Ono zadnje trčanje po hladnoći od oko 2 stupnja uz buru je bio tempo. Odmah sam znao da neće biti dobro. Umjesto da se vratim ja malo produžio zagrijavanje i na kraju ipak odradio 5 kilometara u tempu. Bilo je to dvadesetak minuta čupanja zuba koji se nije dao vani. Samo što nije bio zub već nešto drugo nagriženo zubom vremena. Usprkos krajnjem ishodu to mi je bilo najbolje tempo trčanje ove godine. Savršeno pogođeno 4:10/km sa najnižim pulsom do sada na donjoj granici LT pulsa. No svako dobro ima i svoju tamnu stranu pa je uslijedio zastoj od tjedan dana. Možda mi se čini ili stvarno više nije tako hladno kao prije tjedan dana. Možda sam se samo navikao tko će znati ali odmah se osjećam malo pokretniji. Nakon subote i nedjelje jedva sam se suzdržao da ne odem trčati još i ponedjeljak kako bi nadoknadio gubitak tjedna. Bio sam "hrabar" i nisam. Zato sam u utorak opet odlučio ponoviti tempo. Istim putem od kuće prema Verudeli, jedan đir okolo i nazad. Činilo mi se da nije hladno ili je možda razlog dva para gega i dvije debele trkačke maje. Probao sam ići opet na osjećaj i produžio tempo na 6 kilometara jer mi je trebalo nešto manje da se zagrijem. Samo 3 kilometra. Čim napravim malu pauzu u trčanju osjećaj mi je za k.. Stalno sam varirao u tempu i čas mi se činilo da sam se uspavao, čas da sam pretjerao. Kad sam kasnije pogledao, tako je i bilo. Najgore tempo trčanje koje sam trčao. Prvo jer je variralo, a i puls je bio auuu. Skoro deset sekundi sporije u prosjeku ali puls koji je više od polovine bio u crvenom. Jedino što je dobro da mi nije bilo zima. Jutros sam se probudio bez uobičajene ukočenosti desnog zgloba, a bol u kuku i tetivi je puno manja. Rekao bi uobičajena.
Zato sam otišao na posao trčeći. Ne znam kud mi je bila pamet. Vani centralno očito ne radi, a po travi leglo inje. Još sam i zaboravio rukavice, pa sam prste uzaludno sakrivao u rukav ali u jednoj ruci sam morao nositi mobitel, a ta je nahebala. Zapravo obije jer sam stalno mijenjao da se ne zalede pa da mi mobitel ne ispadne. Najveći belaj me je snašao kad sam morao izvaditi ključ od firme iz zadnjeg džepića i ubosti u bravu. Prsti nikako da prorade. Ni pet kilometara trčanja nije bilo dosta da se cirkulacija pokrene i da se igdje pojavi bar jedna kapljica znoja. Srećom u firmi je bilo dosta toplo, a i još sam odvrnuo termostat j...š ekologiju. Povratak je uvijek lakši znaš da ideš na tuširanje, klopu i pivo to je ipak mnogo bolje od posla čak i kojeg voliš. Ma kua, već 40 godina .... došlo je do zamora, nema strasti, traže se novi izazovi.
Nema komentara:
Objavi komentar