Ovih dana je bilo prilično hladno i do zadnjeg dana sam se premišljao hoću, neću u Medulin. U utorak sam trčao neki promašeni "Cut Down" tempo koji je na kraju prerastao u intervalni trening. Bilo je prilično hladno i naravno već mrak. U početku mi je Dražen čitao prolaze i bili smo odmah prebrzi ali njega je nešto stisnulo(da ne crtam što) nakon četvrtog kilometra tempa, pa sam nastavio sam i naravno nisam više vidio na sat i na kraju shvatio da sam prekardašio jer je zadnji kilometar malo uzbrdo i kužio sam da se pumpica sad već vrti u crvenoj zoni. J..ga moram kupiti neki novi "fenci šmenci" sat koji pišti kad odeš van planirane zone. Uz to sam cijeli tjedan pješačio i čak dva puta trčao na posao i nazad tako da sam odlučio da u četvrtak ne radim ništa prema planu(uzbrdice) već otrčim jedan od mojih testova za kojima uvijek potežem kad nisam siguran u sebe, a to je često. Skupio sam dosta kilometara, čak i u subotu trčao po zaleđenoj Drenovici jedan lagani krug sa pet, šest ubrzanja od 100 m. Kad ni to nije izazvalo pobunu mojih tetiva i kukova, nazvao sam navečer Ozija i rekao da mi ne zaboravi ponijeti moj broj sutra ujutro u Medulin. Plan je bio dobro se zagrijati, ne krenuti naglo i nakon utrke otrčati još bar deset kilometara lagano. Iako je ujutro u Puli sve bilo bijelo od inja, dok smo došli do Medulina sve je netragom nestalo.
"Rudiša" je taman izlazio iz auta u kratkim rukavima i šorcu, a ja sam imao duge gege, dvije maje i još trenirku preko. Nije trebao ništa reći vidio sam sve na njegovom licu, lako što me sad rastura još i da ... ma do k..ca kad mogu on i Dražen u kratkima, mogu ja bar u jednim dugim rukavima i dugim gegama.
Na startu se opet preko svake mjere naprijed natiskalo onih puž trkača što valjda vole da se slikaju. Vidi me mama ja sam na "Tevi"! Probao sam ostati bar blizu "elitnih pulskih" jer njima najviše volim uzimati mjeru(ko će kome nego svoj svome) ali malo po malo su me pogurali iza. Kad smo krenuli probijao sam se pokušavajući pratiti iz daljine "Rudišu" da mi ne pobjegne previše. Zapravo možda je i dobro da sam zapeo jer prvi kilometar nije bio brz ali jedva sam izbjegao silne opasne susrete "bliske" vrste od kojih je najopasniji bio pokušaj da prođem između nekog zidića i jedne "kršne" trkačice. Odbio sam se od nje kao da sam udario u neki ruski kamion i skoro neslavno završio preko tog zidića. Još ja vičem oprosti, a ona možda nije ni osjetila ništa. Onda sam prvo stigao Šajatovića koji je rekao da će me držati za dres ako treba, samo da ne idem prebrzo. Malo smo trčali skupa dok nije rekao: "ma idi ti ..." i nestao negdje iza. Drugi kilometar nisam još posebno ubrzavao jer nije bio potrebe kad je već dobra većina počela vidljivo posustajati. Tako to uvijek biva. Trče utrku na šest kilometara, a krenu kao da trče hiljadarku. Možeš nanjušiti kiselinu u njihovim mišićima. Zapravo ne trebaš njuškati, čuješ kako dišu ko trudne sipe. Kad se vidik ispred malo očistio vidio sam mlade atletičare Istre i triatlonce daleko ispred, još par trkača iza i mladog Rnjaka sa svojim psom Rocky-jem koji je uspio otrčati cijelu utrku u ubitačnom tempu za psa. Vidio sam još i Rudišu kako šacuje trenutno najboljeg pulskog elitnog. To me umirilo bar će on da okrene jednog. Još je jedan "elitni" bio ispred mene, a ja sam ga stizao. Već smo obišli poluotok u kampu i izašli prema hotelima kad sam napokon ulovio Storelija i Christiana. Moje stare mušterije sa svih kratkih utrka. Nekad oni mene obriju, nekad ja njih ali manje više tu smo skupa, pratimo se ko zadružni konji. Malo mi je smetao neki lik ispred mene koji je stalno pljuvao i to svaki put na drugu stranu. Nisam znao kamo da maknem. Nikako nisam mogao da ga obiđem bez da značajnije ubrzam, a taj četvrti kilometar sam već išao ispod 3:50. Spasila me uzbrdica, jedina na cijeloj trasi. Samo 12 m uspona na nekih 300 m ali dovoljno da počistim ekipu i sklonim se od pljuckanja. Sad sam ja vodio grupu i malo popustio prije zadnjeg kilometra pazeći da me nitko ne prelazi. Ostalo je manje od kilometra kad sam se počeo vraćati ka cilju, vidim već balon ali kakofonija disanja i topota nogu je još iza mene. Stisnuo sam još malo ali jedan galopirajući zvuk mi je prilazio prebrzo i učinilo mi se da me onaj isti “pljuc” lik pregazio kao brzi voz. Ostatak grupe je došao blizu ali sam još imao dovoljno svježe noge da zadnju dvjestotku trčim i ispod tri minute po kilometru. Prije cilja sam čuo iz publike ..."vidi starog kako praši", j..te kao da mi je odvalio šamar. Kad bolje razmislim što sam tražio to sam i dobio. Nisam baš jako zadovoljan jer se nisam ubrzao i zapravo imam već jednu utrku na 6 km iz Tupljaka sa prosjekom 3:52/km ali zbog toga što sam dvije godine stariji dobio sam rekordan broj bodova u zimskoj lizi. Vjerojatno nikada neću trčati kompletnu zimsku ligu niti biti pobjednik ali rekord je utješna nagrada i na neki način treći osobni ove godine na sve tri moje utrke.
Nakon utrke smo prasnuli na brzinu po pivo i odmah bez pauze odradili još deset kilometara u laganom pet minutnom tempu. Tek onda smo došli na grah i još jedno tamno za kraj.
Unuka je uspješno položila za plavi pojas iako je bila malo rezervirana kad smo se čuli preko "Skype-a". Valjda to njoj nije "big deal". Mlatila se tamo sa tri dečkića, mahala nogama i rukama, vikala nešto na korejskom ali sad kao ima važnijeg posla od toga. Eto ponosniji je dida na njen uspjeh nego ona. Što se mene tiče ova godina može i proći.
Nema komentara:
Objavi komentar