Kraj i početak

 Prolazi lipanj i njegov miris koji svake godine donese novu nadu da će moje druženje sa trčanjem još malo potrajati. Lipe na Drenovici više ne cvatu ali ove godine ipak nadam se neće biti kao lani. Uzeo sam tri tjedna odmora od intenzivnijeg trčanja kako bi pokušao potpuno riješiti problem sa koljenom ali ostalo je pomalo neriješeno. Kontrola kod kirurga koji me operirao je prošla dobro i vrlo je zadovoljan kako se funkcija ramena vratila gotovo potpuno. Mogu slobodno u teretanu, plivam ionako već neko vrijeme iako ne toliko koliko bi htio. No previše imam obaveza pa mi u jutarnjem terminu ostaje premalo vremena. Popodne mi je tlaka jer su plaže već prepune turista od kojih nema mira i moraš biti stalno oprezan da te ne pregazi kakav gliser, kanu ili daskaš. Jebeš takvo plivanje. Odradio sam bar dvadesetak atletskih takmičenja kao novopečeni sudac i čak tri u sloveniji pa mi je to dosta remetilo trening posljednja dva mjeseca. Cijeli dan stajati na suncu izbije svaku želju da predveče odradiš bilo kakav trening. Zbog toga i umora nakon polumaratona na Plitvicama, a mislim i promjene koju je donio ovaj prvi toplinski val, forma je neko vrijeme stagnirala ali ovaj zadnji, treći tjedan je ponovo počeo lagani napredak. 

 

Došlo je vrijeme da napravim plan za maraton. Kako je to zapravo ponovo početak jer nisam ga trčao već pet godina plan će biti od 16 tjedana i počinje sljedeći tjedan. Mislim da sam skupio dobru bazu od oko 50-tak km i da nebi trebao biti problem povećati još malo na bar 70 i malo preko km. Toliko mislim da je primjereno mojoj dobi jer nebi želio da pretjeram i ponovo odgodim povratak u društvo maratonaca. Plan je odlazak u Ljubljanu na jubilarnu desetogodišnjicu od mog prvog maratona. Biti će to nadam se peti maraton u Ljubljani, možda i peta pobjeda ovaj put u kategoriji 70+ ali to jednostavno više ne postavljam kao cilj. Htio bi još jednom istrčati tu dugu utrku bez očekivanja i utrčati u cilj zadovoljan i opušten kao recimo 2016-te godine. Mada su neki pomislili da sam izgledao blijed kao ... ali očito nisu vidjeli sve ostale maratone koje sam teturajući na zadnjim isparenjima u rezervoaru istrčao u Ljubljani. Svaki put sam ganjao osobni i uglavnom kiksao osim na prvom koji je ionako bio osobni. Suzdržati ću se od vožnje bicikle iako je redovno koristim na trenažeru kako bi malo sačuvao koljeno, i ojačao kvadricepse. Plivanje će izgubiti važnost i ustupiti prvo mjesto njegovom visočanstvu trčanju. Mada imam još neke želje u vezi sa plivanjem. Čeka me dugo i kažu vrlo toplo ljeto ali to je tek početak, a kažu da je svaki početak težak. Niti kraj neće biti ništa bolji, vjerojatno. 

Trčanje po jajima

 Netko mi je rekao da sam malo maka kad idem nakon svega trčati utrku baš na Plitvice. Nisam bio još spreman. Bar ne onoliko koliko mislim da bi mogao biti jer nakon svega par mjeseci trčkaranja i sa samo tri dužinska treninga preko 20 km ... ha to nekad nisam zvao dužinom, nisam još ni blizu. Ali kupio sam nove tenisice razočaran jer su mi se Bostonke raspale (pukle sa vanjske strane) prije isteka od 1000 km. Sve prijašnje adidaske su završavale karjeru sa preko 2000 km i u odličnom stanju za nošenje. Tako sam jedne bacio tek nakon 9 godina korištenja.

Posljedica je bila priličan žulj do krvi nastao na kvrgi koju imam na zglobu palca. Izgleda da su takve tenisice samo za mlade trkače koji ne pate od kalcifikacije zglobova i ostalih plodova starosti. Skužio sam na kraju da je to zbog toga što se vezice hvataju ispred tog zgloba pa je kod trčanja nizbrdo nemoguće izbjeći trenje. Već sam imao taj problem sa prvim Adizero Pro pa sam i sad to riješio premještanjem vezica na predzadnju rupu. Zapravo hvatište što je još i gore od rupe jer ispod je nekakvo ojačanje koje baš sjedi na vrhu zgloba. Iako je poslje bilo znatno bolje ipak me brinulo kako će sve izgledati kad se zaletim prema koranskom mostu. Uporno sam ponavljao mantru: ideš na izlet, janjetinu i pivo j.. polumaraton. Zapravo nitko od mojih kolega osim Patrika koji je još bio nabrijan iako je nedavno istrčao između inih maratona još i beogradski nije u baš nikakvoj formi. Neki  se trude ali im neide, a neki se baš i ne trude. Trče na staroj slavi. No Patrik je tek 40+ i to mu se može oprostiti, treba još da uči. Stare kuke mogu trčati i bez priprema. Uostalom što si stariji konkurencija je sve rijeđa. To je prednost. Sve nam je važnije da se negdje nađemo i popijemo pivo nego koliko ćemo trčati. Nije bilo drugačije niti sad. 

  Ručak u Vili Velebita obilan i slastan kao uvijek

Leđa su me potpuno prošla i to je bio dobar znak ali koljeno je još ostalo blago rečeno upitno. Zato sam se odlučio na trčanje nizbrdo kao po jajima. Iako sam na treningu zaključio da nebi trebao biti problem trčati polumaraton po ravnom oko 4:30-4:35/km nizbrdo nisam htio ići brže iako mi je to izgledalo dosadno do jaja. Neki moji kolege daleko su odmakli ali znao sam da me čekaju negdje na usponu možda već prvom od koranskog mosta. Jedan od njih premlad da shvati i previše nepripremljen je taj dio zgazio sve ispod 4 minute po kilometru ali sam ga pretekao zadnja dva kilometra i nabio dvije minute prednosti jer su mu noge potpuno otkazale. Kao i davne 2015. godine prvo sam sreo Slavena koji je od tada nabacio dosta težine pa se niti nizbrdo nije baš kotrljao brzo ali istini za volju odabrao je maraton unatoč potpunom izostanku pravog treninga. Čim smo krenuli u brdo nisam više niti sačekivao da me dostigne nakon okrepe na kojoj je zastao već sam pomalo pazeći na puls preticao sve koji su evidentno zaglavili. Prvo jednu moju mušteriju ili pacijenta kojeg se sjećam sa utrke iz 2021 godine u Crnom Lugu. Nije djelovao baš sretno. Malo zatim i klubskog kolegu Ljubu koji znam da mrzi uzbrdice i toplo vrijeme. Nije čudo da je jednom na zimskom polumaratonu u Varaždinu koji se trči sa hendikep vremenom na startu bio drugi. Je..ga Varaždin je ravnica i još je bila zima. Do vrha se nisam zaustavljao i držao sam skoro sličan tempo kao prije 9 godina bez da pulsom uđem u zonu kad makina zakuha. Na okrepi nakon već pređenih 12 km sam popio gutalj vode, ostatak prolio po glavi i dok kažeš keks bio sam već u šumi hvatao sad malo razrijeđene trkače. Sa nekima sam malo ćakulao iako su oni trčali uglavnom maraton. Znao sam da me čeka još onaj veći uspon od ulaza u nacionalni park kojeg smo u subotu obišli da vidimo kako to izgleda. Svi su graktali kako će taj dio prehodati ja sam se nadao i na kraju ostvario zamišljeno, a da tempo nije pao ispod 6 minuta. Kasnije sam vidio da je bio 5:50/km ali više nije bilo niti bitno. Rutinski sam stisnuo još jedan kilometar blaže uzbrdice ispod 4:40/km da me ne pretekne jedna atraktivna malada trkačica koja je išla brzo po ravnom ali jako štekala u brdu. I ona je zastala da uzme vodu dva kilometra od cilja. Ja sam curi koja mi je gurala vodu pod nos odmahnuo i doviknuo kako mašina još nije zakuhala pa će nekako i bez tih par kapi vode doći do kraja. Na kraju sam spustio završne metre u tempu kakvim sam nekad trčao cijelu trku. Samo da se podsjetim da sam nekad bio trkač. Ovo sad je izbljedjela slika iz starog albuma. Potpuno nevažno je to da sam prvi u kategoriji M70 jer nas je bilo samo 4, a drugi je došao u cilj 45 minuta kasnije. Čak niti to da sam 31 od 252 trkača mi sad nije važno jer ipak sam daleko od onih 1:36 prije 9 godina. Znam da se ne mogu nadati previše ali do jeseni bi trebao biti malo bolji i sposoban istrčati maraton. Za razliku od prijašnjih polumaratona nije bilo niti trunke nesigurnosti u nogama kad sam prošao cilj. Zaustavio sam sat i odmah produžio do štanda sa pivom po zasluženo osvježenje. Izuo i skinuo tenisice pa polako pijuckajući pivce uživao u dodiru trave i bosih nogu kao kad sam bio djete. Zašto češće ne hodamo bosi? Zašto češće ne idemo na ovakva druženja i zašto nas je svake godine sve manje?

     
 

Mali zastoj

Kad nisi u formi za trčanje najbolja strategija da završiš utrku koja je iznad tvojih trenutnih mogućnosti je hodanje-trčanje. Staviš rezultat u drugi plan, progutaš ponos i ono govno u grlu koje se pojavi kad te pretrče neki za koje uvijek pomisliš: j..te vidi ga kako izgleda, a prolazi me ko brzi voz. Jer ako pokušaš ići onako kako misliš da možeš obično je rezultat katastrofalan. Tako je i kad se žuriš da što prije napreduješ na treningu i misliš da možeš. Garantirani ishod je katastrofalan. Misliti i srati nije isto. Još kad se u to sve umješa život, sam po sebi zajeban igrač eto ti problema. Moj jedan stari poznanik bi rekao: "se tutto va bene, siamo ruinati". U prevodu "ako je sve u redu onda smo uništeni". Kod mene brate mili ništa nije u redu niti ne ide po planu. Od činjenice da sam slijedom nesretnih okolnosti ostao bez automobila, ukočio se baš kad sam morao na put u dalmaciju, da mi stalno nešto crkava od mobitela do veš mašine ali najgore što mi se desilo u ovom mjesecu kad sam bio siguran da ću ponovo da se vratim ozbiljnom trčanju je povratak bola u koljenu ozljeđenom pri padu sa biciklom. Jedan tjedan pauze i dva tjedna skraćenog i laganog treninga uzrokovala su lagani zastoj u napredovonju moje trkačke forme, a plitvički polumaraton je već pred vratima i sve što bi sad mogao da napravim je da održim to što je tu, koliko god mi to izgleda malo. Prošli tjedan sam napravio još jedan pokušaj da pojačam trening i uspio izgurati preko 60 km uz dva malo brža treninga i koljeno je uglavnom preživjelo. No prilično sam rezerviram po pitanju koliko je pametno izlagati ga plitvičkim nizbrdicama i uzbrdicama. Posljednji put kad sam trčao plitvički polumaraton 2015-te godine sa ozljedom kuka morao sam pauzirati gotovo godinu dana, a te posljedice osjećam još i danas. Ja sam rob navika pa obično tri tjedna prije utrke maratona ili polumaratona trčim dužinski trening kojeg zovu 5-4-3-2-1. Već sam pisao o tom treningu. Za mene on izađe oko 23-24 km. U njemu variram tempo od maratona do zadnjeg kilometra koji teba biti koliko god može brz. Kako uvijek idem istom rutom zadnjih pola kilometra je uzbrdo i tu se najbolje vidi koliko sam dobar ili loš. Tu se vidjelo da je car zapravo gol! No Garmin je ipak ocjenio da sam relativno dobro napredovao. Još dest, petnaest sekundi po kilometru i biti ću blizu solidne forme. Tako veli i Garmin, 1:42 za polumaraton. Za moje godine i sadašnju situaciju biti ću sretan ako izguram i toliko iako je to 7 minuta slabije nego lani u Poreču. Ali to su Plitvice i osim uzbrdica ništa drugo se ne može predvidjeti. Nadam se samo da neću hodati iako jednom mora i to da se desi.         

Penzionerski

Moj povratak je kako i priliči baš onako penzionerski. Kao da imam još sto godina ispred sebe pa nema da se nikuda žurim. Uostalom kažu da se u žurbi samo djeca prave, a to ... ne hvala, dosta mi je i ovo dvoje. J..te ova djeca danas koja više i nisu djeca jer unuka ode ove godine na studij samo kukumaču na sve ... jako im je teško, a nama je sve valjda bilo lako. Da stvarno meni je bilo lako trčati kad sam bio mlad. Borovo patike sa rupom na đonu, vunena maja umjesto trenirke i "Glas Istre" ispod da me zaštiti od bure. Još prije samo godinu dana nije djelovalo da ću ikad biti sedamdesetogodišnjak iako su se pojavljivali razni znakovi i problemčići. Sad kao da sam pao sa nekog drugog planeta. Oporavak ide puževim korakom ali bar malo ide. Opet sam prema Garminu po spremnosti kao negdje prije operacije. Međutim to baš nije realno jer ipak puls i tempo, a pogotovo činjenica da sam trčao dosta dulje nego tada i na stazi koja ima znatno više uzbrdica idu u prilog tome da sam sad brži. Možda se i mom Garminu ne žuri sa zaključkom ili je i on penzioner, a tek ga imam niti godinu dana. Danas bi svi u penziju odmah. Kad sam krenuo poslije operacije glavna briga je bila bol u kuku i gluteusu ispod mjesta gdje su mi odrezali komadić kosti. Zato sam se vukao ko pravi penzić i trčao vrlo kratko prvih par tjedana. Mic po mic eto me već na 50+ kilometara, a ne godina. Jučer je prošla i prva dužinica ako je smijem tako nazvati. Samo 21 i nešto sitno kilometara uz pokušaj da održim puls što niže, a da baš ne bude šetnja. Cilj je bio ona donja granica ispod koje sam se obično zagrijavao, a koja je nekad bila na 132 otkucaja. Tako sam se klatio prema Verudeli. Usput sam dva puta sreo mog imenjaka koji će na Plitvicama trčati maraton i oba puta je hodao. Kaže da mu jednostavno ne ide. Nakon toga sam krenuo prema kampu Stoja. Sunce je malo ugrijalo pa je na kraju i puls ipak prešao preko 130. Nisam pratio prosječan tempo i nije me zanimalo(5:35/km ako nekoga zanima) ali bio je isti kao na zadnja dva tri malo duža trčanja. Nisam baš oduševljen ali mi je drago da nisam osjetio nikakve bolove i nelagodu, a mogao sam vrlo lako ubrzati da je bilo potrebe. To je trenutno važnije od bilo čega. Činjenica da sam pretrčao 21 km i nisam primjetio nikakvu razliku između tog dana i dana kad nisam trčao ništa me malo veseli. Veselja mi svakako najviše nedostaje. Već neko vrijeme stalno nalazim na ... ma što da se i ja žalim kao djeca, neću. Opet sam bio sudac na otvorenom prvenstvu Hrvatske za paraatletičare i stvarno treba vidjeti i biti sa takvim ljudima da bi ti otvorili oči i dušu. Nismo niti svjesni kako smo zapravo sretni. Još ovaj tjedan završavam drugu turu terapije za rame i onda se mogu posvetiti malo i plivanju. Probao sam par puta ali u moru mi ne prija jer je malo prehladno za moje skraćene tetive pa mi izaziva bol. U bazen mi se ne ide pa će plivanje morati sačekati. Kad mi doktor na kontroli u šestom mjesecu odobri mogu i malo u teretanu. Biciklu već povremeno vrtim ali u sobi je dosadno pa si moram instalirati neku mjuzu da svira i staviti veliki ventilator. Znači samo je trčanje zakon, sutra ću nešto malo brže da razbijem penzionersku učmalost.

 

         

Terapija

  Već sam pomalo zaboravio na bolove koji su me pratili još od pada prošle godine. Sad prvi put nakon prve ture fizikalne terapije oprezno i sa malom dozom optimizma ustajem ujutro. Još se i začudim: "pa mogu da se protegnem ko stari mačak, a da me nigdje na štrecne, nevjerojatno". Počeo sam već nakon prvog tjedna terapije da trčkaram ali to je bilo vrlo bolno i ružno iskustvo. Radje nebi o tome. Problem nije bio u ramenu već u lijevom kuku ispod reza gdje se stvorio hematom nakon što su mi uzeli komadić kosti sa karlice da uglave u klavikulu. Mislio sam da neće nikad proći ali eto i to je iza mene. Nestalo je polako ali kako to obično biva čini mi se odjednom.

  Za razliku od ramena koje svakim danom napreduje sve bolje moja forma trčanja varira čudno i nepredvidivo. Možda se samo Garmin poigrava mojim živcima ali ispada da je njegova prognoza sposobnosti trčanja obrnuto proporcionalna mojim mjerenjima. Uspio sam prošli tjedan istrčati u komadu ponovo 14 km kao par dana prije operacije. I rezultat je bio očekivan lošiji. Tempo sporiji za 8 sek po kilometru, a puls viši za 7 otkucaja. Jučer sam se opet u Medulinu ipak popravio i još dodao jedan kilometar. Znači 15 km, čak mrvu brže nego prije operacije, a puls je bio minimalno niži nego prošli tjedan ali ipak 6 otkucaja viši nego prije operacije. Da ne gledam kako je to bilo prije pada jer onda padnem u tešku depresiju. No moj Garmin već dva tri tjedna stalno povećava moj predviđeni rezultat na 5, 10 km, polumaratonu ili maratonu. Prošla su već pet tjedna od kad sam startao sa trčkaranjem i ispada da stalno nazadujem. Ko je tu lud. Uglavnom tješim se, ne boli me više kuk, ni ti rame. Došao sam na preko 30 km tjedno i još tjedan dva biti ću na preko 40, a onda je to već za napredne rekreativce mojih godina ok.

  Dobro je i to što mogu dulje držati volan pa svako toliko sjednem na biciklu koja je na trenažeru i malo se podsjetim zbog čega sam u ovom dreku. Ali znam nije bicikla kriva već moja blentava glava pa eto imala je i ona sreću što je sve dobro preživjela i sad je njena sudbina da se vrti na trenažeru. Čak sam joj kupio i posebnu novcatu gumu za trenažer. Svjetlo plave boje da bude u skladu sa bojom trenažera ...

U petak sam onako neplanirano probao otplivati malo u moru jer se more već dosta zagrijalo ... to kažu oni malo ... onako. Ništa ne boli ali pokret rukom je još ograničen i ne mogu je potpuno ispružiti. Nisam htio ništa riskirati pa sam bio kratko i otplivao 190 metara tek toliko da probijem led.

  Plivanje je za rame najbolja terapija ali za trčanje nisam siguran što bi to bilo. Možda krenem sljedeći tjedan malo sa uzbrdicama. Čini mi se da se tako najbrže postiže dobar rezultat. Možda je pametnije još malo povećavati volumen i biti strpljiv ali već su me nagovorili i upisali za polumaraton u Plitvicama, a tamo ima brda ko u priči. Bio sam jednom i nije baš bilo sjajno ali neću ništa forsirati idem zbog društva iz kojeg sam predugo izbivao. I naravno janjetine pa i velebitskog crnog ili "Kasačkog". Eto i to je terapija za duševne boli koje sam pretrpio u zadnjih godinu pa i više dana.            

Bolnica

 Iako sam rekao da neću pisati o ničemu ako to nema veze sa trčanjem ipak sam podlegao pritiscima nekih koji kao da su iznenađeni(i uvređeni ha,ha) jer nisu upoznati sa time što se to samnom dešava. Recimo vide me ovih dana sa povezom za ruku i onda pitaju: "šta opet si se skrkao"? Ne, ja sam skrkan već 8 mjeseci samo što to nekad vješto sakrivam. Upoznao sam ne samo ovih zadnjih mjeseci već zadnjih nekoliko godina svaki kutak i odjel pulske bolnice i okolnih sličnih privatnih klinika. Postao sam expert za naručivanje znam kako sve funkcionira kao pravi pravcati bolnički guru. U čekaoni me starije gospođe pitaju kako i što, a ja im strpljivo odgovaram. Jadna mi je dok sam čekao zadnji pregled prije odlaska na operaciju rekla: blago vama kad ste mlad i sve kužite ... ja sam znate stara i ne snalazima se jer 68 godina je puno let. Naravno mojih 70 nije ništa prema tome. 

Spreman za polazak u salu

 

Buđenje 

Prijatelji, sestre i doktori, hvala!

Eto da skratim napokon sam operiran. Kost je ojačana titanskom pločicom od 10-tak cm i umetkom kosti koju su mi skinuli sa vrha zdjelice tako da imam dvije rane od kojih ona na boku čak ponekad i malo više boli. No bol je normalna pojava kad boraviš u bolnici jer se valjda bolnica zbog toga i tako zove. Sad treba još malo biti strpljiv i sljedeće poglavlje ću opet moći pisati o onome što mi najviše nedostaje. Bicikla? ... ha, ha, ha. Plivanje svakako ali nema do onog .... eh.   

Deset lijepih i ružnih

 Moje novogodišnje želje se nisu ostvarile ali uopće nisam iznenađen. Kao da sam vidovit ili da mi je baba "Vanda" nešto urodu. Znao sam da ću opet morati pauzirati. Taman sam počeo pomalo vraćati formu sad me opet čeka pauza zbog operacije. Nisam stigao nadoknaditi bog zna što ali bar je trenutna prognoza za maraton sad kraća od 4 sata. Eto to je ona granica za koju sam se zakleo da neću prelaziti. 

Makar izgleda da se taj trenutak vrlo brzo primiče. Moja utrka za još poneki maraton sa vremenom izgleda kao utrka geparda i kornjače, a ja sigurno nisam onaj prvi. Ušao sam u kategoriju 70+ i već 4 godine nisam uspio ostati zdrav da istrčim niti jedan maraton, a povratak će ovaj put biti još sporiji i teži. Danas sam odradio posljednji treninig vjerovatno za ovaj mjesec, i dobar dio drugog ili cijeli drugi. Dalje ćemo vidjeti. Bio sam jutros na kafici sa prijateljima i ujutro odlazim pod nož. Nadam se u sposobne ruke jednog od pulskih kirurga ortopeda. Mehaničari bi rekli da to i nije neki kvar. Par vijaka i komad metala pa "oscilirajuće" rame više neće plesati. Nadam se da ću opet moći zaplivati kao prije jer mi odjednom plivanje više nedostaje nego trčanje. Sve je to čudno i često sanjam da plivam. Inače sam ovih dana pomalo previše miran i bez uobičajene jutarnje nervoze zbog toga što rame nije još prošlo. Nakon dugo vremena sad vjerujem da će se ipak sve vratiti na mjesto. Čak se i moj sat slaže sa tim osjećajem nedostratka stresa jer mi se već tjednima usprkos povećanju volumena treninga i intenziteta zbog trčanja uzbrdica HRV bitno povećao i sad se kreće između 60 i 77. Primjetio sam jedino da padne ako malo popijem kao za novogodišnju noć, a pogotovo prošlu subotu kad sam bio na derneku što ga je organizirao moj prijatelj bivši nogometaš, novinar, fitnes trener, roker pivopija i trkač povodom odlaska u mirovinu. To jutro je HRV bio na 50. Iako sam izdržao do skoro 2 ujutro i popio dosta piva već oko podneva sam trčao u Medulinu, a osjećaj je bio vau ... kao da sam to stari ja. Stare tenisice kao da su levitirale iznad tla i da me ipak nije bilo strah nekih neželjenih posljedica napravio bi još koji krug ali i ovako je bilo nestvarno dobro. 

Još malo pa ću možda ponovo početi pisati o trčanju ili nečemu što nije tako dosadno kao ovih zadnjih par godina. Bilo je i vrijeme jer uskoro prolazim desetu godinu od kad se družim sa trčanjem, tkačima i svime što ide uz to. Bilo je previše bolnih razočaranja i ozljeda ali još više je lijepih trenutaka pa se nadam da će se oproštaj sa tim životom ipak odgoditi za neko drugo vrijeme.