Anemični ironman

 Moja sitna opsesija sa triatlonom ima razne korjenčiće i počela je sa prvom ozbiljnom ozljedom koju sam imao na samom početku mog ponovnog malo zakašnjelog povratka trčanju. Ljeto 2015-te i prvi put baš u Puli održala se utrka half Ironman-a, a ja sam već nekoliko mjeseci bio potpuno van bilo kakvog treninga. Moj buraz je iskoristio dolazak tog cirkusa u naš grad i odradio utrku uglavnom solidno. Bez obzira što se zbog propusta organizatora nije računalo plivanje ipak je izdržao cijelu torturu koja je trajala oko 6 sati.  No srećom uspio sam se vratiti trčanju već na ljeto 2016-te i sve je pomalo palo u drugi plan ali sjeme triatlona je bilo posijano i ponovo bi počinjalo klijati svaki put kad su me mučili razni trkački ili neki drugi bolovi i problemi. Prvi mali korak prema tom cilju je bio nastup na jednoj plivačkoj utrci. Stoja kup 2017. Bio sam relativno loš, potpuno dezorjentiran plivao stalno van segmenta i teško pronalazio ravan put do plutača. No led je bio probijen. Tada nezamislivih 2 km danas plivam više puta tjedno i od tada svake godine plivam na mini maratonu Stoja-Mornar ali uglavnom sa unukom. Međutim nikad nisam bio na biciklističkoj utrci. Iako sam vozio sa nekim prijateljima devedesetak kilometara bez većih problema bicikle se najviše bojim. Možda jer sam kasno naučio voziti biciklu kad sam već išao u osmi razred osnovne. Doduše i plivati sam naučio kasno pa opet u vodi se oduvjek osjećam kao u svom elementu. Pod vodom pogotovo. Uglavnom moj prvi nedavni susret sa svojom trkačicom je završio padom nakon samo nekoliko kilometara. Posljedice još osjećam u koljenu nakon više od godine dana, a imam i suvenir koji svaki dan nosim na ruci kad idem trčati. Moj potpuno razbijeni sat još uvijek radi ali jako pazim da ne dospije blizu vode pa čak i ako samo kiši. Sa tehnologijom nemam baš sreće jer zadnji pokušaj kupovine novog sata je neslavno završio prije par dana. Nakon mjesec dana razmjene desetak e-mail-ova, telefonskih razgovora i odlaska u banku vraćen mi je novac ali sat na ruci je i dalje onaj stari, a ja nemam previše želje da ponovo obavljam takvu kupnju. Još mi je u sjećanju činjenica da sam ovaj zadnji zamjenio 4 puta u garanciji prije no što sam ga napokon ja razbio. Dakle imam ideju da odradim svoj prvi triatlon potpuno bez sata kao što sam istrčao i svoj prvi polumaraton pa i plivao svoj prvi plivački mini maraton. Baš prikladno. Ovih zadnjih mjesec dana sam počeo ponovo vraćati trkačku formu i onda me moja nova doktorica pozvala da dođem da me malo upozna. Ja sam pomalo alergičan na bolnice od kad sam prošle godine proveo dane u čekaonicama zbog oca i majke, a ove godine zbog žene pa nisam baš bio oduševljen. Uđem u ordinaciju i doktorica se čini mi se malo osmjehne mada zbog maske nisam mogao odgonetnuti kakva je to vrsta osmjeha. Mladi stažista se uzvrpoljio i začuđeno izjavio kako nema ništa u mom kartonu već pet šest godina. Doktorica koja jako dobro poznaje moju ženu kao pacijenta je samo odmahnula rukom i rekla: "ma on je zdrav". Onda sam se skinuo i ona je zaključila da trebam hitno kod dermatologa jer imam sumljive madeže po leđima. Naravno poslala me je na detaljnu kontrolu krvi i urina. I pokazalo se da je car gol. Izrezali su mi nešto sa leđa pa sad već desetak dana imam pet šavova na ramenu i ne mogu na plivanje, a taman sam krenuo malo dulje plivati jer more je već iznad 16 C. Došao je i nalaz krvi koji je za trkača katastrofalan. Svi parametri koji su vezani za ono što je važno u snabdijevanju mišića kisikom su mi blago rečeno u k..cu. Bio sam uvjek malo ispod ili na granici ali sad je sve: crvena krvna, hematokrit , hemoglobin i željezo sve debelo u crvenom ...ups nije baš dobar opis ... u minusu, to je bolje. Dakle nebi se baš mogao nazvati "ironman". Nije mi jasno kako to da ne osjećam taj nedostatak kad trčim. Kod mene se to manifestira samo pospanošću ali primjetio sam i jedan simptom koji se manifestira nervozom u nogama kad ležim na kauču i gledam tevu. Stopala mi se stalno nervozno mrdaju što jako nervira moju ženu. Tu je još i lagano zamračenje kad se ustanem za koje sam mislio da je zbog niskog tlaka ali zapravo nije jer on je manje više ok. Malo niži nego što bi to bilo idealno ali ok. Kave ne pomažu i dapače zapravo što više pijem kave to se željezo lošije apsorbira. Sad moram paziti još i na to. Kad me netko pita kako bi ukratko opisao moje trčanje jedino što mi na pamet pada da bi ga uporedio sa navigacijom po jako valovitom moru blizu nepoznate obale prepune opasnih hridi. Jednostavno neznaš kad i što će te satrti. Možda je baš zato tako jebeno privlačno. A triatlon je još valjda tri puta gori od toga. Hura.

  

I tebe sam sit "teretano"

Već se neko vrijeme pokušavam iskobeljati iz obaveze da odlazim u teretanu ali kao da mi se zavukla pod kožu i ne pušta. Trebalo je to biti prije mjesec dana i eto sad je definitivno oproštaj do sjedeće zime. Ne pomaže ni nagovaranje frenda koji vodi gym ni ponuda da dođem kad god hoću. Moram priznati da će mi nedostajati mjuza što mi Neno pušta i odlazak na pivce sa njim nakon toga. Možda ću naći i još nešto što će mi faliti uz put ali i to je već dosta. Učinak na moje tijelo meni nije baš primjetan. I u tome sam kako moja žena kaže jednak kao i u hrani: "promašena investicija". Jedem bez ograničenja i bez mjerljivog učinka. Ali vjerujem ili se nadam da sam preduhitrio katastrofalan scenario koji je prijetio nakon povratka stare ozljede prije više od godine dana. Nema više bolova u preponama i kuku. Manjak trčanja ove zime sam nadoknadio sa preko tristo kilometara veslanja i jahanjem na trenažeru ali sad jednostavno moram birati. Moja jedina prava ljubav je ipak trčanje sve ostalo je sitna avanturica bez emocija. Čim sam krenuo sa par utrka gotovo da i nisam sjeo na biciklu, Plivao sam nikad manje ove zime. Nešto zbog viroze koja me nakon puno godina prvi put zgazila baš dva tjedna prije polumaratona u Poreču. O tada samo "čilam", odnosno trčim lagano i trudim se svim silama da oborim sve svoje negativne rekorde. Tako sam nakon tjedana i tjedana pokušaja uspio trčati svoju omiljenu rutu po šumici Drenovica, da mi srednji puls bude povjesno najniži. Zapravo i nisam još uspio jer sam našao jedan trening iz 2018 godine kad sam trčao sa kćerkom koja se spremala za svoj prvi polumaraton u Ljubljani. To je bilo bolno sporo. No bio sam blizu. Na samo jedan otkucaj u minuti više ali gotovo 20 sek po kilometru brže. Pokušavam nagovoriti i moje prijatelje da se suzdrže kad trčimo dužinu jer ja nastojim da trčim što sporije. Uostalom ionako sam nešto brži od njih, bar na utrkama. Sad uglavnom trčim bliže zoni oporavka nego srednjem aerobnom pulsu. I gotovo nevjerovatno ali nakon Poreča odjednom svaki tjedan nakon treninga dužine vrijeme oporavka postaje sve kraće. U nedjelju je to bilo samo 17 sati dok se sjećam vremena i treninga nakon kojih je trebalo 48 ili više sati. Sad uopće nemam potrebu za danom ili dva odmora iako ga još uvijek uzimam. Srijeda je recimo bila dan za lagano relativno kratko trčanje. U zadnje vrijeme i recimo prošlu srijedu sam prvo ujutro trčao oko 6 km, zatim veslao oko 7 km na veslačkom ergometru, pola sata radio intenzivne vježbe snage da bi otišao poslije podne na rt Kamenjak brati šparoge par sati i uz put otplivao petnaestak minuta u moru. 

Dan sam završio na biciklističkom trenažeru vrteći lagano prosječno oko 170 wata. Koji odmor. Možda zbog toga što osim dužine i nemam ozbiljnijeg treninga nisam pravio nikakav plan i nisam niti odlučio što ću ove godine. Zapravo sam zadovoljan što mogu da trčim i to je sve.

Nepredviđeno

 Još od kad sam prvi put stradao zbog preučestalih utrkivanja rekao sam neću više. Što to vrijedi kad me uvijek nekako nagovore. Lako je onima koji jednostavno odu na utrku iz zezancije. Trčkaraju, skakuću pred kamerom ili jednostavno dođu na besplatno pivo. Mada danas ništa nije više besplatno. Ja to ne mogu. Čak i kad nemam ambiciju jer znam da nisam spreman da istrčim nešto posebno brzo ja idem koliko ide. Možda krenem pomalo rezervirano ali kako utrka napreduje ja nagazim kao da je u pitanju olimpijska medalja. Tako me je usprkos tome što me nakon Poreča mučilo koljeno i malo zatezali kvadricepsi Ozi nagovorio da idem na Brijune tjedan dana poslje. Sve je plaćeno. Ide sva sila mojih klupskih kolega što i nije baš ispalo točno ali nema veze. Pristao sam ali trčati ću 10-tku. Lagano sa nekim tko nije baš u formi. Taman posla da trčim još jedan polumaraton. Sad kad znam da sam tu gdje jesam teško bi me bilo motivirati se da još jednom pokušam opovrgnuti ili potvrditi dijagnozu:"matorikus kronikus".

Desetka, neobavezno uz obećanje da ću dobiti jedno "crno" kad uđem u cilj to može proći. Osjećaj trčanja prošli tjedan je bio nikakav. To je čak primjetio i moj sat pa spustio procjenu VO2max za dva. Inače nemam neko mišljenje o toj utrci na Brijunima koji uglavnom okupi dosta slovenaca, italijana i općenito furešta, a gotovo nikad nikoga od lokalnih trkača. Razlog su astronomske cijene. Recimo 3 eura kafa u bezveznom kafiću kao da bi uz nju trebao vidjeti duh "predsjednika" koji šeta okolo sa cigarom. Startnina? Ne pitaj, a ako te netko hoće pratiti mora platiti punu kartu za nacionalni park u kojem možeš vidjeti dva tri prugasta tovara i ponekog jelena. Kad trčiš to ti ionako nije nikakav stimulans. Možda da puste lava ako ga još imaju da nas ganja. Vrlo malo sam se zagrijavao jer nisam planirao krenuti kao što bi inače na takvoj utrci. Opet sam gledao puls i planirao da trčim isto kao i na polumaratonu. Nisam mogao naći nikoga zainteresiranog da trči onako, ne baš da se porodim od dosade. Ispostavilo se da nema takvih i na kraju sam trčao sa jednim mladim polumaratoncem iz slovenije. No ipak sam pred kraj malo izgubio strpljenje, zanemario puls i pustio nogu sa kočnice pa sam samotno završio utrku nemajući blagog pojma o poziciji ali prosječan tempo je ipak bio 15 sekundi po kilometru brži nego na polumaratonu tjedan prije. Puls iznenađujuće samo za jedan otkucaj veći što je dobar znak. Kako je utrka zapravo oko 10,5 km(službeno 10,4), rezultat 44:37 nije baš katastrofalan. To što sam od 125 muških došao deveti, a najstariji ispred mene je bio moj klupski kolega Christian koji je godište moje kćerke govori sve o kvaliteti te utrke. 

Samotan ulazak u cilj

Ni on nije bio zadovoljan petim mjestom i rezultatom ali i on je doduše na malo blažoj životnoj nizbrdici i za utjehu napokon mu nisam puhao za vratom kako mi je inače običavao govoriti. Sve u svemu utrka koja mi nije trebala da potvrdi ono što već znam. Da, u dvije godine ne utrkivanja usporio sam bitno. 

Osim Poreča i Brijuni su znači još jedno mjesto na trkačkoj karti koje sam zauvjek prekrižio. Ionako ih nisam predvidio u svojim planovima za ovu godinu ali su nepredvidivo upali zahvaljujući spletu nesretnih okolnosti. Plan je bio odlazak u Beograd i Wingsi u Zadru ali sad je prekasno. Možda dogodine.            

Ko Schrodinger-ova mačka

Sjećam se kad sam počeo slušati kvantnu fiziku na drugoj godini studija. Toliko sam bio zbunjen da sam gotovo odmah htio napustiti moj "poznati" svijet elektronike koji je bio jedini protuuteg mom anarhičnom duhu i upisati teoretsku fiziku. Ali srećom ili možda ne ... nisam. Tako sam većinu života proveo udobno izbalansiran, a sad imam i hobi kojim pod stare dane mučim svoj um. Osim sve sile takozvanih neintinuitivnih teorija o tome kako svijet funkcionira, a nekima se čudio čak i Einsten-ov um jedna od čuvenijih je i ona o Schrodinger-ovoj mački u kutiji koja istovremeno može biti živa i mrtva. Tako je to otprilike i sa mojim trčanjem odnosno mojom sposobnošću da trčim. Formom da budem jasniji. Koliko god mjerim, planiram i kalkuliram uvjek se pokaže na samoj utrci rezultat koji prema mom shvatanju nebi trebao biti baš takav. Jednostavno nešto ne štima u svoj toj teoriji i statistici. Trebam promjeniti pristup svemu. Naravno statistika  iako skriva neke sitnice oko kojih se zapravo sve vrti nikad ne laže ... previše. Zadnji primjer je Porečki polumaraton koji sam trčao u nedjelju. U svom tom računanju ispustio sam činjenicu da sam sad već dosta stariji. Iako se iz nekog razloga ja tako ne doživljavam. Ali ako su od 200 trkača(muških) samo dvoje stariji od mene to zbilja ide u prilog bolnoj činjenici da se bliži trenutak kad ću biti ona naj stariji apsolutno. Utjeha da su svi ti stariji bili daleko na začelju i pola sata kasnije u cilju ne djeluje na moj osjećaj podbačaja.

Još sam u četvrtak nakon mojeg ritualnog trening testa(MAF test) bio siguran da ću stvarno morati potpisati potpunu kapitulaciju ikakve pomisli na vrijeme blizu sat i pol. Mislio sam da je moja forma katastrofalno potonula. Još kad sam shvatio da će biti sunčano vrijeme sa južinom da dodatno oteža ionako problematično disanje zbog zaostalog katara nakon viroze. No ništa zato opremio sam se sa dovoljno papirnatih maramica da ne pljujem i istresam nos kolegama iza mene i rekao idem pomalo bar na početku pa ću vidjeti. Start oko 600 trkača skupa sa onima na 10k je bio na izuzetno uskoj šetnici pa je gužva bila poprilična. To mi zapravo i nije toliko smetalo dok nismo došli do uzanog mostića preko lagune. No ubrzo je usljedila jako strma uzbrdica koju smo odmah sam shvatio trebali proći i u povratku te još dva puta u drugom krugu. Idealno za pozicioniranje ali i za podizanje pulsa koji mi je već nakon prvog uspona previše odlutao u visinu da bi ga lako mogao vratiti. Prvi put moram reći i posljednji da na polumaratonu nosim pulsmetar. Bio sam gotovo siguran da je daleko preko zone laktacije pa ako je vjerovati stručnjacima nema teorije da sa takvim pulsom završim utrku od sat i pol. 

                               Prikaz pulsa u pozadini sa tempom(plavo) i profilom(zeleno)
 

Katastrofa se očekuje za sat vremena. Takva je prognoza. Ali znate kako to ide sa prognozama. Najčašće se ne ostvaruju. Od sile trkača na startu nekako brzo sam ostao sam pa sam se priključio jednom mladom dečku(godište moga sina) koji se mučio sa istom dilemom previsokog pulsa. Trčali smo i u Tupljaku tako mi je on rekao, a ja sam to kasnije i provjerio. Njega je malo više nego mene mučila i ta uzbrdica koja ga je nakon što je izgurao tri, četvrti put ipak dokrajčila pa je na kraju zaostao četrdesetak sekundi. Tako koncentriran na razmjenu hrabrenja i zabavljen brisanjem nosa i iskašljavanjem nisam niti primjetio da više ne gledam tempo, puls niti bilo šta drugo, a katastrofa se ipak nije desila iako sam u drugom krugu bio dosta iznad očekivanog pulsa. Zbog zbunjenosti u pogledu smjera ulaska u cilj gotovo sam krenuo u treći krug ali su me vratili na vrijeme i izgubio sam možda sekund dva što je bilo potpuno nevažno. Nisam bio zdovoljan iako me radovala činjenica da nemam nikakve bolove i probleme koja sam očekivao. Sjetio sam se završnica u nekim svojim polumaratonima, a da ne govorim o tempu koje je ispalo kao kad sam 2016 trčao maraton u Ljubljani. Uzeo sam pivce i odšetao do auta da se presvučem i možda dočekam svog frenda koji se vidno mučio i znam da je imao mnogo bolje dane ali nikoga od nas matorih vrijeme ne mazi.

Zato sam pribjegao savjetu mog prijatelja Franje Lončara koji je nekom rekao: uvjek pogledaj svoj rezultat kroz kalkulaciju sa korekcijom za godine. Takozvani "Age grade calculator", a on kaže da je moj rezultat zapravo za prvo mjesto jer je prvoplasirani italian trčao 1:12:45(net time), a meni za 1:34:51 izlazi rezultat od 1:10:58. Provjerio sam i sve ostale polumaratone osim Rovinja i Plitvica. Naravno Zagrebački su najbolji jer su i najravniji ali i ovaj je čak bolji nego moj najbrži 1:28:48 istrčan još 2014 u Crikvenici. No razlika je minuta dvije. Znači ni viroza, mala kilometraža, ozljede, uzbrdice ili jugo ne nose bitnu razliku. Samo su godine taj najveći uteg kojeg treba dovući do cilja. A što se tiče mačke sa početka priče uopće nije važno jeli trenutno živa ili mrtva. Sve će se ionako otkriti kad trka završi. Tako je i najzanimljivije.

Još jednu stvar moram promjeniti u svom treningu. Moram prestati koristiti iste postavke koje sam koristio prije 10 godina to stvarno nema više smisla.               

Muk(h)a u duš(n)i(ku)

Čim sam napravio prvi makar minijaturni plan i naravno uplatio utrku nakon dvije godine odmah me sustigla loša karma. Ta me uporno vreba i prati već neko vrijeme. Iako sam nedavno samozadovoljno zaključio kako zapravo još nisam upoznao moju obiteljsku doktoricu, a ona jako dobro poznaje moju familiju, osim mene. Onda je zaredala prvo corona u prosincu i sad evo prije tjedan dana viroza koja mi je ostavila opaki kašalj u amanet. Kašljem kao stari moped ili kao da sam okorjeli pušač. Baš me zanima bili sad mogao onako "kušeljati"(pričati za ne istrijane) sa Ivanom Stanićem dok se spremam da zadnji krug u Tupljaku oderem ispod 4 minute po kilometru. Jok niš od tega. 

U subotu sam na jedvite jade istrčao laganih 9 km i onda cijeli dan bio sudac u cilju na ekipnom prvenstvu hrvatske u Medulinu. Bura je već prije podne počela dizati bijele kreste po kvarneru koji se sa starta i cilja vidio kao na dlanu. Jedini zaklon je bio iza balona na ulasku ucilj. Mada ni to nije baš pomagalo. Utrka je bilo toliko da smo jedva stizali popisati i izmjeriti sve iako je postojalo i elektronsko mjerenje, a mi smo bili samo backup. Šokiralo me i iznenadilo kad sam vidio da na takvom takmičenju ima trkača koji nebi prošli niti pod teške rekreativce. Ali takva je realnost naše atletike. Ima par telentiranih trkača i trkačica koje odskaču, a ostalo se nebi trebalo voditi pod trkače već one što trčkaraju kako bi skinuli pivski trbuščić ili malo salca sa guze. Ostao sam malo iznenađen kad mi je prišao jedan čiča sa brojem ali odmah sam ga prepoznao. Moja mušterija sa zadnje utrke u Crnom Lugu koji je ostao iza mene oko 13 minuta na utrci od nepunih 26 km. Koji kua tu radiš? Pa trčim za klub 4 km. Kruh te j... pa šta veterani od 70 godina trebaju trčati za ekipno prvenstvo hrvatske? Nije čudo da ga je prvi uberundao za dva kruga od 1 km. Prvi je išao 12:37, a čiča točno 18:37. A ja se brinem što možda neću moći držati polumaraton brže od 4:20/ km. Ma ko ga šiša, koliko bude biti će dosta, a i brže nego njegovih 4 km. Još je čiča prvak hrvatske za veterane tj. jedan od onih zbog kojih sam preklani htio otići na službeno prvenstvo hrvatske da neki prestanu misliti da su jako dobri trkači. Jedini na ovim prostorima kojemu skidam kapu i šešir što god, je bio i ostaje Drago Paripović, a ostali uključujući i mene su sitna buranija. 

Ondak je došla jebena nedjelja sa burom od rana jutra. Nije bilo dosta što kašljem već na zagrijavanju nego mi je na prvom ubrzanju od 5 km u dušnik uletila muha ... ma šta muha. Slon sa krilima koji se bacakao i grebao po dušniku tako da mojoj muci nije bilo kraja čak i kad sam odradio prvih pet kilometra ubrzanja na oko 4:38/km. Nakon toga trebalo je jedan km popustiti što sam iskoristio za iskašljavanje ali mu(h)ka se nije dala vani. Nakon još 4 km na 4:40 gotovo da sam htio odustati ali nije mi vrag dao mira pa sam rekao čekaj malo sad ću je prišarafiti na 4:25/km pa će valjda vani. Ali niti 3 km u tom ritmu pa još dva malo brže nisu je pokolebali u namjeri da me taj dan dokrajči. Bacio sam sve na zadnje ubrzanje koje je inače prijašnjih boljih godina bilo redovito ispod 4 minute po kilometru. Ali bura koja me tukla u glavu u kombinaciji sa uzbrdicom i hroptanjem muhe u dušniku nije dalo da idem brže od 4:20. Nekako sam se dovukao još dva kilometra do kuće i tek kad sam bio pod vrelim tušem izletila je iz dušnika i ostala zaljepljena na staklenoj stjenci tuš kabine. Koje olakšanje. Uporedio sam rezultate sa prijašnjim godinama i ostao ko posrani golub ali utješilo me je što sam sličan scenario bez mu(h)ke imao i 2019 godine kad čak iz nepoznatog razloga nisam niti istrčao zadnji brzi kilometar, pa sam ipak nakon par tjedana trčao maraton u Beču za 3:15 i bio svjež u cilju kao rijetko kada. Dakle ako me kašalj koji pokušavam uništiti sirupima i čajem napusti za nešto manje od dva tjedna valjda bi mogao istrčati neku solidnu utrku što god to značilo. Ovako ostaje muka ali bar nema više muhe.          

          

Polovno

 Uvijek sam bio podozriv sa tim izrazom polu ... nešto. Još gore zvuči kad recimo netko kaže za nekog da je "polovnjača" ili "polučovik". Što to znači? Imaju isto kao i svi dvije noge, ruke i sve manje više što i druga cijela bića ali su "polovni". Ne volim niti izraz polovni automobil, pa iako je i ovaj moj sadašnji već punoljetan ja ga zovem novim jer sam ga kupio kad je bio nov, a sad je eto u najgoru ruku star. Mada ja to skoro i ne primjećujem ali ipak. Nisam valjda i ja sad polovni trkač ili polutrkač. Je da sam nešto ofucaniji bar vizuelno, i čak malo sporiji ... trenutno ha, ha, ha. I da, ne usuđujem se izaći na megdan maratonu, ... trenutno. Ali nije me strah zbog mogućeg lošeg rezultata već me je strah i dopizdilo mi je da opet moram pauzirati. Kod mene to obično traje predugo. Više sam oprezan nego spor. To su neki mogli osjetiti na zadnje dvije kratke utrke gdje sam više pazio na komfor i izgled(osmjeh za kameru molim) nego na rezultat. Moj ovjes je vjerovatno kao onaj kod moje Honde. Malo škripav i nije baš pametno jurcati bez obzira na sve. Nogu sam malo maknuo sa gasa i već neko vrijeme kružim na treningu gotovo u leru. Moj prosječni godišnji tempo kad uzmem sve treninge je pao za oko 20 sek po kilometru ali gledajući neke zadnje treninge kad sam malo potegnuo to se nije bitno odrazilo na brzinu trčanja ako pretpostavim da je opterećenje isto kao i prije par godina. Dobro, herc se malo usporio ali ja sam to već ukalkulirao tako da možda i nije tako loše. Naravno pitanje na koje nitko ne može dati odgovor je koliko toga mogu podnijeti. Dali je pomoglo par stotina kilometara veslanja i još više biciklističkog trenažera ove zime? Utege i sprave za mučenje ne računam kao niti plivanje. Jesam li polovan ili samo star? Uskoro ću saznati jer sam upisao i platio Porečki polumaraton. Opet nešto na pola he, he. Blizu je, nisam nikad trčao u Poreču i time ću dostići broj maratona koji sam istrčao. Biti će egal, 7:7. 

Idem sa frendom iz Mygym-a, još trebam odraditi par dužina kako bi učvrstio ovo što sam do sad postigao i istrčati na svježinu. Nadam se ne previše sporije od oko 1:30. Sa time bi bio zadovoljan i naravno ako se pokaže da nemam problema nit sa duljim trčanjem tim tempom mogu se nadati još jednom maratonu na jesen. To bi bilo krasno jer sljedeće godine ulazim u klub +70 i planiram svašta nešto što se možda mom tijelu neće svidjeti. Do tada i "polu" je dobro.         

Tupljak i "Stane" jučer i danas

 Prošlo je mjesec dana borbe sa neposlušnim nogama i napokon je došlo do malog pomaka, na bolje .. uf. Uspio sam preći magičnu brojku od 200 km trčanja u siječnju i još malo ostalih aktivnosti. Kad bolje razmislim i nije baš tako malo odraditi još oko 150 km na biciklističkom trenažeru, 90 km veslanja na ergometru i još bar 6 sati sa utezima u teretani. Plivanje više ne računam jer desetak minuta u moru koliko izdržim ovih dana dođe samo kao opuštanje. Ha,ha opuštanje, plivam brzo jer more štipa i jedva čekam da se ponovo dočepam obale ali svoju turu moram odraditi pa koliko traje traje. Prošli tjedan je moj prijatelj Ozi imao rođendan i tako uz pivce napomenuo da Ivan Stanić ponovo organizira utrku Istarske zimske lige u Tupljaku. On i Neno kod kojeg odlazim u "myGym" već dvije sezone idu na pivo i fižol(fažol, grah, pasulj ...). Ja sam se poželio i drugačijeg druženja osim kafe sa trkačima koji idu na utrke, a ja slušam njihove priče i pere me sjeta. Zaželio sam se malo više utrkivanja nego što sam mislio da ću ikada. Rekao sam idem ako imate mjesta za mene. Nitko nije očekivao da ću trčati obzirom na moje vrlo bolno iskustvo sa zadnjeg kola Istarske zimske lige u Pazinu 2015 godine. Dio problema koji me uvelike koči danas zahvaljujem tom događaju, a nisam čak siguran dali sam ikad napisao blog o tome. 

No bolne uspomene blijede čim bolovi minu, ali uspomena na momka koji mi je u Rovinju 2014 na mojem prvom polumaratonu dodjelio medalju za drugo mjesto u kategoriji nakon što je i on dobio istu nikad neće. Bio je to Ivan Stanić - Stane kako ga prijatelji zovu. Postali smo prijatelji i iako se srećemo rijeđe nego što bi htio uvijek mi srce zaigra i veseli kad ga sretnem. 

Ivan Stanić, Alfio Letinić, Bevilacqua Stefano i ja

Dok još nisam ni slutio što me čeka u trkačkom životu koji se tek počeo pomalo zahuktavati trčao sam skoro sve utrke zimske lige. Uz male zastoje sve je izgledalo ok. U Tupljaku je u februaru 2015 bilo prekrasno zimsko vrijeme sa 12 tak stupnjeva. Danas bi sigurno trčao u kratkim hlačicama i maji sa kratkim rukavima ali to su bila druga vremena. Drugi ja. Krenuo sam brže nego što to danas radim pa sam taj tempo pokušavao održati. Krenuo sam sa bržim prvim kilometrom da bi završio sa 4 minute u zadnjem. Vrijeme za tih 6 km je bilo 23:11, prosjek 3:52/km ali sjećam se kako sam slabo kontrolirao ubrzavanje zadnji kilometar.

Tupljak 2015

Jutro je već u Puli bilo vrlo hladno i nadao sam se da Ozi neće kasniti jer ja sam čekao na parkingu blizu kuće da me pokupi. Srećom nije se ponovio slučaj kao onog kobnog dana 2015 i odlaska u Pazin kad su me pri sličnom vremenu zaboravili i vratili se po mene nakon pol sata pa smo skoro zakasnili na start. Svejedno nismo baš imali puno vremena kad sam stigao u Tupljak ali poučen lošim iskustvima od prije već sam bio obučen i samo sam promjenio tenisice okačio broj nakon prijave te krenuo na malo dulje zagrijavanje koje i nije baš pomoglo. Neki nisu mogli vjerovati da ću stvarno trčati, a ja sam bio rezerviran što se tiče starta jer sam se bojao trčati brže kako nebi vratio sve na početak. Vrlo suzdržan prvi kilometar oko 4:08 značio je da nisam dovoljno opušten pa sam se držao uz neke moje poznanike triatlonce i pogledom pratio klupskog kolegu Ljubu koji je bio blizu. Tek u drugom krugu na blagoj uzbrdici sam mu prišao. Očekivao sam da će prihvatiti tempo od malo preko 4 minute no izgleda da nije bio raspoložen pa sam prišao Stanetu i Sandiju koji su skupa trčali. Malo smo čakulali i osjetio sam kako se opuštam i imam onaj dobar osjećaj u nogama. U potjeri za još jednom mušterijom iz prošlosti prošao sam Sandija i Staneta i okončao utrku sa zadnjim kilometrom od 3:48. Mogao sam još malo zašprintati ali Ozi je snimao pa sam pozirajući njemu propustio nekog klinca 40 godina mlađeg od mene koji se baš zaletio. Ionako je brži mogao sam mu samo staviti soli na rep. Tako sam stigao 25-ti sa vremenom 24:06 što i nije tako loše.

Sandi, Stanić i "dida"

Uskoro ćemo skupa trčati Ivanov 100-ti maraton

Iako sam jedva čekao okršaj sa čuvenim fažolom i zasluženim pivom prvo sam popio topli čaj jer dušnik je bio iziritiran hladnim zrakom i burom koja nije bila baš ugodna usprkos sunčanom vremenu. Odradio sam odmah dvakilometra hlađenja i bacio se na onaj dio koji Tupljak osim lijepe i gotovo ravne konfiguracije staze čini tako posebnim mjestom. Jadva čekam Stanetov stoti maraton koji će trčati sa svojim prijateljima kao što je to bilo kad je trčao moj prijatelj Ozi. osim toga nadam se da ću ove godine ponovo biti i trkač maratonac.   

U društvu sa još jednom istarskom legendom. Prvi istrijan koji je istrčao 100 maratona

Dva dana poslje još ne mogu vjerovati da nema nikakvih loših posljedica utrke i polako mi se vraća optimizam. Ili je to samo proljeće na vidiku pa ...