Ne znam dali je tako bilo i prije ali u zadnje vrijeme primjećujem kako sam stalno nezadovoljan. Kad su mi u aprilu rekli nakon pregleda i MR-a da ipak mogu pokušati rekreativno trčati bilo mi je to kao da sam dobio veliki poklon. Skoro isti tren nakon toga sam bio nezadovoljan. Zašto doktor nije rekao da mogu trčati maratone, ultre ili što god poželim? Onda sam se ponadao da će sve to ipak proći, pa velim: k vragu mogu probati, ako uspijem bar još jednom trčati maraton biti će sve za pet. Čim sam počeo da se spremam za maraton već sam bio nezadovoljan što ti bolovi nisu prolazili brže ili uopće. Što sam "izgubio" puno vremena trčeći onako četrdesetak kilometara tjedno lagano. Kad sam se kao pomirio sa time da ću često morati smanjivati doživljaj i ipak uspio istrčati više kilometara u tim pripremama nego prije ozljede opet nisam bio zadovoljan što nisam još i više. Nema veze što sam trčao osobni u maratonu. To se ne konta jer je samo 3 minute brže. Sad sam progurao studeni sa rekordnom kilometražom od kad trčim ali nisam zadovoljan jer je samo nešto malo veća nego prije dvije godine. Trebalo je više jer nisam uopće išao na utrke za razliku od tada. To što se nisam ozbiljnije ozlijedio više mi ne djeluje kao značajno. Nisu prošla niti dva tjedna u prosincu, a ja imam već rekordnu kilometražu za prosinac. Preko 90 kilometara jer u prosincu nikad nisam uspijevao trčati niti 80 kilometara. Samo ovaj tjedan sam već trčao preko 70 km ali sam nezadovoljan. Još me muči išijas i prethodni sam tjedan preskakao treninge zbog bolova u kuku. Jučer sam sa "Rudišom" trčao do Kamenjaka i nazad nešto više od 29 km u tempu 4:54/km, sa dosta niskim pulsom iako sam se pretjerano obukao i "zakuhao" već nakon desetog kilometra. Dvije zimske maje o toga jedna sa specijalnim duplim prednjim krajem protiv vjetra, duple gege(biciklističke i preko njih duge), dokoljenice, kapa i rukavice. Iscijedio sam iz sebe gotovo tri litre vode, a samo kapa je upila pola kile. Eto opet sam nezadovoljan jer me od toga i onih uzbrdica u četvrtak malo štreca išijas kad sjedim. Sve izglednije je da ću ipak izgurati još malo i možda popraviti već sljedeći maraton na proljeće ali me žulja to što mislim da neće biti dosta da budem zadovoljan.
Znam da negdje moram podvući crtu i priznati to je maksimum i kraj. Čak i da imam dvadeset godina jednom bi morao prihvatiti činjenicu da je negdje kraj. Što bi sad bilo drugačije? Nisam ni sanjao da će me jedan odlazak na utrku dovesti do ovdje. Sve što sam doživio u trčanju ovih par godina mi je na neki način poklonjeno, a poklonjenom konju ne gledaš u zube.
Nema komentara:
Objavi komentar