četvrtak, 7. rujna 2023.

Pogled u budućnost

 Bilo bi sjano kad bi mogli u kristalnoj kugli ili čarobnom zdencu vidjeti što nas čeka u budućnosti. Ili možda nebi bilo baš tako sjajno? Ništa što učinimo drugačije danas zapravo nebi moglo promjeniti tu budućnost. Pa ipak sve što učinimo ili ne učinimo danas odrediti će našu budućnost. Pod uvjetom da ne znamo kakva je budućnost. Ona je kao Schrödingerova mačka, živa i mrtva u isto vrijeme dok god ne otvorimo kutiju ili u ovom slučaju ne dođe taj trenutak u budućnosti. No mi stalno zamišljamo budućnost i pokušavamo pretpostaviti kakav će biti ishod. Za to koristimo iskustvo ali obično u tome nismo baš nešto uspješni. To bar mogu reći za sebe. Uzmimo za primjer moje trčanje. Nikad nisam predvidio ishod odluka koje su na koncu dovele do toga da poželim da se vratim u prošlost i napravim drugačije. Primjera je jako mnogo. Recimo prije više godina odluka da trčim na jednoj utrci koju nisam niti želio trčati. Nije sad važno koja. Posljedica je bila dugotrajni oporavak i trajne posledice na moju sposobnost da trčim ili bar ozbiljno treniram. Možda je ipak tada u pravu bio ortoped iz "Svete Katarine" kad je rekao da on nebi više razmišljao o trčanju maratona. To je bilo prije 8 godina. Kakav će biti ishod ovog izleta u biciklističke i triatlonske vode tek pokušavam predvidjeti ali sudeći prema onome što sam iskusio u ova dva mjeseca bliska budućnost nije baš sjajna. Ona dalja je naravno ionako u k...

Prošao sam treću kontrolu kod traumatologa i iako ključna još nije okoštala već se još miče pri svakoj promjeni položaja ruke doktor kaže kako je to sve povezano doduše dosta krivo ali navodno to nebi trebao biti veliki problem. Veći problem su ligamenti koji su potpuno otišli kvragu i biti će vrlo teško vratiti funkciju zgloba ramena. Rekao je da odmah krenem sa vježbama i dao uputnicu za fizijatriju. Naravno još mi nisu javili termin fizikalne i kakvo je naše zdravstvo nebi se začudio da do 11 mjeseca kad imam zakazanu kontrolu niti ne dođem na red.

Ključna kost nakon 5 tjedana
 

Znači snađi se druže. Počeo sam sa plivanjem ali sam pokušao i trčkarati. Budućnost prema iskustvima sa ta dva odlaska na more i par kilometara trčanja - hodanja izgleda katastrofalno. Sada napokon mogu stvoriti sliku o tome kako se osjećaju oni osamdeset godišnjaci koji još uvjek pokušavaju trčati. Nisam siguran da ću ja imati toliko strpljenja i motivacije da trpim znajući da će sutra dan biti još malo gore. Sad još naivno vjerujem kako će sutra biti bolje. Kad će to sutra biti to moja kristalna kugla ne pokazuje ali znam da neću trčati u Ateni i nigdje drugdje ove godine. Neću još dugo moći niti plivati jer tek uspjevam jesti sa tom lijevom rukom. Iako mi je to bolno ipak je bolje nego mučiti se desnom. Ja sam ipak ljevak. Obući mogu još uvijek samo košulje ili vestu bez rukava, a od prije par dana uspjevam obući i vezati tenisice sam. Evo čak sam uspio napisati blog uz dvije pauze.       

       

četvrtak, 24. kolovoza 2023.

Izgubljenih 13 minuta

 Rekli bi ljudi kako cjepidlačim za tričavih trinaestak minuta kao da mi nije dosta što sam izgubio skoro dva mjeseca dangubeći i premještajući se sa stolica, fotelja i ostalih neudobnih sprava na još neudobniji krevet. Jedini utješni trenutci su povremeni izlasci noću na balkon kad mi već malo ohlađen zrak prostruji preko pregrijanog i izmorenog tijela. Još ništa od spavanja bar ne u komadu duljem od sat, sati pol. Ali bar sam zaključio da anelgetici i nisu baš nešto pa sam potpuno prestao da ih koristim. Dobio sam novo pakiranje od moje doktorice i odlučio da ga sačuvam za svog prijatelja "Šaju" koji mi je nesebično dao svoje čarobne pilule. Moram reći da su to jedine koje su donekle pomagale u prvim danima.

Napokon mi je Goran koji se vozio iza mene prije pada poslao svoje podatke sa Garmina jer ja nisam taj dan svoga upalio. Kao da sam ili je on znao da će biti belaja. Nije htio da se ufati za satelit niti da starta aktivnost, a dečki su krenuli pa sam krenuo za njima sa ugašenim satom. Kronološki sam posložio događaje i zahvaljujući tome što je on zabilježio u povratku mjesto gdje sam izletio uspio sam skontati točno vrijeme i poziciju izljetanja te približno brzinu pretpostavljajući da je i on prošao približno istom brzinom. 

Mjesto izljetanja  
Krenuli smo u 8:05 iz Cerovlja. Nakon prolaska Paza usljedila je nizbrdica sa dvije zahtjevnije serpentine nakon koje je bio blagi uspon i ponovo veća i dulja uzbrdica. Gotovo sam siguran da sam ja pomislio kao ekipa ide u desni zavoj no nisam primjetio da prije toga glavna cesta ide malo lijevo. Vjerovatno sam predugo skinuo pogled sa ceste i uletio pored ceste u jarak na mjestu gdje se spaja jedan sporedni put. Goran je tu prošao točno u 8:32(i 15 sek). Znači desetak ili mnanje sekundi poslje mene ali dovoljno da me ne vidi jer je tome mjestu prethodio desni zavoj. Tad je vozio brzinom 48,8 km/h. Toliko sam pretpostavljam išao otprilike i ja. Dečki ispred nisu mogli ništa vidjeti. Sad postaje čudno. On se zaustavio nakon nekih 7 minuta kad su stigli na raskrsnicu sa glavnom cestom. Drugi Goran je odmah krenuo nazad da me traži. Prvi poziv od nih sam primio 10 minuta kasnije ili nisam odgovorio jer nisam bio pri svjesti. Nakon 3 min su me zvali opet ali sam greškom odbio poziv kad sam napokon uzeo mobitel iz torbice. Dvije minute nakon toga sam se javio i rekao da sam pao i da ću se probati popeti na cestu. Tako kaže moj frend ali se ja nejasno sjećam pa nisam siguran jesam li to rekao. Ali nema razloga da nije tako. Zatim sam greškom nazvao brata u Ljubljanu koji je isto Goran i taj poziv je trajao samo 15 sec jer sam skužio da sam pogrešio pa sam mu samo rekao da sam pao i prekinuo. Poslje dvije minute on me je opet nazvao. Zbog toga me dečki nisu mogli dobiti na telefon. Čudno je to što se ja sjećam jedino da sam izvukao mobitel iz torbice na bicikli i popeo se na cestu da telefoniram ali mi je potpuno nejasno što sam radio tih 13 minuta! Jesam li toliko bio bez svijesti. Hoću li ikad vratiti tih 13 minuta ili će ostati zauvjek izgubljeni. Znam da za života izgubimo tone i tone vremena i da nikome to nije važno ali kad neznam što se desilo, a mislim da je bilo važno onda me to kopka i boli više nego sve ove rane koje sam imao i neke koje imam još uvijek.        
     

nedjelja, 6. kolovoza 2023.

Popravni u augustu

 Četiri tjedna do druge kontrole kod traumatologa, dugih kao četiri stoljeća muke. Ništa spavanja i naravno svaki dan poneka nova pizdarija jer kad te krene onda ide kao podmazano. To što krene naopako valjda se podrazumjeva. Na prvoj kontroli kod traumatologa tjedan dana poslije loma rekao je onako ležerno ... "aaa to će proći ne treba ništa samo stegni tu ortozu". Kapiram, bilo je pakleno vruće, čovjeka rekao bi da je negdje iz dalmacije(i sam sam polu dalmatinac) ufatila fijaka i što ćeš trošiti riči asti ... "Sad je ta koska još malo dalje od svoga drugog dijela ali je nabacila dosta kalusa pa će jopet biti ok"... makni ortozu i stavi maramu da imobiliziraš rame ... to će proći". Možda prije nego dođem na red tamo na "monteđiru". Pa tamo mi je već dio ekipe ali mene još ne vuče.

Ne fali mi trčanje ... fakat mislio sam što i kako ću sa tim osjećajem ali daj da se  prvo naspavam ko čovjek. Da se razvalim i hrčem u bilo kom položaju. Mislim da bi mogao i maraton istrčati spavajući samo kad bi mogao zaspati. Nakon što sam skinuo ortozu ipak ide nešto bolje u tom smjeru. 

Ne fali mi niti bicikla iako sam odgledao sve zadnje etape "tura" i pomalo se utješio kad znam da svi koji voze kad tad i padnu. Biciklu ću pregledati kad budem mogao, a jedino evidentno je da volan stoji prilično zakrenut. Zato sam se malo iznenadio kad sam tražeći plivačke očale za moju unuku iz ormara izvadio kacigu za koju je žena rekla da je ok, malo krvava ali cijela. Da osim što fali cijeli prednji dio sa elektronikom za upravljanje rasvjetom i komunikaciju sa mobitelom, što je pukla i udubljena na čeonoj strani. Jednom riječi za smeće. 

Fali mi najviše plivanje. To me i najviše iznenađuje. Možda jer su noge uglavnom u redu i znam da će opet trčati. Brine me rame koje je osim ključne bolno skroz i ruka tj. podlaktica mi tijekom dana natekne poput "Popajeve". Kako će se to kasnije manifestirati na plivanje neću još znati bar mjesec dana. Pregledao sam sve plivačke utrke svjetskog prvenstva i nasuo tonu soli na svježu ranu, a o plivačkim kompleksima da ne govorim ali što ćeš u svima nama čuči neki mazohista.

Da je tome tako, to po pitanju mazohizma govori i činjenica da idem na Dugi otok skupa sa ostatkom ekipe od koje je još i onaj najmlađi stradao negdje na nekom trailu pa ćemo biti samo promatrači. Idem i bodriti "Staneta" u Tupljak, a po svemu sudeći vidjeti ću Maratonsko polje i Atenu iako potpuno nespreman. Kad je bal neka je bal.

utorak, 25. srpnja 2023.

Ja ... ne sjećam se

 Sjedim tako polomljen, oguljen, ugruvan i natečen na balkonu pokušavajući prebrati koji se kua to desio kad je netko na fb stavio snimak Dubioza kolektiva kako praše na "Portarati" uz stihove Tuste ... "ja sjećam se". Pomislih baš prikladno jer "ma šta mi uradili ja ne sjećam se". 


Ono čega se sjećam je malo prije i bogami još bolje svega onoga poslje. 

To jutro je bilo još uvijek podnošljivo za razliku od ova posljednja dva tjedna. Krenuli smo sa dva auta i četiri bicikle na drugi od nekoliko planiranih zajedničkih treninga. Prvi, tjedan prije toga od 70-tak km je bio malo spor za moj ukus ali sve sam kompenzirao vozeći malo brže intervale i uz našeg voditelja koji je očigledno bio i još je dobar biciklista. Moj frend koji je nabio malo previše kila se mučio pa smo često zastajkivali dok nas sustigne. Zbog toga sam bio malo skeptičan jeli dobra ideja ići od Cerovlja na Ćićariju oko 90 km sa dosta uspona. Usponi me nisu brinuli već silazak. Čak se i moj stari Garmin taj dan smrzao te uporno nije htio pokrenuti aktivnost pa sam ga na koncu ugasio i rekao sam sebi: ionako svi imaju navigaciju pa ću imati sve podatke, a i čisto sumjam da će prosjek pulsa bit znatno veći od prošlog puta kad je ispao samo 101. Krenuli smo preko Paza prema Boljunu kad su krenule prve nizbrdice. Pustio sam Marijana koji nas je vodio ispred i njemu se priključio Goran onaj mlađi. Ja sam još bio opušten i nisam žurio da držim korak sa njima nizbrdo jer je iza mene bio moj frend Goran stariji koji se mučio uzbrdo, a znam da nizbrdo ide kao kamikaza pa sam čekao da me stigne. Čini mi se da sam previše dugo spustio glavu i samo krajičkom oka procjenio kako ona dvojica zamiču u zavoju koji ide lijevo. Zapravo išao je lijevo nakon cestice koja se priključivala sa lijeve strane ali bio je prvo još dosta desno pa lijevo. Pretpostavljam da sam uletio između ali dalje se ničega ne sjećam. Probudio sam se u šumi i pomislio koji kurac tu radim? Bio sam u dnu nekakve jame obrasle u tanje drveće. Bicikla je bila blizu mene, a ja sam instinktivno zgrabio mobitel iz torbice na sicu i nekako se uspentrao na cestu. Probao sam zvati frenda koji je vozio iza mene ali sam nazvao brata u sloveniju. J..ga i on je Goran. Uspio sam mu reći da sam pao sa bicikle ali vjerovatno nisam bio baš suvisao jer nisam niti prekinuo razgovor pa je on slušao sve dok se moji frendovi nisu vratili po mene. Goran je projurio pored mene ali nije vidio da sam izletio pa je tek kad se susreo sa ostalima pitao: pa di je Ivan?

Eto prvi put u životu imao sam priliku da se vozim kolima hitne pomoći koja je  brzo stigla iz Pazina. Sestra i doktorica su bile vrlo ljubazne i to me malo tješilo jer vožna na plastičnoj dasci do Pule je bila nešto za što sam mislio da je najgore što sam doživio u životu. Ali nije. Ne, ni blizu. Prvi put sam nešto i slomio pa taj datum moram zapamtiti. Čak dvije stvari. Nos i ključnu kost. Bilo je tu još malo šivanja: usne i obraza kojeg su zasjekle očale. Ostalo su naboji svugdje, a naročito na ljevoj ruci i nozi te dosta oguljenih dijelova uključujući i vrat.

Ulazim u treći tjedan oporavka i najveći problem je potpuni izostanak spavanja. Zbog suspenzije ramena, leđa i vrat su mi u konstantnom grču i upaljeni od znoja. I noćas predviđaju temperaturu oko 30 stupnjeva, a vlaga je poput one što sam doživio na mom putovanju u Kinu prije par godina. Anelgetici ne pomažu i tješi me jedino što su sve ostale stvari zarasle brzinom kojom moja doktorica tvrdi da nije nikad vidjela. Samo da skinem to sranje sa grbače i onda ću tek razmišljati kako odgovoriti na ovaj baksuzni događaj. Što bi kojot Willi uradio i kakav je plan "B". 

On sigurno ne sadržava triatlon na Dugom otoku jer taj voz je sad već otišao. Vjerovatno neću moći trčati maraton sa Stanetom za tri tjedna ali mogao bi otići na feštu. Neću da razmišljam o Ateni da i to ne baksuziram. Znači nikakvih planova niti nema na vidiku. Onaj "Willi" u meni se umorio od toga da ga rastura "tica trkačica".

   

ponedjeljak, 19. lipnja 2023.

Baksuz majstor

 Čovik bi očekivao da će kad ode u penziju sve biti lakše jer će imati pun kufer vremena. Mislio sam da ću umirati od dosade i imati vremena za svakojake monade koje mi padnu na pamet. Neke od onih potpuno beskorisnih po mojoj ženi su: trčanje plivanje i bicikliranje. Po njoj to je štetno za okoliš i kućni buđet jer trošim preveliku količinu energije i valjda kisika pa stoga utječem na globalni porast temperature na zemlji. No ja sam od onih koji uvijek kažu: "da draga" i opet napravim sve po svome. Mada me to dodatno košta. Ali ne žalim se na to. Krivo mi je što sam bar za ono što najviše volim veći baksuz od recimo onog jadnog "Wil E Coyote-a". On nikako da uhvati svoju "ticu trkačicu"(Road Runner), a ja čim nešto isplaniram userem motku i ... Zato više ne radim nikakve planove već se ujutro dignem kad se dignem i odlučim što ću. On, "Willy" doduše ima uvjek rezervni plan za razliku od mene ali osim baksuza koji nas prati još nam je zajedničko to da nikad ne odustajemo. Možda nikad ali ajde znaj ... nisam baba Vanda.

Gotovo da sam se bio uljuljao u ugodu rutinskog trčanja i izostanak onih dosadnih boljki koje me stalno prate i podsjećaju da svatko ima granicu. Zvao me je Stane(Ivan Stanić) da trčim sa njim na njegovom stotom maratonu koji će organizirati u Tupljaku u 8 mjesecu. I naravno da sam pristao čak ako me satre nešto kao jadnog kojota. Uvijek postoji plan "b". 

Onda se desio susret sa nekim dečkima koji se spremaju za triatlon na Dugom otoku i ja se ulovio. Sad je prilika da bar okusim "olimpijski triatlon" ali odmah su me odgovorili pa sam uletio na "middle distance" i eto sve je već prijavljeno i uplaćeno. Samo se pitam što će me satrti osim 1,9 km plivanja i 90 km bicikliranja sa oko 1200 m uspona te polumaratonom na kraju. Kao da to nije dosta. 

Naravno bez treće nema sreće i moji "jutarnja kafa drugovi-trkači" idu u Atenu na maraton, a kako će "jadni" bez mene. Idem i ja ... ne ti ne veli žena, a nezna da sam već sve platio. Znači idem he. Kako će ta zavrzlama da se odpetlja, razmišljati ću nakon "Stanetovog" stotog i nakon Dugog otoka, ako preživim. 

Za sad je već na djelu baksuz i eto posljednji tjedan sam opet upisao nula kilometara trčanja nula kilometara bicikle i nula metara plivanja. Općenito nisam plivao mjesec dana zbog operacije, ali nisam očekivao ovu zasjedu koja već dulje čuči u koljenu. Dali su uzrok možda radovi na promjeni poda na balkonu koji su potrajali i zbog kojih moja koljena i leđa nisu bili nimalo sretni. Bar je žena bila malo sretnija. Nekad sam je mogao usrećiti na lakši i kud i kamo brži način eh.

Baš me zanima kako ću se iz svega skupa iskobeljati. Mada tu nema što da se nezna. "Tica trkačica će nas na kraju sve zaj.. Bip Bip.

          

nedjelja, 21. svibnja 2023.

Anemični ironman

 Moja sitna opsesija sa triatlonom ima razne korjenčiće i počela je sa prvom ozbiljnom ozljedom koju sam imao na samom početku mog ponovnog malo zakašnjelog povratka trčanju. Ljeto 2015-te i prvi put baš u Puli održala se utrka half Ironman-a, a ja sam već nekoliko mjeseci bio potpuno van bilo kakvog treninga. Moj buraz je iskoristio dolazak tog cirkusa u naš grad i odradio utrku uglavnom solidno. Bez obzira što se zbog propusta organizatora nije računalo plivanje ipak je izdržao cijelu torturu koja je trajala oko 6 sati.  No srećom uspio sam se vratiti trčanju već na ljeto 2016-te i sve je pomalo palo u drugi plan ali sjeme triatlona je bilo posijano i ponovo bi počinjalo klijati svaki put kad su me mučili razni trkački ili neki drugi bolovi i problemi. Prvi mali korak prema tom cilju je bio nastup na jednoj plivačkoj utrci. Stoja kup 2017. Bio sam relativno loš, potpuno dezorjentiran plivao stalno van segmenta i teško pronalazio ravan put do plutača. No led je bio probijen. Tada nezamislivih 2 km danas plivam više puta tjedno i od tada svake godine plivam na mini maratonu Stoja-Mornar ali uglavnom sa unukom. Međutim nikad nisam bio na biciklističkoj utrci. Iako sam vozio sa nekim prijateljima devedesetak kilometara bez većih problema bicikle se najviše bojim. Možda jer sam kasno naučio voziti biciklu kad sam već išao u osmi razred osnovne. Doduše i plivati sam naučio kasno pa opet u vodi se oduvjek osjećam kao u svom elementu. Pod vodom pogotovo. Uglavnom moj prvi nedavni susret sa svojom trkačicom je završio padom nakon samo nekoliko kilometara. Posljedice još osjećam u koljenu nakon više od godine dana, a imam i suvenir koji svaki dan nosim na ruci kad idem trčati. Moj potpuno razbijeni sat još uvijek radi ali jako pazim da ne dospije blizu vode pa čak i ako samo kiši. Sa tehnologijom nemam baš sreće jer zadnji pokušaj kupovine novog sata je neslavno završio prije par dana. Nakon mjesec dana razmjene desetak e-mail-ova, telefonskih razgovora i odlaska u banku vraćen mi je novac ali sat na ruci je i dalje onaj stari, a ja nemam previše želje da ponovo obavljam takvu kupnju. Još mi je u sjećanju činjenica da sam ovaj zadnji zamjenio 4 puta u garanciji prije no što sam ga napokon ja razbio. Dakle imam ideju da odradim svoj prvi triatlon potpuno bez sata kao što sam istrčao i svoj prvi polumaraton pa i plivao svoj prvi plivački mini maraton. Baš prikladno. Ovih zadnjih mjesec dana sam počeo ponovo vraćati trkačku formu i onda me moja nova doktorica pozvala da dođem da me malo upozna. Ja sam pomalo alergičan na bolnice od kad sam prošle godine proveo dane u čekaonicama zbog oca i majke, a ove godine zbog žene pa nisam baš bio oduševljen. Uđem u ordinaciju i doktorica se čini mi se malo osmjehne mada zbog maske nisam mogao odgonetnuti kakva je to vrsta osmjeha. Mladi stažista se uzvrpoljio i začuđeno izjavio kako nema ništa u mom kartonu već pet šest godina. Doktorica koja jako dobro poznaje moju ženu kao pacijenta je samo odmahnula rukom i rekla: "ma on je zdrav". Onda sam se skinuo i ona je zaključila da trebam hitno kod dermatologa jer imam sumljive madeže po leđima. Naravno poslala me je na detaljnu kontrolu krvi i urina. I pokazalo se da je car gol. Izrezali su mi nešto sa leđa pa sad već desetak dana imam pet šavova na ramenu i ne mogu na plivanje, a taman sam krenuo malo dulje plivati jer more je već iznad 16 C. Došao je i nalaz krvi koji je za trkača katastrofalan. Svi parametri koji su vezani za ono što je važno u snabdijevanju mišića kisikom su mi blago rečeno u k..cu. Bio sam uvjek malo ispod ili na granici ali sad je sve: crvena krvna, hematokrit , hemoglobin i željezo sve debelo u crvenom ...ups nije baš dobar opis ... u minusu, to je bolje. Dakle nebi se baš mogao nazvati "ironman". Nije mi jasno kako to da ne osjećam taj nedostatak kad trčim. Kod mene se to manifestira samo pospanošću ali primjetio sam i jedan simptom koji se manifestira nervozom u nogama kad ležim na kauču i gledam tevu. Stopala mi se stalno nervozno mrdaju što jako nervira moju ženu. Tu je još i lagano zamračenje kad se ustanem za koje sam mislio da je zbog niskog tlaka ali zapravo nije jer on je manje više ok. Malo niži nego što bi to bilo idealno ali ok. Kave ne pomažu i dapače zapravo što više pijem kave to se željezo lošije apsorbira. Sad moram paziti još i na to. Kad me netko pita kako bi ukratko opisao moje trčanje jedino što mi na pamet pada da bi ga uporedio sa navigacijom po jako valovitom moru blizu nepoznate obale prepune opasnih hridi. Jednostavno neznaš kad i što će te satrti. Možda je baš zato tako jebeno privlačno. A triatlon je još valjda tri puta gori od toga. Hura.


  

utorak, 2. svibnja 2023.

I tebe sam sit "teretano"

Već se neko vrijeme pokušavam iskobeljati iz obaveze da odlazim u teretanu ali kao da mi se zavukla pod kožu i ne pušta. Trebalo je to biti prije mjesec dana i eto sad je definitivno oproštaj do sjedeće zime. Ne pomaže ni nagovaranje frenda koji vodi gym ni ponuda da dođem kad god hoću. Moram priznati da će mi nedostajati mjuza što mi Neno pušta i odlazak na pivce sa njim nakon toga. Možda ću naći i još nešto što će mi faliti uz put ali i to je već dosta. Učinak na moje tijelo meni nije baš primjetan. I u tome sam kako moja žena kaže jednak kao i u hrani: "promašena investicija". Jedem bez ograničenja i bez mjerljivog učinka. Ali vjerujem ili se nadam da sam preduhitrio katastrofalan scenario koji je prijetio nakon povratka stare ozljede prije više od godine dana. Nema više bolova u preponama i kuku. Manjak trčanja ove zime sam nadoknadio sa preko tristo kilometara veslanja i jahanjem na trenažeru ali sad jednostavno moram birati. Moja jedina prava ljubav je ipak trčanje sve ostalo je sitna avanturica bez emocija. Čim sam krenuo sa par utrka gotovo da i nisam sjeo na biciklu, Plivao sam nikad manje ove zime. Nešto zbog viroze koja me nakon puno godina prvi put zgazila baš dva tjedna prije polumaratona u Poreču. O tada samo "čilam", odnosno trčim lagano i trudim se svim silama da oborim sve svoje negativne rekorde. Tako sam nakon tjedana i tjedana pokušaja uspio trčati svoju omiljenu rutu po šumici Drenovica, da mi srednji puls bude povjesno najniži. Zapravo i nisam još uspio jer sam našao jedan trening iz 2018 godine kad sam trčao sa kćerkom koja se spremala za svoj prvi polumaraton u Ljubljani. To je bilo bolno sporo. No bio sam blizu. Na samo jedan otkucaj u minuti više ali gotovo 20 sek po kilometru brže. Pokušavam nagovoriti i moje prijatelje da se suzdrže kad trčimo dužinu jer ja nastojim da trčim što sporije. Uostalom ionako sam nešto brži od njih, bar na utrkama. Sad uglavnom trčim bliže zoni oporavka nego srednjem aerobnom pulsu. I gotovo nevjerovatno ali nakon Poreča odjednom svaki tjedan nakon treninga dužine vrijeme oporavka postaje sve kraće. U nedjelju je to bilo samo 17 sati dok se sjećam vremena i treninga nakon kojih je trebalo 48 ili više sati. Sad uopće nemam potrebu za danom ili dva odmora iako ga još uvijek uzimam. Srijeda je recimo bila dan za lagano relativno kratko trčanje. U zadnje vrijeme i recimo prošlu srijedu sam prvo ujutro trčao oko 6 km, zatim veslao oko 7 km na veslačkom ergometru, pola sata radio intenzivne vježbe snage da bi otišao poslije podne na rt Kamenjak brati šparoge par sati i uz put otplivao petnaestak minuta u moru. 

Dan sam završio na biciklističkom trenažeru vrteći lagano prosječno oko 170 wata. Koji odmor. Možda zbog toga što osim dužine i nemam ozbiljnijeg treninga nisam pravio nikakav plan i nisam niti odlučio što ću ove godine. Zapravo sam zadovoljan što mogu da trčim i to je sve.