utorak, 10. siječnja 2017.

Živa ledara

  Što se više nadam kako je bilo dosta zime i previše ako mene pitate to se ona sve više inati i guta me kao živi pjesak. U ponedjeljak sam se smrzao na poslu, a danas iako je bilo malo bolje čak 16 C kad sam jutros stigao na posao vani nije bilo uopće za zajebanciju. Iznenada je umro otac mog dobrog prijatelja i trkačkog partnera, pa sam se danas malo bolje opremio jer sam znao da tamo gore na groblju u Mutvoranu dere bura bar dva puta gore nego u Puli. Tri puta sam već bio na tom groblju ali trčeći na memorijalnoj utrci Antonio Cukon. I uvijek je bilo pakleno vruće jer je usred ljeta, a poslje toga se okupimo na ručku i druženju kod njegovog oca. Zbog toga taj tužan događaj postane nešto sasvim drugo. Svi koji tamo dođemo nekako se zbližimo. Ovaj put je hladnoća još povećala tugu tog trenutka. On je bio neobično(za njega) blijed i izgledao manji u tankom kratkom crnom kaputiću i bez kape na glavi. Kad smo se nas nekolicina iz kluba vratili u Pulu odlučio sam za inat neumoljivoj buri i mraku koji nas je već uhvatio odraditi planirano tempo trčanje. Trebalo je trčati 3 x 2 km sa 200 m laganog joginga između za oko 4:10/km-4:12/km.
Uz put sam kupio porciju ćevapa u lepinji i to progutao bez ikakvih dodataka, a sve zalio sa duplom kafom. Ako bude revolucije nema veze ima šumaraka i mrak je svuda oko nas. Znao sam da je hladno i dobro ipod nule(-3 C kad smo krenuli), a bura je puhala prilično jako ali ipak sam ostao kod dvije maje i jedne potkošulje jer me ova sintetika ipak malo previše iritira. Dražen je opet imao onaj šuškavac u kojem se jednostavno ukuhaš pogotovo ako ideš malo brže. Meni je bilo ok jedino je bilo gadno disati. Da nešto ne štima sa tempom sam primjetio odmah jer nakon drugog brzog kilometra Dražen je imao "revoluciju" i odjurio u šumicu, a ja sam nastavio oko punta Verudele. Nikako ne podnosim to stanje kad si toliko obučen: kapa, marama preko nosa, rukavice i sat negdje ukopan ispod. Vani mrak kao u rogu na nekim mjestima ništa ne čujem i ne osjećam tempo samo rezanje u plućima kao da mi neko provlači neku nazubljenu slamku kroz dušnik. Toliko sam se dekoncentrirao da sam drugu dionicu trčao tri kilometra, a ne dva jer nisam čuo Garminov bip. Stalno sam gledao hoću li ugledati Dražena jer je trebao da ide suprotnim smjerom prema meni. Na kraju sam ga ugledao kod izlaza prema Bunarini i tek onda shvatio da sad već trčim tri kilometra. Ostala su još dva da odradimo ali opet sam morao sam jer njemu još nije bilo dobro. Ne odležana viroza ipak ne prolazi tako lako. Mislim da će trebati sačekati da ovi minusi popuste, a možda bi to bilo pametno i meni jer kad sam napokon stigao doma kašalj me ovladao na jedno pola sata. Još sam jednom večerao popio još nekoliko čajeva i sad je ok ali kad nakon ćevapa ili maneštre ne popijem pivo znam da ništa nije u redu. Prije svega prerano sam ubrzao(prosjek 4:09/km) i nebi želio da mi se to osveti. Ali valjda je ta odbojnost prema hladnoći i mraku utjecala da zanemarim sve i požurim u toplu "štalu". Sutra će biti još hladnije. Sad sam u dilemi dali da trčim na posao i nazad, pa tako odradim lagani dan sa 10 kilometara ili preskočim i nadam se da će od četvrtka biti malo toplije. Ali onaj ludi Vakula stalno najavljuje ono "bijelo govno". Daj više otkači nam tu ledaru sa grbače nismo mi za to.    

Nema komentara:

Objavi komentar