ponedjeljak, 29. studenoga 2021.

Tranzicija

 Svi manje više znamo što je tranzicija. Zapravo svi znamo da je to jako zajebana stvar jer smo bar mi stariji onu tranziciju iz "mraka" socijalizma u "svjetlo" kapitala preživjeli pa sad vidimo kako je to ispalo baš ... mogu reći i fino ... baš. Pa ne kužim što se sad ljudi toliko bune zbog toga što ih je umjesto "Kurte" uzjahao "Murta". Astronomi tranzicijom zovu prolaz nekih nebeskih tijela kroz određena područja i njima je to obično kul jer uvijek iskoriste da nešto saznaju i vide što se inače ne vidi. U trčanju ne znam što bi to bilo ali u triatlonu to je onaj prelaz sa plivanja na bicikliranje i nakon toga na trčanje. Uvijek sam mislio da je to manje više nevažna stvar. Bar za nas spore plivače, bicikliste i trkače. To je taman prilika da se ohane malo, popije nešto što kod nekih znam da bi rado bilo pivo ali većini je to malo izotonika i vode. Koji minut gore dolje kad si satima u sedlu ili na nogama nema veze. No neki i to treniraju i koriste svu silu trikova i opreme koja košta kao "sv. Petra kajgana" samo da obriju koju minutu pazi sad od 13 sati koliko prosječno iznosi dobar rezultat za kategorije 30-35 godina. 

Prošli tjedan je nažalost vrijeme baš zasralo sve i plivanje je skroz otpalo, a najviše zbog vrlo valovitog i nemirnog mora. Ipak sam uspio jedan dan odraditi biciklu i odlučio da napravim dupli trening. On se inače u triatlonskom žargonu naziva "cigla"(brick) ali ne pitajte me zašto. No obzirom na moje stanje napravio sam skraćenu verziju koja se zove "tranzicija". Znači tranzicija se zove trening pri kojem nakon biciklističkog treninga odradiš jedno kraće trčanje do 20-tak minuta. Naivno sam pomislio: to je taman da mi se noge malo opuste nakon "peštanja"(squeez) i bildanja kvadricepsa na velikom prenosu. Stao sam kilometar i pol prije kuće na marsovom polju, gurnuo bike u grmlje, skinuo kacigu i prebacio Garmin na trčanje. Onda se desilo nešto neobično. Ok, marsovo polje je malo grbavo ali ja sam teturao kao pijanac jer noga nikako da uhvati stabilnost. Dok sam se tako borio sa grbavicom nisam baš gledao na sat i onda paf. Činilo mi se da sam trčao bolno sporo ali tempo je bio prebrz u odnosu na ono što sam ovih zadnjih mjeseci mljeo. To je bilo uglavnom 5:35-5:40/km, a sad sam bio oko 5:15/km. Što god sam pokušao nije pomoglo. Puls je adekvatno tome bio viši nego što sam želio ali usporavanje nije uspjelo. Kao da mi se zaglavila sajla od gasa. Nakon 20 minuta sam stao, zajahao bicilu i otkotrljao se do kuće jer je manje više do tamo malo nizbrdo. Kažu mi neki da je trčanje nakon bicikle jako zajebana stvar i sad znam da imaju pravo. Tranzicija sa plivanja na biciklu vjerovatno nije problem jer nisam vidio da za to postoje treninzi ali probati ću jednom. Znam da mi je zeznuto trčati poslije plivanja u jako hladnoj vodi jer su mi tabani promrzli, a tako sam zadnji put i zeznuo palac. Za sad još nisam izvršio tranziciju sa trkača u triatlonce jer mi puno toga ne izgleda baš onako kako to govore. Nebi htio da me opet umjesto Kurte samo zajaše Murta.

ponedjeljak, 22. studenoga 2021.

Trilema

 Ako si postaviš previsoke ciljeve tada ti je razočaranje zagarantirano. No ako ciljaš nisko nema izgleda da ćeš biti zadovoljan. Doduše uvijek ima onih koji u svemu vide neko postignuće u stilu ... mama, mama vidi ja vozim bez ruku ... da ne idem dalje. Meni je razočaranja pun kufer pa pokušavam pomiriti te dvije oprečne strategije visokih i niskih ciljeva ali bojim se da tu nema kruha ili leba kako bi rekli neki moji prijatelji. Pošto je očigledno da trčanje nikako ne ide na bolje te da svaki tjedan osjećam i vidim kako se moja sposobnost urušava, okrenuo sam se nekim rezervnim ili utješnim aktivnostima. Tako je ovaj prošli tjedan ipak bio malo aktivniji i nije prošao u uobičajenom čekanju da se nešto promjeni na bolje. Prije svega vratio sam se na biciklu i od mizernih 165 km ove godine odradio preko 100 km ovaj mjesec i to većinu ovaj tjedan. Za divno čudo nisam još niti jedamput pao od  zadnjeg pada prošli mjesec kad sam mislio da sam nabio trticu. Zapravo sam tek nakon dvije ture od 27 km do Premanture i nazad shvatio da me opet boli trtica ali i da je netko pomakao sic tako da je krivo nagnut i spušten. Sve mi je bilo čudno ali u svoj toj muci oko bolova u leđima i išijasu nisam se sjetio da sam bicikl ljetos posudio sinu od mog frenda jer je počeo raditi kao raznosač hrane po gradu, a njegov bike je bio u kc..u. Dakle on mi je spustio i promjenio nagib sica tako da mi ni ulošci za dupe u biciklističkim gegama nisu pomogli da ne nažuljam trticu. Čim sam to sredio zadnje dvije vožnje su bile brže i kudikamo ugodnije. Bar neki napredak. Nakon svake vožnje i nakon svakog trčanja obavezno sam odlazio na more i pokušao plivati oko 20 minuta. More je sad već pomalo neugodno i broj plivača se smanjio. Ostaje uvijek ista ekipa koje se sjećam i od prošle zime. Nakon što sam prošlu zimu prvi put uspio neprekinuto plivati cijelu godinu osjećam da mi je sad malo lakše iako imam malo manje preplivanih kilometara nego lani. To je uglavnom zbog toga što sam lani plivao često sa plivačkim odjelom. Usprkos tome što plivam bez odjela prosječna brzina mi se popravila. Zaključio sam da mi je lakše podnijeti nelagodu zbog hladnoće kad odredim točno dokle ću plivati. Drugi trik kojeg koristim je maksimalna koncentracija na tehniku. To me zaokupi pa vrijeme dok odem do okretišta i nazad proleti. Srećom ovaj tjedan je u zavjetrini bilo ugodno i uglavnom sunčano pa nije bilo naknadnog treskanja niti potrebe da se odmah oblačim i trčkaram. Zubato sunce je ipak odradilo svoje. Ovaj tjedan neće biti tako pa možda ipak stavim odjelo. Čak sam i četiri puta trčao ovaj tjedan. Dok sam se držao ravnih 6 km po Marsovom polju sve je bilo u redu. Jučer sam probao ponovo nakon dva tjedna sastaviti dva lagana kruga na Drenovici i problemi opet nisu izostali pa sam ponovo razočaran. Da ne kažem i da sam u trilemi. Ne onoj "slatkoj" u kojoj je bio Mujo već jednoj sasvim "gorkoj". 

Dali da prestanem biti trkač kad je već toliko problema koji se svaki dan množe kao zečevi. Možda se posvetim plivanju u kojem sam relativno slab ali imam zato prostora za napredak ili bar ja tako mislim.      Još kad bi more bilo malo toplije cijele godine bilo bi to super. Jer u onoj kadi od Pulskog bazenčića nema napretka. Tamo možeš da zaradiš samo trovanje klorom ili gljivice. 

Mogao bi biti biciklista da se bicikle pomalo ne bojim. Na cesti vidim svašta, kad je lijepo vrijeme i u sezoni promet je užasan. Prostora za terensku vožnju je sve manje ako niste ljubitelj ekstremnog preskakanja preko građevinskih parcela koje su poput barikada opkolile Pulu i širu okolicu. Ne možeš se riješiti mješalica i bagera, bauštela je na svakom koraku. Neki dan sam na ulazu u slijepu ulicu kod naselja Volme umalo uletio u friško postavljenu kemijsku "klonju" koja je srećom bila kričave boje pa sam je na vrijeme uočio. Nabili je nasred puteljka odmah iza zidića i živice jer tamo niče nova kućerina. Malo prije između Banjola i Volma su nekad širok prolaz preko ledine ogradili žičanom i betonskom ogradom tako da se bicilista i pješak ne mogu mimoići, a prolaz se lomi u cik cak. Tako mi je neki dan naletila neka baba. Lako što je baba skoro dobila infarkt, ja sam žešće opalio rukom o zid pokušavajući da stanem na mjestu, a da se ne raspem po tek postavljenom lomljenom krupnom tucaniku. Razmišljam i o trenažeru ali ...

Mogu pokušati drastično smanjiti trčanje i ponovo biti povremeni rekreativac koji trči kad nema pametnijeg posla ili da malo prodrma probavu kad ima zatvor. No ja nisam skrojen za takav mentalni sklop pa je to najmanje izgledna kombinacija. Ili tkač ili ništa.

Riješenje je možda triatlon jer kad bi sve skupa sveo na neku manju(čitaj razumnu) mjeru opet bi to u mojim godinama bilo dosta aktivnosti bez većih posljedica. Bar se nadam. Tako je i ovaj tjedan usprkos vrlo malo trčanja ipak bio dosta aktivan ako se doda bicikla i plivanje. Recimo tjedan dva prije ozljede kad sam trčao malo preko 70 km tjedno za to mi je trebalo oko 6 sati(6:02). Ovaj tjedan je to samo 7 minuta manje ili 5:55. Naravno opet je sve pod uvjetom da ipak mogu trčati. Sad mi sve izgleda kao daleka nedostižna galaksija, a meni treba "warp pogon". Sad samo da ga smislim .. hm                 

 

srijeda, 10. studenoga 2021.

Kao riba u akvariju

Ponekad pomislim, što osjeća ili misi riba dok pliva okolo po malom okruglom akvariju. Dali joj nedostaje onaj čudan svijet izavan staklenke ili misli da to nije značajno za nju. Važno je da pliva i da je klopa sigurna. Kad razmišljam o svemiru, a to je sve češće u mene se uvlači neki nespokoj i nelagoda znajući da on izmiče i postaje sve nedostupniji u svom nemilosrdnom udaljavanju i veličini. To lijepo i poetski opisuju stihovi pjesme Pink Floyd-a, "Wish You Were Here":"We're just two lost souls ... Swimming in a fish bowl". Osim što sam u svemu tome ja samo jedna duša baš se tako osjećam. Kao riba u akvariju. Kažu da one, tj ribe imaju vrlo kratku memoriju ali možda im je zbog toga ipak lakše. Mene moja još služi i nije da zazivam onog "njemca" da me posjeti i olakša tugu koja me prekrije svaki put kad se podsjetim što sam bio i što sam sad. Trčanje i sve oko čega se vrtio moj mali univerzum ovih zadnjih desetak godina odjednom se počelo udaljavati od mene poput tog vječno ubrzavajućeg svemira, a ja sam zapeo kao riba zarobljena u malom staklenom akvariju. Prolaze utrke na kojima sam trebao, a nisam trčao. Zadnje što me potpuno uvjerilo da nema načina da izađem iz te staklenke je humanitarna utrka za Dinu Pervan. Još prije dva tjedna obećao sam njenom ocu kako nema veze što nisam spreman za nikakvu utrku ipak neću nipošto propustiti da makar trčkaram sa svojim prijateljima u znak sjećanja na nju. Zbog koje kakvih problema osim ovih mojih povezanih sa trčanjem potpuno sam zaboravio i računao da ima vremena za prijavu. Kad evo večeras su prijave iznenada zatvorene jer je ispunjena kvota koja je dozvoljena zbog situacije sa covid-om. Zapravo ne pratim ništa o trčanju jer sam razočaran potpunim nedostatkom sposobnosti da trčim. I kad sam pomislio da će ipak biti bolje samo treba imati malo više strpljenja, probudio sam se u ponedjeljak i ne mogu uopće da hodam. Da ipak budem precizniji hodam kao "her Flick"(iz "Allo, allo" ako se sjećate). Upalio mi se zglob palca na lijevoj nozi bez povoda ili nekog posebnog razloga jer od trčanja sigurno nije. Tjedan prije toga sam trčao samo tri puta u prosjeku oko 6 km otplivao dva kraća treninga jer se more sad ohladilo na 16 C pa je dvadeset minuta bez odjela sasvim dovoljno za mene. Zadnji put baš u nedjelju.

  Posljednja aktivnost u nedjelju popodne
 

U subotu sam bio malo na bicikli i to je sve. A palac i taj dio noge natekli ko buhtla tako da ne mogu obući niti jedne tenisice osim zadnjih Asics Noosa Tri. A i u njima mi je neugodno biti dulje od pola sata. Danas treći dan je malo bolje. Osjećam da je otok znatno manji i više nije tako vruć pa pretpostavljam da je upala u fazi smirivanja. Najgore je što uopće ne mogu da se oslonim na taj dio stopala, a o savijanju palca prilikom hodanja ili trčanja niti ne želim razmišljati. Zapravo pokušavam ne razmišljati o trčanju uopće jer mi se čini da postoji neka urota na višoj instanci koja pazi što zamišljam i brine da se to ne ostvari.    

   


   

ponedjeljak, 18. listopada 2021.

Povratak ili početak

 Kao što je teško ponovo početi trčati izgleda da je još teže pisati o tome. Mada sam u tome prilično dobro izverziran jer je teško pobrojati sve moje početke. Ja sam kao pušači koji nakon svake cigarete prestaju pušiti dok ne zapale sljedeću. Mrvicu se sramim da pokažem jednu tabelicu u kojoj sam prikazao neke elemente mojih treninga kroz posljednjih gotovo 8 godina od kad vodim evidenciju. Zapravo to radi moj "pametni sat" i aplikacija na "webu". Crvenom sam obilježio tjedne kad sam bio ozljeđen i gotovo da nisam ili uopće nisam mogao trčati. Žuto su tjedni u kojima sam morao zbog bolova reducirati trening i još sam zeleno obilježio kad sam bio cijeli tjedan na putu. Tablica se crveni kao i ja od srama.

Tjed/god 2014 2015 2016 2017 2018 2019 2020 2021
1 20,0 23,3 14,6 36,1 58,7 69,1 55,0 65,7
2 20,0 17,7 12,9 69,3 62,3 68,6 70,9 68,8
3 20,0 20,7 23,3 71,6 64,0 34,4 64,7 66,2
4 10,0 38,5 0,0 68,1 65,3 63,7 39,6 58,4
5 25,0 44,5 16,5 60,3 60,1 73,3 57,6 59,6
6 25,0 48,2 20,5 46,9 48,2 29,2 50,9 71,3
7 30,0 47,0 8,8 56,8 73,0 17,7 72,0 73,8
8 20,0 53,0 0,0 0,7 70,4 65,7 69,8 45,3
9 20,0 33,0 0,0 3,6 73,0 74,9 76,4 74,2
10 25,0 41,0 0,0 11,2 34,2 70,8 60,9 63,4
11 30,0 47,0 0,0 43,8 56,4 79,4 62,3 68,0
12 35,0 53,6 0,0 65,7 54,2 58,6 68,6 65,4
13 40,0 58,0 0,0 78,0 66,1 50,5 67,0 63,6
14 40,0 62,1 0,0 69,5 70,8 69,3 70,3 0,0
15 30,0 26,5 10,9 51,6 76,3 38,9 8,9 46,5
16 25,0 58,1 24,5 77,0 65,7 44,2 27,3 72,0
17 41,1 55,5 22,4 31,4 55,2 40,3 33,8 52,0
18 28,2 51,4 55,6 68,4 67,0 49,2 17,2 55,0
19 44,5 63,1 32,3 65,3 36,2 28,6 7,1 71,9
20 47,1 54,7 36,8 68,2 63,0 36,9 0,0 42,5
21 31,3 62,9 40,0 5,7 62,9 58,7 6,5 56,1
22 53,2 35,3 36,7 10,3 79,8 50,7 34,9 62,0
23 47,7 43,5 40,9 46,6 64,8 65,1 29,3 62,5
24 45,4 44,3 53,7 23,4 64,3 59,6 34,3 69,5
25 49,1 39,1 49,5 70,4 66,6 50,1 30,3 56,7
26 42,9 47,1 53,0 37,9 66,7 63,3 26,7 50,5
27 50,5 19,1 48,5 0,4 55,9 66,3 16,6 64,4
28 59,9 27,5 52,9 25,4 68,4 61,0 0,0 56,3
29 53,7 12,0 59,5 40,9 71,9 77,4 6,6 73,7
30 57,4 19,4 50,7 43,7 75,1 35,3 13,0 69,4
31 57,2 8,8 41,7 33,3 70,1 76,6 7,2 67,4
32 41,6 0,0 51,0 0,0 77,1 68,4 14,7 60,2
33 81,8 22,5 59,6 29,9 81,1 61,5 15,2 70,3
34 55,9 31,8 65,4 0,0 78,7 74,8 23,6 55,1
35 18,8 29,9 69,9 14,6 67,0 72,5 30,3 33,3
36 31,9 5,7 42,1 26,6 55,6 75,4 35,8 11,1
37 55,1 8,2 74,6 31,1 45,7 81,9 29,7 10,6
38 70,9 0,0 20,9 38,1 31,9 59,8 41,8 5,6
39 77,6 5,0 81,4 43,4 68,1 71,8 45,1 16,9
40 88,4 8,3 81,9 42,9 78,4 72,8 49,7 21,5
41 57,8 0,0 61,5 41,1 67,6 64,4 49,9 6,2
42 53,4 0,0 56,3 44,2 58,0 51,8 60,0 11,3
43 73,2 0,0 75,3 51,6 80,1 76,5 56,4
44 27,1 0,0 23,6 37,1 26,6 12,5 60,7
45 46,7 0,0 50,6 15,9 50,7 19,0 58,7
46 53,3 0,0 56,2 0,0 59,4 51,7 60,7
47 42,1 3,0 64,1 0,0 60,1 43,2 65,6
48 55,2 12,0 44,6 22,7 64,4 49,1 63,8
49 42,0 12,7 72,3 33,2 71,3 54,4 60,8
50 20,3 16,2 67,8 42,6 73,4 61,0 67,9
51 29,0 26,7 74,7 46,1 72,1 53,7 63,8
52 6,2 6,1 27,0 55,8 50,3 47,9 72,1

 Crvenim brojkama je kilometraža u tjednima kad sam imao utrke. Podebljane su utrke maratona, a crne podebljane su tjedni sa vrhuncem priprema za maraton. Za ostale utrke uopće se ne pripremam posebno već su mi dolazile onako kao test za formu. Sa izuzetkom 2016 godine nema pripremnog ciklusa za maraton u kojem nisam imao ozljedu nekoliko tjedana prije vrhunca priprema. Na prvom maratonu 2014 godine, 6 tjedana prije vrhunca upala pokosnice i dva tjedna pauze. Dvije tisuće i petnaestu sam preskočio potpuno zbog niza ozljeda koje su sve bile posljedica pretjeranog broja utrka. Svi znakovi i signali na alarmnoj ploči su bili upaljeni ali sam ja spavao kao Homer Simpson kad je radio u nuklearki. Pa i posljedice su bile slične. Tada sam bio siguran da nikada više neću trčati maraton, a ustalom to mi je savjetovao i doktor u klinici Sv. Katarina gdje sam bio na MR i pregledu. No rekao je i da mogu rekreativno trčati, jeeeee. Što dijete zna što je to rekreativno ja sam lijepo nakon masu tjedana sa nula kilometara i tri tjedana uhodavanja istrčao "Wingse" u Zadru solidno preko 25 kilometara bez previše napora iako je bilo pakleno vruće. Kao da to izlječilo sve moje boljke i te godine sam istrčao svoj najbrži maraton, a da pri tome nisam imao nikakve grčeve vrtoglavice i slična sranja koja su me manje više uvijek pratila na maratonima. Otrčao sam jednu desetku četiri tjedna prije vrhunca priprema da vidim gdje sam sa formom i sve je prošlo bez problema. To ne mogu više reći niti za jedne pripreme od tada. Prije Beogradskog maratona 2017 godine ruptura mišića lista i tri tjedna pauze šest tjedana prije vrhunca. Ali zato sam na maratonu imao jebačke roza kinezi trakice po nogama. Nisam niti loše trčao iako sam par dana prije maratona krkao janjetinu i leskovački roštilj. Pivo da ne spominjem. No sreća u mene ne traje dugo pa je ostatak godine bio prošaran raznim sranjima poput šnicli onih krava što se vole masirati, a tko ne voli samo da te poslije ne krknu. Prvo koljeno kao posljedica ozljede na radu, pa operacija na stopalu i povrh svega išijas se preselio na desni guz, a to je potrajalo bar godinu i pol. Sljedeća godina je ipak bila dobra ali sa jednom nezgodnom upalom zgloba palca prije proljetnog polu maratona u Zagrebu gdje sam gotovo popravio svoj osobni. Ta ozljeda zapravo je stanje u kojem se nalaze moji zglobovi zbog godina i degenerativnih promjena pa osim trpljenja bola tu ne možete učiniti mnogo. Pomogli su malo ulošci, nove mnogo udobnije ali i skuplje tenisice, vježbe i masaže ali tu nema više puno sreće. Prije maratona na jesen u Ljubljani sam opet išao na desetku jer mi polumaratoni ne odgovaraju zbog mog problematičnog vremena oporavka, a ja neznam trčati sa 80% napora već se uvijek zgazim. I nakon te desetke sam imao manju rupturicu kvadricepsa samo tjedan prije planiranog vrhunca pa sam i vrhunac pomaknuo za jedan tjedan. Iako znam da taj jedan tjedan nije imao većeg utjecaja na formu ipak sam kiksao zbog kiše i loših uvjeta na utrci maratona i trčao minut sporije od osobnog. Ali i završio u medicinskom šatoru jer sam kažu, a ja se baš i ne sjećam teturao ko pijanac, hik. Možda je 2019 godina bila ipak najbolja. Bar je mogla biti. Usprkos manjim ozljedama uglavnom zbog išijasa na proljeće sam istrčao dobar maraton u Beču prije Ljubljane ponovo desetku sa osobnim rekordom. No onda sam dva tjedna proveo na brodu negdje na Karibima lomeći trake za trčanje u gym-u. Po svemu je izgledalo da nisam nikad bio spremniji ali preveliki zalogaj ponekad zastane u grlu i prvi put da sam doživio ozljedu na utrci. Iako nisam niti bio svjestan da sam se ozljedio pri padu nakon što su me na 37-om km počeli napadati grčevi. Greška u proračunu svega(vode, elektrolita, tempo) i deset minuta slabije vrijeme od osobnog mi još danas ostavljaju gorak okus u ustima i na duši. Bila je to samo ruptura kvadricepsa koji nije izdržao pokušaj da se oslonim na tu nogu jer mi je druga pokleknula zbog grča. Sad su već dvije godine prošle i ja se stalno vrtim u krugu povreda i povrataka. Lani petni trn nakon nagle promjene terena i 19 tjedana muke. Najgora je bila ona zbog terapije udarnim valom. Sad je sve krenulo od jednog treniga i bola u kuku. Poslje se preselilo opet na išijas desno, pa upala pubične kosti da bi se na kraju ukočio pri čiščenju sifona u kuhinji. Sad sam samo krut ko k...c. Samo što nisam k..c već sam za k...c. Strah me je uopće početi trčati ali ipak pokušavam bar dva do tri puta tjedno po 5-6 km lagano i plivam ko lud. Već je vrijeme da se obuče plivačko odjelo jer se nakon pola sata smrznem kao p... Zašto se tako kaže kad to nema veze sa stvarnošću. Napokon sam se približio tempu plivanja kao kad plivam sa odjelom, a to je redovno oko 2:08/100 m. Zanima me kako će biti kad obučem odjelo za koji dan. U svemu tome bicikla mi je bila rezervna varijanta i za čudo nisam imao nikakvih bolova na bicikli iako gazim dosta jako ali sam prije dva tjedna tresnuo bez veze na trticu i možda je to razlog što me leđa ne prolaza baš onako brzo kako bi ja želio. 

Bez obzira na sve pokušaje održavanja forme opet sam na svojevrsnom početku, a tako pokazuje i procjena VO2max mog pametnog sata. Ali šta on zna imam ja ludog mašinistu koji kad ga lijepo zamoliš može da me pogoni čak i kad sam mrtav.


Koliko god procjene pametnih satova nisu pouzdane ipak pokazuju ispravno trendove pa se vidi da je nakon polumaratona u Zagrebu i utrke Wings for life početkom 5 mjeseca moj VO2max lagano pao da bi se postepeno vratio u osmom jesecu. Pretpostavljam da bi još malo narastao(56 ili 57) do maratona u Ljubljani ali sad se vidi da je pao dosta nisko i trenutno je na 51. Procjene Vo2max-a na osnovu rezultata utrka daju veoma šarolike podatke. Prema nekima moj je i preko 60 ali i ispod 50, pa zbog toga to previše nije niti važno već je bitno da pratite promjenu pod uvjetom da obratite pažnju na razne dodatne uvjete koje vaš sat ne može uzeti u obzir. Recimo kako dolazi ljeto prosječni puls će rasti, a sa time će procjena sata biti da vaš VO2max pada. Ako sa pretežno ravne trase i asfalta pređete na više trčanja po brdovitom terenu većina satova to neće shvatiti pa će izgledati da on opet pada. Treba uzeti u obzir i da se akumulirani umor pri kraju odnosno negdje oko vrhunca priprema može manifestirati kao pad VO2max-a mada bi sve trebalo da se popravi nakon perioda taperinga negdje do pred samu utrku. Jedno je ipak sigurno. Puno je teže vratiti izgubljenu formu nego je izgubiti. Za ovo posljednje je dovoljno leći pod palmu i uživati kako to već preporučuje "Hladno pivo".