četvrtak, 21. lipnja 2018.

Ako je sve u redu onda smo najebali

  Ovu izreku sam prvi put čuo od mog sad već pokojnog šefa i vlasnika firme za koju još uvijek radim. Jednom sam mu se požalio da mi ne ide sve od ruke i da imam nekih problema sa razvojem novog proizvoda. On je lakonski rekao: "Caro Ivo, se tuto va bene siamo ruinati"! U vrlo slobodnom prijevodu bi to bio naslov ovog bloga. Fakat, na koncu je sve ispalo dobro. Ja stalno nešto kukumačem i to me sprečava da vidim širu sliku ali eto ovih dana netko mi je malo oprao prozore. Prvo me na razgovor pozvao jedan moj jako dobar prijatelj iz mladosti kojeg kako se to ispostavilo nisam vidio više od dvije godine. Povremeno smo razmjenjivali kratke poruke, a zadnja je bila pred novu godinu i njegov odgovor mi je bio malo čudan jer na čestitke ne odgovaraš sa: "..., a do tada misao: ako ti sreća nije suputnik u životu onda si najebo". Sjeli smo u kafić na stadionu ali vani. Podalje od ekipe koja prati nogomet i počeli o svemu i svačemu. Nakon nekog vremena sam skužio da mi zapravo nešto želi reći što ne može lako prevaliti. Onda je počeo. Totalno me šokirao opisom preokreta u svom životu i podsjetio me da je oduvijek bio zapravo umjetnik. Kao takav ima tu snagu da sirovo i surovo opisuje stvari. Bez okolišanja, koristeći izraze koji bi nekome bili smiješni, nekome neprimjereni ali u meni je probudio onaj zbog nekog razloga potisnuti osjećaj sreće. Ma koji sam ja srećković ali ipak se osjećam nevjerojatno tužno. 
Dok sam se ja borio sa svojim trkačkim i nekim drugim trivijalnim problemima on se više od godine dana borio za život. Sad se ruga nečemu što mu je tu bitku priuštlo. Bio je kako kaže razrezan ko blitva, dio utrobe izrezan i bačen mačkama, a od ostatka su mu napravili nešto zamjensko i kaže da je super jer mu se ipak još diže kurac. Doktor koji ga je operirao je najviše ponosan na tu činjenicu. Njemu je u svemu tome bilo šokantno samo to da je do tada mislio kako je sve u redu.

Sad kad razmišljam o tome i nakon što sam večer poslije proveo sa još nekim malo oštećenim ljudima ne vidim nikakav razlog da više ikad spomenem da me nešto boli. Moja baba je znala reći: "trpi i duraj pa ćeš u raj", a ona je u to i vjerovala, ja ... jok. 

Išijas ili što god, pa što. Ne idem još okolo noseći dva debela jastuka sa sobom kao moj mladi prijatelj koji samo tako može sjesti. Hodanje je sveo na metre. U društvu sa nama je bio još jedan stariji prijatelj i nekadašnji pionirski ili kako to sad zovu kadetski rekorder "Juge" na 1000 m sa atrofiranim ramenom na jednoj strani i blokadom koju mu već nekoliko dana pokušava razbiti moj kostolomac na drugoj strani. Sav kriv ko paragraf, a njegova žena bivša sportašica priča kako joj je doktor zabranio doslovno sve od hrane i pića do sitnih poročnih zadovoljstava. Koji kua, a nema niti točnu dijagnozu. Ma je..š to, kaže ona i sve to i dalje radi. Znači da ću usprkos bolovima u zadnjoj loži i guzici danas dok traje utakmica koju ionako nisam imao namjeru pratiti trčati uzbrdice. Pa ako nešto treba da otpadne, neka otpadne. Poslije ćemo krpati. Na cesti neće biti nikoga, ma divota.   

Nema komentara:

Objavi komentar