Uspori malo

  Kako se bliži kraj nečemu uvijek imam osjećaj da se sve nekako ubrzava. Čak i najdosadnije putovanje odjednom postaje zbog nečega zanimljivo i gotovo da mi je žao što završava. Tako je i sa ovom godinom kao uostalom sa svima prethodnima. Nekako sam je već htio arhivirati prekrižiti onih par dana što ostaju na kalendaru i staviti novi. Od najgoreg mjeseca za trčanje do sada, ovaj prosinac mi se prometnuo u gotovo najbolji i eto već sam dosegnuo kilometražu ponajboljih ljetnih mjeseci, a još imam cijeli tjedan ako hoću da još nešto podebljam ... kad već ne mogu trbuh ili novčanik. J..ga oni se ovih dana tanje i kopne kao snijeg u proljeće. Preživio sam svadbu u petak i sretno stigao iz one vukoj... po krivinama koje srećom jako dobro poznajem. Tri puta sam trčao tom cestom od Marčane(Pula - Marčana - Mutvoran) prema Dugoj uvali ali za gore. Nebrojeno puta sam vozio tuda moju staru "bubu" kad smo redovito odlazili roniti i loviti oko "Punta Kavale". Djeca su "morala" spavati u malom šatoru na obali, a ponekad i u autu dok strast za lovom ne bi malo popustila, ne bi ostali bez vode ili nismo više mogli jesti ribu, a nismo imali kud sa njom. Moja nećakinja koja je tek napunila 17 stalno traži da joj pričamo kako je tad bilo i žali što nije živjela u naše doba. Ona kaže, pa vaš život je bio "rokenrol". Naravno na svadbi se uvijek jede pretjerano, pije još i više ali ja sam ovaj put imao sreće da vozim moju mamu i dvije nećakinje pa sam bio oslobođen tih "obaveza". Tako osim ne spavanja nije bilo nikakve druge štete. Zbog toga sam se već u subotu počastio jednim kraćim treningom, a u nedjelju na Božić ipak otišao sa "Rudišom" trčati dužinu u Medulin. Radili smo tri klasična kruga bez da mnogo razmišljamo o tempu ili bilo čemu drugom. Onako "lagano" kao što je rekao da bi trčali maraton na staru godinu. Nešto malo više od 31 kilometar prosjek oko 4:50/km. Imao sam osjećaj da smo mogli odvrnuti još jedan krug i eto maratona. Bez vode, gela ili nekih drugih sranja granja. 

Saznao sam puno o njemu jer on rijetko priča kad je sa nama još netko, ovako je morao. Što ćeš raditi dva i pol sata. Jeste da je pogled na medulinski zaljev i onu laganu izmaglicu nad kojom levitira rt Premanture lijep ali nakon nekog vremena moraš još nečim zabaviti mozak. U tom je pomogao i jedan njegov prijatelj inače veslač koji ponekad trči zimsku ligu. Na bicikli je zavrnuo malo sa nama, bacio dvije tri ćakule da se razbije monotonija. Inače je kroz medulinski kamp i Kaželu bilo prilično pusto obzirom na gotovo savršeni dan. Valjda su svi još spavali nakon polnoćke. Navečer sam opet morao na generalnu probu za novogodišnju noć kod prijatelja. Probavali smo novo otvoreni pršut i još francuske kao da mi nije bilo dosta one što sam pojeo na svadbi. To koliko mogu pojesti francuske je prestrašno. Kako sam za božićni ručak ja imao goste morao sam u ponedjeljak ponoviti ručak kod mog brata. Vegetarijanski zec što god to značilo i opet francuska, je..te. Srećom našla se tu i purica. Ma j..š soju. Sinoć slušam Šprajca koliko može biti kalorija u obilnom božićnom ručku pa si mislim j..e mi se ja sam par hiljada(kcal) ubio ova dva dana, a malo viška za rezervu uvijek dobro dođe. Još me čeka rođendan moje prijateljice dan prije dočeka i doček Nove Godine opet Ližnjanu sa brojnom ekipom. Na meniju opet riba, dva velika brancina, hobotnica u peki, a sigurno će se naći i malo svinje poslije ponoći da "guramo" bolje u novoj. Između redova hrane i pića ugurati ću bar fartlek i uzbrdice, a o laganom trčanju na posao i nazad više ne razmišljam, to se podrazumjeva. Kao u onoj utrci "Teći, isti, piti", takvi su mi ovi zadnji dani. Zato ne znam koji kua žurim neka još malo potraje ova godina. Nije bila tako loša. Ima još vremena, mogu da istrčim i još jedan maraton. To bi bilo vau... dva, divota.