petak, 29. lipnja 2018.

Inat

  Ponekad mi se čini da nekim ljudima sve ide lako, od ruke što bi rekli. Na meni kao da svemir testira "Marfijeve" zakone u svim mogućim situacijama. Što je nešto jednostavnije to je slađe da mi zapapri. Nema veze, ne kuži svemir da ja treniram za maraton, a to znači da ću svašta da uradim. Ako ništa drugo onda za inat. Negativna posljedica ovih zadnjih šest mjeseci treninga je svakako što sam još više potrošio one već navodno previše iznošene tenisice. 

Sad vrtim samo dva, tri para od kojih jedne pokušavam sačuvati za utrke. Druge su već prekoračile 1000 km i vidljivo se raspadaju, šmrc ... Treće su malo premekane za tvrdu kamenitu podlogu Drenovice, a i one brzo gomilaju kilometražu. Ostale su tri gracije iz 2014 godine od kojih samo jedna još nije blizu 2000 km ali nije niti daleko, dok su druge dvije prešle ili im fali koji kilometar. Ja opsesivno kupujem opremu samo kad sam ozljeđen ili mi se čini da će do nje doći u nadi da ću tako otjerati zle uroke ili bar imati još jedan razlog da to pregrmim i nastavim trčati. Šteta bi bilo ne upotrijebiti tako dobre ponekad i skupe tenisice. Kao recimo one skupe Adizero Adios koje mi je kupila žena. Šteta što nisam bio u malo boljoj formi pa sam sa njima osobni u polumaratonu fulao za samo 13 sekundi. Morati ću im dati još poneku priliku da se iskupe. Netko bi rekao, a ja prvi prije koju godinu: "pih, pič..n dim kupiti tenisice. Uđeš, kupiš, izađeš lakši za malo love". Ali ne brale, sad te sa ekrana gledaju kao one guzice i cice iz TBF-ove pjesme. Šarene, lagane, čak jeftine i svakakve fele za koje nikad nisi čuo ali su sve strašno cool! 
Jednom potražiš neke tenisice i cjeli svjet zna da tražiš tenisice. Od Alibabe do eBay-a. Ajd se ti snađi sad. Ove "domaće" u dućanu naravno niti ne gledaš. Ne sekira te niti to što one druge ne možeš probati, jer daleko i nepoznato je uzbudljivo. Ionako možeš sve vraćati ... možda. Onda krenu muke ježove jer neki koriste svoje kodove za tenisice pa moraš biti "Sherlock" da skužiš po slikama koji je to model. 
Ja naravno sukladno "Marfijevom" zakonu nisam našao niti to. Naravno da pod specifikacijama ili detaljima proizvoda stoji: "Tenisice za trčanje". Molim zar to nije dovoljno? Onda tražiš recenzije, a to još više zbunjuje jer što je jednome dobro drugome je zlo i naopako. Na koncu sam našao nešto što sam ja umislio da je meni jako dobro. Dok ne probam i ne userem se neće me nitko i ništa razuvjeriti da nije ali opet se umješao neizbježni "M". 
Onaj neki guru kaže da su to najbolje tenisice koje je ikad imao na nogama. Zna on znanje. Taj čova testira svaki dan ne znam koliko pari tenisica sa kojima pretrčava stotine milja. Iako ne kužim koju matematiku koristi jer ja tu nisam učio. Nešto ne štima sa njegovom kilometražom. Nije to viša matematika, to mora biti "meta-matika". No svejedno, zaljubim se ja u to što on prodaje. U RC1600v2 prekrasnih boja tanjušne i lagane kao japanske konkubine. Samo 145 grama, kruh te ne j... Doduše to je takva razlika koju osjeti jedan stokilaš kad uzbrdo vozi karbonsku biciklu umjesto obične. Moram da je imam jer niko drugi ima da je nema. Na kraju se stvarno ispostavi da je nema. Jedna blogerica je sva tužna objavila kako je potrošila zadnji od 14 pari koliko je kupila prvi put!  Auuuu koliko ta trči. Ili možda te tenisice jer spadaju u kategoriju Race(otuda i oznaka RC) baš kao "Formula 1" izdrže jednu utrku. 
Na kraju sam ipak u dubini weba izronio jedan par po nekoj pristojnoj cijeni koja sa transportom u Hrvatsku dođe oko 78 eurića što i nije tako skupo. Doduše boja nije ...

Onda sam zapeo u zavrzlami plaćanja sa mastercard-om i svi pokušaji da platim su neslavno propali zbog nečega što ne znam dali ima smisla istraživati. Ipak to je amerika, onog je.. onog sa tupeom. Okrenem se ja malo na domaći teren i smanjim doživljaj pa umjesto japanske konkubine uzmem neku malo naprlitanu i jeftiniju "funficu". 
Kad je u pitanju domaći web to ti je kao i u svim našim domaćim trgovinama. 
Ako imaš sreće da ti nađu broj nema šanse da tražiš još kruha preko pogače i hoćeš neku drugu boju ili nešto tako. Jok zgrabi odmah. Samo što to kod nas sve ide polako, mi imamo vremena, nama se ne žuri ... sistem operater je na kafi... danas stranice nisu dostupne jer se portiru rodio sin pa se svi ponapijali. Odlučim se tako za nešto teži model. Kaže 202 grama RC1400v4 i sve poklikam ali čekaj brale treba registracija. 


Dobro, ponovim sve kao na policiji kad sam prijavljivao krađu bicikla. J..te kao da kompjutreri ne pamte tvoje ime već te pita jedno te isto sto puta. Za policajce ... Ma neću sada o tome imam previše prijatelja među njima. Onda sam sat vremena čekao čameći da mi dođe link za potvrdu registracije i ništa od toga. Pokušam se logirati, kaže jok trebaš potvrditi registraciju. Probam se ponovo registrirati, kaže jok već si registriran. Onda smo cijeli dan razmjenjivali e-mailove i brisali registracije. Čak sam probao sa svim ostalim e-mail računima i drugim e-mail klientima ali ništa. Na tako nešto ja bi lansirao odjeb(opet TBF, baš ih volim) ali sam se zainatio. Čak ću i da tražim onu 1600-icu preko bare dok je ne dobijem. 
Na koncu je web svemir popustio i poslao mi e-mail da sam u pravu i da je njihov sistem u ku..cu pa mogu naručiti preko e-maila. Baš da vidim hoće li opet da se umješa "M", mamicu mu njegovu. Toliko su me napilali da ću morati hitno otrčati nešto bez obzira na išijas ili što god da je tamo dolje što me je.. u zdrav mozak, pardon guzicu. I to za inat.      

četvrtak, 28. lipnja 2018.

Ne talasaj

 Već mjesecima mi se čini da visim o niti ili da se izrazim slikovitije: u govnima sam do grla! Zadnje što u tom slučaju treba raditi je talasati. Međutim većina ljudi upravo to radi u nadi da će se izvući iz usrane situacije. Moram priznati da i meni to isto pada na pamet. Još je samo tri dana do konca mjeseca i još samo jedan tjedan do početka pripremnog ciklusa od 16 tjedana za maraton. Mjesec ću morati završiti sa tri dana odmora iako ruku na srce nisam niti očekivao da ću ovoliko trčati. Ako kojim slučajem odradim još jedan trening biti će to drugi najbolji mjesec do sada po pretrčanoj kilometraži. Dali je to važno? Nije naravno. Međutim nema mu uopće konkurencije kad je u pitanju prosječno opterećenje. Za cijeli mjesec je prosjek pulsa jedva na granici oporavka iako sam trčao tri dužine iznad 25 pa do 28 km, a u prosjek nisam ubacio ono "hodanje" preko 5 sati po Plitvicama. Trčao sam i četiri puta LT tempo. I sve to nije bitnije utjecalo na prosječni puls. Pokušao sam skoro sve da ne talasam. Lipanj je i pored toga bio jednako brz kao lani prije ozljede, a znatno brži nego nego 2016 kad sam se počeo spremati za Ljubljanu. Nakon zadnjeg tempo trčanja u utorak za koje sam mislio da će proći dobro situacija se naglo pogoršala. Već dva dana ne mogu uopće sjesti na tu lijevu stranu, a jučerašnje trčanje sa posla kući mi je bilo najbolnije trčanje u zadnjih par mjeseci. Zato ponovo preskačem četvrtak i one zaostale uzbrdice će ostati nerealizirana stavka. Kratke i brze intervale od 200 i 400 m na stazi ću potpuno prekrižiti za ovu godinu. Morati ću pokušati bez toga. Bolje je ipak ne talasati ako ne želim jesti g...

četvrtak, 21. lipnja 2018.

Ako je sve u redu onda smo najebali

  Ovu izreku sam prvi put čuo od mog sad već pokojnog šefa i vlasnika firme za koju još uvijek radim. Jednom sam mu se požalio da mi ne ide sve od ruke i da imam nekih problema sa razvojem novog proizvoda. On je lakonski rekao: "Caro Ivo, se tuto va bene siamo ruinati"! U vrlo slobodnom prijevodu bi to bio naslov ovog bloga. Fakat, na koncu je sve ispalo dobro. Ja stalno nešto kukumačem i to me sprečava da vidim širu sliku ali eto ovih dana netko mi je malo oprao prozore. Prvo me na razgovor pozvao jedan moj jako dobar prijatelj iz mladosti kojeg kako se to ispostavilo nisam vidio više od dvije godine. Povremeno smo razmjenjivali kratke poruke, a zadnja je bila pred novu godinu i njegov odgovor mi je bio malo čudan jer na čestitke ne odgovaraš sa: "..., a do tada misao: ako ti sreća nije suputnik u životu onda si najebo". Sjeli smo u kafić na stadionu ali vani. Podalje od ekipe koja prati nogomet i počeli o svemu i svačemu. Nakon nekog vremena sam skužio da mi zapravo nešto želi reći što ne može lako prevaliti. Onda je počeo. Totalno me šokirao opisom preokreta u svom životu i podsjetio me da je oduvijek bio zapravo umjetnik. Kao takav ima tu snagu da sirovo i surovo opisuje stvari. Bez okolišanja, koristeći izraze koji bi nekome bili smiješni, nekome neprimjereni ali u meni je probudio onaj zbog nekog razloga potisnuti osjećaj sreće. Ma koji sam ja srećković ali ipak se osjećam nevjerojatno tužno. 
Dok sam se ja borio sa svojim trkačkim i nekim drugim trivijalnim problemima on se više od godine dana borio za život. Sad se ruga nečemu što mu je tu bitku priuštlo. Bio je kako kaže razrezan ko blitva, dio utrobe izrezan i bačen mačkama, a od ostatka su mu napravili nešto zamjensko i kaže da je super jer mu se ipak još diže kurac. Doktor koji ga je operirao je najviše ponosan na tu činjenicu. Njemu je u svemu tome bilo šokantno samo to da je do tada mislio kako je sve u redu.

Sad kad razmišljam o tome i nakon što sam večer poslije proveo sa još nekim malo oštećenim ljudima ne vidim nikakav razlog da više ikad spomenem da me nešto boli. Moja baba je znala reći: "trpi i duraj pa ćeš u raj", a ona je u to i vjerovala, ja ... jok. 

Išijas ili što god, pa što. Ne idem još okolo noseći dva debela jastuka sa sobom kao moj mladi prijatelj koji samo tako može sjesti. Hodanje je sveo na metre. U društvu sa nama je bio još jedan stariji prijatelj i nekadašnji pionirski ili kako to sad zovu kadetski rekorder "Juge" na 1000 m sa atrofiranim ramenom na jednoj strani i blokadom koju mu već nekoliko dana pokušava razbiti moj kostolomac na drugoj strani. Sav kriv ko paragraf, a njegova žena bivša sportašica priča kako joj je doktor zabranio doslovno sve od hrane i pića do sitnih poročnih zadovoljstava. Koji kua, a nema niti točnu dijagnozu. Ma je..š to, kaže ona i sve to i dalje radi. Znači da ću usprkos bolovima u zadnjoj loži i guzici danas dok traje utakmica koju ionako nisam imao namjeru pratiti trčati uzbrdice. Pa ako nešto treba da otpadne, neka otpadne. Poslije ćemo krpati. Na cesti neće biti nikoga, ma divota.   

ponedjeljak, 18. lipnja 2018.

Usporavanje za pet

Bliži se prva polovina godine i opet se čudim ... što već? Već je došlo toliko priželjkivano ljeto ... kad prije, nisam spreman. Ja kao da sam zaspao ili sam hipnotiziran stalnim osluškivanjem onoga što se tamo dolje događa sa mojim nogama. Već drugi vikend za redom nisam otišao na more iako je sezona uvelike počela. Voda nikad još nije bila toliko topla već u maju. Da se svako toliko ne bacim u more za vrijeme pauze na poslu ove godine bi se okupao samo jednom, zapravo dva puta. Otplivao sam samo jednu kratku dionicu manje od kilometra prošli ponedjeljak i to je sve. Prije dva tjedna sam izašao iz vode brže nego što sam ušao jer mi se sat udavio pa mi je prisjelo. Izgleda da sam bez veze kupovao i odjelo za plivanje. Možda za sljedeću zimu. U petak mi je i sat došao sa servisa. Sad imam opet novi novcati jer se onaj nije mogao popraviti. Ja nevjerni "Toma" u međuvremenu kupio drugi malo jednostavniji jer se moj stari baš kad mi je zatrebao doslovno raspao i malo je čudno izgledao vezan sa nekim konopčićima i gumicama na ruci. Taj drugi će biti poklon mojoj kćerki za njen prvi polumaraton na jesen. Za par dana trči svoju prvu desetku. Brine je neka uzbrdica od 60 m nakon drugog kilometra ha ha ... Kad dođe ovo ljeto pa bude morala trčati dužinu 15 i više kilometara na Drenovici, a na svaka tri kilometra ima po jednu sličnu biti će joj veselo.
Već sam skoro pretrčao dovoljno kilometara da to bude daleko najviše u lipnju. Cijela prva polovina godine je rekordna po tom pitanju i sad mi je prosjek zadnjih 6 mjeseci već simpatičnih 62 km tjedno ili 15 km više nego najbolje prve polovine 2017 god. Samo da se ne ponovi ono što se nakon toga počelo događati. Naravno da sam zabrinut i zbog toga sam odgodio početak priprema za jesenski maraton koje ću probati ugurati u 16 tjedana umjesto 24.
Najviše me trenutno brine bol u hvatištu zadnje lože koju pojačava svako brzo trčanje, uzbrdice, a po malo čak i dužina bez obzira što sam je usporio. Pokušao sam sve da umanjim opterećenje ali nisam mogao da izbjegnem uzbrdice. Dosta sam se odmarao, izbacio trening uzbrdica u četvrtak i iako mi je jutarnji puls opet pao na one najniže vrijednosti kao da sam u dobroj formi ipak se osjećam tromo i umorno.


Prehlada sporo mada sigurno prolazi ali ne osjećam se živahno. Zato nisam htio još povećavati dužinu na 28 km već sam ponovio onu od 25 km ali sporije i na Drenovici. Čak sam za dužinu uzeo i vodu. Obzirom da sam krenuo sat vremena ranije nego prošli put i trčao uglavnom
kroz šumu po hladu, gubitak tekućine nije bio tako velik. Tih dodatnih pola litre vode i par stupnjeva manje je učinilo veliku razliku. To je djelomično i razlog jako niskom prosječnom pulsu. Najnižem od kad trčim dužinu na Drenovici. Ipak i sa ukupnim gubitkom od samo 2 l za nešto više od dva sata, srčani "drift" zbog porasta tjelesne temperature se jako lijepo može vidjeti na gornjoj slici.
Prosjek dužina 25 km na Drenovici mi je točno 5:23/km, a ja sam ovu usporio za 5 sek/km na 5:28/km. Prosječni puls je 137, a meni se spustio za 5, na 132. Čak je i maksimalni puls na vrhu one uzbrdice prema Vidikovcu sa 155 pao za 5, na 150. Da ljubitelji numerologije budu oduševljeni i je..na temperatura taj dan je bila veća točno za 5 C od prosječne 16,1 C. Garmin kaže da je bilo 21,1 C! 
Same petice, netko bi rekao: koji štreber.


Sr. Tempo Sr. HR Max HR T[C]
5:22 137 160 20,0
5:19 136 154 11,1
5:22 140 157 25,5
5:25 138 152 2,8
5:28 132 150 21,1
5:23 137 155 16,1

Sve skupa ne bi bilo loše da nisam imao osjećaj da se saplićem dok trčim, kad me ne bi žuljalo to u guzici i još poneka sitnica, kad se ne bi osjećao tako ispuhano kao da jedva čekam da stanem i pošaljem sve u onu stvar. Baš čudno, kad su svi u pivskoj i nogometnoj euforiji ja ne mogu smisliti niti jedno ni drugo. Možda je sve baš zbog toga, pa možda i bude bolje kad to sve prođe.

četvrtak, 14. lipnja 2018.

Vremeplov

  Danas je prošlo sedam dana od trenutka kad sam nešto zeznuo na treningu koji je trebao biti relativno lagan i nikako da se otkačim nevolja koje se kao muhe lijepe na tu pogrešku. Sa time se poklopio i dolazak mog prijatelja zbog kojeg sam na neki način počeo ponovo da trčim. On je svoju staru ljubav, trčanje zamijenio novim modelom i sad kao svi uspješni "metro" ... nešto, igra golf, redovito je u teretani i na bazenu. Pa opet ni njemu ne cvjetaju ruže i morao je potražiti pomoć moga "kostolomca" koji mu je još svašta našao tako da mu jedna terapija neće pomoći. Čim mi se tako približi netko iz mladosti ja upadam u svojevrsni vremeplov i sve se svede na prošlo svršeno vrijeme, sa naglaskom na svršeno.  Svi naši razgovori, sve priče ... kad je bilo ... sve je u prošlom vremenu. J...ga kad je već sadašnjost previše bolna i razočaravajuća kakva bi onda tek mogla biti budućnost? Budućnost bi mogla biti samo malo gora.
Ponekad se pitam dali bi mi i pravi vremeplov uopće pomogao. Mogao bi se recimo vratiti u četvrtak i izbjeći ona ubrzanja. Još nešto mi se desilo što nisam zbog tih bolova odmah primijetio ali se sad dobro razbuktalo iako nisam siguran niti što je. Na risu lijevog stopala sad imam nešto kao oveći hematom. Nateklo je i boli, a kad stavim prste na njega i mičem nožne prste osjećam škripanje kao kad se otvaraju stara hrđava vrata nekog jezivog podruma. To me boljelo taj isti dan ali sam bio siguran da sam samo prejako stegnuo vezicu pa se to mjesto malo ozlijedilo. Više nisam siguran dali je to bio uzrok. Džabe mi vremeplov ako ne znam što napraviti da ispravim "krivu Drinu". Možda bi se vratio još dalje i sve skupa malo ispravio, iako samo slijedim ono što sam si sam zacrtao. Čak se i prehlada, treća po redu sad već prema pravilu: jedna utrka, jedna prehlada razmahala i ponovo sa mene prešla na ženu koja mi j.. sve po spisku. Svi znakovi su tu, samo ja nikako da povjerujem u njih. Četvrti koji možda najbolje ocrtava neki dublji problem je gubitak težine, a još tako reći nisam niti počeo pripreme. Jeli to dovoljan motiv da danas preskočim trening, pogotovo što su u planu uzbrdice? To mi jedino i preostaje kad nemam vremeplov. Dva dana odmora je bolje od dva mjeseca ili više.


  
 

utorak, 12. lipnja 2018.

Zagrijavanje

 Trebalo mi je dva dana da se odlučim dali da ovaj protekli vikend nastavim sa trčanjem ili napravim jednu malo veću pauzu i napokon pokušam zaliječiti to što mi ponekad liči na problem zadnje lože, a ponekad na išijas. Trebao bi otići do Marijana da mi to malo razbije ali nemam hrabrosti, još. Zato sam danas sa zadovoljstvom poslao k njemu mog prijatelja koji se muči sa ramenom i vratom, a njegova žena ga zaj... da je to od igranja golfa. Znao sam ja da onaj ortoped što je srao klanfe kako za mene nije trčanje i kako bi mi bilo znatno bolje da igram golf nema pojma i da se na golfu možeš ozlijediti. Naročito ako nekoga napizdiš pa te razvali onom najtežom palicom za početni udarac što se zove "driver"(ili wood1) ako se ne varam. Vidiš vraga znam nešto i o golfu, najviše zahvaljujući mom zetu škotu. No više od golfa sam od njega naučio o pivu i whiskey-ju i neka na tome ostane, j..š golf. Reakcija na previše entuzijastično odrađen "Hudsonov" fartlek se nije smirila sve do subote uvečer i toliko me deprimirala da sam odbio pozive mojih klupskih kolega na pivce u novo otvorenom kafiću ili bistrou na zaobilaznici, a isti poziv sam imao i u subotu od mog gurmansko-pivopijskog društva ali sam sve odkantao i dogovorio sa Slavenom dužinicu u nedjelju ujutro. Već se skoro smračilo kad sam ipak u subotu odlučio da probam malo kako će ići trčanje. Da čovjeka ne zeznem ujutro ako ne budem mogao trčati. Naravno najbliža i najteža opcija je Drenovica. Jedan krug se pretvorio u dva iako je bilo sparno i još dosta toplo. Netko bi rekao vruće. Ja osobno vrućinu smatram samo ako je preko 30 C, a bilo je tek nešto malo više od 26 C. 
Kad sam zaključio da mi tih 9 km nije dodatno iritiralo rit mogao sam na miru potvrditi da ujutro mogu trčati planiranu dužinu. Plan je bio lagano ali po već viđenom scenariju mlađi nabrijani trkači nemaju strpljenja ili osjećaja što bi to trebalo značiti. Prva dva kilometra dok me nije prestalo čupati u guzici stalno sam ga špotao da usporimo pa sam kasnije odustao i prešao u defenzivu trčeći par koraka iza. Samo kad bi spomenuo kako smo prebrzi, dobio bi isti "odgovor prebrzi smo" ... koji kua to znači i opet trčimo isto. Kako me sve manje čupkalo u guzici pomirio sam se sa time ali sam primijetio da mi se čak i super tanka majica bez rukava totalno namočila te da gubim vodu na veliko. Rijetko mi se to događa i odmah sam znao da bi moglo biti problema jer smo možda krenuli prekasno. Trebalo je krenuti prije sedam, a ne u 7:30. 
Na putu do Premanture nema baš puno hlada, a i ta ruta se uglavnom penje do premanturskog groblja gdje je bio okret . Nije puno jer je tamo visina samo 65-67 m ali ukupni prosječni uspon je oko 1% uspona. Dodaj tome da je temperatura na početku već bila 25 C, a kasnije nakon dva sata se digla skoro do trideset. Eto problema kojeg sam ja odmah predvidio iako sve to tada nisam znao. Kad sam stigao doma izvagao sam točno gubitak od 3 kilograma ili oko litre tekućine. To je opasno blizu mom maksimumu tolerancije. Srećom spadam u one koji se izgleda nešto efikasnije hlade jer gubitak od skoro 5% tekućine uz povišenu temperaturu okoline je garancija toplotnog udara. Uskoro ću ipak morati negdje uzimati ili nositi vodu. Pred kraj sam primijetio da više ne moram da ga usporavam i da sam sve češće bio ispred njega, a onda je zakuhao na dvadeset i trećem kilometru. Zaustavio je sat i stao rekavši kako će ostatak prošetati jer je žedan ko pas i jako mu je vruće. Meni se nije dalo hodati po suncu pa sam poput onih engleza iz vica potjerao malo brže kući da se "bolje" hladim. J..š istrčavanje ili hlađenje što prije do štale. Sad sam izvukao sve dužine od 24-26 km koje sam trčao tim putem i mada sam neke trčao brže, sve su bile sa umjerenom temperaturom ispod 20 C. Još nikad nisam u ovako ranoj fazi priprema trčao dužine ovako brzo i usprkos temperaturi nisam se niti približio gornjem aerobnom pulsu. To mi daje nadu da cilj neću promašiti, bar ne potpuno. 
Sljedeće tri dužine trebam još usporiti, a to znači da ću ih vjerojatno trčati sam ili na Drenovici jer ima malo budala koje bi tamo trčale dužinu tridesetak kilometara(deset krugova). Ovaj mjesec je tek zagrijavanje za pripreme, a on je to doslovno shvatio pa zakurio furunu sve u šešnajest.

petak, 8. lipnja 2018.

Hudson fartlek

 Baš danas u novinama izlazi članak koji sam pisao o fartleku, a ja jučer u nedostatku ideje odlučio da probam jednu varijaciju koju preporučuje maratoncima Brad Hudson. Mogao sam kao i ostatak ekipe koji se malo ispuhao nakon proljetnih utrka trčati lagano i kružiti stazom bez veze ili se pridružiti jurnjavi "Elitnih ... što god" ali mi se čini da mi tamo nije mjesto. Radije im uzimam mjeru na utrci. Kao i uvijek, ja nikako ne mogu natjerati sebe da se držim točnog recepta. Više volim sve malo začiniti, zapravo zapapriti. Još je ovih dana središnja tema među nama jedan prilično matori trkač koji se "pohvalio" kako je radio dan prije maratona brze intervale ili dvjestotke u nekom ludom tempu pa mu je navodno pukao mišić i onda ga je još dokrajčio na maratonu. VTF bi rekli ameri. Čova koji samo što nije pretrčao sto maratona, a trči ih oko 5 sati manje više je trčao brzinom na kojoj i meni počinju otpadati šarafi ... ma moš misliti.
Pa kad može netko tko je je skoro upola sporiji od mene valjda mogu i ja. Na dosta dugom i u početku sporom zagrijavanju sam na koncu dodao četri pet kratkih ubrzanja od samo pedesetak metara ali sam odmah posumljao da to neće na kraju dobro završiti. Ostalo sam trčao opet malo prebrzo. Hudson fartlek se trči 1, 2, 3, 2, 1 minut sa jednakim pauzama nakon svakog trčanja, a tempo je 5 k, 10 k i polumaraton. U pauzi se trči relativno lagano, a ja sam trčao nešto malo ispod 5 minuta(4:58/km). To stvarno nebi trebalo biti teško jer je kratko. Čak i u najsporijem polumaratonskom tempu najduža dionica je kraća od kilometra. 
Zbog toga se sve može ponavljati recimo dva puta ili čak i više. Ipak sam se odlučio za samo jedno ponavljanje sa dugim zagrijavanjem i hlađenjem ali sam dodao ta j..na ubrzanja. Doduše i dionice od minute(5 k) sam fulao "big time" i umjesto 3:50/km išao 3:35/km. Dionice od 10 k su bile ok na 4:00/km, a polumaraton je opet bio malo prebrz 4:07/km. Kad bi bar... Posljedica svega je povratak bola u guzici tako da sad sjedim samo sa desnom plovinom na stolici i čudim se kako to da me više uopće ne drži išijas na toj desnoj strani, a prije manje od godine dana sam umirao od njega. Kao da se preselio na drugu stranu. Kažu da je fartlek igra brzine i naziv potječe od tih riječi na švedskom ali mene asocira na englesku riječ "fart" što znači prdnuti jer po svemu sudeći opet sam prdnuo u fenjer, a još nisam niti počeo pripreme. Ništa zato, izbacujem sve što je brzo pa makar usporio kao onaj što sam ga prije spomenuo. 

ponedjeljak, 4. lipnja 2018.

Nikad ne reci nikad

  Jednom, ne tako davno sam rekao da nikad više neću ići na utrku na kojoj se neću utrkivati. No naučio sam da nama trkačima kad su u pitanju utrke ne treba vjerovati ništa. Da nas je radio Đepeto(Geppetto) imali bi svi noseve kao Pinokio. Prvi put mi je bilo neugodno, mada sam trčao na nekoj trkački beznačajnoj ali humanitarnoj lokalnoj utrci. Šta jednoj, čak dvije u razmaku od par sati. Dan prije toga sam sa već razmahanom upalom tetiva i simfize trčao kros utrku 10 km po brdovitom i grbavom terenu. Mislio sam da imam pravo na mali odmor i da će biti lako jer sam pratio kolegicu iz kluba za koju nisam znao da može potegnuti. Nakon sat vremena trčao sam još jednu, vukući se na začelju kolone u ugodnom časkanju sa prijateljem. Bilo mi je neugodno zbog toga što sam znao da neke trkače nervira to što pričamo dok se oni bore za dah. To je ujedno bio i uvod u moju prvu utrku na Plitvicama tjedan dana nakon toga i veliku pauzu od skoro godine dana kao posljedicu ali ne samo tog teškog polumaratona. Rekao sam da više nikad neću trčati ako se ne utrkujem i da nikad više neću trčati Plitvice, ni-ka-da! J..ga ali isto tako sam rekao Ozrenu da ću sa njim trčati kad god on to bude htio ili mogao njegov stoti maraton. Tad ih je imao možda 96-97. Samo godinu prije toga iako već podosta oštećen on je trčao maraton na Plitvicama za 3:24. Kako sam ja nakon toga bio zabavljen vlastitim kvarovima i progonu svojih vjetrenjača nisam ni primjetio da se on približio stotki još prošle godine. Baš tamo gdje nisam očekivao da će ići netko tko već godinama gotovo da ne trči osim po ordinacijama i klinikama. Što sve nije imao i lomio u zadnje dvije godine. I onda je kao grom iz vedra neba došao taj njegov stoti. 
Naravno na Plitvicama. Zašto baš tamo? Zato što je taj najteži! Tako je ispalio novinaru koji ga je upitao isto pitanje. Tipična trkačka logika. Nije čudo da nas ljudi smatraju ludima, ćaknutim, trknutim, vudrenim mokrom krpom i još svom silom naziva koji sugeriraju očiti nedostatak zdravog razuma. Ja držim do riječi i radije ću pogaziti nešto što sam rekao samom sebi nego prijatelju, ma tko mene šiša. Isto je napravio i Christian kad je davno rekao da nikad više u životu neće trčati maraton nakon što ga je Ozi nagovorio da otrči svoj prvi. Lakomisleno je rekao da će trčati opet samo ako on bude trčao stoti i eto zaj.. se. 
Ne samo tada, opet se zaj.. jer je rekao da će trčati ponovo i ako ja budem trčao stoti. Time je ne samo sebi ostavio jednu sitnu brigu za budućnost već je i meni usadio malog crvića koji sad već burgija hm ... pa možda ... nisam valjda ja puno gori od ...  
Zapravo nema nikakve veze što sam sebi obećao. Zbog ovakvih prijatelja kao što je Ozren to ću pregaziti kao da je govance na cesti. I nisam jedini, bilo je tu mnogo ljudi koje dobro znam ili gotovo ne poznajem ali čini mi se da su svi imali samo jednu misao na umu. Kad bi ta misao mogla da nosi njegovo izmučeno tijelo svi bi uprli svim silama da ga poguramo uz plitvičke uzbrdice, beskrajno duge kao turske sapunice. Ovako smo kao gomila đaka na izletu trčali i ponekad hodali pored i oko njega ludi od brige. Jednim okom mjerkali kako diše, kako mjenja izraz lica, ima li znakova da neće moći. Ali znakovi su očito varljivi jer nije dobro djelovao već nakon utrkice od 5 km dan prije. Što mu je to uopće trebalo. Ja sam otišao na tu utrku bez broja da malo sabijem onu silnu janjetinu i pivu što smo pojeli i popili kod slobodno mogu reći prijatelja u restoranu Vila Velebita. Zapravo Ozrenovih prijatelja koji su nas počastili kao da smo neko plemenito kraljevsko izaslanstvo. Ne samo jednom, već naravno i nakon što Ozi odradi stoti maraton u što oni nisu uopće sumljali.

Ja priznajem da jesam kao i njegov sin ali mi je pomalo žao zbog toga. Dobro je to Ivan napisao na FB: "... pa koja sam ja budala. Kako bi mog tatu išta moglo zaustaviti od toga što si je zacrtao. Sigurno ne jedno rebro koje je slomio prije 3 mj. Ili to što je dobio 15-ak kila ili što zadnje dvije godine nije previše trčao radi ozljeda. Kad je 2005. istrčao maraton samo 6 mj. nakon što je slomio bedrenu kost na tri mjesta ili kad je trčao zimsku ligu samo dva dana nakon operacije koljena. Čovjek koji je bio dva puta prvak Hrvatske u maratonu (najbrže vrijeme 2:30:56 iz Venecije), dva puta pobjednik legendarne utrke Zagreb-Čazma (62 km) s vremenom 3:42:40 i razno razne druge utrke...Baš sam se brinuo bez razloga jer je moj stari nezaustavljiv..." 

Nakon utrke u subotu, uvečer sam naravno otišao po dozu TBF-a koja me ponovo puknula. Baš kao prije par godina, samo sam se sad osjetio posramljen i zavidan njihovoj sposobnosti da pričaju ili pjevaju kako vam drago u slikama. Sliku oni naprave u dvije tri riječi dok moj post na blogu ispadne dug poput prije spomenutih sapunica i trakavica, a nikako da oslikam to što sam doživio. Čak je i fotoaparat koji sam nosio na utrci doživio overload sa slikama, a kad ih pogledam nisu niti stoti dio toga što se događalo ova dva dana. Koga da spomenem ili izdvojim kad imam osjećaj da bi sa svakim trkačem na toj plitvičkoj cesti mogao biti drugar do groba. Možda mi se samo tako čini ali sve što sam doživio govori da je tako. 
Zato ne uzimajte baš zdravo za gotovo kad kažem da više nikad neću trčati na Plitvicama ili da neću trčati, a da se ne utrkujem. Neće proći dugo, a i moj prijatelj "Stane"(Ivan) koji je hramajući pratio Ozrena će da trči svoj stoti jubilarac. Ja se nadam da ću biti pored njega i dijeliti koliko god budem mogao i sa njim tu slatku muku. Kakav god dogovor sa sobom imao, prijatelji su uvijek ispred toga.              

petak, 1. lipnja 2018.

TBF nada

  U jednom od prvih blogova sam pisao kako sam počeo trčati nakon operacije vena na desnoj nozi. Ta mi je noga bila toliko sje.. čak i više nakon operacije. 
Iz nje su čupali žile nekakvim kukicama, rezali i potezali toliko dugo da sam se za vrijeme operacije gotovo onesvijestio. Držao me samo ugodan glas jedne sestre koja mi je brisala znojno čelo i tješila me oko tri sata:"još samo malo, ...još ... Žena je zaplakala kad sam prvi put odmotao zavoj, a noga još onako žuto crvena od anestetika sa podljevima, gomilu rupa ko krateri na mjesecu i nekoliko šavova od jaja do lista. Na bolove sam zaboravio jer me mučilo pitanje hoće li ikada ta noga da služi nečemu. No nisam ni slutio da će to biti pič..n dim prema onom što je usljedilo te zime. Pokidani živci se počnu oporavljati na način da oni koji su preživjeli po malo mjenjaju funkciju. U međuvremenu sasvim ludi i zbunjeni umjesto da prenose podražaje dodira odlučili da prenose bol. Onako iz navike. Kad hodam sve ok ali ako legnem i plahta mi dira nogu to boli do jaja. Kako usred zime da se ne pokrijem. Lijek mi je bio nazubljeni valjak masažer za stopala kojeg sam cijelu noć potezao preko stopala kako bi izbjegao bolove.  Naravno nisam spavao dva mjeseca. Onda su na scenu stupili TBF. Nova godina na gradskom trgu uz kišurinu koja nije stala do jutra. Ja pijan skoro kao letva u planinarskim goratex gojzericama i jakni, moj prijatelj Slavko i nešto malo pijanijih ili hrabrijih se rasplesali do jutra. Toliko sam umorio noge i živce na stopalima da su odlučili da odmaraju od prvog pa na dalje. Sada me samo podsjete na te dane kad se mijenja vrijeme i naravno više ih ne buni što na tom stopalu nemam osjećaj dodira. Oni drugi živci za bol su shvatili da to nije njihov problem. Sad nisam nešto posebno ozljeđen ako starost ne smatam ozljedom ali sam malo izgubio motivaciju. Čini mi se da se samo loše stvari ostvaruju mada nisu u planu. Bio bi zapravo zadovoljan učinkom u ovom mjesecu jer spada u one bolje mjesece moje trkačke karijere. Ako bi gledali iste mjesece u zadnjih sad već pet godina ovo je najbolji svibanj ili maj kako vam drago. Napokon sam se i adaptirao na vrućinu i jučer bez plana nakon ručka otrčao dosta brzih 10 km sa 6 kilometara tempa. Mogao sam ići i ujutro jer je bio neradni dan, mogao sam bilo kada ali jednostavno mi se uopće nije išlo nigdje. Čak nisam niti otišao na more. Ono je zamislite već u maju 25 C! Ne sjećam se da je ikad bilo tako. Na koncu mi je to trčanje došlo kao pilula apaurina i poslje sam se osjećao mnogo bolje nego prije.
Dotuklo me bilo to što sam jedan dan nakon nadam se privremenog gubitka sata ostao i bez bicikle. Za nju teško da se mogu nadati jer kad pomislim da je trebalo 4-5 sati da policija uzme jednu izjavu o krađi(ops.. otuđenju) i da sam potpisao tonu nekih papira. Ma nema šanse, nijhova efikasnost je manja od nule. Sad moram razmisliti dali da sinu dam lovu jer je to njegova bicikla ili da kupujem drugu, pa da se i ja šlepam na nju jer on jednu već ima. Nisam mu još ništa rekao jer je jutros krenuo i vjerovatno sad već pedalira kroz Wales. 
Ja sutra i do daljnjeg ne pedaliram ali idem na Plitvice i nadam se da će TBF ponovo popraviti što god ima da se popravlja kod mene i da ću nakon ovog izleta i maratonske šetnje sa velikim društvom i našim slavljenikom napokon zakoračiti u malo bolji period.
Daj malo popusti, em sam star još me i svako sranje hoće.