petak, 27. prosinca 2019.

Zlatna sredina

 Taj izraz često koristimo da naglasimo kako je obično najbolje ono što nije pretjerano. Na neki način sam već ukazao na to kako maksimalno ponekad ispadne mnimalno kao što je to slučaj sa maksimalističkim prigušenjem kod tenisica. Još su dvije važne osobine tenisica koje možda utječu na povećanje rizika od ozljede. Jedna od njih je lateralna krutost tenisica. To je nešto što većina trkača uopće ne uzima u obzir kod kupnje tenisica. Radi se o krutosti koju testiramo rotiranjem tj. sukanjem pete tenisice u odnosu na prednji kraj.
Možda je moje tenisice koje sam kupio neposredno prije prve utrke i koristio samo na tom prvom polumaratonu zbog toga popljuvao moj ortoped. One su se sukale kao da su čarape što nije ni čudo jer je đon bio izrezan duboko u obliku malih šesterokuta pa iako je bio relativno debeo nije imao nikakvu lateralnu čvrstoću. Jedna vrlo nova studija koja je uključivala 1025 mladih kadeta je istražila utjecaj poprečne krutosti na rizik od "muskulo-skeletarnih" ozljeda. 
Praćenjem u periodu od 9 tjedana uočeno je da je postotak ozljeda 49% niži, a onih koji se smatraju kao "overuse" ozledama i do 52% niži u grupi koja je koristila tenisice umjerene krutosti u odnosu na grupe sa malom ili velikom čvrstoćom. Umjereno je i u ovom slučaju očito dobro.
Što je sa poprečnim savijanjem koje obično provjeravamo ali ponekad ne razumijemo kakva bi trebala biti. Ja sam uglavnom birao malo mekše tenisice koje se lakše saviju i slučajno pogodio. Kad sam na primjer uzeo Adizero Adios koje su dosta flat ali krute tada sam već imao veliki problem sa slabo pokretnim palcem i stalnim upalama u tom zglobu. Mislio sam da će kruća tenisica biti bolja jer će se palac manje savijati ako je tenisica kruća. Istina je da sam u njima bio vraški brz i trčao najbolja vremena na 5, 10 km i gotovo skinuo svoj osobni na polumaratonu u Zagrebu. U Ljubljani sam malo kiksao zbog lošeg vremena odnosno kiše ali bolove koje sam trpio nakon i za vrijeme polumaratona i maratona neću zaboraviti nikada. I tu osobinu tenisica su istražili Kanadski znanstvenici i utvrdili da dodatna ukrućenost djeluje na znatno povećano opterećenje "metatarsophalangeal" zgloba(MTP zglob ili zglob palca) ali i znatno smanjenje opterećenja koljena. Da ne ulazim u detalje objašnjenja dinamike opterećenja važan zaključak je da trkači sa povješću ozljede MTP zgloba ili plantarne trake nebi trebali kupovati tenisice sa povećanom krutošću. Ne zaboravite da su to sad sve one nove tenisice koje obećavaju veći povrat energije i obično imaju umetak od karbonskih vlakana u đonu. Nema druge, bolje mi je da ostanem sporiji nego da patim. 
Još bi mogao pisati o tome kako utječe vezivanje tenisica na ozljede ali mislim da osim u vrlo rijetkim slučajevima većina proizvođača tu previše ne eksperimetira. Dovoljno je reći da tenisica treba biti dobro učvršćena i udobna.
Moj zadnji eksperiment sa Puma NRGY je pokazao da ipak treba biti oprezan sa pojmom udobnosti. Ispostavilo se da one imaju čak sedam rupica za vezice ali vrlo gusto postavljene tako da se vezuju nisko na risu. Problem je vrlo tanak elastičan materijal na peti i oko skočnog zgloba koji jednostavno ne može zadržati nogu u tenisici ako naglo skrećete ili trčite po neravnom terenu. Kao papuče su ok. 
Ne treba ih vezivati niti odvezivati. Nadam se da će bar nešto od ovoga što sam nabrojao pomoći da ne bacate lovu u vjetar jer tenisice su priličan izdatak i da nema sve bezobraznije skupih učešća za utrke to bi bio sigurno i najveći izdatak za trčanje.    
 
     

Par, nepar

 Oni mlađi ne znaju, a ja se još sjećam kad se tako vozilo u "Yugi". Parni brojevi tablica jedan dan, sutra dan neparni. To nije bilo zbog toga što su nam automobili bili na izdisaju mada su zapravo bili pa im je trebalo jedan dan odmora da se oporave. U mom slučaju to je gotovo bilo tako. Moja "buba" se raspadala po svim šavovima i vječno sam visio ispod ili glavom zagnjuren pod zadnju haubu(tamo je bio motor). No čak i u tako tako hendikepiranim autima putovali smo u Berlin, Portugal(moj buraz koji je isto imao bubu) i putem gubili neke djelove. Ja far, a njemu je čak ispao(propao kroz truli pod) akumulator na cestu. Išli smo i na skijanje bez zimskih, sa lancima koje nebi odpetljao ni kralj Gordije, a jednom na Platak i to bez kočnica ... srećom ipak je radila ručna.
Sve više ličim tom mom prvom starom autu. I ja se nekako vraćam na par - nepar, režim vožnje. Neki su pomislili da sam opet na putu jer me nema na stadionu, a neki jer ne pišem ništa o trčanju već sam navalio na tenisice ko mutav na telefon. To su me tražili da pišem pa eto neka sad čitaju. Možda bi trebao objaviti na FB jer vidim da nitko to skoro i ne čita. Opet se potvrđuje ona: "nije se dogodilo ako nije na FB". No ja imam i prijatelje koji nisu trkači pa ih ne želim gnjaviti sa time na FB. 
Već dva mjeseca nisam uspio imati bar jedan tjedan sa standarna pet treninga. Četiri je neki maksimum koji trenutno uspjevam realizirati. Moj prosjek za ovu godinu se malo stanjio u odnosu na prošlu iako sam uspio dogurati do 200 km ovaj mjesec i još imam par dana da to malo popravim i upišem jedan ne tako loš mjesec. Shvatio sam da mi treba jedan dan pauze nakon svakog trčanja da bi bolovi u stopalu koji su se sad proširili i na hvatište ahilove ili možda skočni zglob smanjili dovoljno da mogu opet trčati. 
Problematičan je prvi kilometar i njega ne mogu trčati brže od 6 min jer je osjećaj takav da jedino razmišljem kako da se vratim i pošaljem sve u materinu.
Poslje toga se pomirim sa sudbinom stisnem zube, prestanem misliti o tome i trčim bez ikakva cilja i plana. Obično završim na tome da odradim uvijek istu dionicu sa manje više istim tempom bez da pogledavam na sat. Trčim tako da bi podatke o treningu mogao zapisivati po principu copy-paste i mjenjati samo datum. Sa tim laganim uvodom i malo sporijim zadnjim kilometrom prosjek se kreće od 5:00 do 5:08/km, a isto važi i za zadnje dvije dužine koje sam trčao od kako sam došao iz Japana. Moj ludi sat pokazuje stalni napredak i sad sam dogurao već do maratona ispod tri sata, polumaraton ispod 1:25, desetka brža od 39 min i petak za 18:24. Svi treninzi su mi u laganom aerobnom ili tempu oporavka i ovaj mjesec je rekorder bar po jednom. To je srčano opterećenje. Samo sam u prosincu 2015. godine trčao sa manjim opterećenjem ali prosječan tempo je tada bio preko 6:30/km i pretrčao sam samo 80 km zbog ozljede kukova. Sad mi je prosjek identičan onom lani ali prosječno srčano opterećenje(puls) je niže za dva otkucaja. Malo je to čudno jer lani sam trčao na Staru godinu u Medulinu najbržih 5 km i to sa rezervom trčeči u početku sa nekim svojim prijateljima koji nisu žurili. Još sam bio prilično obučen i trčao sa kapicom djeda mraza. Zapravo moj sat možda ne griješi toliko jer u prosjeku sam trčao istim tempom ali je prosječna duljina treninga bila 14,2 km, a sad 12,5 km i tog prosinca sam pretrčao gotovo 100 km više(na koncu će možda biti 60-70 km). Tko će znati već dvije godine ne vodim dnevnik treninga pa nisam siguran koliko sam pri tome trpio samo znam da mi se sad čini da sve ide po malo na gore. 
Pa opet, iako nemam plan za sljedeću godinu pogotovo ne za proljeće nadam se da ću trčati bar ovako svaki drugi dan. Ako se ukaže prilika opet ću pokušati da ne razočaram sam sebe mada to sad postaje već sve teže.       

četvrtak, 26. prosinca 2019.

Čarobne cipele

Nema trkača koji ne sanja da može trčati kao da leti bez osjećaja umora ili bolova koji nas obično i uporno prate. Za tako nešto treba malo magije ili imati bar čarobne cipele. Zbog toga obilazimo trgovine lutamo(surfamo) po valovima interneta i svaki put se nadamo kako ćemo ovaj put ubosti baš takve.
Nije moguće da takve tenisice postoje samo u bajkama. Slušajući priče i iz vlastitog iskustva meni se sve više čini da je bajka upravo ono što obećavaju prodavači i proizvođači trkačkih cipela ili tenisica kako ih od milja zovemo. Iako gotovo nitko ne igra tenis u njima pa mi je nejasno kako je taj naziv prevladao. 
U prethodnom sam blogu spomenuo kako već nekoliko desetljeća istraživanja govore da se koincidencija trkačkih ozljeda ne smanjuje usprkos obećanjima i razvoju tehnologija u izradi trkačke obuće. Faktori kao što je ukupna kilometraža(volumen), učestalost(frekvencija treninga) i intenzitet su istraženi i dobro dokumentirani ali spoznaje o odnosu ozljeda i konstrukciji obuće su ograničene.
Što se tiče konstrukcije najznačajnija osobina koju gledamo kod tenisica je prigušivanje ili "cushioning" kako to mnogi zovu. Već smo rekli da u vrhuncu vertikalna sila na stopalo može dosegnuti trostruku tjelesnu težinu trkača. Zbog toga prevladava mišljenje da je prigušivanje najvažniji faktor koji smanjuje mogućnost ozljede. No dali je to tako? Grupa Kanadskih znanstvenika je napravila reviziju svih relevantnih studija tog utjecaja u zadnjih 25 godina.
Analizom svih podataka došli su do sljedećeg zaključka(citiram):
"Theoretical, experimental and epidemiological evidence on impact forces shows that impact forces are NOT important factors in the development of chronic and/or acute running-related injuries". Da prevedem i pojednostavim: Ne postoje dokazi(teoretski ni eksperimentalni) koji ukazuju da je udarna sila na stopalo pri trčanju važan faktor u razvoju kroničnih ili akutnih ozljeda! 
VTF rekli bi englezi. Što sad? To ipak ide malo u prilog onima koji bi trčali kao od majke rođeni. Zapravo zaključak je da udarna sila na stopalo djeluje kao povratna informacija cjelom mišićno-neurološkom sklopu u stopalu da se ono automatski podesi, te da tu silu priguši u sljedećem koraku. Nije ni čudo da je sa anatomskog stajališta naše stopalo tako kompleksno. To znači da dodatno prigušenje u obući ometa taj prirodni mehanizam(neuro muskularni odaziv) što dovodi do toga da naš korak nije optimalan. Nedavna studija Finskih istraživača u kojoj su upoređene takozvane maksimalističke i klasične trkačke cipele je pokazala da maksimalističke cipele mjenjaju mehaniku trčanja(efekat opruga) i čak pojačavaju, a ne umanjuju udarnu silu. Taj efekat je bio izraženiji pri većim brzinama trčanja i kod 14,5 km/h vršna sila reakcije(peak) na tlu je bila 10,7% veća, a ukupna sila opterećenja čak 12,3% veća kod tenisica koje imaju maksimalno prigušenje. To su vam one platforme tipa Hoka One ali tu spadaju i na primjer trenutno san mnogih maratonca, Nike "Zoom Vaporfly 4%". Zaključak je kako je kod maksimalističkih tenisica stopalo pri doskoku bilo kruće zbog nedostatka(kašnjenja) povratne informacije. Zbog toga je i vršna sila opterećenja bila veća. Sjetite se fizike i formule odnosa količine gibanja i momenta sile, mv = ft. To znači da dodatno prigušenje obuće nije garancija prevencije ozljede zbog vršnih sila pri trčanju. 
Jedna druga studija Australskih znanstvenika je istražila utjecaj prigušenja kod neutralnih trkačkih tenisica(Asics "Nimbus 6" i Brooks "Glycerin 3") preporučenih za trkače sa visokim ristom(cavus) kao što sam to na primjer i ja. Mjereno i uspoređivano sa kontrolnim tenisicama(sa manjim prigušenjem) ukupno smanjenje opterečenja pri svakom koraku je iznosilo od 17% do 33% ali je distribucija bila znatno drugačija. Tenisice Brooks "Glicerin 3" su smanjivale opterećenje uniformnije po cijelom stopalu dok je kod Asics-a smanjenje opterećenja bilo značajnije prema peti. Iako su obije tenisice smanjile opterećenje na prednju stranu stopala za oko 6% isto tako se povećalo opterećenje u sredini stopala. Nije stoga čudo da se neutralne tenisice tog tipa preporučuju trkačima sa visokim lukom stopala ali kod ozljede plantarne trake treba voditi računa o mjestu ozljede jer iako je dosta često, ta ozljeda nije uvijek bliže peti. 
Druga važna stvar koju gledamo kad kupujemo tenisice je visina pete. Možda bi i svi htjeli da one ne teže ništa ili ne koštaju ništa ali to nema veze sa ozljedama. Jedino ako kupimo preskupe pa nas žena namlati jer nismo podmirili ostale račune. 
I dok je poznato da visina pete utječe na način trčanja(korak) nema pouzdanih podataka kako odnos visine pete u odnosu na prednji kraj stopala(heel to toe drop) utječe na ozljde. Jedna studija iz 2016 godine u kojoj su učastvovala 553 različita rekreativna trkača došla je do malo iznenađujućih rezultata. Trkači su podjeljeni u tri grupe i jedna je koristila tenisice sa visinom pete(heel to toe drop) od 10 mm druga od 6 mm, a treća takozvane flat odnosno 0 mm.  
Ja se sjećam da su kad sam ja trčao postojale samo flat tenisice, a sprinterice u kojima smo trčali utrke nisu imale baš ništa na peti. Pomislio sam kako bi takve trebale odgovarati više aktivnim trkačima. Međutim istraživanje je pokazalo da je broj ozljeda kod trkača koji češće treniraju bio najmanji kod onih su koristili tenisice od 10 mm(drop). Dok je kod 0 i 6 mm bio veći. Dok su za trkače koji relativno malo treniraju odnosno imaju samo jedan trening tjedno najsigurnije bile one ravne od 0 mm. Pa recite tko je sad tu lud. Neću više o tenisicama danas. Nastaviti ću drugi put idem probati trčati, a tenisice biram po principu eci, peci ... ionako znam da će biti bolno samo se nadam malo manje nego prošli put.
     

ponedjeljak, 23. prosinca 2019.

Bosonogi

  Vrlo je privlačna i romantična ideja da bi trebali trčati onako kao smo rođenjem opremljeni tj. bosonogi. Kao recimo Abebe Bikila čiji primjer ističu svi koji komercijalno iskorištavaju tu romantičnu ideju. Neki idu u još veće krajnosti pa trče i golih guzica što nije baš uvijek praktično. Mislim na koprive, trnje i ostale nepogodnosti ako trče šumom. 
Ako pogledamo statistike koje se vode kroz brojne studije od 1989 godine, gotovo dvije dekade od početka trkačkog buma iz početka sedamdesetih, vidjeti ćemo da je koincidencija trkačkih ozljeda u odnosu na volumen pretrčanih kilometara po trkaču ostala jednaka bez obzira na razvoj tehnologije trkačkih tenisica. Razni zvučni nazivi kao "Air", "Gel" ili "Boost" obećavaju smanjenje sila koje djeluju na naše zglobove, a noviji čak i poboljšanje ekonomije trčanja no u praksi se do sada pokazalo da ništa od toga nije potpuno točno. Dapače broj ozljeda je ponekad i povećan. Sjetitie se populare Nike-ove tehnologije "air". U njenu promidžbu je utrošeno više nego na razvoj, a rezultat je bio čak i povećana koincidencija ozljeda. Paralelno sa spoznajom da su ozljede i dalje redovan pratilac trkača rastao je i broj onih koji su zagovarali povratak prirodnom načinu trčanja. 
Trčanje bez obuće. 
Pa jeli trčanje bosim nogama garancije bar smanjenja ozljeda?  
Ideja da je to tako se rodila iz jednostavne premise da je prirodno da hodamo i trčimo bosi jer na taj način aktiviramo sve mišiće u stopalu koji su inače suspregnuti u tenisici. Najveća razlika je način korištenja stopala. Poznato je da većina trkača i to oko 75% trči tako da doskok ima na petu što je gotovo nemoguće ostvariti ako trčite bosi. Zbog toga će svi oni koji inače tako trče kad trče bosi znatno skratiti korak i promijeniti način doskoka. Poznato je i znanstveno potvrđeno da pri doskoku vertikalna sila dostiže od 1,5 do 3 puta našu težinu. To se ne mjenja bitno zbog načina doskoka ali je distribucija te sile znatno nepovoljnija kod doskoka na petu jer tada pokazuje veliki porast(peak). 
Pri doskoku na prste vertikalna sila ima blaži porast jer je njena distribucija na zglobove koljena i kukove drugačija zbog položaja noge kod doskoka. 
Grupa američkih znanstvenika je izmjerila koliko apsorbiraju pojedini zglobovi pri tri različita načina trčanja. Na slikama su prikazani ti rezultati. RFS označava doskok na petu(Rear Foot Strike), FFS je za doskok na prednju stranu stopala(Front Foot Strike) i Barefoot je za trčanje bosom nogom.


Distribucija opterećenja zglobova

Tenisice u svom tom procesu mogu utjecati na prigušenje sile od oko 10% što je zapravo vrlo malo u odnosu na vršnu silu koja tri puta premašuje našu težinu.
Kolike su stvarne razlike od modela do modela tenisica teško je reći ali u suštini radi se o nijansama koje mi katkad osjećamo kao nešto značajno.
Ove činjenice su poznate i prihvaćene od strane pobornika bosonogog trčanja kao dokaz da je to jedan od načina sprečavanja ozljeda.  
Super, reći će te. To se traži. Osim što to ne znači da će te trčati efikasnije izgleda da ne garantira baš niti odsustvo ozljede. Čak ako i pustimo na stranu rasprave o tome jesu li ti podatci interpretirani pravilno ili ne postoji određeni broj ozbiljnih nedostataka takvog trčanja. Recimo trčanje po ugrijanom asfaltu. Mi svi znamo kako je to ljeti pa ako i mislite da vam se noga upalila zbog toga što je u tenisici, razmislite malo. Kako bi bilo kad bi dva sata mlatili asfalt bosim nogama ugrijan na više od 40°C. Ili recimo zimi, mada bar mi ne živimo baš u jako hladnim krajevima. Tu je još cijeli niz problema od oštrog kamenja, čavala i koje kakvog stakla do sveprisutnog pasijeg dreka. Moram priznati da mi to ne djeluje baš romantično. 
Ono što pokret trčanja bosih nogu obećava istražili su znanstvenici u više studija. Mogao bi razglabati o njima ali blog bi bio predugačak, a to odbija mnoge čitatelje. Jedan od načina prevazilaženja problema su minimalističke tenisice koje sam i sam isprobao više puta. Moja iskustva sa njima nisu baš sasvim ugodna. Da ne ulazim previše u detalje navesti ću zaključak iz jednog nedavno objavljenog članka Andrew Hamiltona(Peak Performance: https://www.peakendurancesport.com/endurance-injuries-and-health/minimalist-shoes-road-reduced-running-injuries/). Jedan od zaključaka je: 
Sve više istraživanja i studija ukazuju na to kako minimalistička obuća zapravo ne pomaže mnogo i ne simulira u pravoj mjeri slobodno pokretanje stopala pri trčanju. Zapravo prema nekim novijim studijama koincidencija ozljeda je čak veća bez obzira na postepeni prelaz koji je nužan. 
To praktično znači da ne postoje čvrsti dokazi koji bi dali prednost minimalističkim tenisicama prema onim klasičnim.
Svi trkači koji su imali problemima sa stopalima kao što je plantarni fasciitis ili stres frakture trebali bi izbjegavati korištenje minimalističkih tenisica.
Ako ste ipak odlučni u tome da koristite takve tenisice trebate poštivati prelazni period adaptacije od najmanje tri mjeseca i pri tome izbjegavati brdoviti teren jer je opterećenje na stopalo tada veće. Za starije trkače taj period treba biti znatno dulji. Za neke(uključujući mene) možda i predugačak ha, ha, ha. Nemam ja vremena ili prestar sam za takva sr... 

subota, 21. prosinca 2019.

O žabi i potkovama

  Uletjeli smo već u onaj dio godine koji osim obilja usranog vremena donosi i pustoš u našim novčanicima ili na računima, a da to uopće ne doprinosi popravljanju našeg raspoloženja. Koji kua onda uopće kupujemo tako grozničavo. Gotovo sam se i sam zaljepio na taj "lepak za muhe" ali sam se u zadnji čas trgnuo. Čekaj dali to meni uopće nešto znači i treba. Moj HR monitor i to onaj novi već mjesec dana ne radi i nikako da nabavim novi, a od reklamacije sam odustao jer ... jednostavno mi se više gadi odlaziti po treći put u taj dućan koji uostalom i nije krivac što sam kupio drek na šibici. Usput sam htio još kupiti one plivačke gaće za popravljanje plovnosti kako bi mi dostava bila besplatna.
Ali koji kua mi to uopće treba? Monitor neće izliječiti moje bolne zglobove. Gaće bi spriječile da moje košćato dupe tone dok plivam pa bi plivao malo brže. 
A zašto, ne idem na nikakvo takmičenje. Što mi to sve treba. Znam, treba kupiti još koje super tenisice. Njih ću bar potrošiti jednog dana, možda ako budem trčao. 
Danas je moja sestra ugledala dva para koje su stajale u hodniku i sa mješavinom zgražanja, čuđenja i možda zavisti rekla: "Pa koliko ti tenisica imaš". Na brzaka sam skontao: "pa osam ..." ja u tome ne vidim neku frku pogotovo što su neke stare četiri i više godina. Čak i u prosjeku imaju više od 1000 km. 

Neke čuvam iz sentimentalnih razloga i činjenice da su bar naizgled u dobrom stanju. Imam li ih previše? Već godinama proučavam sve što se o tome govori i u početku sam eksperimentirao sa nekim trendovima da bi na kraju rezigniran zaključio da mi to nije donijelo nikakvo prosvjetljenje i da nemam pojma što bi bilo kome preporučio. Prvi trend koji sam iskušao je bio onaj sa prelaskom na "bare foot". 
Nisam bio dovoljno hrabar da kupim one koje sliče rukavicama("Five fingers") ali sam kupio jedne slične tome "Vivo Bare foot". Na mekoj engleskoj travici su bile super ali su se pokazale ubojite po kamenitoj Drenovici. Nisam još bio odustao od tog kocepta ali sam išao jedan korak nazad i uzeo New Balance X10 Minimus trail tenisice. Da su bile trajnije nosio bi ih sigurno dugo ali raspale su se poput kometa kad uleti atmosferu za manje od dva mjeseca. Prelaskom na ulicu i za moju prvu utrku uopće kupio sam Nike Run 5 koje je upokojio moj ortoped tvrdeći da sa njima nebi išao niti na plažu. Što god to značilo. Zbog upornog problema sa išijasom za koji su najmanje bile krive tenisice ja sam ih otkantao i pronašao novog idola. Adidas Boost Supernova Glide ... mogli su još neki naziv i pridjev da umetnu. Siguran sam da bi prodaja poskočila za bar mali postotak. Eto moram priznati da nisu bile loše i kako sam uspio još uloviti neka sniženja preko internet trgovina ja sam kupio dodatna dva ista para. To je sve bilo 2014 godina, a još uvijek imam dva para. Oba su davno prešla hiljadarku i sad su na oko 2300 km ali ih još koristim. 
Da budem iskren one najstarije florescentno žute još rado obučem i u njima sam trčao svoj osobni u maratonu 2016 godine kad su već davno prešle 1000 km. Nakon tog maratona nisam imao nikakvih bolova ili problema uopće. Njihova težina u odnosu na kasnije Adizero Adios nije me omela u obaranju osobnog.
Zapravo potpuna je glupost ako mene pitate da tenisice mogu uzrokovati ozbiljnije ozljede. Ako su vam udobne znači da ne žuljaju ili nisu tjesne i slično one ne uzrokuju ozljede. Istina je da određeni tip tenisica može pogoršati već postojeće probleme ili ozljede. Kao na primjer kod ozljede stopala(plantarni fasciitis) ili ahilove. Sve sam te ozljede imao i znam da sam morao malo promijeniti obuću jer je bilo evidentno da mi trčanje u bare foot tenisicama nije baš pomagalo kod ozlijede plantarne trake koju sam bio zaradio na svom početku trčanja. Ozljedu sam zaradio ne zbog tenisica već zbog previše naglog podizanja kilometraže nakon pauze zbog operacije vena na lijevoj nozi. 
U zadnje vrijeme jednostavno ispada da nema tenisice koja bi bila dovoljno dobra za moje bolne probleme ali znam da to nema veze. Svejedno sam u stalnoj potrazi. Sve je to normalno i ne treba da vam bude neugodno što imate "previše" tenisica. Uostalom oni koji ne trče nemaju za to nikakvog razumjevanja ali ako niste ukrali tenisice koji kua trebate da se osjećate neugodno. Kupujte čak ako je to samo vicija. 
I ja se ponekad povedem za onom: "Vidjela žaba kako potkivaju konja pa i ona digla nogu".
To je doduše najgluplji način da potrošite novac na tenisice. Možete iskeširati 250 eurića za najnovije Vapor fly i one sitne postotke koje siguran sam nećete doživjeti niti u ludim snovima, a kamo li na utrci. Svatko ima svoju jedinstvenu biomehaniku i ono što paše njegovom veličanstvu Kipchoge-u možda će vama biti kao staklena cipelica Pepeljuge njenoj zločestoj sestri. Radije se povedite za nečim što je realnije. Recimo: "juhu baš mi se sviđa boja, nisu skupe, lagane su, ne žulja me kurije oko i još pašu boji mojih očiju, to je cool marka na koju padaju komadi ... ". 
Možda mislite da sam neozbiljan, ... jesam malo. U sljedećem blogu ću pokušati napisati što o tome kaže znanost. Mada sumljam da će to pomoći baš svima, meni nije.

petak, 13. prosinca 2019.

Trkač na službenom putu

 Nakon tri tjedna mora i nešto malo zraka evo me opet na čvrstom tlu. Kao da se ništa nije promijenilo od kad sam otišao nakon Ljubljane u London i vratio se pa otišao na drugi kraj svijeta. Kiša me stalno prati mada da budem iskren to zapravo i nije bilo važno. Bar ne ovih zadnjih nekoliko tjedana jer sam ionako bio osuđen na boravak u utrobi čelične grdosije. Sumorno vrijeme koje me je dočekalo još je dodatno zacrnila smrt dragog prijatelja koji mi je ujedno bio i velika motivacija u borbi sa mojim tkačkim demonima. Koliko god mi trčanje u zadnje vrijeme teško pada zbog konstantnih bolova i problema koji nikako da prođu njegov primjer mi je utišavao glas onog čangrizavog starca u meni koji stalno traži isprike za odustajanje od svega. Sad će biti teže. Godina koja pomalo curi i nije bila jako loša jer ipak je to neparna godina, a ja sam istrčao dva maratona i preživio bez duljih perioda netrčanja i ozljeda. 
Jedna manja ruptura i oni svakodnevni bolovi na koje sam se već skoro navikao. Ukupno sam ipak trčao manje nego lani i trenutno sam u deficitu oko 500 km što bi na kraju godine moglo biti oko 350 km. 
To je jedan jako dobar mjesec ili prosječno mjesec i pol dana treninga manje. No ne trebam za to samo kriviti moje godine, pa čak nit ozljede kojih je ipak bilo manje. Dio krivice je oko 11-12 tjedana službenog puta. Ta putovanja većinom nisu bila niti blizu, niti kratka pa su već i samo promjene vremenskih zona značajno utjecale na mene. Nakon zadnja tri tjedna u Japanu još uvijek se ujutro rano budim, poslije ručka mi se spava i nemam više onaj dobar osjećaj jutarnjeg trčanja već mi nekako najviše paše oko podne. Veliki dio trčanja sam zbog toga što sam bio i na brodovima morao odraditi na motoriziranoj traci. Zapravo pretrčao sam gotovo 300 km, 285 km da budem precizan. To je jednomjesečna kvota za dobre mjesece. Moje iskustvo sa time je pomalo neobično ali nedavno sam pročitao jednu meta analizu grupe nizozemskih istraživača objavljenu 4.12. ove godine u "Sports Medicine"(Is Motorized Treadmill Running Biomechanically Comparable to Overground Running? A Systematic Review and Meta-Analysis of Cross-Over Studies) koja možda objašnjava neke stvari. 
Ono što sam ja primjetio je da je meni pogotovo na početku bilo dosta teže trčati na traci odnosno puls je bio relativno viši. Vertikalna oscilacija je također bila viša i nju sam mjerio zahvaljujući traci koju sam nosio. Vrijeme dodira sa podlogom je bilo dosta dulje ali zanimljivo je kao se moja biomehanika koraka prilagođavala na promjenu brzine trake. Kod trčanja na čvrstom tlu kako ubrzavam obično ujednačeno rastu duljina koraka i frekvencija ili kadenca. Na traci mi je pri sporijem kretanju trake frekvencija koraka relativno visoka, a zatim pada kako ubrzavam traku. Znači da mi se produžava korak, a frekvencija ostaje na nešto nižim vrijednostima. Zbog toga Garmin pokazuje da idem brže nego traka do brzine od oko 10,5 km/h. Preko toga počinje pokazivati zaostajanje u odnosu na brzinu trake jer broj koraka zapravo ne raste. Kako stojim na mjestu tj. ne koristim GPS ispada da trčim sporije od trake. Vrlo zanimljiv eksperiment sam napravio skraćivanjem koraka i povećanjem frekvencije kako bi uskladio ta dva mjerenja. Sve je rezultiralo znatnim povećanjem pulsa zbog čega sam zaključio da takvo trčanje nije efikasno pa odustao od toga. No vratimo se na studiju.
Za one koji se možda pitaju što je meta studija ili analiza samo informacije da je to analiza rađena na osnovu određenog broja relevantnih studija i istraživanja koje su radili drugi istraživači. Nešto kao rezime. U ovom slučaju tim nizozemskih istraživača je odabrao 33 takve studije sa oko 500 subjekata od čega su dvije trećine bili muškarci. No da sad ne razglabam sve detalje jer zapravo nisu toliko značajni običnim smrtnicima i trkačima odmah ću preći na zaključke.
Studija zaključuje da većim dijelom različiti aspekti biomehanike trčanja ne pokazuju značajna odstupanja stoga je trčanje na traci uglavnom ekvivalentno ili slično trčanju po tlu. Međutim određeni aspekti biomehanike trčanja su različiti iako neki sa minimalnim odstupanjima. Međutim ono što je možda najznačajnije uočeno je bitno povećanje opterećenja mišića listova(gastroc./soleus) što upućuje na zaključak da trčanje na traci nije preporučljivo trkačima nakon povratka od ozljede ahilove tetive ili listova. I sam sam primjetio kako je nakon samo nekoliko intenzivnijih treninga na traci bez pauze, a koje je na kraju rezultiralo i trčanjem dužine od 22 km došlo do ukočenost i bolova u predjelu hvatišta ahilove tetive na desnoj nozi. Ta tetiva je davno bila ozljeđena i povremeno osjećam posljedice te ozljede kad pojačam intenzitet ili trčim mnogo uzbrdica. Drugi važan zaključak je da trčanje na traci negativno djeluje na ekonomiju trčanja na tlu i da zahtjeva nešto veću potrošnju energije. Ostali aspekti djelovanja na biomehaniku nisu toliko bitni pa tako i dulje vrijeme kontakta sa tlom ili smanjenje propulzivne sile jer se zapravo sve to odnosi na smanjenu ekonomiju trčanja. Tu je još smanjen vertikalni pomak kukova, povećana fleksija koljena pri doskoku(od tuda i dio opterećenja soleusa). No fleksija koljena kod odskoka je manja i nešto je veće sagitalno pokretanje skočnog zgloba. Dakle ipak uz određene rezerve bolje je trčati na traci nego ne trčati uopće. Da je dosadno to ne treba niti spominjati jer osim ako nemate pogled na neke zgodne komade koji se znoje na spravama ispred vas krajolik je zamrznuta slika koja pomalo poskakuje poput lošeg zamrznutog satelitskog signala. No ja nisam imao izbora jer još nisam naučio trčati po moru. Jedinu zabavu mi je pričinjavalo nemirno more pa je koncentracija na to da nogoama ostanem na traci bila na najvišoj mogućoj razini. Čak niti pogledavanje na sat nije dolazilo u obzir, a kamo li osvrtanje lijevo ili desno.        
    

utorak, 3. prosinca 2019.

"Dužinus interruptus"

  Taj neki "… interruptus" obično znači nešto sasvim drugo ali ista pašta jer obično to isto tako znači da si najebo i da će nešto poći po zlu. Najgori je ako te uhvati gazda sa gaćama dolje, auuu. Gotovo sam pri kraju sa poslovima na ovom ukletom brodu koji su se zbog nevremena otegli kao gladna godina. Napokon smo pristali u luci Nansha u Kini i nema valova zbog kojih hodamo svi ko zadnji pijanci nakon fajrunta. Iz putničkih kabina čule su se ovih dana operne arije “rigoleto” i to na kineskom. Mada meni to zvuči jednako kao kad povraćaju i kod nas. Stenjanje i obješene vrećice po stubištima te prazni hodnici govore da nema zajebancije. Pacifik je odučio odjebati svoj glupi naziv ili pridjev i malo se razgoropadio. Ja sam zbog nevremena četiri dana čekao brod na Okinawa-i i iskoristio priliku da trčim po Japanu ali sad sam malo zaštekao jer zapravo osim jednog ne tako lakog trčanja na traci trčim samo kad je brod u luci.
Jučer sam računao ok, u luci smo i obično nisam mogao raditi u luci jer na ovom brodu je sve drugačije nego na ona prethodna dva. Idem ja trčati jednu dužinu na traci. Nisam nikada pa da vidim mogu li ili ću recimo umrijeti od dosade trčeći dva sata ili više na mjestu. Taman sam prevalio oko pola puta odnosno 12 km kad preko razglasa čujem: “Nidec(to je firma za koju radim) technician report to electric workshop”. Odsjekoše mi se noge jer obično to znači belaj kao kad te ulove sa spuštenim gaćama. Odjurio sam kontajući što je moglo poći u kua jer samo još jedan generator nisam dovršio, a ostala tri već par dana rade bez ikakvih problema. Onako znojan uletim u tenama, šorcu i ljubljanskoj finišerskoj majici u radionu, a oni zinuli na mene kao da sam pao sa marsa. Glavni onda kaže: mi bi znaš danas popodne mogli raditi i zadnji ali ako možeš obuci zaštitne cipele tutu i već što treba. Jeba te pa nisam valjda mislio da idem tako u makinu ali kad kažu odmah ja uvijek mislim odmah, a ne za sat dva. Tako sam jučer ostao uskraćen za zadovoljstvo trčanja moje prve povijesne dužine na traci. Ali dobra stvar je da sam od jučer nakon isplovljavanja iz luke Nansha zapravo dovršio posao i krenuo pravo kući.
Ne baš pravo jer evo danas cijeli dan plovimo prema sjeveru u Busan, Koreja, a tamo ću stići tek za pet dana. More opet valja. Ne baš jako ili sam se navikao na to ljuljanje ali nema tko da pjeva “rigoleto”. Nema putnika i kad hodam po hodnicima brod djeluje avetinjski prazan. Jedino se bar za posadu popunio jer svi su besposleni pa je svako veče borba prsa o prsa kako doći do pive. Koja usput ovdje košta 6-7 kuna. Ali džabe, nakon borbe za jedno ili dva ja se umorim pa odem na spavanje. Večeras sam otišao čak na 9-ti deck u shoping jer sam propustio svoju 44 godišnjicu braka pa sam se morao iskupiti. A dali su i neki popust od 10% za posadu i još bez poreza. Eh mamac za mone jer vjerojatno ta cijena i nije baš niska ali 44 je puno godina i ne treba previše gledati na cijenu. Sutra sam čvrsto odlučio da ću pokušati ponovo trčati pa makar ljuljalo. To bi bilo kao da trčim po neravnom terenu ali koji se još i pomiče pa neznaš hoćeš li preskočiti rupu ili naletiti na brdo. Odlična vježba za ravnotežu ako ne završim u stacionaru. U svakom slučaju nema luke još pet dana, a ja moram trčati ili ću popizditi.

petak, 22. studenoga 2019.

Izgubljeno

 Još jedno izgubljeno jutro u vrevi, šarenilu dućančića i drangulija. Baš kad sam pomislio kako bi mogao malo ranije još jednom otići trčati po onoj mekoj stazi koja mi izgleda odgovara. Kad ono, vani se sručilo nebo na zemlju.
Jučer se nisam mogao zaustaviti na trčanju iako je cijelo vrijeme padala sitna kišica i puhao dosta jak vjetar. Ipak sam malo usporio u odnosu na prethodni dan da ne dovodim u nezgodnu situaciju lokalne trkače jer sam napravio 10 krugova ili ukupno nešto više od 15 kilometara i neke od njih uberundao dvaput. Puls mi je usprkos sparnom vremenu bio izuzetno nizak što je moj Garmin odmah nagradio ili nagrdio novom glupom procjenom VO2max-a i utrke maratona dobro ispod 3 sata, he, he, baš. 
Možda postoje neki vanjski razlozi zbog kojih me ovdje noge ne bole i ujutro uopće ne osjećam ukočenost. Tko će to znati. Jedino me muči prehrana. Ujutro se u hotelu najedem koliko stane u rezervoar kad malo naguram nogama i prestanem disati na nekoliko sati. Za ilustraciju recimo danas. 
Dva kuhana jaja, nekoliko vrsta sira(oko 10 dkg) i salame. Sve uz tri peciva, salatu od rajčica paprika i krastavaca. Još dva topla kako oni zovu "pita sendviča". Jedan sa sirom i salamom, a drugi sa šunkom i kobasicom. Jednu krišku torte sa sirom, jednu krišku torte sa čokoladom, nekoliko kockica čokoladnih kremastih kolača i neke okrugle sa nemam pojma čime. Veliki tanjur sa nepoznatim voćem(boja breskve, konzistencija jabuke, okus ... bah nemam pojma), par(četiri jer volim ananas) šnita ananasa i grožđe. 
Uz to kafa ala američka i dvije čaše soka ... naduo sam se ko trudna sipa. Sljedeći obrok je tek uvečer i dok odaberemo koji restoran jer italiani su svjetski prvaci u neodlučnosti prođe devet sati. Naravno ne znaš nikad što si naručio i jeli to jestivo. Sinoć su se oni poveli za slikama i ostali gladni, a ja sam sretno ubo dobru klopu. Genaro, napolitanac koji voli jesti nije ništa ni pipnuo, a platili smo više od 25 eura svaki. J..ga treba znati ili voljeti nešto njihovo. Uglavnom danas smo se dali u potragu za suvenirima i ode jedno cijelo jebeno jutro i nešto love.
Kako sutra rano letim nazad na Ishigaki znači ništa od trčanja osim možda kasno navečer na traci. 
Još moram poslati razglednice kćerki i starcima jer ona samo to priznaje kao javljanje. Ovi novi elektronički mediji niks, nemaju tu težinu. Ne, ja moram goglati gdje je pošta, juriti po gradu da je nađem i pri tome pokisnuti. To je onda pozdrav od srca. Mada će stići kao kad sam bio u Diubai-ju nakon dva mjeseca. Tu su i obavezni magneti, a i sebi sam kupio dva zmaja koje vidim ovdje na ulazu u gotovo svaku kuću ili dućan ali nisam proučio njihovo značenje. Jedan ima otvorena usta i kažu da je žena, a drugi zatvorena i  mrgodnu facu, to bi bio ja nakon 44 godine braka. Ha, ha baš danas mi je godišnjica. dobro da mi je kum čestitao pa sam i ja ženi prije nego što me ona podsjeti. Ko će sve te stvari pamtiti. Što sam ono htio ... hm. Idem sad malo pokisnuti jebeš trčanje. Bar ću se moći hvaliti kako me okupao neki tajfun-čić na pacifiku.  

PS. Pokisao bez veze, pošte ne rade već nakon 5 PM(ovo znači u "onu" stvar) i otvaraju tek u ponedjeljak. Mogu ih jedino staviti u bocu pa baciti sa palube.    

srijeda, 20. studenoga 2019.

Sporo i brzo

 Nikako nisam pomislio da će jutrošnji obilazak obližnje plaže koja to možda i nije trajati 6 sati. Dobro da sam malo više doručkovao jer se sve tako razvuklo da sam na kraju preskočio ručak i to iz princijelnih razloga. Kad sa talianima tikve sadiš ... zna se. Svakih pet minuta traže gdje će zapaliti cigaretu i piti kafu. J..te, a na cesti lijepo piše "this street is non smoking area". Srećom su japanci fini i ovi kurci se stalno izvlače na šarm jer da smo u Singapuru ostali bi švorc ili završili u ćuzi. Do plaže je po turističkom vodiću oko 15 min hoda. Koja je to zapravo j..na plaža kad se nesmije kupati, roniti, skakati, igrati loptom pa čak niti biti u kupaćem kostimu. Kruh te j.. na tabeli je bilo toliko znakova zabrane da je čudno kako uopće netko smije prići tom čudu. Tu plažu možda čuvaju samo za reklame iz kataloga. 
Zabranjena plaža što se tamo uopće radi?

U povratku smo zalutali na pokrivenu tržnicu gdje su se u trenu pogubili po raznim dućančićima da bi izašli nakon par sati bez da išta pazare. Ja sam bar kupio jednu torbicu za alat da mi šrafcigeri i sitan alat ne skakuću više po koferu. Prava sitnica, za 60 kuna dobiješ "no name" robusnu torbicu od ribsa sa pretincima i džepovima kao stvorenu po mojoj mjeri. Kod nas takve koštaju ne znam zašto ali kao ovdje oni jebeni odresci od krava koje redovno idu na masažu. Moj kostolomac bi se obogatio jer jedan malo veći odrezak košta preko 300 eura. Fiju, kruv te j...  Pa koliko tretmana mora proći jadna krava da joj tako razbiju mišiće.


Odrezak od preko 300 eura rođen za dizanje kolesterola



Nakon odreska malo zmijske rakije iste cijene

Na kraju su slavodobitno ugledali Mcdonalds i uletili da tamo ručaju, a ja sam popizdio i otišao u hotel. Smazao sam zadnje dvije energetske čokoladice, obuo sam patike i Okinawu pod noge. Nakon dva i pol kilometra slalom trčanja oko prolaznika po glavnoj cesti i dva dulja čekanja na opako velikim raskrsnicama koje niti Usain Bolt ne pretrči baš lako prešao sam rijeku i ušao u zonu koja je namjenjena sportu. U blizini je veliki stadion i gomila igrališta raznih formata i namjena, a poslastica je manje više kružna staza od točno 1066 m, obložena gumenim ciglicama mekšim od tartana. Čak i malo previše mekim. Naravno noge nisam mogao obuzdati da nakon onog razvlačenja kao žvake po gradu ne polete i tempo se odmah ustalio debelo ispod 5 minuta. Zavrnuo sam tako 6 krugova i vratio se istim putem po istoj prometnoj cesti nazad do hotela. Nakon tih nešto više od 10 km bio sam stvarno gladan. 
Mada izgleda mala Naha ima 800 000 stanovnika

Zato je večera bila dupla mada kažu da bi večeru trebalo preskočiti. 
Sutra ako ne bude kojim čudom padala kiša idem sam u razgledavanje i opet istih Murakamijevih 10 km. Duplu dozu ostavljam za petak jer u subotu letim nazad na Ishigaki i ukrcavam se na brod. Možda odradim i u subotu kraći trening na traci u brodskom gym-u.

utorak, 19. studenoga 2019.

Okinawa

 Moj stari mi je valjda u zajebanciji rekao da riječ okinuti u smislu umrijeti, odapeti, prdnuti u fenjer ... da ne nabrajam, možda potječe od čuvene bitke za Okinawu gdje je mnogo njih sa obije strane nažalost to i učinilo. 
Eto nekako sam i ja danas tamo aterirao pomalo grbavo ali bar je bilo zanimljivo. Iako je već bilo naznaka da će biti neko sranje. Avion je kasnio u dolasku pola sata i kad je aterirao ekipa koja ga servisira jedva je stajala mirno i u jednoj liniji. J...ga kad većina japanaca nije baš sumo size. Najsmješnije je kad se svi u savršenom sinhronizmu naklone njegovom visočanstvu avionu ili možda putnicima mada njih većina to uopće ne vidi. Dobro možda je naklon i pilotima da ne cjepidlačim. Neko će danas na aerodromu Ishigaki počiniti harakiri zbog tog kašnjenja. Izgleda da u okolini hara neki kua od tajfuna jer brod na koji sam se trebao ukrcati nije stigao, hoteli su puni i ja sam morao skoknuti na susjedni otok udaljen samo sat vremena vožnje ali avionom. Mislio sam da je otok mali prcoljak na karti, ko govance od goluba ali je poduži. Preko sto kilometara, a samo jedanaest u širinu. Moći ću ga pretrčati i za kraći trening dužine da ne forsiram sa nekim ultramaratonom od 100 km. Ako budem uopće trčao jer je svaki dan po prognozi kijamet, a u petak je oznaka za poplave koju nikad nisam vidio na sličnim prognozama. 

Ja mislio oznaka za neko more valovi i tako to, a ono kaže "flesh floods". Vidjeti ću za par dana.  
Naravno malo ljepše će biti dan kad odlazim.  
Sad idem pronaći nešto za jelo jer ne mogu cijeli dan biti na dvije energetske čokoladice koje sam dobio u paketu Isostar-a na Ljubljanskom maratonu. Znao sam da će dobro doći. 

PS.
Na brzinu sam našao neki manje sumljiv restoran i u društvu sa jednom ekipom italiana koji dijele istu sudbinu(čekaju brod) uspio pojesti nešto što nije živo i sve zaliti solidnim pivom. 

Optimizam is back, sutra će valjda biti bolje. Nema puno kapljica ispod onog oblaka na slici možda okinem koji trening i na Okinawi.

ponedjeljak, 18. studenoga 2019.

Blues

Već je prošlo tri tjedna od Ljubljanskog maratona i mojeg zadnjeg posta. Iako su noge prošle pa nema niti bolova od one rupturice osim onih starih koji su se bili privremeno povukli pred navalom pokidanih mišićnih vlakana i mojih snova o nekom boljem ja. Bol u duši međutim ne prolazi i svaki dan nešto ili netko malo posoli tu ranu.
Prvi tjedan nisam uopće osjećao tu duševnu bol. Bio sam stalno fokusiran na to da što prije zalječim i oporavim noge. Vrijeme je bilo fantastično i ništa nije ukazivalo da se bliži onaj dio godine kad su svi pomalo deprimirani pa i priroda prividno umire. Ljudi tada stalno nešto kao slave ali imam osjećaj da zapravo bježe od osjećaja prolaznosti. Nju i u meni izaziva hladnoća, kiša i mrak. Koja usrana kombinacija, br....  Nije čudo da u to doba mnoge privuče tamna strana.
Ni odlazak u Luton kod mojih naj milijih, niti randevu sa mekom travom Stockwood parka nisu otjerale moj "blues". Tamo me kiša i hladnoća zakovala za kuću ali sam barem napravio električnu instalaciju u vrtnoj kućici za moju sad već službno teenage unuku i novopečenu bubnjarku. Sad će valjda ukućani malo odahnuti iako nisam siguran za susjede.
Što zbog kiše što zbog bolova tek u petak sam se odvažio za jedan kraći trening po mekanoj i kišom natopljenoj travi. Bol je ipak prošla ali ne i kiša tako da sam uspio skoristiti još samo jednu priliku za malo dulji ali spori trening sa mojom kćerkom. Od njega smo se oboje svaki na svoj način namučili.
Pokušao sam sa starim receptom kupovanja novih tenisica nebi li se oraspoložio ali to nije uspjelo. Isti dan mi je otkazao GARMIN, odnosno onaj novi HR monitor i pokvario ionako loše raspoloženje. Nekad te baš neće pa neće. 
Povratak u Pulu je još pogoršao stvar jer se kiša kao kakva zaraza preselila kod nas, a ja još nikako da se adaptiram i bar obučem adekvatno. 
Osim toga moj "blues" je produbio opet veliki članak o ona dva lika iz Beča koje pamtim samo kao "preko četiri" i "preko pet". Opet su ostvarili nevjerojatan uspjeh vrijedan divljenja novinarke ali ovaj put u Amsterdamu. No opet je bilo preko 4 i 5, mislim na sate za maraton. Za promjenu ovaj put Ljubljana nije uopće spomenuta ni pod razno. Ali bar sam taj tjedan trčao i evo me opet u Japanu na Isjigaki-ju. Kiša, vjetar koji pojačava ne mjenjaju moj "blues" u recimo "reggae" iako sam danas uspio prije nego padnem u nesvijest od nespavanja da trčim malo po otoku. 

Bar mogu reći da sam trčao u Japanu. 
No kako stvari stoje brod sutra neće doći, a mene šalju na Okinavu da čekam ukrcaj do 23-eg. Znači još pet dana đabalebarenja po otoku koji je dosta mrtav van sezone i povratak kući tko zna kad. Ma blues do jaja.   

utorak, 29. listopada 2019.

Na korak od fijaska

Jutros već sipi dosadna kišica i tek sad nakon dva dana shvatam da je sve prošlo. Osim mojih bolnih nogu, naravno. Za to će trebati još koji dan.
Jučer sam bio previše zaokupljen pokušajima da radim normalne stvari na normalan način. Naporno je bilo sjesti pa i sjediti dulje, ustati se, silazak niz stepenice ... hvala bogu lift radi. Nadam se da nisam izazvao opću sablazan susjeda koji nisu navikli da me vide u liftu, jok ja pičim po stepeništu.
Ipak sam bio prisiljen otići na tržnicu kupiti voće, kruh, podići novac za platiti servis automobila koji je trebao biti gotov. Računam, ponedjeljak je i neću sresti nikoga da objašnjavam zašto hodam kao usran golub i slične stvari ali odmah sam naletio na jednog koji je bio u Ljubljani i onda ... "čovječe što je bilo, vidjeli smo te na 41-om mislili smo da ćeš pasti ...". Ja nisam mislio ... nisam imao čime. To hoću li stići do cilja ili ne bilo je potpuno prepušteno sposobnostima mojih nogu da prebace težište i održe ravnotežu ali ne zbog toga što mi se vrtilo u glavi ili me hvatala nesvjestica. U njima je bilo ostalo tako malo da je svaka jebena kvrga na cesti mogla završiti kolosalnim ljubljenjem asfalta. Jedini momenat kad sam ja svjesno pokušavao upravljati je bilo ne pasti na pragovima senzora u ciljnoj ravnini i naravno nisam uopće zaboravio uredno zaustaviti sat kao da je to najvažnija stvar na svijetu. 
Kao što mi je još bolno u nogama još uvijek mi je bolno pričati o utrci i radije bi se još par dana brčkao i izležavao na suncu kao jučer nego otvarao tu temu.
Erol i ja opuštamo krute noge nakon Ljubljane

Jučerašnji dan bi bio savršen za oporavak tijela i duše da nakon kupanja nisam morao poći po automobil na drugi kraj grada ali on nije bio gotov pa sam u međuvremenu morao na brzinu otpratiti svog starog do dermatologa na pregled. Dok sam ga tako gledao kao sa naporom ide po stepenicama i zastajkuje na svakoj i najmanjoj uzbrdici pomislio sam u sebi ... je, što se ja sad žalim kad je njemu ovo možda gore od maratona. Ima već punih 94 i taj kilometar do doktora i još jedan nazad njemu sigurno nisu bili laki. Kaže, "ne drže me noge .." o kako mi je poznat taj osjećaj.
Nakon toga sam se uputio po automobil polako razgibavajući noge ta tri kilometra i čini mi se da je šetnja ipak najefikasnija u tome poslu. 
Jutros je osim u duši ipak bolje, a zbog kiše se pokušavam prisiliti da ipak napišem ovaj blog. Saša je sigurno već nešto napisao ali ja nisam bio voljan niti otvarati svoj laptop pa ću čitati to kasnije jer još danas ujutro imam neke obaveze pa bez obzira na kišu sad moram gibati. 
Evo nastavka ... što reći o maratonu u Ljubljani? Ja nisam veliki maratonac poput Ozija(100 maratona), Lončara(oko 280 maratona), Staneta(Ivan Stanić skoro pa stotka) ili našeg svemirca Drage Paripovića koji su pohodili velike i mnoge maratone. 
Legendarni Franjo vrlo blizu 300-tog maratona

Ja sam doživio i preživio samo nekoliko i od tih nekoliko četiri puta Ljubljanu. Beč je ovo proljeće bio jedini veći i poznatiji od Ljubljane. Pa ipak, a u tome se i mnogi drugi slažu, Ljubljana je posebno draga trkačima. Zbog publike, darežljivosti organizatora kojoj nema premca, zbog "Stroj machine" koji dodatno podižu adrenalin uzburkan neizveščnošću maratonske avanture. Opet ne osjećate se izgubljeni u masi. Tu je mnogo ljudi ali svi smo svoji, bez obzira kojim jezikom govorimo, a trkača iz hrvatske i susjedstva je uvijek priličan broj. Uvijek je netko na dohvat ruke da te ohrabri, pomogne, podigne ako poklekneš kao što se meni to po prvi put desilo.
Ljubljančani i Ljubljana živi sa trkačima tih dana i njihova reakcija odražava ponos što smo u njihovom gradu i divljenje našem naporu. Nezaboravni su trenutci kad vidite dječaka od možda niti pet godina kako ustrajno bubnja na pravom bunjarskom setu i time odaje počast svima koji su se usudili preispitati kakvi su ljudi i koliko mogu podnijeti. Nije samo rezultat ili pozicija u poretku koji me tjera da rizikujem sve i ne završim utrku. To je svaki takav mali detalj svaka riječ ohrabrenja, "gremo fantje, deklice ... še mal". Vraga malo, ponekad je i jedan kilometar previše. Na petnaestom dok sam još mislio da su moje karte dobre i svježina jutra nije potpuno isčeznula kao kakva fatamorgana negdje kod zoološkog netko viče: "ajmo dida". Moji divni prijatelji, prvi članovi "running dida" društva, moj česti partner i konkurent na utrkama "Rudiša"(Igor) sa Dubravkom i blizancima došao je iz Pule da nas svih bodri. Sa tugom sam se podsjetio da moj brat koji živi na 30 km od Ljubljane nikad još nije došao da učini to isto. Nisam mu to nikad spomenuo ili predbacio jer znam da je problem prometovanja po Ljubljani na taj dan ali ipak... Možda se i poneki moji dugogodišnji prijatelji pomalo ljute na mene jer nove prijateljske veze koje sam ovih godina stvorio pogotovo sa maratoncima su vrlo jake. Možda samo iz razloga što znam kako je svima njima ali mislim da su to stvarno divni i dobri ljudi spremni na žrtvovanje. Da nisam nikad trčao maraton nikad to nebi bilo tako. Bio sam polumrtav kad sam prošao ciljnu ravninu i prvi mi je u pomoć priskočio Danijel. Držao sam se njega jer nisam htio da me kao lani u šator odvuku medicinari već sam se svim silama pokušavao održati na poluzgrčenim nogama. No dok smo tako pomalo odmicali od ciljne linije u razglasu sam čuo najavu ulaska u cilj mojih prijatelja. Dražen .... Emir ... Saša Antić, kao da su po dogovoru stizali jedan za drugim. Rekoh Danijelu, pusti me malo daj da se pozdravim sa prijateljem sa kojim me poput neke nevidljive pupčane vrpce veže samo moj i njegov blog, poneki kratki susret u utrci ili nakon nje i činjenica da je maratonac. Uvjek u nekoj žurbi ili kao ovaj put ja jednostavno nisam imao snage za više od par riječi. "Čujemo se na blogu", veli on i eto ako zbog ničega drugog onda zbog njega još jedan blog o Ljubljani će se otisnuti u virtualni svijet. 
Oni koji ne znaju ništa o maratonu trebaju da znaju samo jednu stvar. On nije uopće težak dok ne postane takav, a kad se to desi onda je to nešto sasvim drugačije od svega što ste doživjeli u ostalim utrkama. I čuveni Emil Zatopek je govorio ako želite da se utrkujete i vidite koliko ste brzi i sposobni trčite utrke na koliko god 1500, 5000 pa i 10 km ali ako želite doživjeti nešto sasvim drugačije probajte otrčati maraton. 
Mene je ovaj put uhvatio nespremnog negdje na 36-tom.

Još samo ... 5 km

Do tada je još izgledalo da ću čak i ako malo usporim biti blizu 3:10 iako sam već sumljao da će biti dovoljno samo malo usporiti. Temperatura je taj dan nakon prvog sata već narasla i davno sam trebao reducirati brzinu kako bi se uspio održati unutar za mene solidnog rezultata. Beč sam istrčao za 3:15 bez pada tempa na kraju i iako je to zahtjevalo veliki napor sve je brzo nestalo nakon ciljne ravnine. 
Slabost u kvadricepsima me na jednom skretanju izbacila iz ravnoteže. Tijelo se nekontrolirano kretalo naprijed, a noga više nije pratila. Jednostavno je klecnula i ja sam se opružio pokušavajući da se uhvatim za ogradu koja je bila tamo postavljena. Koljenom sam zarovao asfalt za trenutak ostavši rukom uhvaćen za ogradu da bi ipak potpuno pao okrznuvši glavom o nju. U pokušaju da se odmah ustanem odjednom su me uhvatili grčevi u toj nozi koja je pokleknula.
Odmah su dotrčali neki ljudi pomogli mi da se osovim na drvene noge, dodali su mi vodu, pitali dali da zovu pomoć i jedan čovjek mi je malo izmasirao zgrčeni mišić. Još je pet kilometara nećete moći tako ... moram, moji prijatelji i ja sam bi bio razočaran. Kvragu činilo mi se da bi cijela Ljubljana bila razočarana da sam odustao. Do 40-og sam imao šareni prosjek koji je varirao od 5 do malo ispod pet minuta ovisno o osjećaju u nogama jer nisam htio rizikovati ponovne grčeve. Zato sam odlučio na 40-om uzeti izotonik i malo hodati pa kud puklo. Biti će to prvo hodanje na svim mojim maratonima. Noge su ostale drhtave ali nisam se osjećao loše pa sam nakon tog užasno dugog kilometra od 8 minuta potrčao onako kako se obično zgrijavam ili rastrčavam nakon treninga. Nisam više gledao sat, gdje trčim, znao sam da ne smijem izgubiti krhku ravnotežu jer je sa svakim korakom koljeno malo pokleknulo, a drugu nogu je odmah trebalo pripremiti da ponovo ne zaplivam po asfaltu. 
Još par stotina metara

Htio sam puno, više nego što sam objektivno mogao, a samo jedan pogrešan korak me djelio od potpunog fjaska. No ipak sam dohvatio četvrtu uzastopnu pobjedu u kategoriji i to sa prednošću većom od 20 minuta. Nisam se tome nadao nakon 35-og ali do tada sam već imao prednost od 37 minuta što govori dosta o tome kako glupo sam zanemario neke činjenice i znakove. 
Zato dobro kažu: "maraton je škola života". Već na početku i u životu činimo greške koje kasnije nije lako ispraviti.

nedjelja, 20. listopada 2019.

Uljanik

 Većinu stvari, ljudi i događaja uzimamo što bi narod rekao zdravo za gotovo.
Kao da je to nešto što dolazi samo po sebi i neće nestati nikada. Mladost, zdravlje, ljubav i znanje ako hoćete. No sve ima ograničeno trajanje i bez deklaracije na pakiranju. Onda nas u živac dirnu stihovi poput onih Arsenovih "takvim sjajem može sjati ono što je prošlost sad što ne može da se vrati ...".
J..ga uvjek je kasno kad shvatimo da smo mogli drugačije i bolje.
Mene je danas rastužila do kostiju jedna utrka koja to uopće nije bila.
Još je samo tjedan do Ljubljane karte sam odigrao sad čekam da maratonska utrka odigra svoje jer iako mislim da ja imam sve dobre karte ona uvijek može izvući nekog asa iz rukava. Jučerašnji trening je bio posljednji jači ili od onih koji zahtjevaju bar dva dana oporavka odnosno izbjegavanja jačih treninga. 
To znači da ću već sutra popodne moći odraditi malo dulji trening tempo trčanja ali ja ću za svaki slučaj to ipak ostaviti za utorak ujutro. 
Danas sam trebao trčati lagano ali iznenada se pojavila informacija da će se i ove godine usprkos svemu trčati Uljanikova utrka i to uz odobrenje stečajnog upravitelja u krugu brodogradilišta. Rečeno je da će to opet biti samo revijalna utrka i druženje svih kojima Uljanik nešto znači. Takvih bi u Puli trebalo biti mnogo jer je on othranio mnoga usta, a i nama trkačima jedini stadion sa atletskom stazom je podario upravo Uljanik. I udruga je nastala iz uljanikove sekcije rekreativnog trčanja. Da ne govorim o tome kako i koliko je naša udruga bila podržana od strane Uljanika. I zbog svega toga njegovo ime nebi trebalo nikad izbrisati iz sjećanja ovog grada.
Od 37 utrka ja sam trčao samo onu lani ispred zatvorenih vrata brodogradilišta u kojem sam proveo svojih prvih 13 godina rada. Moje prvo zaposlenje, školovanje uz rad i gotovo sve što danas znam i eto nakon skoro trideset godina ponovo koristim radeći na nekim tuđim brodovima po tuđim zastavama, sve sam to stekao tu. Moja djeca su trčala dječije utrke ali ja sam svoju trkačku prirodu zakopao negdje duboko ispod tko zna kakvih naslaga svega i svačega što čini život. I baš nikad. Niti kad sam prije pet šest godina počeo trčati. Zašto bi i trčao. Uvijek je bilo previše blizu Ljubljane pa nisam htio da se umaram ili rizikujem ozljedu ili sam već bio ozljeđen. Mislio sam ima vremena, Uljaniku je tek nešto više od 160 godina, biti će još utrka. 
Lani sam bio pomalo ljut i pomalo tužan na toj utrci ali emocije nisu bile duboke jer smo trčali poput nezvanih gostiju oko ograde Uljanika i brzo se nakon toga razišli kućama. Ako se dobro sjećam čini mi se da je i malo kišilo. Ili je to samo odjek tuge u mom sjećanju.
Ima sjedih glava ali tu su i neki novi klinci


Danas je vrijeme bilo lijepo, odazvali su se gotovo svi oni za koje znam da im je do Uljanika stalo ali i neki novi klinci. To je utješno. Kad smo krenuli bez znaka startera polako za kombijem prema drugom kraju brodogradilišta pridružio mi se sin mog frenda koji je još bio malo dijete kad sam ja zadnji puta išao od uprave na otoku prema tvornici električnih strojeva. Tamo sam se taj dan razdužio i na posuđenoj bicikli prepun emocija i sa velikom knedlom u grlu krenuo na oproštaj sa kolegama. Naravno nisam vodio računa o tračnicama preko mosta i kotač je upao, a ja sam pomeo cestu oderavši prilično gadno oba kojena. Možda je to bio znak ili osveta zbog napuštanja ali znam da mi je to bio jedan od najtežih dana u životu. Iako su mi misli bile u tim godinama, sa Vanjom sam se raspričao o trčanju i njegovoj želji da istrči jedan maraton mada je već prilično dobro pozicioniran na trail i raznim adventure utrkama. Maraton ostaje mitsko mjesto svakom trkaču. Sa nama je trčao jedan sve bolji maladić koji će mi se pridužiti u Ljubljani u pokušaju da istrči maraton oko rezultata kojeg i ja priželjkujem. Ispred nas je lagano trčao moj prijatelj Slaven uljuljan u odličan rezultat istrčan u Berlinu i taman kad su mi se noge malo razmekšale i opustile od jučerašnjeg treninga došli smo do stare ulike gdje je bio start i okrenuli ponovo nazad prema cilju. 
Sa svim tim laganim uvodom i pričom prosjek je bio opet oko maratonskog tempa, a zapravo se još nisam niti zagrijao. Kako i bi kad je sve skupa bilo manje od 4 km. Okrenuo sam se i krenuo na malo rastrčavanje kao da se želim oprostiti od staze na kojoj se zapravo nikad nisam utrkivao.
Usnuli divovi podsjećaju kako je sve prolazno

Iako su najavili kako će sljedeće godine možda ipak organizirati pravu utrku nisam više siguran hoću li ikad trčati tu u Uljanikovom krugu. Trebao sam trčati prije dok je utrka bila važna i kad su u Pulu dolazila poznata trkačka imena.
Kažu da uvijek žalimo za nečim samo zato što žalimo za svojom prolaznošću.
Zapravo jedino smo je tada bar malo svjesni.               

srijeda, 16. listopada 2019.

Kipchoge

 Eto prošao je i taj prvi tjedan povratka i iščekivanja potvrde gdje sam nakon svega ja. Bio je to i tjedan u kojem su svi iščekivali gdje će otići svjet maratona. On se za trenutak otrgnuo od svojih granica i vinuo u zvijezde. Ime onoga tko ga je tamo poveo će od sada pamtiti svi koji maraton imaju u srcu bez obzira kamo će nas možda već sutra odvesti neki novi velikani ili sam Kipchoge jer možda on nije rekao svoju posljednju. U subotu uvečer došla mi je poruka od mog prijatelja "Rudiše"(Igor): "Kipchoge je uspio, sad si ti na redu".
To jutro sam rano ustao jer sam imao nekih obaveza, a nisam htio propustiti niti jedan trenutak te povijesne utrke. Mada je to bila utrka samo sa vremenom i nije priznata kao svjetski rekord ipak je to bila utrka koju ću pamtiti. Samo sam nekoliko puta u životu bio toliko preplavljen emocijama, a niti na svom prvom maratonu osjećaji nisu bili toliko snažni. Mislim da to sve govori o mojoj vezi sa maratonom i trčanjem općenito. Da se razumijemo Kipchoge je velikan i u maratonu je sad apsolutno najveći ali nikad nije bio moj favorit. Moj miljenik je Kenenisa i ne pitajte me zašto ... zato.
Još pod dojmom tog nestvarnog rezultata i pomalo razočaran trčanjem maratonskog tempa u četvrtak popodne u nedjelju ujutro sam krenuo sa istim partnerom u posljednji ozbiljniji trening i posljednju dužinu prije Ljubljane.
5-4-3-2-1 nije odbrojavanje na raketodromu u "Cape Canaveral-u" već dužina koja se trči sa ubrzavanjem po spomenutoj shemi i izvorno je u miljama za elitne trkače ali mi rekreativci se možemo zadovoljiti i kraćom varijantom u kilometrima. Nakon malo duljeg zagrijavanja trčim pet kilometara u tempu maratonske utrke zatim jedan lagano ali ipak brže od 5 min po kilometru ili negdje oko srednje aerobne brzine. Zatim još četiri u maratonskom. Nako toga jedan lagano, pa 3 u tempu polumaratona, i još dva u istom tempu sa jednim laganim između. Zadnji kilometar nakon polumaratonskog tempa se trči najmanje na LT granici ili brže, a nakon toga se rastrčavam još par kilometara. Ja sam ove godine uspio stisnuti zadnji kilometar dobro ispod 4 minute tako da sam na koncu ipak malo oprao gorak okus koji su mi ostavili neki treninzi u proteklom tjednu.
Očigledno se taj oporavak od puta i ponovna prilagodba na cestu nije mogla desiti preko noći. Možda je i Kipchoge bio zaslužan jer u glavi sam stalno motao  film njegove završnice u Beču. Iako je i dalje moja najjača motivacijska misao vizualizacija završnice utrke "Great Northen Run"(Kenenisa, Haile Gebre i Mo Farah). Moj partner je otpao već nakon prvog segmenta iako smo samo par dana prije trčali istim tempom duže ali očito je da on ima problem ujutro kao što ja nisam popodnevni tip. To mi trenutno odgovara i većinom treninge sad radim ujutro što je isto tako važan dio adaptacije na utrku. 
Sad sam malo vratio samopouzdanje i još da nađem nekoga da me malo "vuče" na utrci kao što su to radili Kipchoge-u ili da mi bar malo pravi društvo mislim da bi to mogla biti moja najbrža utrka maratona. Možda to bude Slaven koji je istrčao Berlin 3:06 i sad je rasterećen ali vjerujem još uvjek u dovoljno dobroj formi. Ako i ne bude nitko već ću se snaći. Nisam uopće kao Kipchoge ali i u meni živi isti ludi maratonac koji ne želi priznati svoje granice bez obzira koliko boli ili koliko umora osjećam on nikad ne kaže dosta, stani ...
        

petak, 11. listopada 2019.

Spuštanje

Napokon spuštanje na kopno ili možda samo spuštanje? Vidjet ću krajem tjedna kad odradim zadnji ozbiljniji trening prije Ljubljane. Vrijeme je već dogovoreno sa mojim trkačkim partnerom sa kojim sam odradio jedan malo jači trening jučer i danas mi je potvrdio da je jako zadovoljan sa tim treningom iako smo išli nešto brže nego što bi on trebao. Doduše on je malo skratio duljinu pa sam ja trening dovršio sam i čak se dvoumio dali da još malo produžim obzirom na evidentni zaostatak u planu ali sad je kasno. Treći tjedan izmiče i tu se ništa više ne može učiniti osim nagomilati umor prije utrke. Sad je umjetnost zadržati formu i odmoriti se te nadoknaditi kvalitetno sve zalihe naročito glikogenske ali ne dobiti na kilaži. Zato od dana kad sam sišao sa broda ne želim niti da pogledam moje omiljeno piće, pivce za živce. Eh tješi me da će biti slađe nakon onog dana. Bilo da će trebati utjeha ili će možda biti slavlja. Ma čak i da samo utaži žeđ nakon maratona, nema boljeg napitka.
Sve je potpuno čudno od kad sam stigao. Prvi dan sam protivno zdravom razumu trčao neki dosta brz trening i osim saplitanja te neobično visokog pulsa do drugog kilometra nakon toga sve se potpuno preokrenulo i ispada da sam LT tempo trčao 4:03/km znači samo par sekundi sporije nego zadnju utrku na 10 km i puls je tek na kraju dogurao do 154 što je još uvjek ispod LT zone, a i ta dva zadnja sam ubrzao na 4:01/km. Što se desilo ne znam jer jučerašnji trening je pokazao znatno drugačiju sliku. 
Dugo tempo trčanje od 14 km ali dvadesetak sek sporije, a puls isti. I to odmah od starta. 
Mimo uobičajenih pravila o porastu pulsa sa porastom temperature tijela i znanstveno utvrđenom refleksnom smanivanju srčanog volumena istiskivanja krvi, a sljedom toga povećanja frekvencije otkucaja nakon određenog perioda intenzivnog trčanja. Meni je puls padao kako smo se približavali kući. 
No kasnije sam ustanovio da je ipak za nazad više nizbrdice i tempo smo malo iskorigirali jer je mom kolegi bio prebrz. Možda je uzrok vrijeme jer sa trčao poslije ručka, a prvobitni trening je bio ujutro i naravno morao bi uzeti u obzir i dosta veću vlagu te temperaturu. No sve je dovoljno da se crvić sumlje uvuče i neda mi mira. Jeli to što bi htio ostvarivo? Kao i svake godine to pitanje ću ponavljati do samog starta utrke. Ne znam čemu jer unutra(valjda u ludari) ima neki "mašinist" koji to zna i on će sve pokretati bez da me išta pita. Nadam se da će to biti tako da me opet u cilju neće hvatati dežurni medicinari.      

srijeda, 9. listopada 2019.

Bahami

  Stalno mi se po glavi mota ona izreka koja kaže kako ljudi kad idu na neko ugodno mjesto često kažu idem na Bahame ili bilo je kao na Bahamima.
Bahami sa palube

Eto stigao i ja ali od jutra čim je završio manevar pristajanja ja sam se spustitio 12-13 katova niže u strojarnicu jer sam napokon dobio dozvolu da radim. 
Bahami ispod palube

Svi su stalno bili u nekoj panici oko toga što, kako i ako … kao da je to ne znam kakav posao. Kao i svaki drugi ako znaš što radiš ok. To je isto tako sa trčanjem. Neki nikad da nauče. Imao sam prilike vidjeti mladića koji je istrčao isti dan kad i ja X-icu utrku na 5 km u vremenu koje ja ne mogu ni sanjati, a onda tapija trči maraton daleko ispod potencijala i to u Berlinu. Ne kužim jer prije odlaska na put sam ga viđao kako sa svojim navodno renomiranim trenerom trči intervale na stadionu. Koji kua rekao bi Robi K. ili wtf po engleški. Oni stvarno ne znaju što rade.
No istini za volju ne znam trenutno niti ja. Mene je doduše nužda spojila na aparate i tu pokušavam izvesti malo čudo i ne izgubiti formu. 
Moderne sprave za mučenje

Da imam na raspolaganju cestu ja znam što bi. Peglao cestu dužim tempo trčanjima da se naviknem na tempo utrke naravno maratona, a ne petice. Uostalom i za test je prije navedeni mogao trčati bar desetku ili polumaraton bez previše naprezanja, a ne utrku na pet. 
Što mu ona uopće može značiti.
Ovdje gdje sam sada su dvije stvari dobre za trkača ali mogu biti i loše.
Režim prehrane je naštiman kao švicarski sat, a od korisnih sastojaka nema što nema. Doručak u 7, a za jesti svega i svačega. Nema mnogo razlike između ručka. Ručak je već u 12, a hrane ima rekla bi moja baba i koki za nogom. Možeš uzimati sve što želiš, u količinama koje možeš podnjeti pa i više ako još guraš u oči i vičeš: "jedite gladne oči, jedite". Ja si obavezno složim jedan veliki duboki pijat salate sa desetak raznih sastojaka. Zelena, krastavci, paprika, cikla, grah, masline, feta sir … i što god mi se učini zanimljivim. Moraš malo eksperimentirati. Svaki dan ima ribe, lignji, meso svih životinja rađeno na sve moguće načine jer posada je vrlo šarolika. Voće je prisutno u svakoj prilici, a otkriće su mi, ja mislim teksaške lubenice … je..te al su slatke. U 15:30 je pauza za kafu ali ima kolača, sendviča i još dosta toga, pa je opet u 19 večera i opet svega kao za ručak. Naravno ima desetak vrsta dobrih kolača i sladoled svaki dan. Čak imaju i automat za sladoled i “sere” led. Pa što je u tome loše. Morao bi paziti da na maraton ne dođem sa 70 kila umjesto klasičnih 65 ili manje. To je par minuta baj baj.
Drugo je obilje vremena za odmor jer osim dva dana po par sati koliko je trebalo da obavim posao i nešto malo za natezanje i papirologiju, nisam radio ništa. Koliko je to dobro kad se nemaš od čega odmoriti to je pitanje za milion dolara. Zato ću danas još malo izraubati mašinu za trčanje jer planiram trčati prvo oko pola sata lagano, pa sat vremena brzinom od 13,4 km/h(4:28/km) i na kraju još malo lagano. 
Kako će sve ispasti nisam siguran ali znam da niti ovaj post izgleda neću poslati dok ne dođem kući. Eto upravo sam shvatio da je moj mobitel ostao logiran na internet i da sam potrošio i onih zadnjih sat i pol koje su mi ostali za večeras i sutra ujutro. Kad sam skenirao i poslao dokumente mom šefu zaboravio sam se odlogirati i … sad sam of-line. U stvari ostalo mi je još 11 minuta. Možda ih upotrjebim za blog koji pišem of-line ili da nazovem ujutro ženu prije odlaska. Vidjeti ću večeras kad se vratim iz obavezne večernje vizite bara za posadu.
Jedan Fosters možda nije puno ali svaki je od 0,75 l. Ipak pomaže da brže zaspim.