Dužina sa "špricama"

  Već sam pomislio kako je potpuno beznadno tražiti adekvatan izraz za "surges" kad mi se ono malo sivih upreglo i eto sjetio sam se. Sjetio sam se kako je pokojni Miki uvijek na kraju trčanja dužine govorio: "Ajmo malac sad dvije, tri "šprice" da otkačimo "Kokija"(pok. Marković). Na kraju smo utrčavali sa dušom u nosu na stadion dok je "Koki" iza nas gunđao sebi u bradu kako smo ga za...li jer se nije na vrijeme sjetio krenuti za nama. Nikako nije volio kad bi ga Miki oderao. Mene da ne spominjem. Ja sam bio samo žutokljunac i mjesto mi je bilo na začelju, a ne naprijed gdje sam se uvijek gurao. Nešto tako sam i ja trčao kad sam se spremao prošle godine za Ljubljanu, a isto sam ubacio u plan za polumaraton i "Rudiši". Moja namjera je bila obzirom na vremenske uvjete i moju trenutnu ne motiviranost da otrčim jednu potpuno dosadnu običnu i sporu dužinu. Po mogućnosti sam. Nakon onih hladnih i vjetrovitih dana te malo preskakanja treninga sve sam stisnuo za kraj tjedna. Od četvrtka do nedjelje sam nagurao preko 70 kilometra. Odradio sam i dosta brze 10x400, pa mi više nije bilo do brzine. Ali prijatelje ne možeš tako lako od kantati, a moja mati kaže da bi se zbog prijatelja i oženio.

Zato sam se morao nacrtati u Medulinu u 9 ujutro za "Surges long run"(Dužina sa špricama). 

Problem je bio što sam zbog rođendana prijateljice zaglavio u subotu, zapravo u nedjelju do 3 ujutro.

Osim prevelike količine klope, dosta sam se družio sa Tomislavom, crnim Tomislavom, a on udara ko mazga. Popiješ jedno to je ko dva obična piva. U neko doba noći sam se digao i skinuo sa sebe mokru piđamu jer sam se znojio ko prase na roštilju. Tri četiri sata sata spavanja, tri četiri čaše vode i dva pišanja to baš i ne bi zvao spavanjem. Umjesto “melatonina” u meni je kolao “hmeljotonin”. On ima potpuno suprotan učinak od oporavka. Jedini razlog zašto ujutro nisam nazvao Dražena koji me je čekao na raskrsnici za Banjole je bio taj što sam tamo zaboravio mobitel. Nije bilo druge nego pokušati vratiti debele zube u usta i još malo navodniti pustinju gobi. Dobra stvar je bila što mi nije uopće bilo zima nakon dugo vremena. U furuni je gorio pršut, kobasice, gibanica, francuska, slatko i još malo tekućeg goriva. Ta se neće tako brzo ugasiti. Toliko sam se izbezobrazio da sam stavio samo jednu majicu dugih rukava i jednu kratkih preko nje. To je zapravo bio modni dodatak da mi ide uz plave gege, he ... 

Nisam stavio kapu, ni rukavice iako je još uvijek sve pored ceste bilo bijelo od inja. Skupilo se dosta naših ali svatko ide svojem jatu, a nas troje smo po običaju krenuli sami. Već po nekom nepisanom pravilu odmah smo upali u onu magičnu brzinu koju ne znam tko regulira. Tad se priča o starim danima. Ja i Rudiša o trkačkim, a Dražen o nogometaškim. Pa malo o seksu i povremeno nostalgično uzdahnemo kad se sjetimo kako će na kraju sve da završi sa kriglom pive u kafiću pored parkinga. Mislim da je to onaj čarobni sastojak u receptu za naš trening zbog kojeg uvijek ubrzavamo pred kraj. Susreli smo cijeli čopor "elitnih pulskih" ali su išli u suprotnom smjeru. Baš sam zamislio kakav bi im izraz lica bio da smo ih obišli trčeći intervale sa 3:40/km. I ovako već imaju komplekse. Od kad je "Rudiša" došao kod nas sve ih brije, a kod nas je došao i njihov ponajbolji trkač, mali Emanuel. Nema što, moraju priznati da im je bolje da svi pređu kod "dide". Ja ću se potruditi da me svi preteknu. Kad smo prošli više o polovine krenule su "šprice". Šest intervala sa tempom 3:40/km u trajanju od 1:30(90 sekundi). Ništa posebno netko bi rekao ali stvar je u tome da poslije nema oporavka osim onog sa tempom trčanja 4:50/km kao što je bilo sve do tada. Nakon svakog intervala slijedi kilometar "normalnog" trčanja i u početku je vrlo teško usporiti ali nakon četiri pet intervala i oni djeluju da su dulji, a još veći problem je nastaviti sa 4:50/km. 

U tim zadnjim "špricama" se vidjela ta mala razlika u našoj spremi. Igor(Rudiša) je bio naprijed pet šest metara, za njim ja i Dražen. Sve skupa 28,8 km za 2:14:13. Zadovoljan sam što sam uopće to uspio nakon izgubljene noći. Da stvar bude bolja prosjek je isti kao na dužini prije tjedan dana 4:50/km, a puls(141) mi je niži za 6 otkucaja. Jeli moguće da je to sve zbog odjeće. Možda sam se napokon adaptirao na zimu ili oporavio od viroze... a bo! Isti takav trening sam imao prije Ljubljane(02.10.2016): 28,4 km, 2:21:04, prosjek 4:58/km, prosječan puls 145. Ubrzanja sam trčao sa 4:00/km(1:44 malo duže), a između toga jedan kilometar u tempu oko 5:00/km. Što bi rekla moja baba: "ako laže koza, ne lažu rogovi", to mi se čini kao napredak. Tjedan je ipak završio optimistično još i sunčano. Uz samo malo išijasa i bolova u kuku da sve začine i da ne pomislim kako sam opet uhvatio onoga za jaja.