U jednom od prvih blogova sam pisao kako sam počeo trčati nakon operacije vena na desnoj nozi. Ta mi je noga bila toliko sje.. čak i više nakon operacije.
Iz nje su čupali žile nekakvim kukicama, rezali i potezali toliko dugo da sam se za vrijeme operacije gotovo onesvijestio. Držao me samo ugodan glas jedne sestre koja mi je brisala znojno čelo i tješila me oko tri sata:"još samo malo, ...još ... Žena je zaplakala kad sam prvi put odmotao zavoj, a noga još onako žuto crvena od anestetika sa podljevima, gomilu rupa ko krateri na mjesecu i nekoliko šavova od jaja do lista. Na bolove sam zaboravio jer me mučilo pitanje hoće li ikada ta noga da služi nečemu. No nisam ni slutio da će to biti pič..n dim prema onom što je usljedilo te zime. Pokidani živci se počnu oporavljati na način da oni koji su preživjeli po malo mjenjaju funkciju. U međuvremenu sasvim ludi i zbunjeni umjesto da prenose podražaje dodira odlučili da prenose bol. Onako iz navike. Kad hodam sve ok ali ako legnem i plahta mi dira nogu to boli do jaja. Kako usred zime da se ne pokrijem. Lijek mi je bio nazubljeni valjak masažer za stopala kojeg sam cijelu noć potezao preko stopala kako bi izbjegao bolove. Naravno nisam spavao dva mjeseca. Onda su na scenu stupili TBF. Nova godina na gradskom trgu uz kišurinu koja nije stala do jutra. Ja pijan skoro kao letva u planinarskim goratex gojzericama i jakni, moj prijatelj Slavko i nešto malo pijanijih ili hrabrijih se rasplesali do jutra. Toliko sam umorio noge i živce na stopalima da su odlučili da odmaraju od prvog pa na dalje. Sada me samo podsjete na te dane kad se mijenja vrijeme i naravno više ih ne buni što na tom stopalu nemam osjećaj dodira. Oni drugi živci za bol su shvatili da to nije njihov problem. Sad nisam nešto posebno ozljeđen ako starost ne smatam ozljedom ali sam malo izgubio motivaciju. Čini mi se da se samo loše stvari ostvaruju mada nisu u planu. Bio bi zapravo zadovoljan učinkom u ovom mjesecu jer spada u one bolje mjesece moje trkačke karijere. Ako bi gledali iste mjesece u zadnjih sad već pet godina ovo je najbolji svibanj ili maj kako vam drago. Napokon sam se i adaptirao na vrućinu i jučer bez plana nakon ručka otrčao dosta brzih 10 km sa 6 kilometara tempa. Mogao sam ići i ujutro jer je bio neradni dan, mogao sam bilo kada ali jednostavno mi se uopće nije išlo nigdje. Čak nisam niti otišao na more. Ono je zamislite već u maju 25 C! Ne sjećam se da je ikad bilo tako. Na koncu mi je to trčanje došlo kao pilula apaurina i poslje sam se osjećao mnogo bolje nego prije.
Dotuklo me bilo to što sam jedan dan nakon nadam se privremenog gubitka sata ostao i bez bicikle. Za nju teško da se mogu nadati jer kad pomislim da je trebalo 4-5 sati da policija uzme jednu izjavu o krađi(ops.. otuđenju) i da sam potpisao tonu nekih papira. Ma nema šanse, nijhova efikasnost je manja od nule. Sad moram razmisliti dali da sinu dam lovu jer je to njegova bicikla ili da kupujem drugu, pa da se i ja šlepam na nju jer on jednu već ima. Nisam mu još ništa rekao jer je jutros krenuo i vjerovatno sad već pedalira kroz Wales.
Ja sutra i do daljnjeg ne pedaliram ali idem na Plitvice i nadam se da će TBF ponovo popraviti što god ima da se popravlja kod mene i da ću nakon ovog izleta i maratonske šetnje sa velikim društvom i našim slavljenikom napokon zakoračiti u malo bolji period.
Daj malo popusti, em sam star još me i svako sranje hoće.
Nema komentara:
Objavi komentar