Blues

Već je prošlo tri tjedna od Ljubljanskog maratona i mojeg zadnjeg posta. Iako su noge prošle pa nema niti bolova od one rupturice osim onih starih koji su se bili privremeno povukli pred navalom pokidanih mišićnih vlakana i mojih snova o nekom boljem ja. Bol u duši međutim ne prolazi i svaki dan nešto ili netko malo posoli tu ranu.
Prvi tjedan nisam uopće osjećao tu duševnu bol. Bio sam stalno fokusiran na to da što prije zalječim i oporavim noge. Vrijeme je bilo fantastično i ništa nije ukazivalo da se bliži onaj dio godine kad su svi pomalo deprimirani pa i priroda prividno umire. Ljudi tada stalno nešto kao slave ali imam osjećaj da zapravo bježe od osjećaja prolaznosti. Nju i u meni izaziva hladnoća, kiša i mrak. Koja usrana kombinacija, br....  Nije čudo da u to doba mnoge privuče tamna strana.
Ni odlazak u Luton kod mojih naj milijih, niti randevu sa mekom travom Stockwood parka nisu otjerale moj "blues". Tamo me kiša i hladnoća zakovala za kuću ali sam barem napravio električnu instalaciju u vrtnoj kućici za moju sad već službno teenage unuku i novopečenu bubnjarku. Sad će valjda ukućani malo odahnuti iako nisam siguran za susjede.
Što zbog kiše što zbog bolova tek u petak sam se odvažio za jedan kraći trening po mekanoj i kišom natopljenoj travi. Bol je ipak prošla ali ne i kiša tako da sam uspio skoristiti još samo jednu priliku za malo dulji ali spori trening sa mojom kćerkom. Od njega smo se oboje svaki na svoj način namučili.
Pokušao sam sa starim receptom kupovanja novih tenisica nebi li se oraspoložio ali to nije uspjelo. Isti dan mi je otkazao GARMIN, odnosno onaj novi HR monitor i pokvario ionako loše raspoloženje. Nekad te baš neće pa neće. 
Povratak u Pulu je još pogoršao stvar jer se kiša kao kakva zaraza preselila kod nas, a ja još nikako da se adaptiram i bar obučem adekvatno. 
Osim toga moj "blues" je produbio opet veliki članak o ona dva lika iz Beča koje pamtim samo kao "preko četiri" i "preko pet". Opet su ostvarili nevjerojatan uspjeh vrijedan divljenja novinarke ali ovaj put u Amsterdamu. No opet je bilo preko 4 i 5, mislim na sate za maraton. Za promjenu ovaj put Ljubljana nije uopće spomenuta ni pod razno. Ali bar sam taj tjedan trčao i evo me opet u Japanu na Isjigaki-ju. Kiša, vjetar koji pojačava ne mjenjaju moj "blues" u recimo "reggae" iako sam danas uspio prije nego padnem u nesvijest od nespavanja da trčim malo po otoku. 

Bar mogu reći da sam trčao u Japanu. 
No kako stvari stoje brod sutra neće doći, a mene šalju na Okinavu da čekam ukrcaj do 23-eg. Znači još pet dana đabalebarenja po otoku koji je dosta mrtav van sezone i povratak kući tko zna kad. Ma blues do jaja.