U horizontali

  Kad god pomislite da ste na konju pogledajte malo bolje. Možda je to ipak samo tovar. Mada su mi i oni simpatični ipak moj kineski znak je konj, nisam siguran jeli baš trkači ali svejedno od kad pamtim volim konje. Uvrede tipa ... "konju jedan" su meni kompliment. U utorak je ona nelagoda od išijasa malo nestala, a i stadion je trebao biti zatvoren nakon šest, pa sam otišao sam raditi fartlek uzbrdice kako to ja obično radim. Staza koju sam odabrao nije baš brdovita jer nisam htio dodatno iritirati išijas. Podizanje noge kad trčim brže ipak previše provocira moje ozeblo dupe. Ništa nije izgledalo loše pa sam u srijedu htio odraditi lagani trening i ušparati na vremenu. Opet sam išao na posao i nazad trčeći. Jutro je bilo okovano injem i pomalo sam požalio što nemam(imam ali ne nosim) onu "bandanu"(glupa li naziva) preko usta ili bar oko vrata. Srećom pri laganom trčanju oko 5:20/km ne moram disati na usta pa sam nekako preživio tih pet kilometara do posla. Nakon toga sve je pošlo u "honduras". Nisam se mogao ugrijti cijeli dan iako sam se obukao ko svemirac u sve što je bilo obješeno u garderobi. Čak sam i one trkačke maje koje su se osušile na radijatoru stavio u pogon i ništa, "nada", "niente" ... sibir i dalje u meni caruje. Da nije dobro shvatio bi i sa IQ-om gljive ali siguran sam bio kad sam krenuo doma da odoh u horizontalu. Bolovi u stopalima, križa urnebess i ludilo ko na vatrometu. Sijeva sa svih strana tako da ne mogu niti pogoditi odakle. Malo skraćujem rutu da što prije dođem kući i odmah bez tuširanja upadam u krevet. Tko zna što je mislio moj susjed odozdo jer mi se čini da se cijela kuća tresla kao da štemam zidove "hiliticom". Od tada sam proveo gotovo dva dana u horizontali izbezumljen od bolova u križima, a nesposoban da sjedim ili radim bilo šta drugo. Najveća avantura je bilo stalni odlazak na "wecu" od ogromne količine čajeva koje mi je žena nemilice uljevala. U svemu ipak ima dobrih strana. Donio sam konačni i definitivni sud o uspješnosti takozvanih krema protiv bolova. Ne moram spominjati uopće koje su imao sam ih nekoliko u arsenalu i niti jedna ne služi ničemu osim pražnjenju novčanika. Dobro je što sam preskočio nekoliko izlazaka na koncerte ovih dana(zadnji Rundek) ali ne zbog koncerata to mi je žao, već sam u totalnom deficitu sa alkoholom obzirom na doba godine kad se većina "pre dozira". Hranu ne mogu da vidim ni pod razno i tako odmaram noge, a još sam smršavio. Ako se stanje sa apetitom popravi već večeras imam priliku na rođendanu od prijateljice vratiti ponešto. Uostalom biti će sigurno francuske i baklava da se ubijem. Jutros sam odlučio da je dosta patnje i ustao poslje osam. Pokušao sam malo da konsolidiram financije koje su bile u kaosu i da kupim karte za London jer sam dobio potvrdu da mi je firma već rezervirala hotel. Bio sam iznenađen ali ne i uvređen jer su mi napokon talijani nešto platili. Kako se nisam nadao i nisam dugo gledao već sam kasnio sa uplatom poreza i doprinosa. To mi je malo smanjilo doživljaj jer državi ode više od 60% ali nema veze ostalo je nešto za kikiriki i moje unuke kad odem u London. Trkom u poreznu pet do dvanaest jer oni rade možda skraćeno. Sve je prošlo brzo nikog živog ali moja referentica je bila tamo i sredila je sve tako da sam potvrdu dobio na e-mail prije nego što sam stigao kući. Uvjek kad prođem ovim našim minijaturnim gradom prođem pored trgovine u kojoj često kupujem sportsku opremu. Prije su je to bila oprema za ronjenje, a sada tenisice. Sad kad ne ronim imaju tako dobrih ronilačkih odjela i svega da poželim opet da promjenim sport. Odmah su mom istančanom vidu koji zapravo nije vid nego više osjećaj zapele jedne crvene tenisice pa sam rekao idem potrošiti onaj dio za kikiriki. Sad imam već tri para tenisica za mirovinu(preko 1500 km svake) i jedne za očaj i krajnju nuždu. U njima trčim samo ako očekujem da neću trčati dulje od pet, šest kilometara kroz blato ili stajsko gnojivo pa mi se neda prljati one stare ali dobre. 
Kad sam već ušao prodavačica koju jako dobro poznajem jer redovito navratim bar jednom mjesečno mi je odmah rekla: mislim da imam jedne koje bi Vam odgovarale, a sad su snižene. One nove iz izloga su bile ok iako sam na svoje iznenađenje opet morao posegnuti za brojem 44 kao u slučaju Adizero Boston 6 koje sam probavao u Ljubljani. Nažalost imali su 44 i 3/4(Adizero). Snižene su bile trail tenisice u kojima sam imao identičan osjećaj i još su bile sa malo nižom petom što mi apsolutno odgovara. Nakon 4 godine ponovo sam kupio jedne New Balance. Svaka čast prodavačima na strpljenju. Obilazim ih toliko pa red je bio da nešto i kupim.

Obzirom da više od pola kilometraže trčim po šumi baš mi je to i trebalo. Sad već u meni onaj burgija da odem sutra ili nedaj bože danas da ih probam ali kad sam već usrao motku neću je još i lizati. U subotu će Rudiša trčati novogodišnju utrku u Medulinu ali će poslje produžiti i stvarno trčati 42 km. Čujem kako će mu se pridružiti i njegova žena ... ne neću ništa reći jer znam da čita moj blog ... ćuti će me drugi put. Baš me malo prije zvala Eda koja je lani bila pobjednica zimske da me pita za savjet. Dali da trči i ona ili ne. Ove godine je imala niz problema i nešto ozljeda, a ipak uspjela istrčati polumaraton u Ljubljani kao treća u kategoriji. U zimskoj ne zaostaje puno iza Senke i neke austrijanke. Obzirom da nema želju da ikada trči maraton ja sam je odgovorio od toga i savjetovao da iskoristi još ova dva tjedna do sljedeće zimske lige te uzme svima mjeru. Maraton bi je sjebao bar na dva tjedna. Pogotovo što nikad nije trčala više od 25 km, a i to trči rijetko. Meni za utjehu je ipak ovaj prosinac ostao kao drugi najbolji mjesec uopće, bez obzira što sam ga završio sa horizontalom i moguće da ću zbog rođendana i dočeka biti još malo u njoj. Zato ću nadam se uspravno početi novu godinu(i moja žena se nada da će biti uspravan) u novim tenama na dobroj staroj Drenovici. Sretna Vam svima Nova 2017 godina.