Oni mlađi ne znaju, a ja se još sjećam kad se tako vozilo u "Yugi". Parni brojevi tablica jedan dan, sutra dan neparni. To nije bilo zbog toga što su nam automobili bili na izdisaju mada su zapravo bili pa im je trebalo jedan dan odmora da se oporave. U mom slučaju to je gotovo bilo tako. Moja "buba" se raspadala po svim šavovima i vječno sam visio ispod ili glavom zagnjuren pod zadnju haubu(tamo je bio motor). No čak i u tako tako hendikepiranim autima putovali smo u Berlin, Portugal(moj buraz koji je isto imao bubu) i putem gubili neke djelove. Ja far, a njemu je čak ispao(propao kroz truli pod) akumulator na cestu. Išli smo i na skijanje bez zimskih, sa lancima koje nebi odpetljao ni kralj Gordije, a jednom na Platak i to bez kočnica ... srećom ipak je radila ručna.
Sve više ličim tom mom prvom starom autu. I ja se nekako vraćam na par - nepar, režim vožnje. Neki su pomislili da sam opet na putu jer me nema na stadionu, a neki jer ne pišem ništa o trčanju već sam navalio na tenisice ko mutav na telefon. To su me tražili da pišem pa eto neka sad čitaju. Možda bi trebao objaviti na FB jer vidim da nitko to skoro i ne čita. Opet se potvrđuje ona: "nije se dogodilo ako nije na FB". No ja imam i prijatelje koji nisu trkači pa ih ne želim gnjaviti sa time na FB.
Već dva mjeseca nisam uspio imati bar jedan tjedan sa standarna pet treninga. Četiri je neki maksimum koji trenutno uspjevam realizirati. Moj prosjek za ovu godinu se malo stanjio u odnosu na prošlu iako sam uspio dogurati do 200 km ovaj mjesec i još imam par dana da to malo popravim i upišem jedan ne tako loš mjesec. Shvatio sam da mi treba jedan dan pauze nakon svakog trčanja da bi bolovi u stopalu koji su se sad proširili i na hvatište ahilove ili možda skočni zglob smanjili dovoljno da mogu opet trčati.
Problematičan je prvi kilometar i njega ne mogu trčati brže od 6 min jer je osjećaj takav da jedino razmišljem kako da se vratim i pošaljem sve u materinu.
Poslje toga se pomirim sa sudbinom stisnem zube, prestanem misliti o tome i trčim bez ikakva cilja i plana. Obično završim na tome da odradim uvijek istu dionicu sa manje više istim tempom bez da pogledavam na sat. Trčim tako da bi podatke o treningu mogao zapisivati po principu copy-paste i mjenjati samo datum. Sa tim laganim uvodom i malo sporijim zadnjim kilometrom prosjek se kreće od 5:00 do 5:08/km, a isto važi i za zadnje dvije dužine koje sam trčao od kako sam došao iz Japana. Moj ludi sat pokazuje stalni napredak i sad sam dogurao već do maratona ispod tri sata, polumaraton ispod 1:25, desetka brža od 39 min i petak za 18:24. Svi treninzi su mi u laganom aerobnom ili tempu oporavka i ovaj mjesec je rekorder bar po jednom. To je srčano opterećenje. Samo sam u prosincu 2015. godine trčao sa manjim opterećenjem ali prosječan tempo je tada bio preko 6:30/km i pretrčao sam samo 80 km zbog ozljede kukova. Sad mi je prosjek identičan onom lani ali prosječno srčano opterećenje(puls) je niže za dva otkucaja. Malo je to čudno jer lani sam trčao na Staru godinu u Medulinu najbržih 5 km i to sa rezervom trčeči u početku sa nekim svojim prijateljima koji nisu žurili. Još sam bio prilično obučen i trčao sa kapicom djeda mraza. Zapravo moj sat možda ne griješi toliko jer u prosjeku sam trčao istim tempom ali je prosječna duljina treninga bila 14,2 km, a sad 12,5 km i tog prosinca sam pretrčao gotovo 100 km više(na koncu će možda biti 60-70 km). Tko će znati već dvije godine ne vodim dnevnik treninga pa nisam siguran koliko sam pri tome trpio samo znam da mi se sad čini da sve ide po malo na gore.
Pa opet, iako nemam plan za sljedeću godinu pogotovo ne za proljeće nadam se da ću trčati bar ovako svaki drugi dan. Ako se ukaže prilika opet ću pokušati da ne razočaram sam sebe mada to sad postaje već sve teže.
Nema komentara:
Objavi komentar