ponedjeljak, 4. lipnja 2018.

Nikad ne reci nikad

  Jednom, ne tako davno sam rekao da nikad više neću ići na utrku na kojoj se neću utrkivati. No naučio sam da nama trkačima kad su u pitanju utrke ne treba vjerovati ništa. Da nas je radio Đepeto(Geppetto) imali bi svi noseve kao Pinokio. Prvi put mi je bilo neugodno, mada sam trčao na nekoj trkački beznačajnoj ali humanitarnoj lokalnoj utrci. Šta jednoj, čak dvije u razmaku od par sati. Dan prije toga sam sa već razmahanom upalom tetiva i simfize trčao kros utrku 10 km po brdovitom i grbavom terenu. Mislio sam da imam pravo na mali odmor i da će biti lako jer sam pratio kolegicu iz kluba za koju nisam znao da može potegnuti. Nakon sat vremena trčao sam još jednu, vukući se na začelju kolone u ugodnom časkanju sa prijateljem. Bilo mi je neugodno zbog toga što sam znao da neke trkače nervira to što pričamo dok se oni bore za dah. To je ujedno bio i uvod u moju prvu utrku na Plitvicama tjedan dana nakon toga i veliku pauzu od skoro godine dana kao posljedicu ali ne samo tog teškog polumaratona. Rekao sam da više nikad neću trčati ako se ne utrkujem i da nikad više neću trčati Plitvice, ni-ka-da! J..ga ali isto tako sam rekao Ozrenu da ću sa njim trčati kad god on to bude htio ili mogao njegov stoti maraton. Tad ih je imao možda 96-97. Samo godinu prije toga iako već podosta oštećen on je trčao maraton na Plitvicama za 3:24. Kako sam ja nakon toga bio zabavljen vlastitim kvarovima i progonu svojih vjetrenjača nisam ni primjetio da se on približio stotki još prošle godine. Baš tamo gdje nisam očekivao da će ići netko tko već godinama gotovo da ne trči osim po ordinacijama i klinikama. Što sve nije imao i lomio u zadnje dvije godine. I onda je kao grom iz vedra neba došao taj njegov stoti. 
Naravno na Plitvicama. Zašto baš tamo? Zato što je taj najteži! Tako je ispalio novinaru koji ga je upitao isto pitanje. Tipična trkačka logika. Nije čudo da nas ljudi smatraju ludima, ćaknutim, trknutim, vudrenim mokrom krpom i još svom silom naziva koji sugeriraju očiti nedostatak zdravog razuma. Ja držim do riječi i radije ću pogaziti nešto što sam rekao samom sebi nego prijatelju, ma tko mene šiša. Isto je napravio i Christian kad je davno rekao da nikad više u životu neće trčati maraton nakon što ga je Ozi nagovorio da otrči svoj prvi. Lakomisleno je rekao da će trčati opet samo ako on bude trčao stoti i eto zaj.. se. 
Ne samo tada, opet se zaj.. jer je rekao da će trčati ponovo i ako ja budem trčao stoti. Time je ne samo sebi ostavio jednu sitnu brigu za budućnost već je i meni usadio malog crvića koji sad već burgija hm ... pa možda ... nisam valjda ja puno gori od ...  
Zapravo nema nikakve veze što sam sebi obećao. Zbog ovakvih prijatelja kao što je Ozren to ću pregaziti kao da je govance na cesti. I nisam jedini, bilo je tu mnogo ljudi koje dobro znam ili gotovo ne poznajem ali čini mi se da su svi imali samo jednu misao na umu. Kad bi ta misao mogla da nosi njegovo izmučeno tijelo svi bi uprli svim silama da ga poguramo uz plitvičke uzbrdice, beskrajno duge kao turske sapunice. Ovako smo kao gomila đaka na izletu trčali i ponekad hodali pored i oko njega ludi od brige. Jednim okom mjerkali kako diše, kako mjenja izraz lica, ima li znakova da neće moći. Ali znakovi su očito varljivi jer nije dobro djelovao već nakon utrkice od 5 km dan prije. Što mu je to uopće trebalo. Ja sam otišao na tu utrku bez broja da malo sabijem onu silnu janjetinu i pivu što smo pojeli i popili kod slobodno mogu reći prijatelja u restoranu Vila Velebita. Zapravo Ozrenovih prijatelja koji su nas počastili kao da smo neko plemenito kraljevsko izaslanstvo. Ne samo jednom, već naravno i nakon što Ozi odradi stoti maraton u što oni nisu uopće sumljali.

Ja priznajem da jesam kao i njegov sin ali mi je pomalo žao zbog toga. Dobro je to Ivan napisao na FB: "... pa koja sam ja budala. Kako bi mog tatu išta moglo zaustaviti od toga što si je zacrtao. Sigurno ne jedno rebro koje je slomio prije 3 mj. Ili to što je dobio 15-ak kila ili što zadnje dvije godine nije previše trčao radi ozljeda. Kad je 2005. istrčao maraton samo 6 mj. nakon što je slomio bedrenu kost na tri mjesta ili kad je trčao zimsku ligu samo dva dana nakon operacije koljena. Čovjek koji je bio dva puta prvak Hrvatske u maratonu (najbrže vrijeme 2:30:56 iz Venecije), dva puta pobjednik legendarne utrke Zagreb-Čazma (62 km) s vremenom 3:42:40 i razno razne druge utrke...Baš sam se brinuo bez razloga jer je moj stari nezaustavljiv..." 

Nakon utrke u subotu, uvečer sam naravno otišao po dozu TBF-a koja me ponovo puknula. Baš kao prije par godina, samo sam se sad osjetio posramljen i zavidan njihovoj sposobnosti da pričaju ili pjevaju kako vam drago u slikama. Sliku oni naprave u dvije tri riječi dok moj post na blogu ispadne dug poput prije spomenutih sapunica i trakavica, a nikako da oslikam to što sam doživio. Čak je i fotoaparat koji sam nosio na utrci doživio overload sa slikama, a kad ih pogledam nisu niti stoti dio toga što se događalo ova dva dana. Koga da spomenem ili izdvojim kad imam osjećaj da bi sa svakim trkačem na toj plitvičkoj cesti mogao biti drugar do groba. Možda mi se samo tako čini ali sve što sam doživio govori da je tako. 
Zato ne uzimajte baš zdravo za gotovo kad kažem da više nikad neću trčati na Plitvicama ili da neću trčati, a da se ne utrkujem. Neće proći dugo, a i moj prijatelj "Stane"(Ivan) koji je hramajući pratio Ozrena će da trči svoj stoti jubilarac. Ja se nadam da ću biti pored njega i dijeliti koliko god budem mogao i sa njim tu slatku muku. Kakav god dogovor sa sobom imao, prijatelji su uvijek ispred toga.              

Nema komentara:

Objavi komentar