Sunčano bez vjetra, svakako toplije od onih minusa. Prvo me ujutro zagrijala unuka svojim "skype" performansom u kimonu i sa novim plavim pojasom, napokon. Ne znam dali se više veseli ona ili ja. Još je i prešla u predzadnji stepen škole plivanja, a njen učitelj tvrdi da bi bila šteta da nakon toga ne nastavi u nekom klubu jer ima dara za plivanje. Eto novog belaja za moju kćer.
Ja ću napokon imati izliku i obavezu da otplivam sa unukom svoj prvi plivački maraton možda već ovo ljeto. Umjesto dužine sa Slavenom ipak sam morao u grad obavljati sve one nužne stvari koje ne stignem u tjednu. I kao za vraga nikako da se vratim doma jer svako malo sretnem neke trkače, bivše i nove.
Par riječi tamo, par ovamo i prođe podne. Još sam morao sa mojom anti trkačkom ekipom na prvo pivce ove godine na Danteov trg u "Old city pub". Nisam još tamo kročio pa sam ostao paf kad sam pitao imate li neko tamno pivo ... ? Daaaa, deset dvadeset vrsta što bi vi! Jebo zid što sad reći? Onako u nedostatku želje za čitanjem liste puknuo sam: "daj Tomislava", a ekipa je sljedila što i ja.
Kad smo napokon došli doma već je bilo kasno i prvo smo nabrzinu ručali, zatim sam odveo ženu kod mame, pa ipak odlučio da malo protegnem noge poslje ručka prije nego se skroz smrači. Samo kratko i polako. Ipak sam malo razočaran. Nakon bolesti puls mi je ostao nešto viši za iste treninge ali se nadam da je to i zbog toga što malo pretjerujem sa odjećom. Ako nije onda je evidentno da sam malo pao u formi bez obzira što nisam puno pauzirao. Zato sam sa nestrpljenjem čekao nedjelju ujutro da vidim kako će to biti na pravoj dužini sa "Rudišom" i Draženom.
Znao sam da neće biti izi jer nikad ne idemo sporije od 4:50. To nam je kao neka mjera. Od planiranih 26 koje sam možda mogao malo nategnuti do 28 km, napravili smo na kraju isti đir kao prije mjesec dana.
Tri kruga, 31 i nešto sitno kilometara za identičnih 4:50/km po kilometru. I opet je puls bio nešto veći nego prošli put ali možda je i bura odigrala neku ulogu. Bar nisam imao nikakve druge bolove osim standardno iritiranog išijasa ali evo već me je prošlo. Čim smo stigli u Medulin požalio sam što nisam trčao u subotu. Bura se već prilično podigla i po Kvarneru crtala bijele kreste. Na izlazu iz kampa Kažela je derala u prsa ali je poslje u povratku puhala u leđa i nugodno hladila moj išijas koji se prilično razbudio nakon drugog kruga i dvadesetak kilometara. Najgore je bilo u kampu na poluotoku kad izlaziš direktno licem u lice sa Velebitom u daljini odakle sve to i dolazi. Preko mosta je puhalo bočno i doslovno saplitalo noge, a sa svakim krugom bura kao da je jačala. Zajebavamo se sa krilaticama radio Maestrala ... "nas ne brine ni jugo ni bura nas radio maestral fura" ... ili "ako ste vi normalni, mi nismo". I sudeći po odsustvu živih stvorova u kampu ili po cesti mora da nam nešto fali u glavi. Od trkača jedina koja se usudila trčati i to sama je bila Dubravka. Ona postaje pre brza za svoje partnerice. Usprkos mojoj prognozi da je možda rano očekivati osobni u polumaratonu ovo proljeće obzirom na pauzu zbog trudnoće i poroda sad vidim da sam debelo fulao jer takvu upornost nema niti pit bul kad zagrize.
Svašta bi tu moglo biti.
Za sebe ne mogu reći ništa jer nikad zimi nisam baš mnogo trenirao, pa ne mogu raditi nikakve usporedbe. Možda sa proljećem sve dođe na mjesto.
Nema komentara:
Objavi komentar