Bosonogi

  Vrlo je privlačna i romantična ideja da bi trebali trčati onako kao smo rođenjem opremljeni tj. bosonogi. Kao recimo Abebe Bikila čiji primjer ističu svi koji komercijalno iskorištavaju tu romantičnu ideju. Neki idu u još veće krajnosti pa trče i golih guzica što nije baš uvijek praktično. Mislim na koprive, trnje i ostale nepogodnosti ako trče šumom. 
Ako pogledamo statistike koje se vode kroz brojne studije od 1989 godine, gotovo dvije dekade od početka trkačkog buma iz početka sedamdesetih, vidjeti ćemo da je koincidencija trkačkih ozljeda u odnosu na volumen pretrčanih kilometara po trkaču ostala jednaka bez obzira na razvoj tehnologije trkačkih tenisica. Razni zvučni nazivi kao "Air", "Gel" ili "Boost" obećavaju smanjenje sila koje djeluju na naše zglobove, a noviji čak i poboljšanje ekonomije trčanja no u praksi se do sada pokazalo da ništa od toga nije potpuno točno. Dapače broj ozljeda je ponekad i povećan. Sjetitie se populare Nike-ove tehnologije "air". U njenu promidžbu je utrošeno više nego na razvoj, a rezultat je bio čak i povećana koincidencija ozljeda. Paralelno sa spoznajom da su ozljede i dalje redovan pratilac trkača rastao je i broj onih koji su zagovarali povratak prirodnom načinu trčanja. 
Trčanje bez obuće. 
Pa jeli trčanje bosim nogama garancije bar smanjenja ozljeda?  
Ideja da je to tako se rodila iz jednostavne premise da je prirodno da hodamo i trčimo bosi jer na taj način aktiviramo sve mišiće u stopalu koji su inače suspregnuti u tenisici. Najveća razlika je način korištenja stopala. Poznato je da većina trkača i to oko 75% trči tako da doskok ima na petu što je gotovo nemoguće ostvariti ako trčite bosi. Zbog toga će svi oni koji inače tako trče kad trče bosi znatno skratiti korak i promijeniti način doskoka. Poznato je i znanstveno potvrđeno da pri doskoku vertikalna sila dostiže od 1,5 do 3 puta našu težinu. To se ne mjenja bitno zbog načina doskoka ali je distribucija te sile znatno nepovoljnija kod doskoka na petu jer tada pokazuje veliki porast(peak). 
Pri doskoku na prste vertikalna sila ima blaži porast jer je njena distribucija na zglobove koljena i kukove drugačija zbog položaja noge kod doskoka. 
Grupa američkih znanstvenika je izmjerila koliko apsorbiraju pojedini zglobovi pri tri različita načina trčanja. Na slikama su prikazani ti rezultati. RFS označava doskok na petu(Rear Foot Strike), FFS je za doskok na prednju stranu stopala(Front Foot Strike) i Barefoot je za trčanje bosom nogom.

Distribucija opterećenja zglobova

Tenisice u svom tom procesu mogu utjecati na prigušenje sile od oko 10% što je zapravo vrlo malo u odnosu na vršnu silu koja tri puta premašuje našu težinu.
Kolike su stvarne razlike od modela do modela tenisica teško je reći ali u suštini radi se o nijansama koje mi katkad osjećamo kao nešto značajno.
Ove činjenice su poznate i prihvaćene od strane pobornika bosonogog trčanja kao dokaz da je to jedan od načina sprečavanja ozljeda.  
Super, reći će te. To se traži. Osim što to ne znači da će te trčati efikasnije izgleda da ne garantira baš niti odsustvo ozljede. Čak ako i pustimo na stranu rasprave o tome jesu li ti podatci interpretirani pravilno ili ne postoji određeni broj ozbiljnih nedostataka takvog trčanja. Recimo trčanje po ugrijanom asfaltu. Mi svi znamo kako je to ljeti pa ako i mislite da vam se noga upalila zbog toga što je u tenisici, razmislite malo. Kako bi bilo kad bi dva sata mlatili asfalt bosim nogama ugrijan na više od 40°C. Ili recimo zimi, mada bar mi ne živimo baš u jako hladnim krajevima. Tu je još cijeli niz problema od oštrog kamenja, čavala i koje kakvog stakla do sveprisutnog pasijeg dreka. Moram priznati da mi to ne djeluje baš romantično. 
Ono što pokret trčanja bosih nogu obećava istražili su znanstvenici u više studija. Mogao bi razglabati o njima ali blog bi bio predugačak, a to odbija mnoge čitatelje. Jedan od načina prevazilaženja problema su minimalističke tenisice koje sam i sam isprobao više puta. Moja iskustva sa njima nisu baš sasvim ugodna. Da ne ulazim previše u detalje navesti ću zaključak iz jednog nedavno objavljenog članka Andrew Hamiltona(Peak Performance: https://www.peakendurancesport.com/endurance-injuries-and-health/minimalist-shoes-road-reduced-running-injuries/). Jedan od zaključaka je: 
Sve više istraživanja i studija ukazuju na to kako minimalistička obuća zapravo ne pomaže mnogo i ne simulira u pravoj mjeri slobodno pokretanje stopala pri trčanju. Zapravo prema nekim novijim studijama koincidencija ozljeda je čak veća bez obzira na postepeni prelaz koji je nužan. 
To praktično znači da ne postoje čvrsti dokazi koji bi dali prednost minimalističkim tenisicama prema onim klasičnim.
Svi trkači koji su imali problemima sa stopalima kao što je plantarni fasciitis ili stres frakture trebali bi izbjegavati korištenje minimalističkih tenisica.
Ako ste ipak odlučni u tome da koristite takve tenisice trebate poštivati prelazni period adaptacije od najmanje tri mjeseca i pri tome izbjegavati brdoviti teren jer je opterećenje na stopalo tada veće. Za starije trkače taj period treba biti znatno dulji. Za neke(uključujući mene) možda i predugačak ha, ha, ha. Nemam ja vremena ili prestar sam za takva sr...