Ruke "kostolomca" i kupus

Ovih dana osim "trivijalnosti" svijeta koji odlazi pomalo u krasni k.. jedina tema o kojoj mogu pisati, a da imalo ima veze sa trčanjem je kupus i ponovni susret sa svojim najdražim "kostolomcem". Nadam se da opet ne čita moj blog ili da mu ga neće spomenuti neki izdajnički kolega trkač koji odlazi kod njega na masažu. Kako leđa nisu htjela popustiti ipak sam pokušao odlazak kod mog fizio terapeuta. Ne moram naglašavati kako sam imao veću frku i tremu nego prije utrke maratona. Kao kad odlaziš kod zubara. Leđa su se malo primirila čim sam zakazao termin, a to je bilo prije pretprošle nedjelje. No već u nedjelju je ono drugo navodno zdravo desno koljeno nateklo nakon ne baš posebno napornog tjedna i dužine koju sam skratio i istrčao u najmanjem mogućem opterećenju. Mada je ispalo sasvim živahno obzirom na sve. Nikakvih znakova problema sve do poslije podnevnih sati. Sad je već prošlo 11 dana i tek danas sam se usudio otrčati malo po Marsovom polju. 

Pokušavao sam sve od leda do ibrufena, krema sa ovim i onim ali najbolji se pokazao kupus. J... običan list dva kupusa omotan oko koljena prekriven prijanjajućom folijom preko noći gotovo bi do jutra odagnao svu bol i oteklinu. No ona se uporno vraćala i tako danima iako sam potpuno stao sa trčanjem. Malo sam vrtio biciklu na trenažeru tek toliko da odagnam nervozu zbog izostanka uobičajene doze endorfina koju proizvodi moje tijelo kad trčim ... valjda. Možda je to samo neka "loša" navika. Kostolomac je izgleda dobro ispeglao kičmu tako da sam oprezno ali ipak redovito odlazio u teretanu da malo ojačam i ove zakržljale ruke i još poneku sitnicu. Jučer sam nakon deset dana čvrsto odlučio da pokušam trčati ali još brže odustao čim sam nakon samo malo hodanja do moje stare osjetio opet zatezanje u koljenu. Opet prošlu noć kupus i "evala" ... danas sam malo više od pola sata laganini kružio po Marsovom polju, a sutra ćemo vidjeti. Bi rekli englezi ...so far so good. Živija kupus ili kapuz kako bi rekli istrijani. Nije samo dobar sa kobasicon već i kao lijek.   

Crne rupe i gravitacija

 Kako sam ja osim u trčanje infišan malo u fiziku i astronomiju uvijek kad nemam bolje objašnjenje za sve što se oko mene događa dolaze mi u glavu neke usporedbe sa tim stvarima. Neki bi ..."natrag u garažu", a ja posegnem za nekim objašnjenjem tipa "Schrodingerove mačke". U ovom trenutku u mom trčanju prevladava crnilo i pomalo se osjećam poput nekog jadnog planeta što se opasno približio crnoj rupi. Namjerno ne kažem zvijezdi jer bi se tako trebao bar malo osjećati ali ja se osjećam kao neki izraubani i usahli planet na izdisaju. Svjestan sam neizbježne gravitacijske klopke koja me vuče sve brže kraju ali ipak pokušavam još taj zadnji ples odraditi sa bar malo stila. 

Trenutno je najveći izazov kako ostat motiviran? Koristim sve poznate mi tehnike koje sam u životu isprobavao ali prokleta gravitacija je neumoljiva. Osim što neumoljivo poništava sav trud koji ulažem čini mi se kao da se vrijeme topi poput ledenjaka na antartiku. Brzina nestajanja vremena je gotovo jedino što primjećujem. Nisam se niti okrenuo i eto proletjela je cijela godina od prvog treninga nakon operacije ramena. Točno 20.02.2024. krenuo sam na prvo lagano trčkaranje. Pri tome mi je puls odletio u nebo na vrijednost koju sam prije imao kad bi trčao maratonski tempo oko 4:30/km. Naravno više se nikad neću vratiti na to ali tada je tempo bilo debelo preko 6 minuta po kilometru. Nakon toga su se stvari i utrke dešavale puno brže nego sam ja to želio, a problemi su se samo gomilali. Čini mi se da su problemi samo čekali trenutak kad će mi kad se malo opustim i pomislim da sam izašao na sigurno pokazati što me zapravo čeka u budućnosti. Znam što je to. Gledao sam tu crninu u očima mog tate dok se par mjeseci borio za svaki dah koji će ga održati dalje od tog nepoznatog stanja koje uzgred rečeno pomalo liči na "crnu rupu". Kao što ništa iz nje ne može izaći čak niti svjetlo mi ništa neznamo o tome što je sa onim što se nađe unutra. 

Kratak trenutak zadovoljstva je bio lani kad sam prilazio cilju u Ljubljani potpuno nesvjestan što sam zapravo učinio. Bar na trenutak sam se narugao "trkačkoj gravitaciji" koja me pokušala prikačiti za sofu i rješavanje križaljki dok ne dođe moj red. Pomislio sam nećeš još, bar ne još dugo vremena ali kao da me čula. Tjedan dana niotkud izazvano ili sam ja tako mislio nisam mogao uopće trčati. Kad sam otišao na nekoliko tjedana kod kćerke u Luton mislio sam da će sve proći ali postalo je još gore i eto prošlo je skoro četiri mjeseca, a moje tijelo se uporno opire promjenama na bolje. Vrijeme kao da se još ubrzava. Prošao je i prvi očekivani test u Tupljaku kod Staneta. Neki bi rekli da malo pretjerujem ali meni se čini da je na 6 kilometara više od pola minute sporije vrijeme nego prije dvije godine, kad sam ćakulao sa Stanetom ipak značajno usporavanje. Pri tome me je opet gravitacija ali ona prava gotovo natjerala da zaorem nosom asfalt baš na ulasku u cilj. Veslao sam rukama kroz zrak pokušavajući se ispraviti ili usporiti nakon što sam vrhom tenisice zakačio usporivač prometa na cesti neposredno prije cilja. No i prije toga kvadricepsi su već otkazali poslušnost iako je uspon prema cilju bio smijurija od toga što ja smatram uspon. 

Ulazak u cilj Tupljaka malo prije gravitacijske klopke

Srećom uspio sam izbjeći totalnu blamažu ali sam izgubio malo svog ponosa. Nema više onog dobrog osjećaja kad utrku završavam snažno i svjestan da sam odradio sve kako treba. Taj dio je nepovratno progutala ona crna rupa. 

Na mega problem sa koljenom ozljeđenim u padu sa biciklom već skoro drugi mjesec vratili su se poblemi sa leđima koji su počeli odlaskom u gym. Sad u planu treninga imam više propuštanja treninga nego onih ozbiljnih i važnih treninga. Zadnje je bilo propuštanje dužine prošlu nedelju ali tu nije kraj i sutrašnje intervale ću sve je izglednije pretvoriti u neki laganini trening ako uopće budem trčao. Problem je sad i desno koljeno koje bez nekog povoda odjednom slijedi put svojeg lijevog brata. Valjda zbog simetrije ili solidarnosti.

Sad potpuno razumijem mog velikog prijatelja pokojnog Bepa koji još uvijek drži prvo mjesto na tablicama hrvatskih veteranskih rekorda u maratonu za trkače starije od 80 godina. Žalio se na to kako je nakon 65 godina jako usporio i zapravo gotovo uopće nije više trčao maratone da bi ga jedva nekako nagovorili da sa 82 godine ipak još jednom istrči maraton u Ljubljani. Iako je bio najstariji učesnik maratona i pri tome istrčao hrvatski rekord u svojoj kategoriji nije bio sretan jer kaže da mu je bilo pomalo neugodno što svi mi koji smo već istrčali čekamo samo njega. Ja bi tada potpisao da trčim kao on sa 82 godine ali sad više neznam. 

                                             Bepo prije cilja Ljubljane 2015

Već prošle godine sa 70, usprkos rekordu u kategoriji i ja sam se osjećao slično, pomalo neugodno jer nema više napretka nit nade da ću jednom opet biti  malo brži. Valjda ću prije nego me gravitacija crne rupe potpuno proguta napraviti još poneki neki đir(maraton) jer odustajanjem ništa se na bolje ne može promjeniti možda će biti još malo gore. 
         

  

Kratki pogled unatrag

 Kad ti se čini da si zaglibio na svom putu i da on ne vodi nikuda ili bar ne tamo kamo si nakanio možda je ipak dobro pogledati malo unatrag. Nisam pobornik stalnog vraćanja u prošlost iako stari ljudi imaju takve tendencije. Možda je razlog tome što kad mozak pođe "u kvasinu" kako je govorila moja pokojna baba onda samo ostanu u sjećanju oni vrlo stari fragmenti naših života koji su u mladosti bili zakopani svime i svačime što nas je tada okupiralo. To primjećujem kod moje majke koja je sad prešla 90 i što god krene pričati završi negdje u djetinstvu i progonstvu u "El Shatt-u". To sve pamti vrlo detaljno iako je bila dijete, a zaboravi dali je popila lijekove ili nije i što je jela za doručak. Drugi po meni jači razlog zbog kojeg se stari ljudi stalno vraćaju u prošlost je taj što im budućnost nije baš sjajna i to jako dobro osjećaju. Ja sam nakon zadnjeg maratona malo zaglibio i osim poduže stanke da se oporavim usljedio je cijeli niz nezgodnih ili za trkače gotovo pogubnih okolnosti zbog kojih mi se učinilo da sam jako nazadovao ... to je ono suprotno od svrhe treninga. Ne moram objašnjavati baš sve. Previše fešti, hrane pa i alkohola iako nikad trezveniju Novogodišnju feštu nisam doživio. Na prvom treningu u teretani nakon povratka iz Lutona ukočio sam se u leđima i sve je pošlo u k.. 

Sad nakon par tjedana još uvijek uglavnom laganog trčanja postajem pomalo nestrpljiv jer nema nikakvog pomaka u dobrom smjeru. Zato sam malo bacio pogled na posljednju godinu, ovu što je netom prošla jer početkom te godine sam nakon operacije bio na samom dnu i nisam se nadao da ću tako brzo nazad. Obzirom da su se predviđanja performansi koje mi izračunava Garmin na 10-tki i maratonu pokazala točnima pogledao sam kako je to bilo prošle godine i mogu li se nadati da će opet biti bar malo sličnosti.

Predviđanja performansi na utrkama za prošlu godinu

 

  Početak godine je bio već dosta loš jer sam bio ozljeđen već 6 mjeseci, a tek tada je usljedila operacija i dodatni pad jer sam počeo trenirati mjesec dana nakon nje.

Usljedio je uglavnom postepeni rast sa manjim varijacijama uzrokovanim povremenim zastojima zbog problema sa koljenom koje uzgred rečeno još uvijek nije baš najbolje. Ipak vrhunac je dobro pogođen negdje krajem desetog mjeseca i u odnosu na predviđanje maratona greška je minimalna od možda jedne do dvije minute. Na desetki je slično i to manje od minute, a obije sam utrke trčao sa rezervom i ušao relativno odmoran u cilj. Sad se nakon četiri tjedna treninga i raznih fešti počinje ukazivati blagi trend zaustavljanja pada ali nema još porasta na vidiku. No u odnosu na isto vrijeme lani za 40 i više minuta sam brži u maratonu i to nije tako loš početak. Možda opet do jeseni dođem na maraton ispod 3:20. Sad mi se to čini vrlo daleko i gotovo nemoguće ali pogled za nazad ipak kaže da sam možda malo zapeo ali prešao sam veliki put, a put je važniji od cilja. Zato svima koji me prate pa i meni Sretno u Novoj trkačkoj 2025. godini.      

Trkač koji nema o čemu da piše

Nevjerojatno je koliko je parafraziranih tekstova na naslov romana "Pukovniku nema tko da piše" od García Márquez, Gabriel-a. Uglavnom je "pukovnik" zamjenjen generalima iz novije povijesti ovih naših prostora. Da nema Googla mnogi nebi nikad niti znali za tu knjigu. Moj prvi izbor bi bio ipak "Sto godina samoće" zbog nestvarne, gotovo mistične atmosfere u koju te Márquez usisava svojim detaljnim i čudnovatim opisima ljudi i događaja. No u nedostatku književne vještine što je kod mene već neko vrijeme trend kao i nedostatak trkačke sposobnosti primio sam se i ja parafraziranja. Pa eto opravdavam se da nemam o čemu da pišem jer naravno opet već neko vrijeme ne trčim. Ili barem ne trčim onako kako to smatram da bi trebao netko tko sebe zove trkačem. Što sam ja to onda? O čemu opet da pišem.

Pokušao sam odlaskom u Luton kod kćerke i unuka promjeniti malo negativan sljed događanja odmah nakon maratona ali nije mi baš uspjelo. Tek zadnji tjedan boravka tamo uspio sam otrčati par puta po zelenim i vodom natopljenim travnjacima "Stockwood" parka i jednom sam otišao na takozvani Spining trening sa kćerkom. To je neki intervalni trening na biciklama u dvorani uz glasnu "heavy metal" mjuzu i urlanje trenera dok ekipa dahće i znoji se ko prasad na ražnju. Bogme i moj herc je u vrhuncu skakao na 162, a Garminova presuda je bila: Prenaporna aktivnost! Možda sam pretjerao ali kako je trener pristao da primi mene u grupu sve mlađahnih i stalno sumljičavo gledao prema meni i mom ciklo kompjuteru jer sam bio odmah na biciklu do njega nisam htio da se osramotim. Na koncu se ispostavilo da sam odradio više od ostatka ekipe. Moja kćerka je na kraju kad je rekao kako sam jako "fit" samo nonšalantno odmahnula. Kao nije to ništa može on i bolje iako ima 70 ..., a ja sam jedva čekao da ohanem jer da je potrajalo još malo nisam siguran što bi se desilo. Znam samo da pod hitno trebam vratiti snagu u kvadricepse jer i na maratonu u Ljubljani to je bila slaba karika. 

Stockwood park u Lutonu

Prije tjedan dana sam se vratio i već nakon dva tri treninga trčanja kad je izgledalo da će ipak sve biti ok otišao sam u myGym kod frenda da bi malo povratio sve ono izgubljeno od prošle godine. Već na zagrijavanju na veslačkom ergometru nešto sam pogrešio i odjednom me ukočilo u leđima tako da sam opet potpuno van stroja. Valjda ova godina ipak nemože biti baš tako dobra kako bi ja htio, a možda nisam to ni zaslužio. 

  

 

Pokvarena gramofonska ploča

Možda sam ja kronični mrgud ili mi se samo čini da se kao stara pokvarena gramofonska ploča ponavljam uz povremeno preskakanje. Iz ciklusa napretka upadam na početak pa će izgleda kraj godine biti sličan početku. Znači bez trčanja.

Bar nisam polomljen i ne čeka me operacija. Piljenje koske, umetanje ploče, šarafi i sve ono lijepo što je poslije sljedilo. Možda trenutno nisam ali nikad nije kasno .. pljuc, pljuc! U zadnjih sedam dana moj skor je tri pokušaja trčanja od 2,1, 1,8 i 0,3 km nakon kojih sam se vratio kući podvijena repa i izrazom lica na koji moja žena nije uopće imala komentar. Samo je značajno zavrtila glavom i ostala bez teksta, a ja nisam niti pokušavao objasniti. Kao da sam sad već dvadeset i više dana zapeo u blatu i nikako da se iskobeljam. Čim krenem trčati javi se oštra bol u lijevom listu koje nije bilo nigdje na vidiku za vrijeme niti deset dana poslije maratona. Ok, malo su bili stradali kvadricepsi ali nakon masaže i malo laganog trčanja sve je prije sedam dana sjelo na mjesto. I onda kao grom iz vedra neba, oštra bol. Tek što sam sa optimizmom krenuo u treći tjedan nakon maratona morao sam stati već na zagrijavanju. Sad neznam kad ću ponovo pokušati jer nemam nikakvo objašnjenje odakle se sad to stvorilo. 

Jedino što me ovih dana tješi je vožnja na trenažeru sa kojim nemam nikakav problem bez obzira koliko opterećenje stavljam. U sat vremena odvrtim više od 30 km i pri tome osim lokve vode na ručniku ispod i na bicikli ništa ne ostaje. Nema nikakvih posljedica. Nabijem slučalice u uho, upalim mjuzu na mobitelu i vrtim. No na cestu se još ne usuđujem i neznam kad ću. Plivanje je još uvijek ugodno jer more se malo ohladilo. Tek prije dva dana temperatura je pala ispod 20 C, a vani milina. Sunce koje ne prži već ugodno grije stare koske.

Još imam sedam dana da iskoristim plivanje u moru ako se vrijeme ne pokvari ili da vrtim trenažer, a onda odlazim na dva tjedna u London. Tamo mogu jedino trčati. Ako budem mogao? Zašto mi sve to zvuči poznato? Pa to je već nekad, negdje bilo pa je igla na gramofonu opet preskočila tamo.        

 

Peti krug oko Ljubljane

Svi me ovih dana zivkaju i gnjave, a ja nisam stigao još ništa napisati o tom toliko očekivanom ponovnom susretu sa stazom oko Ljubljane. Razloga za takvu strku je više ali predugo bi trajalo. Ajmo na stvar.

Poslije "desetke" ili kako je uobičajeno zovu "X-ice" na domaćem terenu problem sa koljenom je malo eskalirao što sam i očekivao ali se i nadao čudu. Možda sam trebao otići kao naši nogometaši u Međugorje. Ja sam se pouzdao u to da će uz malo odmora i nošenje steznika za koljeno to ipak proći. Bar do maratona. Poslije neka otpadaju dijelovi nije toliko bitno, zakrpati će se već nekako. Na koncu se ispostavilo da je i onaj naj jeftiniji steznik iz Decathlona obavio odličan posao, bravo majstore vredi svih 15 eura koliko mi je taman ostalo na poklon bonu od rođendana. Još sam se razbahatio i potrošio na 4 gela nepoznate marke. Jedini razlog što sam ih uzeo je da imam ako zatrebaju i da mi stanu u mali đep na zadnjoj strani hlačica i jedan još manji napred. Ali na maratonu u Ljubljani je bilo gelova da si mogao i zurku gelirati tako da u cilj uletiš sa zurkom ala Elvis ili nešto slično. Baš bi bila fora ali nisam se sjetio sigurno bi me svi oni paparazi uz stazu fotkali. Ono što mi uvijek ide na živce kad je u pitanju maraton je što previše brinem o svemu je..te. Oće li kiša, kijamet, sunce, koje tene obući, a opet ih imam ... neću ništa reći jer sam ih u zadnjih par mjeseci kupio 4-5 pari. Na kraju sve riješiš zadnji čas. Ovaj put vrijeme je bilo superiška iako je još u subotu padala kiša. Bez  problema sam odradio subotnji lagani trening ujutro otišao podići broj i pogledati cirkus u kojem nude sve i svašta ali po cijenama au... Na kraju sam kupio baksu sa 6 kraft piva od lika sa rasta frizurom koji je okružen svim tim šarenilom tenisica stajao tamo bos i nudio me da probam njihovo pivo. Sad čekam priliku da vidim dali sam zaboravio piti pivo u ovim prilično teškim pripremama. Naravno za to mi treba društvo. Nije da su pripreme bile neznam kako teške u odnosu na prijašnje. Sve je bilo manje i slabije ali mi je sve teže padalo. Ko zna zašto. Mora da sam nešto loše pojeo ili me neko začarao ili ...ne nisam valjda omatorio.

Kako i priliči nisam htio da se guram u boks A kad mi na broju piše B nego sam se lijepo smjestio među računam svoju ekipu. Neke koji trče tako kao ja manje više. Opet ista priča opet puževi na putu kad smo polako prvo hodajući pokrenuli pomalo umrtvljene noge. Mislim si: ma to je zapravo super jer prvi kilometar sigurno neću pretjerati. Ko će obilaziti one silne guzate koji već poslije sto metara dišu kao trudne sipe. Natukao bi još par stotina metara jer i ovako je meni ali zanimljivo i mom mladom kolegi iz kluba Patriku koji je išao puno brže od mene izašlo 42,53 km. To je najviše od kad trčim, a imam puno bolji sat nego prije i postavke su na sve sustave satelita i sve kanale. Tako više troši ali preciznije pokazuje.

Opet sam se podsjetio kako je u Ljubljani uvijek neko događanje tako da moram paziti da ne zaboravim zašto sam tamo, mažoretkinje, muzika, zastave .. čekaj koja je ono .. j.. prošao sam, da se možda vratim. Daj mi pet sa svih strana i na svim nivoima. Onim najmanjima moram da se sagnem i gotovo da me nije ušinulo u leđima. Ali ne možeš odoliti klinci valjda skupljaju petice pa se dovikuju koji ima više. Prolazim pored moje honde na osmom kilometru i vidim vrata od kuće gdje smo noćili otvorena ali Zemire nema, ništa od filmića koji je htjela snimiti jer je izgleda baš taj tren ušla u kuću po nešto. Nemam vremena razmišljati o tome jer već spremam prvi gel na desetom da nebi zaboravio. Polako gutam taj ljepljivi užas i srećom što nisam jako žedan pa uspjevam progutati sve prije okrepe sa vodom. Bacam oko na sat i provjeravam puls sve je ok još se koprca tu negdje kako sam na testovima isplanirao i tempo je potpuno u okvirima sa vrlo malo oscilacija. Dalje je sve do 20-og bila dosadna rutina jer poslije sam znao što tko trči i odlučio da je to to, pa našao žrtveno janje ili nekoga za kim ću se šlepati. Nije bilo baš nikoga posebno i svi su pomalo cimali. Čas bi me pretekli, kao ono vidi matorac nećeš ti mene, pa nakon par kilometra prdnu u fenjer i prođem ih kao brzi voz. Par puta su pored mene protutnjali neki likovi sa Nike super tenisicama vrlo čudne pete koji su proizvodili buku kao četveropreg kopitima po asfaltu. Mi ostali smrtnici samo smo se pogledali i onako podsmjehom rekli u sebi .. "koji kua". Ti nisu daleko dogurali. Samo dva lika iz moje okoline su bili stalno ili malo ispred ili ponekad iza. Uglavnom zbog malih razlika u strategiji uzimanja vode i gelova. No jedan je bio dugokosi hipik u minimalističkim tenisicama i običnim kratkim hlačama, a drugi gospodin srednjih godina možda pedeset i kusur koji je imao neobičan korak sa spuštenom stražnjicom ali vrlo malom oscilacijom kod trčanja. No nisu bili pričljivi. Poslje utrke mi je prišao da mi čestita jer je došao skoro minutu iza mene i ispostavilo se da je iz Belgije i slabo špreha engleski. J.. baš nemam sreće nakon što sam dvije godine za redom u Ljubljani trčao sa jednom Katjom iz Slovenije i oba puta me malo dobila u završnici ovaj put sam bio sam do pred kraj. Nakon spuštanja sa glavne ceste na Prešernov trg sprolazim jednog mladića, a on me pozdravlja. Ja malo ćorav bez očala, on dobio malo kila i eto stigoh ga iako je uvijek bio brži od mene. Izgurali smo zadnji uspon po kockicama nazad na glavnu cestu i cilj je bio iza zavoja na par sto metara.

Dragan i ja zadnji kilometar

On je ubrzao, a ja sam se samo nasmijao i rekao sebi: e nećeš me natjerati da se žilavim još ovih par metara. Daj da se namjestim kao glumac i mašem publici da moja žena koja je zbog mene morala gutati apaurine ne pada u nesvjest kad me vidi da teturam, a oni bolničari kao lešinari čekaju da me odvedu. E nećeš .. pustio ja njega i utrčavam kroz cilj ko car. 

Napokon u cilju kao da levitiram

Sigurna i čvrsta koraka, rutinski zaustavljam sat kojeg redovito u tom ludilu umora i bolova zaboravljam.Ovaj put je bilo baš kao što bi za svakog rekreativca trebalo biti. Bez drame ... znači li to da sam i ja prešao na onu tamnu stranu ... rekreativci. Neznam vidjeti ćemo. 

Ja, Patrik i Svetlana

Izostala je sva ona drama na maratonima prethodnih godina i nije da mi fali ali se pitam dali sam trebao malo začiniti stvar pa neka medicinari zarade dnevnicu. No bolje je ovako. U cilju su me čekali moji prijatelji i prijateljice sa jutarnje kafice na tržnici, koji su potegnuli u Ljubljanu samo da gledaju maraton i naprave malo "šopinga".

Moji dragi prijatelji i navijači

Sunce je sad već lijepo grijalo i ništa mi više nije moglo "ovi dan pokvarit" što bi rekli TBF-ovci. Dok sam našao ženu u svoj toj gužvi već su i vrapci znali da sam pobjedio bar u kategoriji 70+ i ovu petu rundu u Ljubljani. To je zaslužilo proslaviti uz Ljubljančicu i uz jedno crno nefiltrirano pivo. 

Jutro poslje još u Ljubljani pijem kaficu a telefon zvrlji svakih par minuta. Zovu i vele da sam oborio hrvatski i balkanski rekord u kategoriji 70+, a ja nekako ne mogu da shvatim kako to, a toliko sam se brinuo da odradim što rezerviranije da mi nebi slučajno to bio posljednji. Osim bolova u kvadricepsima kad treba čučnuti ili sići niz stepenice, ništa. Koljeno kao da se nekim čudom potpuno oporavilo ili još čeka da me ne gnjavi dok je ostalo bolno.

Moj tempo u odnosu na prosjek i pobjednika

Do nekog novog susreta sa Ljubljanom gdje sam počeo, a već sam i odlučio. Kad shvatim da maraton neće još dugo stanovati na mojoj adresi, posljednji ću ostaviti za Ljubljanu. 

             

 

 

Pulska X-ica i ponavljanje gradiva

Napokon sam možda dočekao da nakon pet godina pauze ponovo trčim jedan maraton. Najveća briga kad ste već došli pred sam kraj priprema je ono vječito pitanje: koliko mogu trčati maraton? Prvi put nisam imao pojma što me uopće čeka i što bi mogao biti neki dobar indikator forme. Ali time je i uzbuđenje koje obično osjećamo na početku utrke bilo veće, a neki mi priznaju da samo zbog toga i trče maraton. Neki tvrde da je dobro otrčati utrku polumaratona kao test prije utrke. Mali problem je što to obično nije u idealnom trenutku obzirom na planove treniranja pa sam ja zaključio da je desetka ono što je gotovo idealno. Nema potrebe za dugim oporavkm nakon utrke bez obzira što ipak utrku otrčimo sa samo malom zadrškom. Meni to znači da neću krenuti odmah jako već ću malo pripaziti na puls i pokušati biti opušten koliko je to moguće. Zato sam ove godine odlučio po četvrti put trčati našu Pulsku X-icu. Utrka je sad već prerasla sve početne boljke i postala je nešto vrijedno za svakoga bez obzira na sposobnost i razloge zbog kojih uopće sudjeluje na utrkama. Znam da će zapravo sve biti vrlo brzo gotovo pa obzirom da poznajem stazu ne osjećam nikakvo posebno uzbuđenje na startu. Gotovo da uživam u zvukovima i svjetlu koje me okružuje. Kao da sam se pomalo odvojio od svega. Stojim par redova iza startne linije i zabavlja me pokušaj nekih koje znam da ću uskoro obići kako se bore za svaki centimetar prolaske bliže startu. Kad smo krenuli niz ulicu pored arene prema prvom rotoru bilo je malo tjesno i dosta parkiranih auta je sužavalo mogućnost manevriranja pa sam se prepustio tempu mase samo povremeno hvatajući prilike za mali napredak. Poslije rotora je dugačak ravan dio ceste koji se blago penje prema velikom rotoru na ulasku u Pulu. Tamo se već ekipa počela osipati iako još nije odsvirao nit prvi kilometar. Nakon prolaska drugog kilometra prvi put sam bacio oko na sat jer je već situacija bila jasna. Vidjelo se tko koliko brzo trči i vrijeme je bilo da se i ja odlučim za tempo. Pošto je početak uglavnom bio uzbrdo znam da sljedi kilometar nizbrdo i onda dugačak ravni dio uz more pored zeljezničke stanice. Pustio sam da mi se puls malo vrati ispod 160 na oko 158 jer znam da to mogu držati i dulje od četrdesetak minuta koliko bi sve skupa trebalo trajati. Bez obzira na to sve više sam se primicao grupi od dvije trkačice i jednog mladića koji su djelovali dobro i ujednačeno. Ostao sam gotovo dva kilometra u njihovom društvu ali zbog gužve na koju smo naletili prolaskom pored veslačkog kluba prema okretištu jedna od njih koja je već prije malo teže disala je počela zaostajati. Taj šesti kilometar je bio nešto sporiji i nakon okretišta mladić je na blagoj nizbrdici malo ubrzao, a ja sam cure ostavio i krenuo trčati pored njega. Na svakom punktu su me prozivali i pozdravljali. Od trkača koje smo susretali kad su išli u suprotnom smjeru do publike. Pa čak i redari koje redom poznajem jer sam i sam bio više puta redar na utrci, a neki su moje kolege atletski suci. Momak je nakon što me je kum pozdravio rekao ... "ti si sigurno Milošev". Je .. otkud se znamo? Ja sam prijatelj od Stanića iz Tupljaka pa ... Naravno podsjetio me je na prošlu utrku kad sam pokušao stići mog imenjaka Ivana Stanića koji je kasnije rekao da sam ga ganjao po stazi "ko besan pas". J... ja sam sam htio trčati u društvu sa njim i malo kušeljati da brže prođe vrijeme. Sa tim mislima i sjećanjem kako sam prije pet godina gazio ispod 4 minute po kilometru malo sam ubrzao i došao je lagani gotovo neprimjetan uspon prema korzu, a momak je nekako zaostao. Ispred mene se ukazo Mauro iz Elitnih Pulskih i u meni se probudio onaj trkač koji grize kao besan pas. "Sori" momak, krenuo sam bez razmišljanja o pulsu ili uzbrdici koja čeka na ulazu u arenu ali bilo je kasno. 

Uzbrdica prije ulaska u cilj

Mauro mi je opet izmakao za par sekundi iako sam tempo spustio malo ispod 4 minute. Nema veze znao sam da je plan ostvaren tempo koji sam mislio da mogu bez problema držati je dosegut i još da koljeno ne zezne stvar biti će sve dobro na maratonu. Moj Garmin je na svoju sramotu morao korigirati predviđanje utke za cijelu minutu ali ipak ja poznajem sebe bolje od neke "fenci" urice.

Korekcija procjene dan nakon utrke

Još brojim četiri tjedna i opet ću nadam se biti maratonac. Barem na onih tri sata i nešto minuta.