Nakon tri tjedna mora i nešto malo zraka evo me opet na čvrstom tlu. Kao da se ništa nije promijenilo od kad sam otišao nakon Ljubljane u London i vratio se pa otišao na drugi kraj svijeta. Kiša me stalno prati mada da budem iskren to zapravo i nije bilo važno. Bar ne ovih zadnjih nekoliko tjedana jer sam ionako bio osuđen na boravak u utrobi čelične grdosije. Sumorno vrijeme koje me je dočekalo još je dodatno zacrnila smrt dragog prijatelja koji mi je ujedno bio i velika motivacija u borbi sa mojim tkačkim demonima. Koliko god mi trčanje u zadnje vrijeme teško pada zbog konstantnih bolova i problema koji nikako da prođu njegov primjer mi je utišavao glas onog čangrizavog starca u meni koji stalno traži isprike za odustajanje od svega. Sad će biti teže. Godina koja pomalo curi i nije bila jako loša jer ipak je to neparna godina, a ja sam istrčao dva maratona i preživio bez duljih perioda netrčanja i ozljeda.
Jedna manja ruptura i oni svakodnevni bolovi na koje sam se već skoro navikao. Ukupno sam ipak trčao manje nego lani i trenutno sam u deficitu oko 500 km što bi na kraju godine moglo biti oko 350 km.
To je jedan jako dobar mjesec ili prosječno mjesec i pol dana treninga manje. No ne trebam za to samo kriviti moje godine, pa čak nit ozljede kojih je ipak bilo manje. Dio krivice je oko 11-12 tjedana službenog puta. Ta putovanja većinom nisu bila niti blizu, niti kratka pa su već i samo promjene vremenskih zona značajno utjecale na mene. Nakon zadnja tri tjedna u Japanu još uvijek se ujutro rano budim, poslije ručka mi se spava i nemam više onaj dobar osjećaj jutarnjeg trčanja već mi nekako najviše paše oko podne. Veliki dio trčanja sam zbog toga što sam bio i na brodovima morao odraditi na motoriziranoj traci. Zapravo pretrčao sam gotovo 300 km, 285 km da budem precizan. To je jednomjesečna kvota za dobre mjesece. Moje iskustvo sa time je pomalo neobično ali nedavno sam pročitao jednu meta analizu grupe nizozemskih istraživača objavljenu 4.12. ove godine u "Sports Medicine"(Is Motorized Treadmill Running Biomechanically Comparable to Overground Running? A Systematic Review and Meta-Analysis of Cross-Over Studies) koja možda objašnjava neke stvari.
Ono što sam ja primjetio je da je meni pogotovo na početku bilo dosta teže trčati na traci odnosno puls je bio relativno viši. Vertikalna oscilacija je također bila viša i nju sam mjerio zahvaljujući traci koju sam nosio. Vrijeme dodira sa podlogom je bilo dosta dulje ali zanimljivo je kao se moja biomehanika koraka prilagođavala na promjenu brzine trake. Kod trčanja na čvrstom tlu kako ubrzavam obično ujednačeno rastu duljina koraka i frekvencija ili kadenca. Na traci mi je pri sporijem kretanju trake frekvencija koraka relativno visoka, a zatim pada kako ubrzavam traku. Znači da mi se produžava korak, a frekvencija ostaje na nešto nižim vrijednostima. Zbog toga Garmin pokazuje da idem brže nego traka do brzine od oko 10,5 km/h. Preko toga počinje pokazivati zaostajanje u odnosu na brzinu trake jer broj koraka zapravo ne raste. Kako stojim na mjestu tj. ne koristim GPS ispada da trčim sporije od trake. Vrlo zanimljiv eksperiment sam napravio skraćivanjem koraka i povećanjem frekvencije kako bi uskladio ta dva mjerenja. Sve je rezultiralo znatnim povećanjem pulsa zbog čega sam zaključio da takvo trčanje nije efikasno pa odustao od toga. No vratimo se na studiju.
Za one koji se možda pitaju što je meta studija ili analiza samo informacije da je to analiza rađena na osnovu određenog broja relevantnih studija i istraživanja koje su radili drugi istraživači. Nešto kao rezime. U ovom slučaju tim nizozemskih istraživača je odabrao 33 takve studije sa oko 500 subjekata od čega su dvije trećine bili muškarci. No da sad ne razglabam sve detalje jer zapravo nisu toliko značajni običnim smrtnicima i trkačima odmah ću preći na zaključke.
Studija zaključuje da većim dijelom različiti aspekti biomehanike trčanja ne pokazuju značajna odstupanja stoga je trčanje na traci uglavnom ekvivalentno ili slično trčanju po tlu. Međutim određeni aspekti biomehanike trčanja su različiti iako neki sa minimalnim odstupanjima. Međutim ono što je možda najznačajnije uočeno je bitno povećanje opterećenja mišića listova(gastroc./soleus) što upućuje na zaključak da trčanje na traci nije preporučljivo trkačima nakon povratka od ozljede ahilove tetive ili listova. I sam sam primjetio kako je nakon samo nekoliko intenzivnijih treninga na traci bez pauze, a koje je na kraju rezultiralo i trčanjem dužine od 22 km došlo do ukočenost i bolova u predjelu hvatišta ahilove tetive na desnoj nozi. Ta tetiva je davno bila ozljeđena i povremeno osjećam posljedice te ozljede kad pojačam intenzitet ili trčim mnogo uzbrdica. Drugi važan zaključak je da trčanje na traci negativno djeluje na ekonomiju trčanja na tlu i da zahtjeva nešto veću potrošnju energije. Ostali aspekti djelovanja na biomehaniku nisu toliko bitni pa tako i dulje vrijeme kontakta sa tlom ili smanjenje propulzivne sile jer se zapravo sve to odnosi na smanjenu ekonomiju trčanja. Tu je još smanjen vertikalni pomak kukova, povećana fleksija koljena pri doskoku(od tuda i dio opterećenja soleusa). No fleksija koljena kod odskoka je manja i nešto je veće sagitalno pokretanje skočnog zgloba. Dakle ipak uz određene rezerve bolje je trčati na traci nego ne trčati uopće. Da je dosadno to ne treba niti spominjati jer osim ako nemate pogled na neke zgodne komade koji se znoje na spravama ispred vas krajolik je zamrznuta slika koja pomalo poskakuje poput lošeg zamrznutog satelitskog signala. No ja nisam imao izbora jer još nisam naučio trčati po moru. Jedinu zabavu mi je pričinjavalo nemirno more pa je koncentracija na to da nogoama ostanem na traci bila na najvišoj mogućoj razini. Čak niti pogledavanje na sat nije dolazilo u obzir, a kamo li osvrtanje lijevo ili desno.
Nema komentara:
Objavi komentar