nisam naravno imao pojma.

Je..š "Kanadu"

  Kao da sam u onom glupom filmu u kojem se lik budi svako jutro u istom danu i sve se ponavlja. Nije baš da mi se sve ponavlja svaki dan ali neću oko toga sitničariti. Jutros sam se opet probudio sa strašnim bolovima u unutrašnjoj strani kuka, zapravo u preponi. Ne znam više ni sam gdje to boli, tamo dolje negdje do k..ca. Bez obzira što sam smanjio kilometražu i trčao najmanje kilometara u zadnjih 5 mjeseci i čak 30% manje nego prošli mjesec opet me stigla kazna(za što). Prosječni tempo mi je bio niži nego zadnja dva mjeseca, što je potpuno logično obzirom da sam uglavnom trčao lagano za razliku od zadnjeg mjeseca prije maratona. Od 10 mjeseca i to bez utrke maratona niži je čak za 18 sekunda po kilometru. Sa 4:57/km prosjek tempa je pao na 5:15/km. Ni to nije pomoglo. Potpuno bez razloga jer sam dva dana odmarao i nisam osjećao ništa dan prije. Jednostavno preko noći je nešto pošlo k vragu i opet danas odustajem od trčanja. Valjda nisam ja za to ili je za mene samo previše hladno. Je..š "Kanadu" selim se na "Floridu". 

Ja bi htio

  Bliži se period kad svi "nešto" podvlačimo crtu ispod "nečega" što smo "kao" postigli i uvjeravamo se kako ćemo sljedeće godine bolje i više. Kad malo bolje razmislim i nije da smo(sam) nešto postigli. Koliko toga je ostalo nepoznato, ne učinjeno, ili bar ne dovršeno. Sve što smo(sam) postigao je toliko sitno da me jedino tješi i istovremeno užasava pomisao da je vrijeme koje sam potrošio toliko beznačajno malo u odnosu na postojanje svijeta. Još je gore što mi je ostalo još i manje nego što to mogu zamisliti. Ipak uporno odlažem stvari kao da imam garanciju da ću živjeti vječno ili barem kao "Metuzalem". Trkači si postavljaju ciljeve izražene u samo njima razumljivim vremenskim terminima i FB se okitio pitanjima i željama u obliku ja bi ...3:59, kad ću 2:59 ... i takve stvari u raznim varijacijama. Neka su upućena i meni. Kamo sreće da znam ali ja ni svoju sudbinu onu odmah iza ugla ne mogu da pogodim i svaki dan bivam iznenađen ... ponekad i “uvređen” ko Pantić. J..ga taman pomislim kako je sve dobro, a probudim se u nekoj noćnoj mori. Tako je to kad hodaš po rubu, sva je prilika da ćeš ponekad pasti. Samo glup i optimista to ne uviđa.
Trebao sam početi veliku promjenu u svom trčanju ali svi su izgledi da se ona ipak neće ostvariti i da ću ostati onako prosječan, ni v rit ni mimo. Promjena koju sam želio se odnosila na moju kilometražu koja je katastrofalno niska iako se neki sa time ne slažu. Moja žena prva. Tu su još i razni doktori pa čak i neki moguće ljubomorni kolege koji treniraju manje od mene jer eto ne stignu. U zadnje tri godine od kad se takmičim i vodim preciznu evidenciju to je bilo 41 km na tjedan 2014. godine, 27 km 2015. godine, a ovu ću završiti sa prosjekom od 38 km na tjedan. 

Čak se i moj liječnik slaže da je 40 km tjedno dovoljno za rekreativca. Samo što on ne zna da sam ja "htio ono nešto ... iz filmova i romana iz ... čemu loše knjige uče ... ja sam htio nemoguće"(Arsen).
Ipak utješilo me je primicanje tom snu za tri sitne minute i rekordan broj(312) kilometara u desetom mjesecu bez katastrofalnog učinka. Znam neki će se nasmijati na ovu cifru ali mene je to rastužilo jer tek sad vidim koliko je moj san daleko van domašaja. Kad gledam dijagrame nakon svakog malo dužeg perioda sa preko 60 km tjedno slijedio je strmoglavi pad i sad me to brine jer znakovi su tu. Jedan tjedan nakon trotjednog opuštanja sa tom(60 km) kilometražom i nakon dužine od samo 25 km lagano, vratila se bol u preponama i simfizi. Doduše dužinu sam trčao na Derenovici ali čak 20 sek po kilometru sporije nego prošli tjedan. Zato umjesto da povećavam, ja opet smanjujem kilometražu i vraćam se rekreativcima gdje mi je valjda mjesto. Sad je najvažnije zadržati bar taj prosjek od četrdeset i nešto sitno. Možda bude bolje sljedeće godine. Ništa od trčanja na posao i nazad kao mali dodatak kilometraži. Da sam dijete to bi poželio i možda dobio za Novu Godinu ali valjda nisam ili nisam zaslužio, vrag će ga znati.

Srce i svašta nešto

  Izgleda da oni koji me malo bolje poznaju već primjećuju kako sam sav splasnuo nakon zadnje utrke. 
To dođe nešto kao post porođajna depra ili "blues". Samo što bi ja najradije da više nemam veze sa trčanjem, a ne ono drugo ... sačuvaj bože. Svašta mi se mota po glavi ali ipak kao po nekoj navici odlazim na trčanje. Ništa se bitno nije dogodilo sa zdravljem ali niti na bolje čemu sam se uzaludno nadao. Zglob me i dalje sporadično boli kao i išijas, ništa novo. Sad se dvoumim dali da pustim sve malo i prezimim ovako bez plana pa na proljeće ako me bude volja nastavim. Imam ja plan, samo stalno iskačem iz njega ili nalazim način da ga zajebem. Jučer sam trebao trčati tempo intervale oko 4:10/km, a ispalo je prosječno 4:00/km uz neke ispod 3:50. Šarao sam kao da nikad nisam trčao te intervale. Bilo mi je svejedno idem li 3:48/km ili 4:10/km. Nikakve razlike nisam osjećao i sad mi je žao što nisam registrirao puls jer me baš živo zanima. Zamijenio sam pulsmetar sa Dubravkom jer njen nešto čudno pokazuje pa sam htio provjeriti dali to isto radi i sa mojom trakom i satom. Naravno oboje smo zaboravili ponovo pokrenuti postupak registracije monitora jer kad smo zamijenili elektroniku moj sat je pokazivao neki puls.
Moguće je da je moj monitor još bio u dometu i pokazivao njen puls, a njoj moj puls. Kad je ona otišla ja sam ponovo restartao aktivnost i više nisam ništa gledao. Ionako sam sljep ko šišmiš kad je mrak na stadionu bez obzira na one reflektore. Tako da opet nemamo pojma što ne štima. Operacija uspješna, a pacijent mrtav. Sad ga nosim dok pišem i pokazuje mi 41-42 kad kuckam po tastaturi. Možda bi i više da mogu sa više prstiju ali ja sam kao Bart Simpson u "nuklearki", meni bi idealan komp bio sa jednom tipkom(enter, enter .. he, he ..). Kad se umirim na minutu padne na 39. Kad sam počeo jesti mandarinu došao je brzo na 49. Čim sam prestao žvakati nakon manje od minute je bio opet 39. 

Zamislite sad neke žene(ima i muških) koje mogu tako brzo ćakulati da ne možeš pohvatati ni pola što govore. Kažu da su u tome najbolje splićanke, prvakinje svijeta! One ne trebaju trčati da bi natjerale srce u aerobni režim, dosta je ogovarati susjedu ... ajme jesi li čula za onu ... ode puls ko na intervalima. Bez zajebancije, najveći potrošač kisika u našem tijelu obzirom na veličinu je jezik. Dobro neki imaju i malo poveći ili poduži da se tako izrazim ali sve jedno nema ga šta vidjeti, a troši ko ruska vozila. 
Zato savjet svima koji žele šparati na kisiku odnosno kad se treba opustiti i smanjiti puls za na primjer duboki ili dugi zaron. Opustite jezik ne tiskajte ga na nepce ili u zube. Kad sam to naučio moji zaroni su bili duži za više od minute. Drugi važan savjet je dišite kroz nos. To naravno nije moguće na utrci(ako ne trčite kao ... om, ram, jam ... ja zinem ka škrpina) ali tada puls ionako divlja ali kad ne trčite ili ne trčite brzo udišite duboko koristeći ošit i to kroz nos. Nervni završetci u nosnoj šupljini stimuliraju i umiruju srčani ritam. Neke životinje imaju velikih problema kad im se začepi nos na neko vrijeme, a zečevi ugibaju vrlo brzo. Pa i ljudi sa trajnim problemima začepljenog nosa(devijacije septuma) češće imaju srčane tegobe. Sjetite se kako se osjećate kad ste prehlađeni i nos vam se začepi. To je gadno ali najgore je vašem srcu. Odoh na kavu možda se ovaj moj jado malo probudi.

O treningu našem svagdašnjem

  Ovih dana se ponovo družim sa knjigama i tablicama. Možda malo i previše. J..ga vrijeme je očaja(kraj godine) ili očajno(kiša ne staje), svejedno. Kad ne možeš na miru izaći iz kuće na kavu ili bilo što drugo što te veseli onda čučiš na kauču i ... Bar sam ponovo prelistao sve one knjige koje imam u potrazi za nekim novim idejama u treningu. I opet sam kao onaj izgubljeni početnik zapao u živi pijesak nedoumica i pitanja. Zašto sam ja baš takav i nikad mi ništa nije jasno ... potpuno. Čak kad pomislim kako sam napokon nešto dobro napravio odmah slijedi pitanje: jeli to baš dobro? Onda sam naletio u onim gomilama spremljenih članaka i studija na jednog lika kojeg do sada nisam baš ozbiljnije čitao. Prvo sam bio oduševljen, pa sam odmah uletio u zbunjozu i sad ne kužim jeli on genijalac ili samo onaj advokat iz vica. Vic je o zapošljavanju na neko radno mjesto za koje su se javila tri kandidata. Na razgovoru za prijem je poslodavac postavio samo jedno jednostavno pitanje: Koliko je 2 + 2? Prvi kandidat je kao iz topa ispalio 4 kao što bi i ja rekao jer i on je bio inženjer. Drugi je počeo nešto muljati o kretanjima na tržištu kapitala i zaključio da može biti i malo više ili manje od 4. Ne treba objašnjavati da je taj bio ekonomista. Treći je malo zastao, pogledao poslodavca i slavodobitno rekao: koliko vam treba? Taj je bio advokat iako se meni i političari možda uklapaju. Možda zbog toga jer nam uvijek govore(obećavaju) ono što želimo čuti. Uglavnom Steve Magness je jedan vrlo uspješan trener i pisac knjige o trčanju "The Science of Running" koja je bila jedan od top 100 "bestseller-a" na Amazonu. Upravo sam je naručio da mi stigne kad budem kod od kćerke. Sad piše novu knjigu(Peak Performance) koja treba izaći sljedeće godine u lipnju. U trkačkim krugovima je poznatiji kao "ludi" znanstvenik koji o svemu ima neko kritičko(negativno) mišljenje. Svoju trenersku filozofiju je objasnio kroz osam glavnih postulata:  
 
1. Kad se pojave neke nove "popularne" spoznaje uvijek im pridajemo preveliku važnost ali na kraju ipak 
   dobiju mjesto koje zaslužuju.
2. Istraživanje je uspješno ili dobro koliko su pouzdana(dobra) mjerenja koja su provedena.
3. Uvijek pretjerano naglašavamo ono što možemo izmjeriti i poznajemo u odnosu na ono što ne 
   možemo ili ne poznajemo.
4. "We think in absolutes and either/ors instead of the spectrum that is really present"
 
Ovaj nisam baš uspio skužiti jer kako god da ga prevedem zvuči kao google prijevod "umijeća ratovanja" sa kineskog na bantu jezik!
  
5. Uvijek podcjenjujemo složenost gotovo svega što postoji precjenjujući tako svoje znanje.
6. Ljudsko tijelo je nevjerojatno i beskonačno više složeno nego što to želimo priznati
7. Mi uvijek gledamo i analiziramo stvari iz vlastite perspektive, naglašavajući važnost onoga što znamo.
8. Izgleda da se sve odvija u ciklusima koji se ponavljaju
 
Jednom riječju: Nemamo pojma o treniranju ali ipak tvrdimo da smo treneri. Zanimljiva su mi njegova seciranja metoda treniranja baziranim na prevalentnom utjecaju VO2max na sposobnost trčanja. 
Gotovo da mi se učinilo kao da mi je pljunuo u tanjur kad sam pročitao njegove analize metodologije trenera Jack Daniels-a, po kojima sam ja radio program za svoj prvi maraton i kasnije za neke svoje prijatelje. Njegovu knjigu "Running Formula" i sad smatram obaveznom literaturom svakog trenera.
Ništa nije sveto i to pomalo leži mojem anarhističkom biću ali čak se i ja lecnem kad netko stvari stavi naopako i kaže: Ne tako, treba da bude ovako!
Sveto pismo trenera ili periodizacija je dobila svoju "zlu" sestru "reverznu periodizaciju". Kad sam malo došao sebi ipak sam zaključio da je to još jedna od onih: "ajmo probati, jedan je to napravio pa je ... valjda se ja neću usrati"? Istina je da nakon dugog perioda kontinuiranog trčanja nema više mogućnosti napretka u aerobnoj adaptaciji i što da se radi. Zagovornici reverzne periodizacije tvrde kako treba prvo trčati brzo. Zapravo postaviti "Željenu" brzinu trčanja na utrci kao tempo treniranja i trenirati odmah tom brzinom postepeno povećavajući volumen dok se ne dosegne potrebna izdržljivost. Ovo je jako pojednostavljeno objašnjenje. Ja tu vidim ne jedan već more problema ali uz neka ograničenja postoje i razlozi zašto bi to nekome moglo biti dobro. U svakom slučaju ona se može primijeniti u nekim mikro ciklusima ili kod treniranja jako dugačkih eventa(triathlon, biciklisti). Ne bi je preporučio onima koji tek počinju i nemaju dovoljno izgrađenu aerobnu bazu. Da ne ulazim u razloge pro i kontra ovo još malo oslikava u kakvoj džungli se krećemo. Iako smo u šumi ponekad ne vidimo drvo. Mislim da ću sebe još svrstati u nerazvijene(he he ..) pa ću još jedan ciklus nastaviti skoro po starom dobrom Jack Daniels-u(nije whiskey). Eksperiment sa Frank Horwilom mi nije uspio jer je moj jedini "zamorac" pobjegao iz gajbe ostvarivši samo jednu trećinu plana pa mi ostaje da taj zlokobni plan isprobam na sebi sljedeći put. 
Ako doguram do njega. 

Pun mi je kufer

 Možda neki trkači vole da me slušaju kad im pričam o treningu i oko njega, možda su samo pristojni, a u sebi ... Svakako mi izgleda da nemam baš neki autoritet. Ne znam samo koji se kua bunim kad sam to cijeli život sanjao. Živjela anarhija, dolje autoriteti. Jedva sam dočekao da se istrgnem iz čelične stege mog starog i njegove vojne discipline. Bio mi je pun kufer da mi netko stalno nešto ... moraš ovako, onako ... Je..te, a mora se samo umrijeti ... i kažu platiti porez. Mislim na nas obične budale koji vjerujemo u to da treba plaćati porez. Nije dosta što me ona "klinka" na treningu nije zarezivala ni pod razno kad sam uporno pokušavao da uspori. Sad su još moji partneri na treningu počeli da me ... 
Ma u zdrav mozak. Napravim si plan i znam da treba još mjesec dana dok se ne vratim na punu kilometražu bar dužine trčati polako. Učim ih: "nikad ne diži kilometražu i brzinu istovremeno" ali ne. 
Prošli tjedan još su koliko toliko slušali. Nakon dvotjedne nazovimo tako pauze prva "dužina" je bila 17 km u tempu 5:12/km sa meni idealnim pulsom od 70%(trebalo bi biti 65%-75%). To je bilo dobro. Zapravo ja nisam imao uopće pauzu već sam odradio samo lagano smanjenje kilometraže i veliko opuštanje u tempu. Dan prije(subota) sam trčao čak 5:40/km i ništa se nije desilo, svijet se i dalje vrti. U nedjelju sam čak malo previše podigao kilometražu dužine na 21 kilometar i onda oni još nikako da se smire. Na kraju mi je prosjek bio 4:48/km(njima 4:49/km, j..ga GARMIN). Ne znam što bi uopće trebalo tu komentirati. 
Totalno promašen cilj treninga. Da stvar bude gora više njima nego meni. Ja sam ipak imao neki kontinuitet laganog trčanja kroz ova tri tjedna nakon Ljubljane. Onaj koji je najviše navaljivao nije napravio niti 40 kilometara u tri tjedna. Od tri treninga trčao je nešto kao tempo intervale 3x2 km otprilike brzinom kao da je trčao polumaraton šest minuta brže nego što je stvarno trčao u Ljubljani. 
Da stvar bude gora taj tjedan je trčao još i VO2max intervale 5x1000. Znači dva tjedna ništa ili skoro ništa(13 kilometara) i onda u jednom tjednu ostatak. Bar je intervale trčao skoro dobro za njegovu formu. Koji kua, gdje je pravilo: "nema trčanja intervala ako nemaš kilometraže", "ne trčati intervale dulje od 5 minuta" jer oni tempo intervali su bili sve samo ne tempo. Gdje je lagano trčanje, oporavak ... gdje je pamet. Za koga ja pišem te tablice, koji kua. Neću više ništa da znam niti da objašnjavam sve je na papiru, pa sa njim radite što i kako vam se sviđa. Pun mi je kufer, ja ću da trčim onako kako mi dođe ili ne dođe, "whatever", što god, kaj god ... j..te dalmatinci niti nemaju izraz za to, pametno ne treba trošiti riječi. "A bo" bi rekli istrijani!

Jeremija

  Koliko sam pisao o ozljedama još će da mi nabiju nadimak "Jeremija" ali ne onaj "artiljerac", već onaj iz Alana Forda. Neću danas o tome, eto neću ... možda. Malo sam zauzet pisanjem planova za sve veći broj trkača i trkačica koji mi se javljaju. Pogotovo zbog onog malo pretjeranog naslova u Glasu Istre: "Veliki povratak Ivana ...". Je..te koliko puta ću se to vratiti? Valjda misle kad onaj matori može tako trčati mora da zna nešto što mi ne znamo. Priznajem da volim podučavati, čak i u vojsci su me zvali "učo" što sam na neki način i bio. Ali kad je u pitanju trčanje daleko sam od toga da još razumijem kako to sve funkcionira. Zapravo smatram da su sve teorije koje svi pa i ja ponekad zagovaram još daleko od istine. One samo ponekad objašnjavaju ponešto. No kad nema ništa bolje držimo se toga ko pijan plota i što manje kužimo stvar to je gorljivije zagovaramo. Po tom pitanju smo zagriženi kao bilo koji vjerski fanatici ... da ne spominjem koji, ima ih. Jučer sam imao u planu odraditi jedan test nakon dvotjednog odmora uz malo laganog trčanja ali je na stadion došla ta misteriozna djevojka koja je onako dobro trčala prvi put polumaraton u Ljubljani. Došla je sa ocem koji je naravno mlađi od mene i izrazila želju da trči baš za naš klub sve dok ne ode na studij. Znači nije baš djevojčica iako tako izgleda. Visine je kao moja unuka koja je upravo navršila deset ali je sitne građe za razliku od moje unuke koja je prema njoj "mrga". Čak su i rođene u istom mjesecu i obije treniraju "Taekwando". Odnosno Tamara se time bavila do nedavno i ima crni pojas, a moja unuka još uvijek uporno trenira i ovih dana ima "grading"(ispit) za plavi pojas. Obije nemaju nikakvu agresivnost i to je njoj bio veliki problem u borbama kao i mojoj unuci koja se ustručava mlatnuti bilo koga po njonji čak i kad to zasluži. Nikad od nje(moje unuke) šampionka, iako je jako dobra u formama i ima ubojiti kik nogom od kojeg njena instruktorica uvijek ostane "malo" iznenađena. Malo, par puta je aterirala na dupe držeći se previše opušteno. Jučer je bilo relativno hladno ali ne toliko da većina trkača bude u dugim gegama ili rukavima osim mene. Ja obučem bar dvije majice ako ne nosim još i trenirku. Zato me jako utješilo kad se Tamara pojavila u "eskimskoj" obleci, sva zabarikadirana sa kapom i rukavicama jer je njoj uvijek zima. Odmah sam shvatio da smo srodne duše. Nikad nije u životu trčala po atletskoj stazi i čudila se kako je lijepo mekano trčati po tartanu. Kakve su to srednje škole kad djeca završavaju srednju, a nisu nikad trčali na stadionu. Nije čudo da nam je atletika na tako niskim granama. Sportaši se stvaraju još od osnovne škole, tamo se traže i nalaze oni koji imaju talent. Kako bi imali vremena malo popričati ali opet ne gubiti vrijeme za trening trčali smo skupa mali "fartlek". Iako smo dosta pričali činilo mi se da možda ipak trči prebrzo. Zapravo ne zna trčati polako, samo brzo i brzo u p... Čuo sam cijelu štoriju oko Ljubljanskog polumaratona i stvarno nije čudo što je prvih pet kilometara trčala previše sporo. Krenula je iz trećeg boksa! Pitam se gdje su bili ti ... neću ih spominjati koji su je pustili samu da se bakće sa onolikom gomilom ljudi. Ja nisam išao sa njima i nisam uopće znao da trči u Ljubljani. Na kraju je stigla skoro pola sata prije naših "najbržih" trkačica, a ja sam neke stigao skoro nakon kilometra jer su se ugurale ispred. Dobro da nisu stale sa kenijcima. Kako sad trči, već sigurno ima brže vrijeme od 1:30 na polumaratonu. Samo je pitanje koliko ali ne treba žuriti jer imamo još jednu zajedničku crtu. Oboje smo "Jeremije" i dobar dio naše priče je bilo nabrajanje svih mogućih ozljeda kojih sam se ja(i ona) mogao sjetiti.

Ja sve više i ličim na Jeremiju. Još da otpadne malo kose i stalno počnem nositi očale koje ionako trebam nositi ... isti.
Bilo je to kao da slušate neki uvrnuti "medicinski kviz". Umjesto pare koja je izlazila iz usta ostalih trkača iz nas su iskakali latinski nazivi. 
Nije čudo da želi upisati studij Kineziterapije na KIF-u. Bilo je i malo tužno slušati jer bez obzira na neosporan talent za trčanje i izgleda još veću unutrašnju motiviranost, njoj ništa neće biti lako. Nadam se da je spremna za to. Prošli smo tako jedanaest i nešto kilometara, a sa zagrijavanjem, hlađenjem i uz priču imali prosjek od 4:53/km. 
Kad sam ja stao ona je još nastavila jedan kilometar jer joj se činilo da je trčala presporo!
Sporo? Onu dužu brzu dionicu od 1,2 km smo trčali 3:50/km, a ja sam je nakon dva kruga pitao jesmo li napravili jedan ili dva? Nije znala, pa smo za svaki slučaj odvrtili još jedan da ne bude prekratko. Biti će veliki izazov natjerati je da uspori ali ako želi biti dugoprugašica, a ja mislim da je rođena za to, to je najvažnije što mora naučiti.

Zima

  Približava se i zapravo je već počeo meni najgori dio godine. To je negdje od studenoga. Samo ime je već za kua(nabijem ga), a ovaj je čak i za naše prilike počeo hladno. Još kad je samo hladno mogu da podnesem ali hladno i kišovito ... j.. što je previše je previše. Onda onaj što slijedi u svom ludilu pretjerane potrošnje i još gore konzumacije. Nakon svega još i dugački hladni siječanj. Mjesec kronične besparice i ozeblih prstiju, koja mona to voli. I sad se ti spremaj za neki maraton na proljeće. Jebo zid ako ne legnem i ne prespavam cijelu zimu pa počnem opet kao svake godine trčati oko onih dizalica na Exel dokovima(London) i po Stockwood parku(Luton) u veljači.
Za utjehu još uvijek nisam ozlijeđen. "Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem", reče budala sebi svako jutro ispred ogledala dok se jedno jutro nije više probudio.
Ozbiljno sam planirao te ovo, te ono ali čim malo stisne(zima) meni se planovi stisnu ko ona stvar na hladnoći i sad sam zadovoljan sa bilo čime. Veselim se jer sam ipak uspio otrčati nešto malo ovaj tjedan i bol u zglobu je za divno čudo popustila. Zapravo prekretnica je bio četvrtak i deset brzih kratkih 100 metarskih ubrzanja istrčanih na kraju laganih 6-7 km treninga na stadionu. Pred kraj treninga sam trčao još pet krugova sa ubrzanjem na svakom ravnom dijelu postepeno ali na kraju do daske. Reakcija išijasa je bila impresivna već jutro poslije toga kao i pogoršanje stanja sa skočnim zglobom. No u subotu me sa malim kašnjenjem ćopila opća upala zadnje lože i kvadricepca, a ostalo je sve netragom nestalo. Valjda ti prvo mora biti gore da bi poslje bilo bolje ili kao kad se opizdiš po prstu čekićem i odmah te prestane boljeti glava. Zbog upale je u subotu bilo malo teško trčati po Drenovici ali samo dok se nisam ugrijao, a to je bilo kad sam napokon stigao kući i istuširao se vrelom vodom. Je..š alergiju. Za nedjelju je bio izbor: odmoriti i možda taj zglob zauvijek prođe ali to znači još jedan frustrirajuće šugavi tjedan ili napokon otići malo trčati bar sat i nešto. Možda se i oznojim. Da ujutro ne popijem kafu i uvečer pivo poslije večere ovih dana nebi pio ništa cijeli dan. Zato sam ipak stavio sve na kocku i odradio u nedjelju laganih 17 kilometara u dobrom društvu i bez da se nešto pokvari. Toliko sam postao kukavica da se sad bojim i najobičnijeg laganog istrčavanja. Stalno kontam eto prije ... dana si krc .. krc ... i makina je stala. Za one bijedne tri četiri utrke Istarske zimske lige što sam ih nerado ubacio u plan ću još da bacam novčić kad dođu na red. Sigurno je sigurno.
 

Oprezno sa željama

  Prije nekoliko godina sam imao priliku upoznati jednog vrlo zanimljivog malo starijeg gospodina. Bilo je to kad sam bio u posjeti mojoj kćerki u engleskoj. Na večeru su kod nje došli njeni(i moji) prijatelji, jedan stariji gospodin, zapravo otac od naše prijateljice, njegova supruga(ne baš tako stara) i jedna mlada djevojka sa malim djetetom. Ispostavilo se da je ta djevojka sa jedva dvadeset godina kćerka od starijeg gospodina, a on je imao dobro preko devedeset godina iako to nikad ne bi pogodio. Prije svega zbog držanja koje nije bilo nimalo staračko. Zatim zbog toga što je uglavnom on stalno nosao tog mališana koji još nije niti prohodao. Čak ga je onako bacakao u zrak. I konačno jer je bio vrlo razgovorljiv i imao ponešto reći uz dosta humora o svim temama koje smo tada dotaknuli. Bilo je to jedno od onih večeri kad se nađu vrlo bliski ljudi koji se nisu dugo vidjeli pa razgovor uz dosta neke "kraft" pive iz lokalne pivovare(Tring) postane unakrsna kakofonija riječi, a sa tema se skače kao Tarzan sa jednog drveta na drugo. U razgovoru sam nekako uspio saznati njegovu kratku ali uzbudljivu životnu priču. Saznao sam da je bio pilot RAF-a za vrijeme drugog svjetskog rata, te da je bio oboren negdje iznad Indokine i završio u japanskom logoru. U tom logoru u kojem je proveo nekoliko godina je bio u dva tri navrata već na putu da posjeti  "Svetog Petra" ali nekako se uvijek izmigoljio. Jednostavno silno je želio da živi. Rekao mi je: "jedina želja mi je bila da živim i kad sam sve to preživio onda sam još i poželio da živim dugo". Nije da mu je sad žao zbog toga što je poželio ali nije očekivao da će biti tako. Pomislio sam u sebi ... j..te što bi on htio. Još je vitalan. Tada je još redovno igrao "squash" nekoliko puta tjedno i to sa dosta mlađim partnerima. To večer nije pio jer je on vozio! Međutim požalio mi se da mu je stalno hladno i da mrzi englesku klimu te bi najradije otišao živjeti negdje gdje je toplo. Ne tvrdi da nema u životu još uvijek dobrih stvari ali kad te nešto stalno smeta na kraju od toga ne primjećuješ ništa drugo, zato oprezno sa onim što poželiš.
Nemam baš želju živjeti tako dugo iako sam u mojoj porodici na obije strane imao i imam dugovječne i vitalne pretke. I moj stari je prešišao devedeset i prvu i još je dobrog zdravlja. Zbog takvih bi propala farmaceutska industrija ali bi cvjetale vinarije. Mama je ... zapravo ja sam sav na nju. Nas bole kosti i spadamo u one što je moja prababa(preko stotke) Mare zvala: "žuti"(... žutuju, a crveni putuju). Ona će se napatiti ali još može potrčati ko zec. Nju sigurno nebi sustigao neki debeljuškasti policajac da joj naplati kaznu kad bi prelazila preko ceste tamo gdje nije dozvoljeno, he, he ... morao bi biti malo više fit.
Ja sam u nedostatku "pametnijih" želja poželio da ponovo trčim, i da malo prekasno budem maratonac. Eto nekako mi se ta želja ostvarila iako po nekima i nisam baš neki maratonac sa samo dva maratona. Mene do godina dotičnog gospodina dijeli više od tri desetljeća, a već mi je hladno zimi iako živim u "toplim" primorskim krajevima. Kao trkača me konstantno muči ukočenost zglobova i tetiva, bolovi i išijas. Samo je pitanje dana kad će to prekriti zadovoljstvo koje mi pruža trčanje ili je to već na vratima. 
Zbog trčanja i problema povezanih sa time sam zaboravio na sve druge lijepe stvari u životu nadajući se stalno da su to samo prolazni problemi koji će jednog dana proći i trčanje će biti "lako". Samo što se to ne dešava. Eto već prolaze dva tjedna oporavka od maratona. Na početku sam bio vrlo optimističan jer je sve išlo kako sam poželio, no kako se bliži kraj tom periodu uviđam da je gore nego prije tjedan dana. Ujutro gotovo da ne mogu stati na desnu nogu i išijas se vratio baš jutros. Dali je to zbog hladnoće ili čudno odgođena reakcija tijela na maraton nemam pojma. Kako onda da uživam u nečemu drugom, kad me to stalno smeta i tjera da zamišljam scenarije kao u horor filmovima. Možda sam ipak trebao poželjeti nešto drugo.

Ponavljanje je majka mudrosti

  Nisam baš ovih dana bio na ti sa trčanjem pa sam malo sređivao podatke o mojim prijateljima iz kluba. Pogotovo onima koje treniram. Izgubio sam nit zbog priprema za Ljubljanski maraton i sad treba nadoknaditi propušteno da bi krenuli dalje. Zadnjih par mjeseci nisam imao mnogo onih koje sam trebao pratiti jer se društvo pomalo rasulo zbog obaveza, zdravlja, i svega pomalo. Ona grupa koja radi po općenitom planu što sam ga složio za klub je odradila sve jako dobro. Iako je teško reći koliko je to dobro jer su neki trčali prvi put maraton ali izgleda da su svi zadovoljni. Zapravo svi koji su me poslušali su prošli dobro. No uvijek ima iznimaka, pozitivnih i negativnih naravno.
Opet sam imao priliku da vidim kako pravilno odabrana strategija u dugim utrkama uvijek izvuče maksimum onoga što možemo u tom trenutku. Nema veze koliko ste spremni ako pogrešno odredite tempo malo toga vas može spasiti od "lošeg", a ponekad i katastrofalnog rezultata. U našem klubu i oko njega(lokalno) se nakon Uljanikove utrke bila razvila polemika oko jedne mlade 17 godišnje trkačice bez ikakve trkačke povijesti koja je na toj utrci potpuno iznenađujuće pomela sve u konkurenciji žena i mnogih muškaraca. Mislim da sam je nekoliko tjedana prije te utrke primijetio kako dosta žustro trči na stadionu ali nisam imao pojma tko je i odakle. Sad nastupa za naš klub i bila je u Ljubljani te na svom prvom polumaratonu istrčala 1:35:43. Za nekoga tko nije nikad trčao, a po priči Ozrena koji je poznaje stvarno nije, očigledno je da ima talent za trčanje. Neki sumnjaju u to da nije trenirala međutim ja ne vidim kako bi bilo moguće u malom gradu kao Pula sakriti takvu činjenicu. Meni zapravo nije bio toliko impresivan taj rezultat jer nemam osjećaj koliko u tim godinama treba trenirati da se trči takav rezultat. Ali način na koji je ona to istrčala priča jednu sasvim drugu priču. Suprotan primjer tome je moja kolegica u klubu skoro mojih godina(jedna manje) koja je neosporno veliki talent ali nema da se tako izrazim pojma o trčanju i da budem iskren ne mari mnogo zbog toga. Već dvije godine za redom je bila treća u kategoriji "H" na polumaratonu u Ljubljani. I uvijek joj fali malo da bude druga ili prva. Koliko god mi je bilo simpatično kako je ove godine sa širokim osmjehom rekla: "trčala sam slabo ali srećom i ostale su trčale isto tako ..." ipak me malo ljuti jer znam da je puno bolja od tog rezultata. Neke jednostavno ne možeš trenirati jer se ne daju. Migolje se i rade po svome. Neće ni da čuju za sat, a kamoli što drugo i što da im radiš. Kad sam nakon ozljede htio testirati koliko sam sposoban trčati otišao sam na utrku "Wings for Life" i prve kilometre trčao sa njom pustivši sve one nadobudne da odu ko svinje za napojem naprijed. Morao sam je stalno štopati jer je htjela krenuti sa 4:30 po kilometru. Pa koliko luda ženo misliš da možeš pretrčati u tom tempu u jedan popodne na skoro 30 C. Ona nema pojma da bi tim tempom prešišali i Pakoštane gdje je iz zajebancije rekao da će me čekati Igor. Jedva me poslušala ali kad se malo smirila i kad smo dostigli one nadobudne, našla je ekipu sa kojom može trčati, a ja sam odmakao. Njena dužina je bila peta u svijetu u toj kategoriji i naravno prva u Zadru ali bi vjerojatno pretrčala i više da nije malo šetala sa staze kako bi popričala sa nekim njenim vršnjakinjama ili pila vodu. Ona nije uopće znala kavo je pravilo utrke i da će je auto sa antenom za očitanje čipa stići. U Ljubljani je krenula isto tako. Prvih pet kilometara dvadeset sekundi po kilometru prebrzo! Drugih pet još uvijek 9 sekundi po kilometru brže od prosjeka utrke i nakon toga sve sporije: 7, 12 da bi se zadnji kilometar raspala i trčala skoro 40 sekundi po kilometru sporije od prosjeka. Školski primjer kako se ne trči, iako vidim da nije jedina. 
Ta nova mlada trkačica koja prema svemu sudeći nema nikakvog iskustva možda niti predznanja o trčanju(u ovo drugo nekako sumnjam) je trčala prvih pet kilometara malo previše rezervirano ili je to bila posljedica gužve na početku. Ne znam jer nisam sa njom još pričao iako je preko Ozrena izrazila želju da joj na neki način malo pomognem oko trčanja. Znači prvih pet sporije čak 25 sekunda po kilometru od njenog prosjeka. Ali je zato svakih sljedećih pet kilometara ubrzavala i trčala brže za: 5, 6 i 9  sekundi po kilometru brže od prosjeka. Da bi zadnji kilometar trčala čak 16 sekundi brže od prosjeka. Ja sam mislio kako je mojih 10 sekundi brže od prosjeka na kraju polumaratona u Crikvenici bilo nešto, vau ... finiš. Dao bi sve da vidim kako je to izgledalo ali nisam mogao naći čak niti jednu sliku male Tamare. 
To se zove "negative split" i tako se to radi. Tako je jedini od naših još trčao Dražen uz pomoć "zeca" Igora koji je fantastično dozirao tempo do gotovo dvadesetog kilometra kad je Dražen ipak malo više potegao obzirom da Igor nije trenirao neko vrijeme. Zato je i napokon trčao brže od 1:30 i to bez da se vozi u hitnoj kao lani. Ja sam na maratonu pokušao biti discipliniran i držati se tempa 4:30, ali me u prvom dijelu previše vukao Slaven pa sam ga nakon nekog vremena pustio. Poslije sam šarao možda zbog silnih polumaratonaca koji su stalno mijenjali tempo i zbog varljivog osjećaja da možda mogu brže. Nisam puno fulao ali na kraju je "split" ipak bio pozitivan oko 30 sekundi. Za utjehu to je duplo manje nego prije dvije godine. Samo trebam još par puta ponoviti maraton i sve će jednog dana doći na mjesto. Ponavljanje je majka mudrosti ... kažu