Iako sam se nekako ponadao već je generalna proba dočeka nove godine dan prije za mene bila katastrofalna. Piće mi nije išlo, hrana još i manje, a jedva da sam uspio dočekati i Jasninu baklavu nakon koje sam otišao kao(povijesno prvi put) "party breaker" u krpe već prije deset uvečer. Čak je i moja žena ostala. Tresla me cijelu večer ona jebena glupa temperatura malo iznad 37. Ne bi me to toliko uznemiravao da nije bila popraćena sa kolosalnom križoboljom od koje mi se moj išijas činio kao pi..in dim. Ležanje je sve još činilo gorim. Da ublažim nervozu zbog nemogućnosti da se namjestim razmišljao sam o tome kako mi je zapravo dobro jer sutra ne moram sa Rudišom da trčim dužinu 42 km i još tako
neke gluposti kao ispijanje alkohola od jutarnjih sati na gradskoj tržnici sa gomilom ljudi koje eto uvijek sretneš na staru godinu. Koliko puta mi je već do podne bilo dosta i previše, više niti ne brojim. Eto svega toga sam sutra "oslobođen". Mogu da ležim(iako ne mogu) do mile volje i ne radim ništa. Jedino što mi je već pun kufer čaja. Ko za inat taj dan kad si u banani vani je prekrasno i sunčano. Tako sam ipak većinu vremena proveo na balkonu uz kaficu i neke grickalice, a križobolja je skoro nestala.
Onda su počele stizati poruke i poziv novopečenog maratonca: "Znaš do 32-og ok, onda kad sam stao da uzmem malo vode, kurc... noge nešto neće ..." i tako klasična priča. Trčao je malo sporije nego ja i on prošli tjedan dužinu, ali poslije 32 km je počelo štekanje. Ipak 3:32 je dobro za prvi put i to ovako bez pratnje, taperinga, gelova, a skoro i vode(tek nakon 30-og). Dubravka je istrčala takođe sama bez pratnje ali je njen Garmin nešto malo zbrljao pa joj je došlo malo kraće. Kaže mi: "još nisam maratonka, fali mi 200 m" ali 4:02 je isto tako dobro iako sam malo ljut što to uopće radi. Zapravo meni je to malo čudno i ne kužim poantu onih koji žele probati utrku prije utrke. Time ubijaš jednu od onih čari maratona, ako grčeve, znojenje, žuljeve i ostale "ljepote" ne ubrajaš u "čari".
To je neizvjesnost. Ona tjera adrenalin i meni se bar čini da je veća čim više nepoznanica stoji pred tobom. Ako digneš ulog pogotovo prvi put onda je sigurno nezaboravno.
Kako mi je ono ljenčarenje na balkonu dokinulo križobolju ponadao sam se dobrom uletu u Novu godinu. Čak i mislio kako bi mogao prije odlaska na feštu zavrnuti jedan krug na Drenovici u novim tenisicama. Fešta nije bila loša jer se za božanstvenu klopu pobrinuo moj frend Fedor ali piće mi jednostavno nije išlo i osjetio sam da me već prvi aperitiv izbacio iz krhke ravnoteže. Zato sam se okrenuo muzici i plesu mada su svi primijetili kako nisam onaj pravi ... j.. nisam to već dugo. Cijela ta moja ekipa živi u nekoj prošlosti. Kad smo ...bla, bla... Sad ih samo "Veli Jože"(veliki brod-dizalica) može odvući od stola i poneki nostalgični takt, ne za dugo. Nikad manje nisam pio na dočeku pa nisam imao potrebu niti da previše kompenziram sa hranom tako da sam kući došao lagana stomaka i još laganije glave. Poslije ponoćnog šampanjca prešao sam na "Tri šalice čaja" kao da sam sa samim sobom sklopio ne znam kakav važan dogovor. Baš me razočaralo kad sam u jutro prolazio Južnim bulevarom pored policijske patrole, a oni ništa, neće da me zaustave. Kao da mi na čelu piše: "ovaj seronja pije čaj". Baš sam htio da pušem, osjećao bi da nije sve bilo tako uzaludno. Od nabujalih voda što su izvirale iz svake molekule moga tijela nisam baš nešto mogao spavati, a i kako spavati kad ležim već danima. Nemam čak ni najmanju naznaku ukočenosti zglobova ujutro kao da sam se sav nekako smekšao. Još je prvoga trebalo izgurati jedno klanovsko okupljanje kod moje mame koja već dva dana kuha kao da smo svi jadni gladni i tek nedavno došli iz bangladeša ili tako što! Od sitne dječice do nas malo matorih svi u komi sa hunjavicama, gripama, na antibioticima i svašta nešto: Starci, tata 91, mama 81, jure po kući režu, sjeckaju, vade čepove... Kao da su čekali godinu dana da ih netko posjeti. Skoro svaki dan je netko kod njih, ovi malo mlađi još i češće. Na ručak, da se pričuva pra unuka i tako što, kako im nismo dopizdili. Uglavnom kad sam pokušao skratiti i pobjeći već nakon sarmi pod izlikom da moram odvesti ženu kod majke stari je složio "ne jebi ale" facu i obećao sam da ću doći nazad na kafu i kolače dok ovi mladi pojedu jer neki još nisu bili ni stigli. Kod moje stare nema protokola ni termina, sve radi non-stop. Dolaze i odlaze kao na traci. Neke niti ne vidiš ako si slučajno bio na "veci" ili na balkonu pušio kao moja žena. Na kraju žena mi nije dala da idem kod njene stare u strahu da je ne zarazim, a i bio sam neki dan kad je imala rođendan. Uostalom zbog demencije ona uopće nema pojma kad sam bio i svaki put se obraduje kao da me vidi prvi put. Bar još zna tko sam. Zato sam obuo ... kao u pjesmi(bez levisica) nove tenisice i na brzaka popustio silnoj želji da napravim jedan krug po Drenovici. Tenisice su prva liga ili je to zbog potpunog izostanka bolova. To mi se činilo malo uvrnuto i nestvarno. No umorio sam se zaželjevši Sretnu Novu godinu vojsci šetača pasa i njihovim ljubimcima. Toliko se vrtim tamo da gotovi sve na neki način znam, pa mi je glupo da se ne javim. Tih malo manje od 6 km sam precizno odradio za 30:00 i činio mi se to kao dobar znak ili samo znak. Samo čega? Naravno nisam se trebao tuširati, a ne bi niti stigao jer sam morao juriti po ženu, pa opet na kafu i kolače do moje mame, pa ima li više kraja tim feštama još će sigurno netko da navrati ili zove na ostatke prasetine. J..ga i u mene pun frižider pive. Čeka ljeto ili neko dobro društvo. Kako sad da pogodim kakva će mi biti ova godina ... to ne može ni Vakula i Sijerković skupa čak i da im pomogne baba Vanda ... čekaj to sam ja, tako kažu.
Nema komentara:
Objavi komentar