petak, 3. rujna 2021.

Za ili zbog Mikija

 Iznutra mene kuva kao u nekom ekspres loncu, a sa druge strane opet me uhvatila neka tuga i nostalgija za valjda onim boljim danima. Koji kua je nekad bilo bolje ne mogu baš jasno zaključiti ali opraštam sebi jer niti pamet nije više baš tamo na pravom mjestu. Možda možete pogađati da opet ne trčim po tko zna koji put zbog ozljede. Kao uvijek mislim da bi mi to moglo biti i posljednji put. Ne da se ozljedim već da prdnem u fenjer i ugasim ono malo želje za mazohističkim naganjanjem kilometara. Prošlo je više od tjedna, a osim bezuspješnog pokušaja i nade da će mi par kilometara na marsovom polju u utorak ipak nekim čudom odnijeti bolove nisam napravio niti koraka. U srijedu je bilo 5 godina od kad više na stadionu nema mog prijatelja i nekadašnjeg kolege trkača Mikija. Kad sam ponovo počeo trčati nakon 40 godina prvo poznato lice na stadionu je bilo njegovo. Njegov brčićima uokviren osmjeh. Ali nisam odmah bio siguran dali mu je drago što me vidi ili me pomalo zajebantski pogledao kao: "vidi ti što bi sad matori htio trčat na atletskoj stazi". No čuo sam ga dok je trenirao tada malog Bratulića kako je njegovom ocu zbog nekog bez veze komentara tipa ... ovo je malo sporo.. rekao: "Čuj sporo, pa čovjek je prešao 60-tu, a ..." Ostatak nisam čuo jer sam gledao svoja posla no znao sam da mu je bilo više nego drago da još uvijek želim da trčim.     U sjećanje mi često dolazi jedan od mojih prvih treninga dužine sa malo starijom ekipom. Marković, Kozić, Miki i ja. Stadion(tada Istre, a sad Drozina), Banjole, Pomer pa na Medulinsku i nazad na stadion. Nitko nema sat, nitko nema pojma koliko je to kilometara ali oprilike znamo da je dovoljno. Ja i Kozić nemamo niti anorak ili kabanicu, a kiša zbija ledene iglice u lice tjerana škurom burom. Kozić je u starom vunenom đemperu, a ja imam čak pamučnu trenirku koja se toliko nasupala vode da mi je ionako prevelik rukav mlatio kao zastavica. Zapravo je izgledalo kao da ruke niti nemam. Baš prigodno obzirom na to da je upravo u tijeku para olimpijada. Na nogama imam akvarij jer platnene Borovo tenisice imaju i rupe na tabanu ali kožne Adidaske(Adidas Rome) treba čuvati za utrke ili izlazak sa curom. Ona dva starija geliptera nikako ne podnose činjenicu da ih jedan junior i još mlađi junior prate pa na svakom brdu imamo po jedan bijeg ali Miki to sve stoički podnosi i stalno mi dobacuje:"ajmo malac još malo pa ćemo im uzeti mjeru". Meni je možda čak bilo i malo lakše nego njemu jer sam tada imao manje od 60 kila pa mi zapravo uzbrdice nikad nisu teško padale. I kad bi prišli blizu Pule tada je počelo ganjanje. Kakav tempo, kakvo laganini, samo na čelo. To je uvijek bio njegov moto i tako se trčalo dok nebi u sprintu prošli neku nevidljivu crtu na stadionu. Koki(Marković) je uvijek psovao sebi u bradu i pljuckao jer ga oderao jedan junior, a i onaj mlađi je već bio na putu samo mu fali malo brzine. Kozić kao da nikad nije bio svjestan svoje sposobnosti pa se mirio sa svime. Jednostavno nije grizao. To je nešto što Miki nikad nije podnosio. Gristi, to je tražio od sebe pa kasnije i od onih koje je trenirao. Ja jesam i još grizem. Možda baš zahvaljujući tome što sam trčao sa njime. 

Miki(bez brčića) pored našeg oružara(Lijevo gore)
 

Zato sam usprkos bolu koji prožima svaki moj korak čak i kad brže hodam ipak odlučio da u srijedu otrčim utrku posvećenu uspomeni na njega. Četiri kilometara me valjda neće toliko dodatno ozljediti jer nemam namjeru istrčati nikakav rezultat. Nema brojeva niti službenog mjerenja vremena. Tko ima sat kaže sucu u cilju vrijeme i to je to. Uostalom baš je mladi Bratulić trčao i naravno bio prvi, a bilo je tu i cijelo jato mladih poletaraca iz AK Istre te poneki stariji trkač iz moje udruge i par rekreativaca.

                                        Sudionici memorijalne utrke Milan Vitasović - Miki
 

Moji prijatelji sa kojima treniram su kao i ja krenuli polako kao zagrijavanje ali udubljen u osluškivanje bola nakon kilometra sam shvatio da sam manje više sam. Svatko je našao neku zanimaciju u utrci i nekoga sa kime da dijeli to vrijeme. U drugim okolnostima me to nebi smetalo i ja bi kako me Miki podučavao u mojoj mladosti stalno "grizao" i skidao jednog po jednog dok ne dođem na čelo ili dok god mogu. U tom trenu prolazi me prijatelj triatlonac Marino koji je kasnio na start pa je htio nadoknaditi izgubljeno. Kako ga nisam baš uspio nagovoriti da uspori malo sam ubrzao, a on je rekao da mu je tako ok dok ne dođemo do uzbrdice od Mornara prema stadionu. Uz priču o mom eventualnom budućem prebacivanju na triatlon došli smo i do stadiona te naravno fulali ulaz pa se malo vratili. Više nisam primjećivao bolove ali računam pa to je sve super lako zašto bi me nešto boljelo to je znači neka pizdarija koja će već sutra proći. Prolazimo jedan krug na stadionu i prije ulaska u cilj ja još objašnjavam Marinu kako se treba spremati za maraton kad me moj bivši trener opomene: ... nema priče ajmo do cilja ... Ops, ja zaboravio da se niti Mikiju nebi dopalo kad bi ovako trčao utrke. Ali bez obzira što je ovo bila utrka kao uspomena na njega meni će valjda oprostiti. Odraditi ću ako budem mogao jednu njemu u čast. Trebalo je to biti za 9 dana u Čakovcu na 5000 m ali nažalost morati će sačekati da ova ozljeda prođe. Još uvijek se sjećam posljednje utrke na kojoj smo nastupili skupa. Iako još nismo bili u seniorskoj konkurenciji, on stariji junior, ja mlađi  junior, a utrka na 5000 m. Atletski miting Kantrida 1971 godine.

                                            Atletski miting Kantrida 1971 godine

Sjećanje mi pomalo blijedi pa znam da je Miki bio prvi ili možda drugi, a ja sigurno četvrti jer sam tada prvi put od njega čuo za izraz "malac dobio si drvenu medalju". Eto hvala ti Miki za sve, pa makar i pomalo blijede uspomene. 

Zbog toga sam u srijedu obukao istu majicu koju sam tada nosio i koju je kao i mene načeo zub vremena ali još uvijek se neda. Eto i ona je opet vidjela atletsku stazu nakon 50 godina.  

ponedjeljak, 23. kolovoza 2021.

Riba na suhom

 Riba na suhom ili možda čak sušena riba? Da, tako nekako se osjećam ovih dana. Baš kao onaj komad ribe što sam je preklani našao na stazi oko hotela u Saudijskoj gdje sam svaki dan trčao.

Skoro kao autoportret. "Ja na tartanu nakon treninga"

 Malo joj i ličim nakon što vaga ovih dana uporno neće da ide preko 64. Kao da se i ona urotila sa svim ostalim pizdunima i pizdarijama da se što lošije osjećam. Uz gubitak svega ide i gubitak motivacije pa je malo falilo da počnem otkazivati sve, od društvenog života do planova za utrke. U kući je totalna nervoza i plivački mini maraton koji od 2018 godine nisam propustio je bio u velikoj opasnosti. Unuka više ne pliva, ja se osjećam hm... kao da imam dva betonska bloka u nogama ali uplatio sam doduše kao i kup Stoja od kojeg sam odustao iz recimo opravdanog razloga. Sad nemam baš nikakvu ispriku osim j...ga neda mi se. Ipak sam se dogovorio sa Erolom i nas dvoje idemo. Čak sam se obrijao, ne u nadi da ću biti brži jer bi tada obrijao i šumu na grudima već da što manje ličim na sasušenu ribu. Mislio sam staviti one gumene gaće da mi podignu dupe u vodi i tako malo olakšaju plutanje. Ali tko će kuhati jaja sat vremena prije starta po onoj vrućini. Nema šanseeee. Čak sam odustao i od neoprenske kape. Sve me smeta. Da je bar utrka na nudističkoj plaži he he. Dvjesto i kusur plivača na startnoj liniji garantira bar malo akcije po rebrima, glavi i nedaj bože među nogama ali ugledao sam zelenu kapicu moje prijatečjice i Erolovu sijedu glavu skroz na kraju linije pa sam rekao: "kvragu i optimalna putanja čuvaj jaja ... i ostalo". Kad plivam polako bez mnogo zvjeranja okolo sve ide vrlo glatko pa je tako bilo i do polovine staze. Onda sam se morao približiti plutačama ili ići preblizu obale ili predaleko jer sljedi skretanje prema cilju. Tada se sve raspalo. Prvo me stalno napadao neki lik koji uzima zrak samo na suprotnu stranu i mene tjera da se nabijem u jednu plivačicu meni sa desne strane. Razmišljao sam dali da ga pustim malo naprijed i kad sam  to učinio on je stao i evo ga opet isto sranje. Na drugoj bovi sam prošao sa lijeve strane i napokon ga otresao ali sam došao malo bliže obali. Vidio sam sa obije strane gušće jato koje se koprca njuškajući jedan drugom muda i postavio si pitanje. Zašto to rade kad na moru ima mjesta ko u priči? Valjda je takva ljudska priroda. Tako je i kad plivam sa mojim burazom. On se stalno nagurava u mene kao da se boji da ću mu zbrisati ako se malo odmakne. Nedavno sam plivao sa jednim nekad jako dobrim plivačem i on je radio isto sve dok me nije utjerao u plićak. Jučer ga nije bilo blizu mene jer je ipak bio malo brži bez obzira što sam i ja ipak popravio svoje vrijeme za nešto više od minute. Da mi ne ide utrkivanje u vodi dokaz je i zadnjih par sto metara pogotovo kad ulazimo u lijevak. Sa obije strane su me sustigli oni iz jata mudo-lovaca i tada sam osjetio svu njihovu bezobzirnost. Zbog ušljivih par sekundi vremena. Jednostavno sam zastao sačekao da protutnje mlateći rukama po svemu što je ispred njih. Lijepo sam gospodski doplivao do cilja i rukom dotaknuo ploču sa antenom kako bi vrijeme bilo zabilježeno. Onih tri četiri zamaha rukom u minuti više u drugoj polovini utrke nije rezultiralo bržem vremenu već mi je tempo pao čak značajno. Zadnjih tristo metara pogotovo ali to ipak nije umanjilo zadovoljstvo i užitak druženja sa svojim prijateljima.

Baš dobro ujednačena ekipa 

Gubitak pravilne forme plivanja djeluje jednako kao i gubitak pravilne forme trčanja. Jedina razlika je što kod plivanja to ne mora nužno biti povezano sa umorom. Dok je to kod trčanja sigurno. 

Kad smo već kod zemaljskih stvari, a ne ribljih. Jutros, a pogotovo sinoć mi se uopće nije dalo trčati. Jutros pred kišu jedva sam sastavio dva kruga(9 km) na Drenovici i potpuno poremetio svoj plan za maraton. Sad sam kratak za dvije dužine, a još sam i prijavio prvenstvo hrvatske za veterane. Još samo da se nekim čarobnim postupkom iz sasušene ribe pretvorim u trkačeg konja ili bar kokoš i biti će dobro. Ovu zimu sam na treningu sa lakoćom trčao brže od hrvatskog rekorda na 5000 m i znam da u mojim nogama još nije ništa crklo već samo malo drema. Sad to treba probuditi u ova tri tjedna do Čakovca. Plivačka sezona je zbog toga out, trčanje je broj jedan. Tako je zapravo uvijek i bilo osim kad nisam mogao trčati. Oprostite plivači ali moje srce je zauzeto.

ponedjeljak, 16. kolovoza 2021.

Peti val

Kažu da smo u petom toplinskom valu ovog ljeta. Ja ih ne brojim ali da, moram priznati da je i meni pun kufer ljeta baš kao jednom mom frendu koji me neki dan sreo u gradu. Na ono standardno pitanje: "kako si"? Spustio je facu kao da su mu pomrli svi u familiji i u dahu izpustio:"Pun mi je kurac ljeta, turista i gužve. Najradje bi otišao na Aljasku". Sve to stoji i meni osim Aljaske, ja sam zadovoljan i ovdje kad se more malo ohladi tako da ne moram strepiti hoću li se zabiti i kakvog kupača ili će me satrati neki od "ski jet-ova" što zuje ponekad opasno blizu kupača. Osim toga ovo je već sad drugo ljeto za redom u kojem problemi dolaze poput valova koje diže jugo. Prošlotjedni plivački maraton sam morao otkazati jer mi se u međuvremenu sin negdje zarazio koronom. Pa je izbila frka jer je kuća krcata sad kad su mi napokon došli unuci i kćer. Na kraju je on zvršio u karanteni na deset dana, a mi zapravo nismo ni u izolaciji jer smo cijepljeni. Ali vidi sad čuda. Djeca moraju biti u izolaciji i to 14 dana iako smo ih već dva puta testirali.    Zbog toga su već ispušili letove za nazad i sad još strepe da ih ne uhvati promjena režima za povratak u englesku. Trčanje mi je trenutno u nekom potpuno čudnom režimu iako uglavnom mogu biti zadovoljan obzirom na uvjete. Zapravo zbog gužve i ovih kućnih problema uglavnom trčim sam i preselio sam se na Drenovicu. Čak sam i zadnju dužinu nešto više od 28 km otrčao jučer na Drenovici. Bez obzira na toplinu i činjenicu da je staza jako valovita sa dosta uspona(preko 350 m) istrčao sam u pristojnom tempu sa relativno niskim pulsom. Malo sam razočaran i neuspjehom da prijavim utrku prvenstva hrvatske za veterane na 5000 m na stazi. Još nema nikakve objave niti gdje će utrka biti, a nisam siguran niti baš točno kada. Na kraju ću se možda zadovoljiti sa pulskom x-icom kao testom prije maratona u Ljubljani. No do tada tko zna što će se sve desiti tako da previše ne patim za planiranjem već samo pokušavam ostati na nogama. Računam da će solidna kilometraža bar do sada ipak na kraju presuditi u moju korist. Samo da prestanu ti valovi topline ali i juga koje je danas opet zapuhalo donoseći novu nelagodu zbog koje sam odustao i od današnjeg plivanja.

nedjelja, 1. kolovoza 2021.

Mjesec koji sam volio

 Nepovratno je otišao još jedan mjesec u kojem sam postao godinu stariji ali nažalost ne pametniji niti bolji. Svakoga dana u svakom pogledu pomalo odlazim u k...c. Užasava me pomisao da se jednog dana ne probudim bez ikakve želje da potrčim. Ili da ne postanem jedan od onih što pričaju samo u prošlom svršenom vremenu. Protiv toga se svako jutro borim svim silama pokušavajući odagnati nelagodu koju stvara dobro pomješan koktel vrućine, vlage, pa i problema koji se nižu svaki dan kao na pokretnoj traci. Jutros nije bilo ništa drugačije iako su oblaci još uvijek pokrivali sunce koje je davno izašlo. Jednostavno nisam se mogao razbuditi nakon uglavnom neprospavane noći. Lancuni ispod mene zgužvani kao moja koža, a jastuk i sve ostalo mokro kao da sam u snu trčao. Sjetio sam se nedjeljne dužine i gotovo nestvarnog gubitka vode. Prvi put je ove godine vaga nakon trčanja išla ispod 63 kg što je oko 3 litre gubitka za tih nešto manje od dva i pol sata trčanja. Iako nisam trčao brzo po pulsu se točno moglo vidjeti kako gubitak vode djeluje na puls. Prvih sat vremena je bio uobičajeno nizak da bi zadnjih pola sata podivljao i odletio skoro dvadeset otkucaja iznad prosjeka. 

Otprilike kao danas kad sam trčao tempo 4:10/km. Danas sam se osjećao mlitavo i potpuno iscrpljeno pa sam do zadnjeg trenutka razmišljao samo o tome da nastavim lagano desetak kilometara jer nisam niti prošao kilometar, a moja tanka majica je već visila natopljena znojem. Zrak je bio zasićen vlagom tako da bi ga lakše bilo popiti nego udahnuti. No nekako po inerciji nakon što sam prošao drugi kilometar počeo sam ubrzavati i to je bilo to. Znao sam da onaj drugi ja koji preuzima sve kad krene neće dati da odradim niti malo lakše nego što to piše u planu. U misli mi se uvukla tablica rezultata sa prvenstva slovenije za veterane u Novoj Gorici koje sam preskočio zbog one glupe seljačke trke u Crnom Lugu. Slučajno mi je u potrazi za informacijama o prvenstvu hrvatske dospjela ta tabela, a baš sam dan kasnije na kavi sa jednim starijim trkačem čuo priču o nekom dobrom slovenskom trkaču koji je rasturao na nekim davnim utrkama u Puli. Gledam tabelu i vidim njegovo ime. Pobjednik je kategorije 65+ na 1500 i 5000 m. Pomislio sam prvo kako je to super rezultat pa se onda sjetio, je.. pa ja na treningu trčim tempo 5 km, 4:10/km. To bi trebalo biti umjereno teško znači da mi puls bude ispod LT granice ili oko 155-156. Znam da na kraćim utrkama 5 do 10 km ide do 168. Tu nešto ne štima. Mislim da je vrijeme da malo razmislim dali mi treba baš tako intenzivan trening. To je brže nego na toj utrci. Fakat sam u utorak trčao pet km točno 20:50. 

U četvrtak su počeli i treninzi intervala, a nema izgleda da toplina i vlaga popuste. Nema zapravo nikakve razlike noć ili dan. Pokušavam se spasiti plivanjem nakon treninga ali me tih dodatnih pola sata i više još više umaraju. Danas sam prijavio mali plivački maraton Stoja kup i zbog njega ću jedan tjedan malo popustiti trčanje jer me strah da ne dođe do neke ozljede sad kad trčim dosta dugo i intenzivno. Prvenstvo hrvatske za veterane će navodno biti u 9 mjesecu ali se još nezna gdje niti kada, a to mi se uopće ne sviđa. Zato razmišljam da sve te planove za utrke na stazi ostavim za neka druga vremena. Samo koja? Kako se stvari odvijaju sa ljudima koje znam i koji su moja generacija nema baš puno "drugih vremena". Jedno je sigurno, Ljubljanu želim i moram odraditi dobro ako uopće bude prilike.    

        

subota, 3. srpnja 2021.

Nadrealno

 Rekao sam više puta, ma ne idem na te "seoske-dernek" utrke gdje dođe petoro ljudi zbog obećanja o klopi, pijači ili čak novčanim nagradama. Uostalom meni je ostalo premalo vremena da bi ga trošio na nešto u čemu uopće i ne uživam. Više volim upoznati zanimljive i vrijedne ljude nego uživati u pretjerivanju sa jelom i pogotovo pićem. No usprkos tome ponekad pokleknem. Ovaj put zbog prijatelja koji me pozvao i priče za koju nisam bio siguran dali drži vodu. Iskreno rečeno nije vjerovao niti on. Takva je bila i ova posljednja utrka u Crnom Lugu koja je trebala bit ponovni "come back" nekad popularne utrke koju su posjećivla zanimljiva imena dugoprugaškog trčanja sa ovih prostora. Da spomenem samo Dragu Paripovića i Dušana Mravljea. Naravno tome se nekako nadao i moj prijatelj Ozren koji je i sam trčao tamo prije 25 godina, a koji je bio jedan od tih poznatih i pozvanih. Utrku je trebala, a na koncu i otvorila Veronika Jurišić pretrčavši u nekoliko etapa oko 160 kilometara iz Zagreba. No čim smo stigli tamo pa još i malo prije već sam znao da će to biti sve samo ne dobra utrka. Zapravo je atmosfera već prvi dan bila nadrealna i podsjećala na filmove od Kusturice ili italianske neo-realiste. Falila je samo jedna sitnica da se donese odluka da odmah odemo i to kod svojih prijatelja Markoviča u sloveniju koje smo pozvali da nam se pridruže. No na kraju smo ostali i ujutro sam trebao odraditi nešto kao malo brži trening dužine. Ostale je zadovoljilo trčanje na 12, a Ozi se držao zadnje opcije od četri i nešto više kilometara uključujući i gubljenje po stazi na kojoj su se čujem gubili i oni koji su trčali 12 kilometara. Odmah sam znao da su na start došli samo dečki koji su htjeli doći do onih par tisuća kuna nagrade i popiti pivce poslije trke. Sve ostalo je bila jedna velika gnjavaža pa se računam njima bar malo trebala isplatiti. Jedini kojeg sam prepoznao je bio Dejan Radanac jer njega ne možeš promašiti. Njegova robusna građa nije baš u skladu sa ultra i dugoprugaškom figurom onih sitnih kenijaca i etiopljana. Ali ipak je hrvatski rekorder na 100 km i aktuelni prvak u maratonu. Ostale nisam poznavao, a on je i jedini pokazao zanimanje za jednog od dva matora trkača koji će se pridružiti toj šačici trkača i trkačica na najduljoj utrci. Pružio mi je ruku i predstavio se. Ja sam uzvratio, poželio svima sreću jer je bilo deset sati i sunce je već dobro grijalo. Potpuno nerazgiban krenuo sam rezervirano i odmah ocjenio da tu gotovo da neće biti nikoga da pratim.


Dejan i ona dvojica su odmaglili brzinom kojom bi meni na nizbrdici koja je usljedila nakon kilometar dva počeli otpadati dijelovi ovjesa pa sam pričekao iza jedne, zapravo jedine grupice trkača. Učinilo mi se da su ipak malo spori, a među njima je bio jedan stariji jako uočljiv lik kojeg nisam nikad vidio. Nije meni bio uočljiv samo jer je imao sjedu kosu, a to na mene djeluje kao crvena krpa na bika. Nema što matorac da radi ispred mene. Imao je one 4% Nike patike od dvijesto i više eurića, očale sa bijelim okvirima i sasvim modno usklađene bijele duge gege kruh te j... po onoj vrućini. Prošao sam ih malo prebrzo kako nekome nebi palo napamet da se šlepa iza mene i valjda su popušili. Tako sam do prve okrijepe bio sam ko posljednji čovjek na ovom planetu. No iza sebe sam čuo zvuk motora koji se vozio uz zapravo jedinu grupu osim onog trojca koji je odmaglio i njih nisam očekivao vidjedit prije povratka nakon što se okrenu nazad. Spust je pun serpentina ali u debelom hladu no osim toga dušu mi je hladila još i pomisao što ako
iz ove šume naleti međed. Utom trenu začujem šuškanje iza sebe, a zvuk motora koji je zapravo bio "quad" je bio daleko. Nije valjda medo! Koji kua bi on trčao za ovom gomilom kostiju. Nije valjda tako nisko spao. U sljedećoj serpentini se oprezno okrenem i opazim mladu trkačicu koja se odvojila od grupice krenula zamnom. Ni to mi nije bilo jasno jer njoj su niti 30 iako sam pomislio da ima i manje. Zgodni dečki su odmaglili, a ona me sustigla i onda odlučila da trči u društvu. Prvo je rekla da joj se neda ganjati ništa ali joj treba mala prednost ako bude morala u šumu .... koji k.. onda sam se sjetio naše Nikoline na "wingsima" kad je u prenosu uživo dok se borila za drugu poziciju na svijetu u utrci naglo utrčala u šumu. Zbunjeni motociklisti i kamermani koji prate vodeću i vodećeg u utrci su se glupavo pogledali i češkali dok nakon minute nije iskočila nazad samo slegnuvši ramenima uz široki osmjeh kakav se rijetko viđa. Pošto je bilo nizbrdo i moglo se komotno divaniti saznao sam ponešto o njenim tek nedavno otrčanim utrkama i rekao: "ajd ti mala naprid nisam ja tvoja liga". Polumaraton 1:24 ja više neću nikad dosegnuti. Ali to joj je bila najdulja utrka i uz toplinu te uspon koji nas je tek čekao možda je donijela i pravu odluku. "Quad" nas je sad sustigao ali bez ostale pratnje na vidiku pa smo ga svako toliko propuštali da nas snima mada ne znam što je bilo tako zanimljivo da se snimi. Dida kojem otpadaju dijelovi i nova mašina koja se lagano kotrlja u leru. Kad je ponovo počeo uspon znao sam da je blizu i okretište jer je ono trebalo biti u Razlogama dosta niže od Crnog Luga. 


 Ja sam odmah šaltao u redukciju, a mala je počela malo zaostajati. Utješio sam je da je bolje da sad još dok smo svježi idemo što više uzbrdo jer poslje će biti manje uzbrdice. Kao da ju je to ohrabrilo i odmah je bila na korak dva iza mene. Sa brda se već valjao prvi dvojac u kojem je bio  Radanac te jedan mladi dečko dok je treći bio već malo zaostao ali djelovao je još optimistično i podjelio nam "pet" u prolazu. Iako se činilo da je daleko do okretišta zapravo ta uzbrdica je ukupno dugačka oko dva kilometra. Zanimalo me koliko će ona sjeda glava zaostati nakon okretišta i učinilo mi se da je dosta blizu. To je značilo da ću opet ja vući svoju pratilju uzbrdo. Mada je na jednom dijelu gotovo popustila i odustala od praćenja matorca ipak se na kraju uzbrdice skroz približila i kad smo već došli na vrh odnosno manje od 4 kilometra do cilja naglo je pojačala na jednj blagoj nizbrdici. Ja sam nehotice malo ubrzao da bi je pratio čisto iz razloga da ne izgubim korak kad je ona uletjela u šumu. Sasvim malo sam usporio i ubrzo je opet bila na cesti. Činilo se da joj je pao veliki teret sa leđa i sa lakoćom je ubrzala pred ulazak u cilj. Meni je bilo svejedno jer osim gomile seljana koji su malo pripiti bauljali pred ciljem nije bilo nikoga zbog koga bi se trebao još dodatno napregnuti. Nakon ulaska u cilj morao sam odmah dati kratki interviu kao da sam neka slavna ličnost. Spiker se razbacivao mojim pobjedama u kategoriji metuzalema što meni nije baš nešto utješno, a jedini mi je pravu utjehu izrekao Radanac rekavši samo "bravo" i natočivši mi hladne pive u plastičnu čašu. Onaj drugi matori koji je još i godinu stariji od mene je ipak na koncu zaostao oko 14 minuta ali čujem da je dosta dobar trkač. Sve ostalo oko i posljije utrke spada u onu nadrealnu sferu u kojoj sudjeluju meni čudni likovi koji sebe očito vide u nekom čarobnom ogledalu. Bez obzira na to, bio je to jedan opuštajući vikend naročito nakon večere koju je pripremila naša prijateljica Majda iz slovenije. Uz druženje i razgovor svijet se toliko smanjio da smo praktično zaključili kako se svi nekako znamo ili smo povezani još od vremena dok smo mislili da je svijet nešto veliko i nepoznato. Zapravo je sve u svijetu isto i preslikano kao ovo selo.      

          

nedjelja, 20. lipnja 2021.

Maraton na vidiku

 Napokon sam dočekao i nadam se da neće biti otkazan jedan maraton po mojoj mjeri. Kad kažem po mojoj mjeri to ne znači da je to neki razvikani maraton u nekoj egzotičnoj destinaciji. Zapravo suprotno tome u mene važi: "što bliže to mi je draže". Nemam više uopće strpljenja za naporna i na koncu skupa putovanja kako bi se u onih nešto više od tri sata uništio. To je najbolje kad odradiš kod kuće. A Ljubljana je skoro kao kod kuće. Termin je dobar, vrijeme uglavnom isto tako, staza brza i ima dovoljno motivacije u vidu publike, a nije prevelika gužva i gungula. Postoji samo par mjesta na koja bi volio otići ali ona nisu toliko egzotična već meni imaju trkačku mitsku vrijednost. I priznajem imam tamo frendove i rodbinu. To bi mi prije svega bio Berlin, a potom i London. No za Berlin se trebam prijaviti godinu unaprijed, a London je još i gori. Prijave za Ljubljanu se otvaraju u ponedjeljak i ja sam već u niskom startu. Odmah sam precrtao PH za veterane na 10 km koji pada par tjedana prije i malo pretumbao druge moguće planove koji su svi visili kao kule u zraku. Ionako se nisam posebno spremao niti za jednu od tih utrka. Još sam u fazi testiranja kako na mene djeluje promjena u načinu treninga. Prijašnje metode takozvanog treshold treninga po Jack Daniels-u pa kasnije kombiniranje sa Frank Horwill-ovim 5 pace treningom nisu dale velik pomak koji ruku na srce možda nebi trebao niti očekivati ali ... ipak. Pokušavam se malo pomaknuti prema onome što se naziva polariziranim treningom. Mada je on rezerviran za elitne trkače jer podrazumjeva i veliki volumen trčanja ja tražim svoj put u tom moru raznih načina stimulacije koji bi trebali dovesti moje tijelo u optimalno stanje. Za sada primjećujem da postepeno nestaju neki problemi. Pogotovo krutost u zglobovima, kao da više to nisam ja onaj "Jeremija". Gledajući prosjeke na tim laganim treninzima pa i onim malo bržim čini se da mi je trčati sve lakše iako je ljeto zakucalo na vrata. Vidim da nekim mojim prijateljima ljeto jako smeta ali to što se prosječna temperatura na treningu popela za desetak stupnjeva meni kao da uopće ne uječe na porast pulsa čak i kad trčim dužinu još uvijek bez konzumacije vode. Danas sam opet trčao dužinu iako sljedeći tjedan imam utrku na 26 km. Nije baš po reguli, tapering nula i sve te lijepe stvari ali idem iz znatiželje i da upoznam neke ljude. To je utrka u Crnom Lugu koja počinje u 10 sati i ima dosta uspona pa je dobro da sam se malo adaptirao na toplinu. Recimo jučer u osam je temperatura bila na početku treninga 26 stupnjeva ali nisam primjetio nikakav pad performansi ili povećanje pulsa u odnosu na prethodne tjedne kad je bilo dosta svježije. Dapače čak sam bio malo brži uz niži puls. Danas je ipak bilo malo teže jer se zrak gotovo mogao piti na slamku. Možda mi u oporavku pomaže malo i plivanje mada sam od kad su zaredale vrućine sve manje na moru. Bio sam neki dan rano ujutro tako da na miru otplivam bez sudaranja sa kupačima koji ponekad bez obzira što vide da plivam prema njima jednostavno stoje na mjestu. Ja ne mogu gledati ispred sebe već samo dolje zbog optimalnog položaja tijela pa je ponekad kasno kad primjetim nešto ispred. Trebao sam otići i jučer pogotovo što sam prethodni dan odradio brze intervale na stadionu pa su mi kvadricepsi još malo bolni. Ali umjesto toga cijeli dan sam radio neke sitne popravke kod staraca i kod moje sestre. Kvadricepsi su mi bili prilično bolni nakon "dvjestototki" i "četiristotki" u četvrtak i još sam ih jutros dosta osjećao pa sam sa zebnjom dočekao kraj treninga nadajući se da neće nešto poći po zlu zadnje kilometre. Dražen me je napustio negdje na povratku kod Mornara i vratio se na Stoju da se okupa odmah poslje treninga, a i ja sam to isto učinio nakon što sam nagovorio ženu da se maknemo na more prije nego sunce upeče. Možda mi se pričinjava ali nakon pola sata plivanja i još toliko trčanja u vodi gotovo da ne osjećam ništa od tih bolova. Trebao sam to obaviti već u petak.    

 

ponedjeljak, 31. svibnja 2021.

Maj, baj baj

Čim žalim za bilo čime što je prošlo to je siguran znak da starim. Moram se pomiriti sa time da će se to dešavati sve ćešće. Evo prolazi još jedan maj ili svibanj. Pomalo mi je žao jer ovog proljeća po nekima zapravo proljeća nije ni bilo. Jedna moja prijateljica koja je došla iz j... kanade to kaže, pa bi valjda trebao da vjerujem u to. Ja možda prestajem biti objektivan zbog cjelogodišnjeg kupanja u moru. Istina je da mi se onaj period kad počinjem lutati po livadama u potrazi za ljekovitim biljem, šparugama i sličnim sitnicama nekako skratio ali za to je jedino kriv onako hladan april, a ne maj. Odradio sam čak dvije utrke iako je ona meni najdraža bila samo virtualna, a obije su bile po dosta toplom vremenu. Nekim mojim frendovima čak vrućem. Kad gledam prosječne temperature na treningu u zadnjih 8 godina ipak je ovaj bio malo topliji od do sad najhladnijeg svibnja iz 2019. godine. Veseli me što sam se osim manje ozljede nakon utrke "Wings for Life" izvukao živ i zdrav. Uspio sam upisati i rekordan broj kilometara ostvarenih u tom mjesecu bez obzira na malo skraćivanje kilometraže. No sad sam spreman za ponovni zalet samo kad bi imao još neku utrku u planu. Ali na semaforu nema ničega, nestalo je struje. Sve ono što me zanima je nekako u zraku pa ću još malo sačekati sa odlukom. Vratio sam se intenzivnije plivanju i još samo nedostaje da sjednem na biciklu po prvi put ove godine. Ako ne požurim to se neće ni desiti jer je promet oko Pule već prilično intenzivan, a to me potpuno odbija od vožnje po cesti. Jutros na trčanju sam se dobrano opružio nakon što sam se sapleo preko korjena bora u šumici na Drenovici. Da sam bio na bicikli nebi stradalo samo koljeno. Nekako me vuče, a jedan prijatelj me i nagovara da se ove godine okušam u triatlonu. Prava istina je da bi zapravo radije otišao na jedan maraton, a ovo ljeto ću pokušati sa utrkama na stazi ako mi se ukaže prilika. Za to sam se prijavio i u udrugu veterana(HAVU) ali termin prvenstva hrvatske na 10 km za veterane mi ne odgovara u potpunosti jer je blizu mogućeg termina Ljubljanskog maratona koji još nije potvrđen. Za mjesc dana će biti prvenstvo hrvatske za veterane ali se još ne zna gdje i koja disciplina će mi biti zanimljiva jer ništa kraće i brže od 5 km ne dolazi u obzir. Bojim se da bi mi počeli otpadati dijelovi po stazi ako bi trčao recimo 1500 m.