Kraj

 Kraj uvijek zamišljam kao nešto dramatično i kao iznenadno ... paf i gotovo. Ali nikad nije ili gotovo nikad nije tako. Kamo sreće da je. Najčešće je to duže propadanje i postepen prelaz na neku drugu razinu. Naravno nižu jer ona za gore već je meni odavno prošla kao baba sa kolačima. Kraj godine koji nazovi dramatično dolazi svake godine u pola noći uz vatromet i koje kakve pizdarije se zapravo dovlači polako kao umorni maratonac. Neki već svode račune i vesele se novom početku, pa sam i ja pokušao ali to je ispalo tako deprimirajuće da je bolje da nisam niti pokušao. Kao i obično gotovo ništa nisam ostvario pa je sreća da sam od visokih ciljeva bar okusio nešto mrvica. 

Jedan polu maraton istrčan u polu zdravom stanju nakon kovida i uz virozu. Jedna desetka kao proba jesam li se oporavio tjedan nakon toga. Sve drugo je uništeno negdje kad sam se ponadao i usudio sanjati nove izazove. Jedina dobra stvar pada sa bicikle je da ću od sada rođendan slaviti 8.07 kao i moj zet, a ne više 5.07. Biti će nam baš veselo.

Midle distance triatlon nisam niti vidio osim što sam kasnije u Poreču bio kao volonter na half Ironmanu. Koja utjeha. Jedva sam izdržao stajanje na okrepnoj stanici i djeljenje osvježenja triatloncima. 

Stoti maraton Ivana Stanića-"Staneta" u Tupljaku sam ispratio samo zadnjih 12 kilometara jer je na moju sreću "Stane" bio potpuno van forme i uglavnom smo hodali i pomalo se šalili na njegov račun ali meni nije bilo do šale jer je nakon toga usljedio tjedan dva neopisivih bolova pa sam prestao razmišljati o trčanju i bilo čemu drugom.   

Maraton u Ateni sam ipak odgledao jer se zakomplicirao povrat novca za avio karte pa sam da ne propadnu otišao bodriti prijatelje i pomalo mazohistički dosuo soli na ranu. Već prije Atene počeo sam sa trčanjem nakon što mi je fizijatar dao zeleno svjetlo. Nisam niti u snu mogao zamisliti da ću toliko propasti u samo tri mjeseca. Zapravo nakon mjesec i nešto kad sam pokušao malo trčkarati prije Tupljaka sa 55, VOmax se srozao na 44 da bi se nakon toga u desetom mjesecu kad sam redovito 3-4 puta trčao ali kratko i vrlo polako stabilizirao na 46. Tek nakon Atene prije tjedan dana porastao je na 47 i eto to bi značilo da 5 km mogu trčati oko 24 min.  

                                              VO2max nakon pada sa bicikle 

Takav je i bio plan kad sam opet prijavio humanitarnu i memorijalnu utrku za  Dinu Pervan Rabelo. Ponovo nisam bio spreman ali sad još moram i biti oprezan da se nebi u gužvi ozljedio ili pretjerano gibao tu polomljenu kost. Mislio sam kako ću ići oko 5 min po km sa Erolom ali on me otkantao vjerovatno zbog kakvog komada i zaostao negdje prije prvog kilometra. Onda sam ugledao jednu novopečenu solidnu maratonku koja trči oko 3:40 i sa njom sam se već prije zagrijavao jer ona mene izgleda poznaje bolje nego što sam mislio, a ja znam njenog oca. Znao sam da trči, a do tog dana nisam znao niti kako izgleda i da je istrčala u par godina više maratona nego ja. Da sam mlađi možda bi me bilo sramota ali eto kad si star nemaš previše takvog osjećaja. Na maji je imala natpis "born to run" baš poput naslova knjige uz i zbog koje sam počeo trčati. Sustigo sam je i započeo kao obično razgovor pitanjem dali je čitala knjigu. No nije baš bila razgovorljiva pa mi je na kraju odgovorila kako ne voli pričati dok trči i rekla evo tamo ispred mi je kćerka ona trenira atletiku i ona možda može pričati i trčati. Ja osobno volim na maratonu pa i polumaratonu razmjenjivati par riječi sa nekim tko trči otprilike mojim tempom. Zaključio sam da dok pričam mogu još malo i ubrzati jer ovo je utrka na nepunih 7 km. Prošao sam ubrzo pored njene kćerke pa još nekoliko trkača i nikako mi nije išlo zadržavanje u nekom društvu jer većina je postepeno tonula zbog precjenjenog početka. Ja nisam osjećao problem niti kod prelaza uskim mostom preko zaljeva kod Valbandona osim što zbog gužve pogotovo u prvom prolazu nisam baš mogao obilaziti nikoga. Nakon mosta sam ubrzao i do kraja sam bez previše naprezanja prošao kroz cilj. Možda bi trebao biti zadovoljan tempom od 4:44/km ali 4 minute sporije vrijeme nego lani u podjednakim uvjetima nije baš neki dobar znak. 

Start utrke u pozadini gdje je manja gužva

Gorak okus ne baš uspješnog nastupa nije ispralo ni kupanje u moru odmah nakon utrke. I to bi bio ne baš slavan završetak ovogodišnje trkačke sezone. 

Hlađenje nakon utrke

Do kraja godine još trebam izdražati bar jednu turu terapija i ne dozvoliti da se ugasi ona zadnja mrvica nade da neću morati pod nož sljedeće godine. No nada da ću uskoro povratiti izgubljenu formu čak i sa početka ove godine sve je slabija. Nema druge nego pomiriti se sa time.

Rosa Mota

 Još dok sam malo marljivije pisao o trčanju pa neko vrijeme redovito pisao i članke u lokalnom listu "Glas Istre" napisao sam seriju o velikanima i velikankama dugoprugaškog trčanja, a među njima je svakako na istaknutom mjestu bila Rosa Mota. Pa evo da ponovim samo jedan kratki podsjetnik tko je bila ta fizički vrlo sitna ali velika trkačica. 

Rosa Mota na vrhuncu karijere

  Punim imenom Rosa Maria Correia dos Santos Mota, rođena 1958. godine je takođe jedna od najvećih maratonki u povijesti. Ta portugalska maratonka je jedna od tri velike trkačice koje su trčale prvi ženski maraton na olimpijskim igrama 1984. godine u Los Angelesu. Tada je osvojila broncu. No već na sljedećim igrama 1988. godine u Seulu je osvojila zlato. Za svoj doprinos razvoju ženskog maratona dodjeljena joj je nagrada “Abebe Bikila”.  Malo je poznato da je i Rosa patila od astme(kao Paula) i išijasa još od djetinstva. Ta bolest ju je na kraju sustigla do 1991. godine te je morala odustati od svjetskog prvenstva u Tokiju i nije uspjela završiti Londonski maraton 1992. godine. Usprkos problemima ipak je početkom 1991. godine pobijedila na maratonu u Londonu i polumaraton u Lisabonu. Da i sam ne patim od išijasa možda i ne bi znao što je morala sve trpjeti kako bi postigla ove rezultate, a što se astme tiče to ne mogu niti zamisliti.

Rosa Mota 2023.

 

No Rosa Mota se vratila trčanju i to na kakav maestralan način. Na polumaratonu u Rigi(Latvija) koji se održao proši vikend istrčala je novi svjetski rekord u kategoriji 65-69 godina koji sada iznosi fantastičnih 1:26:06. To je prema postojećim "age grade" kalkulatorima brže od svjetskog rekorda i iznosi 1:02:38. Da je taj rezultat značajan govori i podatak da je prethodni svjetski rekord Irske trkačice Pauline Moran iznosio "samo" 1:30:56. To je gotovo 5 minuta brže! 

Kažem "samo" jer je i to još malo soli na moju trkačku ranu. Eto niti u polumaratonu nisam više brži od jedne žene ili bolje reći ženice obzirom na njenu konstituciju. Eh moj muški ego je malo umanjen jer do sada sam sa 1:30:51 iz Zagreba 2021. i 67 godina bio malo brži(5 sekundi) od dosadašnje svjetske rekorderke ali Rosa me zgazila totalno. Mada bi to mogao biti dodatni motiv da se ponovo vratim koliko god to bilo teško. Siguran sam da niti Rosi nije bilo lako vratit se 31 godinu nakon od prekida karijere.  

     

X-ica

Gotovo sam se potpuno povukao iz života "off" i "on line" pa osim povremenih kafica sa prijateljima trkačima ne sudjelujem u njemu uopće. On se(život) neumitno odvija mimo mene i povremeno mi odvali poneki šamar ali ja to pamtim i možda uzaludno ali nadam se da ću jednog dana to vratiti. Uspio sam na trenutak da se vratim trčanju i ispratim mog prijatelja i imenjaka "Staneta" u svojevrsnu maratonsku penziju. Njegov stoti maraton u Tupljaku mi je malo vratio staru i ugašenu želju za trčanjem ali samo na kratko. Uspio sam ga ispratiti samo zadnji krug nekih 12 km ali poslje toga morao sam potpuno ponovo stati i to stanje evo traje još i danas.

Emir, Ivan Stanić i ja

Ključna kost još nije i neće još dugo srasti, a sad je razmak po zadnjem nalazu ultrazvuka oko 8,5 mm. Imam još nešto manjih(3-5mm) ruptura tetiva oba mišića nadlaktice ali ništa zabrinjavajuće. Moje nalaze su pregledali i u ortopedskoj bolnici u Ankaranu i rekli gotovo isto što i doktor na zadnjoj kontroli tu u Puli. Oni nebi radili operativni zahvat ali nisam shvatio što mogu raditi sa tom rukom dok to ne zaraste. Po jednima ništa, po drugima sve što mogu da ne boli. No to se svodi na ništa jer eto boli čak i kad ne radim ništa već samo stojim ili sjedim. Ne znam što je gore. Plivanje sam otpisao odmah nakon dva odlaska na more i to znači da mi ostaje ono što nisam mislio da ću uskoro raditi. Bicikla! Nakon što sam odgledao "Tour de France" i "Vueltu" došao je i taj dan. 

No prije toga bio sam jako blizu trčanju ovaj puta samo sa pozicije redara odnosno suca na stazi jer sam još dok sam bio ovako u kvaru položio ispit za atletskog suca 3 stupnja. Bar nešto. Bila je to utrka koju sam trčao zadnji put prije 4 godine i tada istrčao svoj osobni na 10 km. Dvoumio sam se tada dali da trčim jer sam se spremao za Ljubljanski maraton i nisam ničim htio ugroziti taj prvi nastup u kategoriji 65+. Bio sam i malo kritičan prema organizaciji utrke te u par navrata otvoreno rekao što je loše u njoj. Erik koji je organizator i začetnik utrke me tada zamolio da ipak dođem i ponudio mi je besplatni startni broj 1234. I ja sam pristao ali ne zbog broja, već zbog toga što je on stvarno prihvatio neke moje kritike i eto četiri godine nakon toga ta utrka uz polumaraton i utrku na 5 km je postala nešto što je Pula odavno trebala imati ili je imala još u doba moćnog Uljanika. 

Dan kad imaš onaj osjećaj ...

Ove godine broj 1234 sudionika je dobro premašen i utrka je dobila onaj pravi štih koji privlači kako one željne utrkivanja tako i stare bakice koje su sa štapovima maširale svoju 5 kilometarsku dionicu. Bio sam sudac na stazi kod semafora na rivi skupa sa mladim i simpatičnim policajcem koji je strpljivo na dobrom engleskom objašnjavao zbujenim turistima kuda mogu ići da dobiju taksi za prevoz na aerodrom ili pozivao kolege na motociklima koji su svakoga vozača koji je bio u potrebi da negdije ode ispratili sigurno sa rotirkama dijelom ceste gdje nisu trčali trkači. Čak su i silni pješaci uljudno pitali kad smiju preći cestu kako nebi ometali rijeku trkača koja je prvih sat vremena bila gotovo neprekinuta. Trkači su se šalili sa crvenim semaforom i pitali policajca mogu li proći, a on je veselo dobacivao da mogu slobodno prekoračiti i brzinu. Nije bilo lutanja ili nedoumica kao u prvim izdanjima i izgleda da je staza napokon izmjerena jako dobro. Kad su prošli zadnji trkači već sam bio malo nestrpljiv da odagnam bol u ramenu koja je sve više postajala neizdrživa ali nisam mogao odoljeti da ne odem u arenu i pozdravim se sa bar nekim od mojih prijatelja. Sa pozornice je ekipu razdrmavao Gobac i Psihomodo pop, a ja sam nakon pola sata i par susreta sa meni dragim prijateljima, ipak morao otići jer bol je postala gotovo neizdrživa. Šteta jer baš bi mi jedno opuštanje uz glupiranje Gobca trebalo da odagna sve ove loše stvari koje se stalno gomilaju. Sad treba samo izdržati i spriječiti dalje propadanje forme ali znam da povratak možda neće biti tako brz i svakako niti super uspješan.  

Pogled u budućnost

 Bilo bi sjano kad bi mogli u kristalnoj kugli ili čarobnom zdencu vidjeti što nas čeka u budućnosti. Ili možda nebi bilo baš tako sjajno? Ništa što učinimo drugačije danas zapravo nebi moglo promjeniti tu budućnost. Pa ipak sve što učinimo ili ne učinimo danas odrediti će našu budućnost. Pod uvjetom da ne znamo kakva je budućnost. Ona je kao Schrödingerova mačka, živa i mrtva u isto vrijeme dok god ne otvorimo kutiju ili u ovom slučaju ne dođe taj trenutak u budućnosti. No mi stalno zamišljamo budućnost i pokušavamo pretpostaviti kakav će biti ishod. Za to koristimo iskustvo ali obično u tome nismo baš nešto uspješni. To bar mogu reći za sebe. Uzmimo za primjer moje trčanje. Nikad nisam predvidio ishod odluka koje su na koncu dovele do toga da poželim da se vratim u prošlost i napravim drugačije. Primjera je jako mnogo. Recimo prije više godina odluka da trčim na jednoj utrci koju nisam niti želio trčati. Nije sad važno koja. Posljedica je bila dugotrajni oporavak i trajne posledice na moju sposobnost da trčim ili bar ozbiljno treniram. Možda je ipak tada u pravu bio ortoped iz "Svete Katarine" kad je rekao da on nebi više razmišljao o trčanju maratona. To je bilo prije 8 godina. Kakav će biti ishod ovog izleta u biciklističke i triatlonske vode tek pokušavam predvidjeti ali sudeći prema onome što sam iskusio u ova dva mjeseca bliska budućnost nije baš sjajna. Ona dalja je naravno ionako u k...

Prošao sam treću kontrolu kod traumatologa i iako ključna još nije okoštala već se još miče pri svakoj promjeni položaja ruke doktor kaže kako je to sve povezano doduše dosta krivo ali navodno to nebi trebao biti veliki problem. Veći problem su ligamenti koji su potpuno otišli kvragu i biti će vrlo teško vratiti funkciju zgloba ramena. Rekao je da odmah krenem sa vježbama i dao uputnicu za fizijatriju. Naravno još mi nisu javili termin fizikalne i kakvo je naše zdravstvo nebi se začudio da do 11 mjeseca kad imam zakazanu kontrolu niti ne dođem na red.

Ključna kost nakon 5 tjedana

 

Znači snađi se druže. Počeo sam sa plivanjem ali sam pokušao i trčkarati. Budućnost prema iskustvima sa ta dva odlaska na more i par kilometara trčanja - hodanja izgleda katastrofalno. Sada napokon mogu stvoriti sliku o tome kako se osjećaju oni osamdeset godišnjaci koji još uvjek pokušavaju trčati. Nisam siguran da ću ja imati toliko strpljenja i motivacije da trpim znajući da će sutra dan biti još malo gore. Sad još naivno vjerujem kako će sutra biti bolje. Kad će to sutra biti to moja kristalna kugla ne pokazuje ali znam da neću trčati u Ateni i nigdje drugdje ove godine. Neću još dugo moći niti plivati jer tek uspjevam jesti sa tom lijevom rukom. Iako mi je to bolno ipak je bolje nego mučiti se desnom. Ja sam ipak ljevak. Obući mogu još uvijek samo košulje ili vestu bez rukava, a od prije par dana uspjevam obući i vezati tenisice sam. Evo čak sam uspio napisati blog uz dvije pauze.       

       

Izgubljenih 13 minuta

 Rekli bi ljudi kako cjepidlačim za tričavih trinaestak minuta kao da mi nije dosta što sam izgubio skoro dva mjeseca dangubeći i premještajući se sa stolica, fotelja i ostalih neudobnih sprava na još neudobniji krevet. Jedini utješni trenutci su povremeni izlasci noću na balkon kad mi već malo ohlađen zrak prostruji preko pregrijanog i izmorenog tijela. Još ništa od spavanja bar ne u komadu duljem od sat, sati pol. Ali bar sam zaključio da anelgetici i nisu baš nešto pa sam potpuno prestao da ih koristim. Dobio sam novo pakiranje od moje doktorice i odlučio da ga sačuvam za svog prijatelja "Šaju" koji mi je nesebično dao svoje čarobne pilule. Moram reći da su to jedine koje su donekle pomagale u prvim danima.

Napokon mi je Goran koji se vozio iza mene prije pada poslao svoje podatke sa Garmina jer ja nisam taj dan svoga upalio. Kao da sam ili je on znao da će biti belaja. Nije htio da se ufati za satelit niti da starta aktivnost, a dečki su krenuli pa sam krenuo za njima sa ugašenim satom. Kronološki sam posložio događaje i zahvaljujući tome što je on zabilježio u povratku mjesto gdje sam izletio uspio sam skontati točno vrijeme i poziciju izljetanja te približno brzinu pretpostavljajući da je i on prošao približno istom brzinom. 

Mjesto izljetanja

 

 

Krenuli smo u 8:05 iz Cerovlja. Nakon prolaska Paza usljedila je nizbrdica sa dvije zahtjevnije serpentine nakon koje je bio blagi uspon i ponovo veća i dulja uzbrdica. Gotovo sam siguran da sam ja pomislio kao ekipa ide u desni zavoj no nisam primjetio da prije toga glavna cesta ide malo lijevo. Vjerovatno sam predugo skinuo pogled sa ceste i uletio pored ceste u jarak na mjestu gdje se spaja jedan sporedni put. Goran je tu prošao točno u 8:32(i 15 sek). Znači desetak ili mnanje sekundi poslje mene ali dovoljno da me ne vidi jer je tome mjestu prethodio desni zavoj. Tad je vozio brzinom 48,8 km/h. Toliko sam pretpostavljam išao otprilike i ja. Dečki ispred nisu mogli ništa vidjeti. Sad postaje čudno. On se zaustavio nakon nekih 7 minuta kad su stigli na raskrsnicu sa glavnom cestom. Drugi Goran je odmah krenuo nazad da me traži. Prvi poziv od nih sam primio 10 minuta kasnije ili nisam odgovorio jer nisam bio pri svjesti. Nakon 3 min su me zvali opet ali sam greškom odbio poziv kad sam napokon uzeo mobitel iz torbice. Dvije minute nakon toga sam se javio i rekao da sam pao i da ću se probati popeti na cestu. Tako kaže moj frend ali se ja nejasno sjećam pa nisam siguran jesam li to rekao. Ali nema razloga da nije tako. Zatim sam greškom nazvao brata u Ljubljanu koji je isto Goran i taj poziv je trajao samo 15 sec jer sam skužio da sam pogrešio pa sam mu samo rekao da sam pao i prekinuo. Poslje dvije minute on me je opet nazvao. Zbog toga me dečki nisu mogli dobiti na telefon. Čudno je to što se ja sjećam jedino da sam izvukao mobitel iz torbice na bicikli i popeo se na cestu da telefoniram ali mi je potpuno nejasno što sam radio tih 13 minuta! Jesam li toliko bio bez svijesti. Hoću li ikad vratiti tih 13 minuta ili će ostati zauvjek izgubljeni. Znam da za života izgubimo tone i tone vremena i da nikome to nije važno ali kad neznam što se desilo, a mislim da je bilo važno onda me to kopka i boli više nego sve ove rane koje sam imao i neke koje imam još uvijek.        
     

Popravni u augustu

 Četiri tjedna do druge kontrole kod traumatologa, dugih kao četiri stoljeća muke. Ništa spavanja i naravno svaki dan poneka nova pizdarija jer kad te krene onda ide kao podmazano. To što krene naopako valjda se podrazumjeva. Na prvoj kontroli kod traumatologa tjedan dana poslije loma rekao je onako ležerno ... "aaa to će proći ne treba ništa samo stegni tu ortozu". Kapiram, bilo je pakleno vruće, čovjeka rekao bi da je negdje iz dalmacije(i sam sam polu dalmatinac) ufatila fijaka i što ćeš trošiti riči asti ... "Sad je ta koska još malo dalje od svoga drugog dijela ali je nabacila dosta kalusa pa će jopet biti ok"... makni ortozu i stavi maramu da imobiliziraš rame ... to će proći". Možda prije nego dođem na red tamo na "monteđiru". Pa tamo mi je već dio ekipe ali mene još ne vuče.

Ne fali mi trčanje ... fakat mislio sam što i kako ću sa tim osjećajem ali daj da se  prvo naspavam ko čovjek. Da se razvalim i hrčem u bilo kom položaju. Mislim da bi mogao i maraton istrčati spavajući samo kad bi mogao zaspati. Nakon što sam skinuo ortozu ipak ide nešto bolje u tom smjeru. 

Ne fali mi niti bicikla iako sam odgledao sve zadnje etape "tura" i pomalo se utješio kad znam da svi koji voze kad tad i padnu. Biciklu ću pregledati kad budem mogao, a jedino evidentno je da volan stoji prilično zakrenut. Zato sam se malo iznenadio kad sam tražeći plivačke očale za moju unuku iz ormara izvadio kacigu za koju je žena rekla da je ok, malo krvava ali cijela. Da osim što fali cijeli prednji dio sa elektronikom za upravljanje rasvjetom i komunikaciju sa mobitelom, što je pukla i udubljena na čeonoj strani. Jednom riječi za smeće. 

Fali mi najviše plivanje. To me i najviše iznenađuje. Možda jer su noge uglavnom u redu i znam da će opet trčati. Brine me rame koje je osim ključne bolno skroz i ruka tj. podlaktica mi tijekom dana natekne poput "Popajeve". Kako će se to kasnije manifestirati na plivanje neću još znati bar mjesec dana. Pregledao sam sve plivačke utrke svjetskog prvenstva i nasuo tonu soli na svježu ranu, a o plivačkim kompleksima da ne govorim ali što ćeš u svima nama čuči neki mazohista.

Da je tome tako, to po pitanju mazohizma govori i činjenica da idem na Dugi otok skupa sa ostatkom ekipe od koje je još i onaj najmlađi stradao negdje na nekom trailu pa ćemo biti samo promatrači. Idem i bodriti "Staneta" u Tupljak, a po svemu sudeći vidjeti ću Maratonsko polje i Atenu iako potpuno nespreman. Kad je bal neka je bal.

Ja ... ne sjećam se

 Sjedim tako polomljen, oguljen, ugruvan i natečen na balkonu pokušavajući prebrati koji se kua to desio kad je netko na fb stavio snimak Dubioza kolektiva kako praše na "Portarati" uz stihove Tuste ... "ja sjećam se". Pomislih baš prikladno jer "ma šta mi uradili ja ne sjećam se". 

Ono čega se sjećam je malo prije i bogami još bolje svega onoga poslje. 

To jutro je bilo još uvijek podnošljivo za razliku od ova posljednja dva tjedna. Krenuli smo sa dva auta i četiri bicikle na drugi od nekoliko planiranih zajedničkih treninga. Prvi, tjedan prije toga od 70-tak km je bio malo spor za moj ukus ali sve sam kompenzirao vozeći malo brže intervale i uz našeg voditelja koji je očigledno bio i još je dobar biciklista. Moj frend koji je nabio malo previše kila se mučio pa smo često zastajkivali dok nas sustigne. Zbog toga sam bio malo skeptičan jeli dobra ideja ići od Cerovlja na Ćićariju oko 90 km sa dosta uspona. Usponi me nisu brinuli već silazak. Čak se i moj stari Garmin taj dan smrzao te uporno nije htio pokrenuti aktivnost pa sam ga na koncu ugasio i rekao sam sebi: ionako svi imaju navigaciju pa ću imati sve podatke, a i čisto sumjam da će prosjek pulsa bit znatno veći od prošlog puta kad je ispao samo 101. Krenuli smo preko Paza prema Boljunu kad su krenule prve nizbrdice. Pustio sam Marijana koji nas je vodio ispred i njemu se priključio Goran onaj mlađi. Ja sam još bio opušten i nisam žurio da držim korak sa njima nizbrdo jer je iza mene bio moj frend Goran stariji koji se mučio uzbrdo, a znam da nizbrdo ide kao kamikaza pa sam čekao da me stigne. Čini mi se da sam previše dugo spustio glavu i samo krajičkom oka procjenio kako ona dvojica zamiču u zavoju koji ide lijevo. Zapravo išao je lijevo nakon cestice koja se priključivala sa lijeve strane ali bio je prvo još dosta desno pa lijevo. Pretpostavljam da sam uletio između ali dalje se ničega ne sjećam. Probudio sam se u šumi i pomislio koji kurac tu radim? Bio sam u dnu nekakve jame obrasle u tanje drveće. Bicikla je bila blizu mene, a ja sam instinktivno zgrabio mobitel iz torbice na sicu i nekako se uspentrao na cestu. Probao sam zvati frenda koji je vozio iza mene ali sam nazvao brata u sloveniju. J..ga i on je Goran. Uspio sam mu reći da sam pao sa bicikle ali vjerovatno nisam bio baš suvisao jer nisam niti prekinuo razgovor pa je on slušao sve dok se moji frendovi nisu vratili po mene. Goran je projurio pored mene ali nije vidio da sam izletio pa je tek kad se susreo sa ostalima pitao: pa di je Ivan?

Eto prvi put u životu imao sam priliku da se vozim kolima hitne pomoći koja je  brzo stigla iz Pazina. Sestra i doktorica su bile vrlo ljubazne i to me malo tješilo jer vožna na plastičnoj dasci do Pule je bila nešto za što sam mislio da je najgore što sam doživio u životu. Ali nije. Ne, ni blizu. Prvi put sam nešto i slomio pa taj datum moram zapamtiti. Čak dvije stvari. Nos i ključnu kost. Bilo je tu još malo šivanja: usne i obraza kojeg su zasjekle očale. Ostalo su naboji svugdje, a naročito na ljevoj ruci i nozi te dosta oguljenih dijelova uključujući i vrat.

Ulazim u treći tjedan oporavka i najveći problem je potpuni izostanak spavanja. Zbog suspenzije ramena, leđa i vrat su mi u konstantnom grču i upaljeni od znoja. I noćas predviđaju temperaturu oko 30 stupnjeva, a vlaga je poput one što sam doživio na mom putovanju u Kinu prije par godina. Anelgetici ne pomažu i tješi me jedino što su sve ostale stvari zarasle brzinom kojom moja doktorica tvrdi da nije nikad vidjela. Samo da skinem to sranje sa grbače i onda ću tek razmišljati kako odgovoriti na ovaj baksuzni događaj. Što bi kojot Willi uradio i kakav je plan "B". 

On sigurno ne sadržava triatlon na Dugom otoku jer taj voz je sad već otišao. Vjerovatno neću moći trčati maraton sa Stanetom za tri tjedna ali mogao bi otići na feštu. Neću da razmišljam o Ateni da i to ne baksuziram. Znači nikakvih planova niti nema na vidiku. Onaj "Willi" u meni se umorio od toga da ga rastura "tica trkačica".