subota, 10. veljače 2024.

Bolnica

 Iako sam rekao da neću pisati o ničemu ako to nema veze sa trčanjem ipak sam podlegao pritiscima nekih koji kao da su iznenađeni(i uvređeni ha,ha) jer nisu upoznati sa time što se to samnom dešava. Recimo vide me ovih dana sa povezom za ruku i onda pitaju: "šta opet si se skrkao"? Ne, ja sam skrkan već 8 mjeseci samo što to nekad vješto sakrivam. Upoznao sam ne samo ovih zadnjih mjeseci već zadnjih nekoliko godina svaki kutak i odjel pulske bolnice i okolnih sličnih privatnih klinika. Postao sam expert za naručivanje znam kako sve funkcionira kao pravi pravcati bolnički guru. U čekaoni me starije gospođe pitaju kako i što, a ja im strpljivo odgovaram. Jadna mi je dok sam čekao zadnji pregled prije odlaska na operaciju rekla: blago vama kad ste mlad i sve kužite ... ja sam znate stara i ne snalazima se jer 68 godina je puno let. Naravno mojih 70 nije ništa prema tome. 

Spreman za polazak u salu
 
Buđenje 

Prijatelji, sestre i doktori, hvala!

Eto da skratim napokon sam operiran. Kost je ojačana titanskom pločicom od 10-tak cm i umetkom kosti koju su mi skinuli sa vrha zdjelice tako da imam dvije rane od kojih ona na boku čak ponekad i malo više boli. No bol je normalna pojava kad boraviš u bolnici jer se valjda bolnica zbog toga i tako zove. Sad treba još malo biti strpljiv i sljedeće poglavlje ću opet moći pisati o onome što mi najviše nedostaje. Bicikla? ... ha, ha, ha. Plivanje svakako ali nema do onog .... eh.   

srijeda, 17. siječnja 2024.

Deset lijepih i ružnih

 Moje novogodišnje želje se nisu ostvarile ali uopće nisam iznenađen. Kao da sam vidovit ili da mi je baba "Vanda" nešto urodu. Znao sam da ću opet morati pauzirati. Taman sam počeo pomalo vraćati formu sad me opet čeka pauza zbog operacije. Nisam stigao nadoknaditi bog zna što ali bar je trenutna prognoza za maraton sad kraća od 4 sata. Eto to je ona granica za koju sam se zakleo da neću prelaziti. 


Makar izgleda da se taj trenutak vrlo brzo primiče. Moja utrka za još poneki maraton sa vremenom izgleda kao utrka geparda i kornjače, a ja sigurno nisam onaj prvi. Ušao sam u kategoriju 70+ i već 4 godine nisam uspio ostati zdrav da istrčim niti jedan maraton, a povratak će ovaj put biti još sporiji i teži. Danas sam odradio posljednji treninig vjerovatno za ovaj mjesec, i dobar dio drugog ili cijeli drugi. Dalje ćemo vidjeti. Bio sam jutros na kafici sa prijateljima i ujutro odlazim pod nož. Nadam se u sposobne ruke jednog od pulskih kirurga ortopeda. Mehaničari bi rekli da to i nije neki kvar. Par vijaka i komad metala pa "oscilirajuće" rame više neće plesati. Nadam se da ću opet moći zaplivati kao prije jer mi odjednom plivanje više nedostaje nego trčanje. Sve je to čudno i često sanjam da plivam. Inače sam ovih dana pomalo previše miran i bez uobičajene jutarnje nervoze zbog toga što rame nije još prošlo. Nakon dugo vremena sad vjerujem da će se ipak sve vratiti na mjesto. Čak se i moj sat slaže sa tim osjećajem nedostratka stresa jer mi se već tjednima usprkos povećanju volumena treninga i intenziteta zbog trčanja uzbrdica HRV bitno povećao i sad se kreće između 60 i 77. Primjetio sam jedino da padne ako malo popijem kao za novogodišnju noć, a pogotovo prošlu subotu kad sam bio na derneku što ga je organizirao moj prijatelj bivši nogometaš, novinar, fitnes trener, roker pivopija i trkač povodom odlaska u mirovinu. To jutro je HRV bio na 50. Iako sam izdržao do skoro 2 ujutro i popio dosta piva već oko podneva sam trčao u Medulinu, a osjećaj je bio vau ... kao da sam to stari ja. Stare tenisice kao da su levitirale iznad tla i da me ipak nije bilo strah nekih neželjenih posljedica napravio bi još koji krug ali i ovako je bilo nestvarno dobro. 


Još malo pa ću možda ponovo početi pisati o trčanju ili nečemu što nije tako dosadno kao ovih zadnjih par godina. Bilo je i vrijeme jer uskoro prolazim desetu godinu od kad se družim sa trčanjem, tkačima i svime što ide uz to. Bilo je previše bolnih razočaranja i ozljeda ali još više je lijepih trenutaka pa se nadam da će se oproštaj sa tim životom ipak odgoditi za neko drugo vrijeme.           

petak, 22. prosinca 2023.

Klackanje kostiju

 Klackanje kostiju smo nekad davno kad sam bio klinac nazivali one treninge trčanja kad bi obično kad nije bilo trenera da nam zada nekakav suvisli trening ipak ostali i odradili bar nešto. To je ujedno bila prilika da se nekoga zeza ili da se pričaju vicevi ali i "lovačke priče". Tipa: "riba je imala ovoliko oko...". Samo što nitko naravno nije bio lovac u pravom smislu. Eto ja od Atene klackam kosti i doklackao sam do predviđanja mog Garmina da bi mogao istrčati maraton za oko 4 sata ako nebi prije toga umro od bolova u ramenu.


No "klackanje kostiju" u mom slučaju nije samo izraz za sporo trčanje. Meni se koske doslovno klackaju jer se klavikula na drugoj turi fizikalne terapije potpuno odvojila na dvije nezavisne koske koje se svakim pokretom ramena šetaju svaka na svoju stranu. To i nije baš bezbolno. Ja sam znao od prvog dana terapije da to neće biti dobro ali doktori su govorili da je sve ok samo spoj nije još okoštao. Neki terapeuti su bili malo sumljičavi ali zadnja koja je došla negdje na pola druge ture terapije je digla uzbunu i pozvala doktoricu. Ova me hitno poslala na rendgen i naravno nakon što je vidjela snimak ostala malo zaprepaštena pa uzviknula: bože tko vas je poslao na fizikalnu? To se i ja pitam ali nebi nabrajao tko sve nije. I tako sam taj dan završio sa terapijom i preostalo mi je da sam odlučim što ću dalje.


 Mogu čekati kontrolu do sredine prvog mjeseca kod traumatologa koji me poslao na fizikalnu. Mogu čekati do sredine drugog mjeseca pregled ortopeda i traumatologa u Lovranu na koji me poslala moja liječnica. Ja sam se odlučio da odmah odem u ortopedsku bolnicu dr. Nemec na pregled i drugo mišljenje.

Ono što sam se nadao da neće biti potrebno je zapravo jedino i najbolje riješenje. Operacija! Kost se sigurno neće nikad povezati ako se ne upotrebi mehaničko povezivanje. Malo metala i par vijaka trebalo bi biti dovoljno. Sad čekam konačnu ponudu da vidim koliko će me to koštati i nadam se da će već prije konca prvog mjeseca to biti iza mene. Bilo bi i vrijeme, a onda će klackanje kostiju biti samo kad poželim malo da usporim jer mi je već pomalo pun kufer laganini trčanja. Hoću da se razbijem, da mi duša na nos izlazi. Eto to bi htio za Novu Godinu ali možda sam zakasnio sa željom jer djed mraz je već kažu odavno krenuo, a ionako mi se čini da u zadnje vrijeme radi kao hrvatske pošte pa paketi negdje skupljaju prašinu. Možda mi se sve to dešava jer ja zapravo ne vjerujem pa u gotovo ništa. Čekaj malo ne mogu se sjetiti u što ono ipak vjerujem ... znači ništa.   

 

 


 

ponedjeljak, 27. studenoga 2023.

Kraj

 Kraj uvijek zamišljam kao nešto dramatično i kao iznenadno ... paf i gotovo. Ali nikad nije ili gotovo nikad nije tako. Kamo sreće da je. Najčešće je to duže propadanje i postepen prelaz na neku drugu razinu. Naravno nižu jer ona za gore već je meni odavno prošla kao baba sa kolačima. Kraj godine koji nazovi dramatično dolazi svake godine u pola noći uz vatromet i koje kakve pizdarije se zapravo dovlači polako kao umorni maratonac. Neki već svode račune i vesele se novom početku, pa sam i ja pokušao ali to je ispalo tako deprimirajuće da je bolje da nisam niti pokušao. Kao i obično gotovo ništa nisam ostvario pa je sreća da sam od visokih ciljeva bar okusio nešto mrvica. 

Jedan polu maraton istrčan u polu zdravom stanju nakon kovida i uz virozu. Jedna desetka kao proba jesam li se oporavio tjedan nakon toga. Sve drugo je uništeno negdje kad sam se ponadao i usudio sanjati nove izazove. Jedina dobra stvar pada sa bicikle je da ću od sada rođendan slaviti 8.07 kao i moj zet, a ne više 5.07. Biti će nam baš veselo.

Midle distance triatlon nisam niti vidio osim što sam kasnije u Poreču bio kao volonter na half Ironmanu. Koja utjeha. Jedva sam izdržao stajanje na okrepnoj stanici i djeljenje osvježenja triatloncima. 

Stoti maraton Ivana Stanića-"Staneta" u Tupljaku sam ispratio samo zadnjih 12 kilometara jer je na moju sreću "Stane" bio potpuno van forme i uglavnom smo hodali i pomalo se šalili na njegov račun ali meni nije bilo do šale jer je nakon toga usljedio tjedan dva neopisivih bolova pa sam prestao razmišljati o trčanju i bilo čemu drugom.   

Maraton u Ateni sam ipak odgledao jer se zakomplicirao povrat novca za avio karte pa sam da ne propadnu otišao bodriti prijatelje i pomalo mazohistički dosuo soli na ranu. Već prije Atene počeo sam sa trčanjem nakon što mi je fizijatar dao zeleno svjetlo. Nisam niti u snu mogao zamisliti da ću toliko propasti u samo tri mjeseca. Zapravo nakon mjesec i nešto kad sam pokušao malo trčkarati prije Tupljaka sa 55, VOmax se srozao na 44 da bi se nakon toga u desetom mjesecu kad sam redovito 3-4 puta trčao ali kratko i vrlo polako stabilizirao na 46. Tek nakon Atene prije tjedan dana porastao je na 47 i eto to bi značilo da 5 km mogu trčati oko 24 min.  

                                              VO2max nakon pada sa bicikle 

Takav je i bio plan kad sam opet prijavio humanitarnu i memorijalnu utrku za  Dinu Pervan Rabelo. Ponovo nisam bio spreman ali sad još moram i biti oprezan da se nebi u gužvi ozljedio ili pretjerano gibao tu polomljenu kost. Mislio sam kako ću ići oko 5 min po km sa Erolom ali on me otkantao vjerovatno zbog kakvog komada i zaostao negdje prije prvog kilometra. Onda sam ugledao jednu novopečenu solidnu maratonku koja trči oko 3:40 i sa njom sam se već prije zagrijavao jer ona mene izgleda poznaje bolje nego što sam mislio, a ja znam njenog oca. Znao sam da trči, a do tog dana nisam znao niti kako izgleda i da je istrčala u par godina više maratona nego ja. Da sam mlađi možda bi me bilo sramota ali eto kad si star nemaš previše takvog osjećaja. Na maji je imala natpis "born to run" baš poput naslova knjige uz i zbog koje sam počeo trčati. Sustigo sam je i započeo kao obično razgovor pitanjem dali je čitala knjigu. No nije baš bila razgovorljiva pa mi je na kraju odgovorila kako ne voli pričati dok trči i rekla evo tamo ispred mi je kćerka ona trenira atletiku i ona možda može pričati i trčati. Ja osobno volim na maratonu pa i polumaratonu razmjenjivati par riječi sa nekim tko trči otprilike mojim tempom. Zaključio sam da dok pričam mogu još malo i ubrzati jer ovo je utrka na nepunih 7 km. Prošao sam ubrzo pored njene kćerke pa još nekoliko trkača i nikako mi nije išlo zadržavanje u nekom društvu jer većina je postepeno tonula zbog precjenjenog početka. Ja nisam osjećao problem niti kod prelaza uskim mostom preko zaljeva kod Valbandona osim što zbog gužve pogotovo u prvom prolazu nisam baš mogao obilaziti nikoga. Nakon mosta sam ubrzao i do kraja sam bez previše naprezanja prošao kroz cilj. Možda bi trebao biti zadovoljan tempom od 4:44/km ali 4 minute sporije vrijeme nego lani u podjednakim uvjetima nije baš neki dobar znak. 

Start utrke u pozadini gdje je manja gužva

Gorak okus ne baš uspješnog nastupa nije ispralo ni kupanje u moru odmah nakon utrke. I to bi bio ne baš slavan završetak ovogodišnje trkačke sezone. 

Hlađenje nakon utrke

Do kraja godine još trebam izdražati bar jednu turu terapija i ne dozvoliti da se ugasi ona zadnja mrvica nade da neću morati pod nož sljedeće godine. No nada da ću uskoro povratiti izgubljenu formu čak i sa početka ove godine sve je slabija. Nema druge nego pomiriti se sa time.

petak, 6. listopada 2023.

Rosa Mota

 Još dok sam malo marljivije pisao o trčanju pa neko vrijeme redovito pisao i članke u lokalnom listu "Glas Istre" napisao sam seriju o velikanima i velikankama dugoprugaškog trčanja, a među njima je svakako na istaknutom mjestu bila Rosa Mota. Pa evo da ponovim samo jedan kratki podsjetnik tko je bila ta fizički vrlo sitna ali velika trkačica. 

Rosa Mota na vrhuncu karijere


 
Punim imenom Rosa Maria Correia dos Santos Mota, rođena 1958. godine je takođe jedna od najvećih maratonki u povijesti. Ta portugalska maratonka je jedna od tri velike trkačice koje su trčale prvi ženski maraton na olimpijskim igrama 1984. godine u Los Angelesu. Tada je osvojila broncu. No već na sljedećim igrama 1988. godine u Seulu je osvojila zlato. Za svoj doprinos razvoju ženskog maratona dodjeljena joj je nagrada “Abebe Bikila”.  Malo je poznato da je i Rosa patila od astme(kao Paula) i išijasa još od djetinstva. Ta bolest ju je na kraju sustigla do 1991. godine te je morala odustati od svjetskog prvenstva u Tokiju i nije uspjela završiti Londonski maraton 1992. godine. Usprkos problemima ipak je početkom 1991. godine pobijedila na maratonu u Londonu i polumaraton u Lisabonu. Da i sam ne patim od išijasa možda i ne bi znao što je morala sve trpjeti kako bi postigla ove rezultate, a što se astme tiče to ne mogu niti zamisliti.

Rosa Mota 2023.

 

No Rosa Mota se vratila trčanju i to na kakav maestralan način. Na polumaratonu u Rigi(Latvija) koji se održao proši vikend istrčala je novi svjetski rekord u kategoriji 65-69 godina koji sada iznosi fantastičnih 1:26:06. To je prema postojećim "age grade" kalkulatorima brže od svjetskog rekorda i iznosi 1:02:38. Da je taj rezultat značajan govori i podatak da je prethodni svjetski rekord Irske trkačice Pauline Moran iznosio "samo" 1:30:56. To je gotovo 5 minuta brže! 

Kažem "samo" jer je i to još malo soli na moju trkačku ranu. Eto niti u polumaratonu nisam više brži od jedne žene ili bolje reći ženice obzirom na njenu konstituciju. Eh moj muški ego je malo umanjen jer do sada sam sa 1:30:51 iz Zagreba 2021. i 67 godina bio malo brži(5 sekundi) od dosadašnje svjetske rekorderke ali Rosa me zgazila totalno. Mada bi to mogao biti dodatni motiv da se ponovo vratim koliko god to bilo teško. Siguran sam da niti Rosi nije bilo lako vratit se 31 godinu nakon od prekida karijere.  


     

ponedjeljak, 25. rujna 2023.

X-ica

Gotovo sam se potpuno povukao iz života "off" i "on line" pa osim povremenih kafica sa prijateljima trkačima ne sudjelujem u njemu uopće. On se(život) neumitno odvija mimo mene i povremeno mi odvali poneki šamar ali ja to pamtim i možda uzaludno ali nadam se da ću jednog dana to vratiti. Uspio sam na trenutak da se vratim trčanju i ispratim mog prijatelja i imenjaka "Staneta" u svojevrsnu maratonsku penziju. Njegov stoti maraton u Tupljaku mi je malo vratio staru i ugašenu želju za trčanjem ali samo na kratko. Uspio sam ga ispratiti samo zadnji krug nekih 12 km ali poslje toga morao sam potpuno ponovo stati i to stanje evo traje još i danas.

Emir, Ivan Stanić i ja

Ključna kost još nije i neće još dugo srasti, a sad je razmak po zadnjem nalazu ultrazvuka oko 8,5 mm. Imam još nešto manjih(3-5mm) ruptura tetiva oba mišića nadlaktice ali ništa zabrinjavajuće. Moje nalaze su pregledali i u ortopedskoj bolnici u Ankaranu i rekli gotovo isto što i doktor na zadnjoj kontroli tu u Puli. Oni nebi radili operativni zahvat ali nisam shvatio što mogu raditi sa tom rukom dok to ne zaraste. Po jednima ništa, po drugima sve što mogu da ne boli. No to se svodi na ništa jer eto boli čak i kad ne radim ništa već samo stojim ili sjedim. Ne znam što je gore. Plivanje sam otpisao odmah nakon dva odlaska na more i to znači da mi ostaje ono što nisam mislio da ću uskoro raditi. Bicikla! Nakon što sam odgledao "Tour de France" i "Vueltu" došao je i taj dan. 

No prije toga bio sam jako blizu trčanju ovaj puta samo sa pozicije redara odnosno suca na stazi jer sam još dok sam bio ovako u kvaru položio ispit za atletskog suca 3 stupnja. Bar nešto. Bila je to utrka koju sam trčao zadnji put prije 4 godine i tada istrčao svoj osobni na 10 km. Dvoumio sam se tada dali da trčim jer sam se spremao za Ljubljanski maraton i nisam ničim htio ugroziti taj prvi nastup u kategoriji 65+. Bio sam i malo kritičan prema organizaciji utrke te u par navrata otvoreno rekao što je loše u njoj. Erik koji je organizator i začetnik utrke me tada zamolio da ipak dođem i ponudio mi je besplatni startni broj 1234. I ja sam pristao ali ne zbog broja, već zbog toga što je on stvarno prihvatio neke moje kritike i eto četiri godine nakon toga ta utrka uz polumaraton i utrku na 5 km je postala nešto što je Pula odavno trebala imati ili je imala još u doba moćnog Uljanika. 

Dan kad imaš onaj osjećaj ...

Ove godine broj 1234 sudionika je dobro premašen i utrka je dobila onaj pravi štih koji privlači kako one željne utrkivanja tako i stare bakice koje su sa štapovima maširale svoju 5 kilometarsku dionicu. Bio sam sudac na stazi kod semafora na rivi skupa sa mladim i simpatičnim policajcem koji je strpljivo na dobrom engleskom objašnjavao zbujenim turistima kuda mogu ići da dobiju taksi za prevoz na aerodrom ili pozivao kolege na motociklima koji su svakoga vozača koji je bio u potrebi da negdije ode ispratili sigurno sa rotirkama dijelom ceste gdje nisu trčali trkači. Čak su i silni pješaci uljudno pitali kad smiju preći cestu kako nebi ometali rijeku trkača koja je prvih sat vremena bila gotovo neprekinuta. Trkači su se šalili sa crvenim semaforom i pitali policajca mogu li proći, a on je veselo dobacivao da mogu slobodno prekoračiti i brzinu. Nije bilo lutanja ili nedoumica kao u prvim izdanjima i izgleda da je staza napokon izmjerena jako dobro. Kad su prošli zadnji trkači već sam bio malo nestrpljiv da odagnam bol u ramenu koja je sve više postajala neizdrživa ali nisam mogao odoljeti da ne odem u arenu i pozdravim se sa bar nekim od mojih prijatelja. Sa pozornice je ekipu razdrmavao Gobac i Psihomodo pop, a ja sam nakon pola sata i par susreta sa meni dragim prijateljima, ipak morao otići jer bol je postala gotovo neizdrživa. Šteta jer baš bi mi jedno opuštanje uz glupiranje Gobca trebalo da odagna sve ove loše stvari koje se stalno gomilaju. Sad treba samo izdržati i spriječiti dalje propadanje forme ali znam da povratak možda neće biti tako brz i svakako niti super uspješan.  

četvrtak, 7. rujna 2023.

Pogled u budućnost

 Bilo bi sjano kad bi mogli u kristalnoj kugli ili čarobnom zdencu vidjeti što nas čeka u budućnosti. Ili možda nebi bilo baš tako sjajno? Ništa što učinimo drugačije danas zapravo nebi moglo promjeniti tu budućnost. Pa ipak sve što učinimo ili ne učinimo danas odrediti će našu budućnost. Pod uvjetom da ne znamo kakva je budućnost. Ona je kao Schrödingerova mačka, živa i mrtva u isto vrijeme dok god ne otvorimo kutiju ili u ovom slučaju ne dođe taj trenutak u budućnosti. No mi stalno zamišljamo budućnost i pokušavamo pretpostaviti kakav će biti ishod. Za to koristimo iskustvo ali obično u tome nismo baš nešto uspješni. To bar mogu reći za sebe. Uzmimo za primjer moje trčanje. Nikad nisam predvidio ishod odluka koje su na koncu dovele do toga da poželim da se vratim u prošlost i napravim drugačije. Primjera je jako mnogo. Recimo prije više godina odluka da trčim na jednoj utrci koju nisam niti želio trčati. Nije sad važno koja. Posljedica je bila dugotrajni oporavak i trajne posledice na moju sposobnost da trčim ili bar ozbiljno treniram. Možda je ipak tada u pravu bio ortoped iz "Svete Katarine" kad je rekao da on nebi više razmišljao o trčanju maratona. To je bilo prije 8 godina. Kakav će biti ishod ovog izleta u biciklističke i triatlonske vode tek pokušavam predvidjeti ali sudeći prema onome što sam iskusio u ova dva mjeseca bliska budućnost nije baš sjajna. Ona dalja je naravno ionako u k...

Prošao sam treću kontrolu kod traumatologa i iako ključna još nije okoštala već se još miče pri svakoj promjeni položaja ruke doktor kaže kako je to sve povezano doduše dosta krivo ali navodno to nebi trebao biti veliki problem. Veći problem su ligamenti koji su potpuno otišli kvragu i biti će vrlo teško vratiti funkciju zgloba ramena. Rekao je da odmah krenem sa vježbama i dao uputnicu za fizijatriju. Naravno još mi nisu javili termin fizikalne i kakvo je naše zdravstvo nebi se začudio da do 11 mjeseca kad imam zakazanu kontrolu niti ne dođem na red.

Ključna kost nakon 5 tjedana
 

Znači snađi se druže. Počeo sam sa plivanjem ali sam pokušao i trčkarati. Budućnost prema iskustvima sa ta dva odlaska na more i par kilometara trčanja - hodanja izgleda katastrofalno. Sada napokon mogu stvoriti sliku o tome kako se osjećaju oni osamdeset godišnjaci koji još uvjek pokušavaju trčati. Nisam siguran da ću ja imati toliko strpljenja i motivacije da trpim znajući da će sutra dan biti još malo gore. Sad još naivno vjerujem kako će sutra biti bolje. Kad će to sutra biti to moja kristalna kugla ne pokazuje ali znam da neću trčati u Ateni i nigdje drugdje ove godine. Neću još dugo moći niti plivati jer tek uspjevam jesti sa tom lijevom rukom. Iako mi je to bolno ipak je bolje nego mučiti se desnom. Ja sam ipak ljevak. Obući mogu još uvijek samo košulje ili vestu bez rukava, a od prije par dana uspjevam obući i vezati tenisice sam. Evo čak sam uspio napisati blog uz dvije pauze.