Uljanik

 Većinu stvari, ljudi i događaja uzimamo što bi narod rekao zdravo za gotovo.
Kao da je to nešto što dolazi samo po sebi i neće nestati nikada. Mladost, zdravlje, ljubav i znanje ako hoćete. No sve ima ograničeno trajanje i bez deklaracije na pakiranju. Onda nas u živac dirnu stihovi poput onih Arsenovih "takvim sjajem može sjati ono što je prošlost sad što ne može da se vrati ...".
J..ga uvjek je kasno kad shvatimo da smo mogli drugačije i bolje.
Mene je danas rastužila do kostiju jedna utrka koja to uopće nije bila.
Još je samo tjedan do Ljubljane karte sam odigrao sad čekam da maratonska utrka odigra svoje jer iako mislim da ja imam sve dobre karte ona uvijek može izvući nekog asa iz rukava. Jučerašnji trening je bio posljednji jači ili od onih koji zahtjevaju bar dva dana oporavka odnosno izbjegavanja jačih treninga. 
To znači da ću već sutra popodne moći odraditi malo dulji trening tempo trčanja ali ja ću za svaki slučaj to ipak ostaviti za utorak ujutro. 
Danas sam trebao trčati lagano ali iznenada se pojavila informacija da će se i ove godine usprkos svemu trčati Uljanikova utrka i to uz odobrenje stečajnog upravitelja u krugu brodogradilišta. Rečeno je da će to opet biti samo revijalna utrka i druženje svih kojima Uljanik nešto znači. Takvih bi u Puli trebalo biti mnogo jer je on othranio mnoga usta, a i nama trkačima jedini stadion sa atletskom stazom je podario upravo Uljanik. I udruga je nastala iz uljanikove sekcije rekreativnog trčanja. Da ne govorim o tome kako i koliko je naša udruga bila podržana od strane Uljanika. I zbog svega toga njegovo ime nebi trebalo nikad izbrisati iz sjećanja ovog grada.
Od 37 utrka ja sam trčao samo onu lani ispred zatvorenih vrata brodogradilišta u kojem sam proveo svojih prvih 13 godina rada. Moje prvo zaposlenje, školovanje uz rad i gotovo sve što danas znam i eto nakon skoro trideset godina ponovo koristim radeći na nekim tuđim brodovima po tuđim zastavama, sve sam to stekao tu. Moja djeca su trčala dječije utrke ali ja sam svoju trkačku prirodu zakopao negdje duboko ispod tko zna kakvih naslaga svega i svačega što čini život. I baš nikad. Niti kad sam prije pet šest godina počeo trčati. Zašto bi i trčao. Uvijek je bilo previše blizu Ljubljane pa nisam htio da se umaram ili rizikujem ozljedu ili sam već bio ozljeđen. Mislio sam ima vremena, Uljaniku je tek nešto više od 160 godina, biti će još utrka. 
Lani sam bio pomalo ljut i pomalo tužan na toj utrci ali emocije nisu bile duboke jer smo trčali poput nezvanih gostiju oko ograde Uljanika i brzo se nakon toga razišli kućama. Ako se dobro sjećam čini mi se da je i malo kišilo. Ili je to samo odjek tuge u mom sjećanju.

Ima sjedih glava ali tu su i neki novi klinci

Danas je vrijeme bilo lijepo, odazvali su se gotovo svi oni za koje znam da im je do Uljanika stalo ali i neki novi klinci. To je utješno. Kad smo krenuli bez znaka startera polako za kombijem prema drugom kraju brodogradilišta pridružio mi se sin mog frenda koji je još bio malo dijete kad sam ja zadnji puta išao od uprave na otoku prema tvornici električnih strojeva. Tamo sam se taj dan razdužio i na posuđenoj bicikli prepun emocija i sa velikom knedlom u grlu krenuo na oproštaj sa kolegama. Naravno nisam vodio računa o tračnicama preko mosta i kotač je upao, a ja sam pomeo cestu oderavši prilično gadno oba kojena. Možda je to bio znak ili osveta zbog napuštanja ali znam da mi je to bio jedan od najtežih dana u životu. Iako su mi misli bile u tim godinama, sa Vanjom sam se raspričao o trčanju i njegovoj želji da istrči jedan maraton mada je već prilično dobro pozicioniran na trail i raznim adventure utrkama. Maraton ostaje mitsko mjesto svakom trkaču. Sa nama je trčao jedan sve bolji maladić koji će mi se pridužiti u Ljubljani u pokušaju da istrči maraton oko rezultata kojeg i ja priželjkujem. Ispred nas je lagano trčao moj prijatelj Slaven uljuljan u odličan rezultat istrčan u Berlinu i taman kad su mi se noge malo razmekšale i opustile od jučerašnjeg treninga došli smo do stare ulike gdje je bio start i okrenuli ponovo nazad prema cilju. 
Sa svim tim laganim uvodom i pričom prosjek je bio opet oko maratonskog tempa, a zapravo se još nisam niti zagrijao. Kako i bi kad je sve skupa bilo manje od 4 km. Okrenuo sam se i krenuo na malo rastrčavanje kao da se želim oprostiti od staze na kojoj se zapravo nikad nisam utrkivao.

Usnuli divovi podsjećaju kako je sve prolazno

Iako su najavili kako će sljedeće godine možda ipak organizirati pravu utrku nisam više siguran hoću li ikad trčati tu u Uljanikovom krugu. Trebao sam trčati prije dok je utrka bila važna i kad su u Pulu dolazila poznata trkačka imena.
Kažu da uvijek žalimo za nečim samo zato što žalimo za svojom prolaznošću.
Zapravo jedino smo je tada bar malo svjesni.