Kipchoge

 Eto prošao je i taj prvi tjedan povratka i iščekivanja potvrde gdje sam nakon svega ja. Bio je to i tjedan u kojem su svi iščekivali gdje će otići svjet maratona. On se za trenutak otrgnuo od svojih granica i vinuo u zvijezde. Ime onoga tko ga je tamo poveo će od sada pamtiti svi koji maraton imaju u srcu bez obzira kamo će nas možda već sutra odvesti neki novi velikani ili sam Kipchoge jer možda on nije rekao svoju posljednju. U subotu uvečer došla mi je poruka od mog prijatelja "Rudiše"(Igor): "Kipchoge je uspio, sad si ti na redu".
To jutro sam rano ustao jer sam imao nekih obaveza, a nisam htio propustiti niti jedan trenutak te povijesne utrke. Mada je to bila utrka samo sa vremenom i nije priznata kao svjetski rekord ipak je to bila utrka koju ću pamtiti. Samo sam nekoliko puta u životu bio toliko preplavljen emocijama, a niti na svom prvom maratonu osjećaji nisu bili toliko snažni. Mislim da to sve govori o mojoj vezi sa maratonom i trčanjem općenito. Da se razumijemo Kipchoge je velikan i u maratonu je sad apsolutno najveći ali nikad nije bio moj favorit. Moj miljenik je Kenenisa i ne pitajte me zašto ... zato.
Još pod dojmom tog nestvarnog rezultata i pomalo razočaran trčanjem maratonskog tempa u četvrtak popodne u nedjelju ujutro sam krenuo sa istim partnerom u posljednji ozbiljniji trening i posljednju dužinu prije Ljubljane.
5-4-3-2-1 nije odbrojavanje na raketodromu u "Cape Canaveral-u" već dužina koja se trči sa ubrzavanjem po spomenutoj shemi i izvorno je u miljama za elitne trkače ali mi rekreativci se možemo zadovoljiti i kraćom varijantom u kilometrima. Nakon malo duljeg zagrijavanja trčim pet kilometara u tempu maratonske utrke zatim jedan lagano ali ipak brže od 5 min po kilometru ili negdje oko srednje aerobne brzine. Zatim još četiri u maratonskom. Nako toga jedan lagano, pa 3 u tempu polumaratona, i još dva u istom tempu sa jednim laganim između. Zadnji kilometar nakon polumaratonskog tempa se trči najmanje na LT granici ili brže, a nakon toga se rastrčavam još par kilometara. Ja sam ove godine uspio stisnuti zadnji kilometar dobro ispod 4 minute tako da sam na koncu ipak malo oprao gorak okus koji su mi ostavili neki treninzi u proteklom tjednu.
Očigledno se taj oporavak od puta i ponovna prilagodba na cestu nije mogla desiti preko noći. Možda je i Kipchoge bio zaslužan jer u glavi sam stalno motao  film njegove završnice u Beču. Iako je i dalje moja najjača motivacijska misao vizualizacija završnice utrke "Great Northen Run"(Kenenisa, Haile Gebre i Mo Farah). Moj partner je otpao već nakon prvog segmenta iako smo samo par dana prije trčali istim tempom duže ali očito je da on ima problem ujutro kao što ja nisam popodnevni tip. To mi trenutno odgovara i većinom treninge sad radim ujutro što je isto tako važan dio adaptacije na utrku. 
Sad sam malo vratio samopouzdanje i još da nađem nekoga da me malo "vuče" na utrci kao što su to radili Kipchoge-u ili da mi bar malo pravi društvo mislim da bi to mogla biti moja najbrža utrka maratona. Možda to bude Slaven koji je istrčao Berlin 3:06 i sad je rasterećen ali vjerujem još uvjek u dovoljno dobroj formi. Ako i ne bude nitko već ću se snaći. Nisam uopće kao Kipchoge ali i u meni živi isti ludi maratonac koji ne želi priznati svoje granice bez obzira koliko boli ili koliko umora osjećam on nikad ne kaže dosta, stani ...