Izgubljeno

 Još jedno izgubljeno jutro u vrevi, šarenilu dućančića i drangulija. Baš kad sam pomislio kako bi mogao malo ranije još jednom otići trčati po onoj mekoj stazi koja mi izgleda odgovara. Kad ono, vani se sručilo nebo na zemlju.
Jučer se nisam mogao zaustaviti na trčanju iako je cijelo vrijeme padala sitna kišica i puhao dosta jak vjetar. Ipak sam malo usporio u odnosu na prethodni dan da ne dovodim u nezgodnu situaciju lokalne trkače jer sam napravio 10 krugova ili ukupno nešto više od 15 kilometara i neke od njih uberundao dvaput. Puls mi je usprkos sparnom vremenu bio izuzetno nizak što je moj Garmin odmah nagradio ili nagrdio novom glupom procjenom VO2max-a i utrke maratona dobro ispod 3 sata, he, he, baš. 
Možda postoje neki vanjski razlozi zbog kojih me ovdje noge ne bole i ujutro uopće ne osjećam ukočenost. Tko će to znati. Jedino me muči prehrana. Ujutro se u hotelu najedem koliko stane u rezervoar kad malo naguram nogama i prestanem disati na nekoliko sati. Za ilustraciju recimo danas. 
Dva kuhana jaja, nekoliko vrsta sira(oko 10 dkg) i salame. Sve uz tri peciva, salatu od rajčica paprika i krastavaca. Još dva topla kako oni zovu "pita sendviča". Jedan sa sirom i salamom, a drugi sa šunkom i kobasicom. Jednu krišku torte sa sirom, jednu krišku torte sa čokoladom, nekoliko kockica čokoladnih kremastih kolača i neke okrugle sa nemam pojma čime. Veliki tanjur sa nepoznatim voćem(boja breskve, konzistencija jabuke, okus ... bah nemam pojma), par(četiri jer volim ananas) šnita ananasa i grožđe. 
Uz to kafa ala američka i dvije čaše soka ... naduo sam se ko trudna sipa. Sljedeći obrok je tek uvečer i dok odaberemo koji restoran jer italiani su svjetski prvaci u neodlučnosti prođe devet sati. Naravno ne znaš nikad što si naručio i jeli to jestivo. Sinoć su se oni poveli za slikama i ostali gladni, a ja sam sretno ubo dobru klopu. Genaro, napolitanac koji voli jesti nije ništa ni pipnuo, a platili smo više od 25 eura svaki. J..ga treba znati ili voljeti nešto njihovo. Uglavnom danas smo se dali u potragu za suvenirima i ode jedno cijelo jebeno jutro i nešto love.
Kako sutra rano letim nazad na Ishigaki znači ništa od trčanja osim možda kasno navečer na traci. 
Još moram poslati razglednice kćerki i starcima jer ona samo to priznaje kao javljanje. Ovi novi elektronički mediji niks, nemaju tu težinu. Ne, ja moram goglati gdje je pošta, juriti po gradu da je nađem i pri tome pokisnuti. To je onda pozdrav od srca. Mada će stići kao kad sam bio u Diubai-ju nakon dva mjeseca. Tu su i obavezni magneti, a i sebi sam kupio dva zmaja koje vidim ovdje na ulazu u gotovo svaku kuću ili dućan ali nisam proučio njihovo značenje. Jedan ima otvorena usta i kažu da je žena, a drugi zatvorena i  mrgodnu facu, to bi bio ja nakon 44 godine braka. Ha, ha baš danas mi je godišnjica. dobro da mi je kum čestitao pa sam i ja ženi prije nego što me ona podsjeti. Ko će sve te stvari pamtiti. Što sam ono htio ... hm. Idem sad malo pokisnuti jebeš trčanje. Bar ću se moći hvaliti kako me okupao neki tajfun-čić na pacifiku.  

PS. Pokisao bez veze, pošte ne rade već nakon 5 PM(ovo znači u "onu" stvar) i otvaraju tek u ponedjeljak. Mogu ih jedino staviti u bocu pa baciti sa palube.