Prije nekoliko godina sam imao priliku upoznati jednog vrlo zanimljivog malo starijeg gospodina. Bilo je to kad sam bio u posjeti mojoj kćerki u engleskoj. Na večeru su kod nje došli njeni(i moji) prijatelji, jedan stariji gospodin, zapravo otac od naše prijateljice, njegova supruga(ne baš tako stara) i jedna mlada djevojka sa malim djetetom. Ispostavilo se da je ta djevojka sa jedva dvadeset godina kćerka od starijeg gospodina, a on je imao dobro preko devedeset godina iako to nikad ne bi pogodio. Prije svega zbog držanja koje nije bilo nimalo staračko. Zatim zbog toga što je uglavnom on stalno nosao tog mališana koji još nije niti prohodao. Čak ga je onako bacakao u zrak. I konačno jer je bio vrlo razgovorljiv i imao ponešto reći uz dosta humora o svim temama koje smo tada dotaknuli. Bilo je to jedno od onih večeri kad se nađu vrlo bliski ljudi koji se nisu dugo vidjeli pa razgovor uz dosta neke "kraft" pive iz lokalne pivovare(Tring) postane unakrsna kakofonija riječi, a sa tema se skače kao Tarzan sa jednog drveta na drugo. U razgovoru sam nekako uspio saznati njegovu kratku ali uzbudljivu životnu priču. Saznao sam da je bio pilot RAF-a za vrijeme drugog svjetskog rata, te da je bio oboren negdje iznad Indokine i završio u japanskom logoru. U tom logoru u kojem je proveo nekoliko godina je bio u dva tri navrata već na putu da posjeti "Svetog Petra" ali nekako se uvijek izmigoljio. Jednostavno silno je želio da živi. Rekao mi je: "jedina želja mi je bila da živim i kad sam sve to preživio onda sam još i poželio da živim dugo". Nije da mu je sad žao zbog toga što je poželio ali nije očekivao da će biti tako. Pomislio sam u sebi ... j..te što bi on htio. Još je vitalan. Tada je još redovno igrao "squash" nekoliko puta tjedno i to sa dosta mlađim partnerima. To večer nije pio jer je on vozio! Međutim požalio mi se da mu je stalno hladno i da mrzi englesku klimu te bi najradije otišao živjeti negdje gdje je toplo. Ne tvrdi da nema u životu još uvijek dobrih stvari ali kad te nešto stalno smeta na kraju od toga ne primjećuješ ništa drugo, zato oprezno sa onim što poželiš.
Nemam baš želju živjeti tako dugo iako sam u mojoj porodici na obije strane imao i imam dugovječne i vitalne pretke. I moj stari je prešišao devedeset i prvu i još je dobrog zdravlja. Zbog takvih bi propala farmaceutska industrija ali bi cvjetale vinarije. Mama je ... zapravo ja sam sav na nju. Nas bole kosti i spadamo u one što je moja prababa(preko stotke) Mare zvala: "žuti"(... žutuju, a crveni putuju). Ona će se napatiti ali još može potrčati ko zec. Nju sigurno nebi sustigao neki debeljuškasti policajac da joj naplati kaznu kad bi prelazila preko ceste tamo gdje nije dozvoljeno, he, he ... morao bi biti malo više fit.
Ja sam u nedostatku "pametnijih" želja poželio da ponovo trčim, i da malo prekasno budem maratonac. Eto nekako mi se ta želja ostvarila iako po nekima i nisam baš neki maratonac sa samo dva maratona. Mene do godina dotičnog gospodina dijeli više od tri desetljeća, a već mi je hladno zimi iako živim u "toplim" primorskim krajevima. Kao trkača me konstantno muči ukočenost zglobova i tetiva, bolovi i išijas. Samo je pitanje dana kad će to prekriti zadovoljstvo koje mi pruža trčanje ili je to već na vratima.
Zbog trčanja i problema povezanih sa time sam zaboravio na sve druge lijepe stvari u životu nadajući se stalno da su to samo prolazni problemi koji će jednog dana proći i trčanje će biti "lako". Samo što se to ne dešava. Eto već prolaze dva tjedna oporavka od maratona. Na početku sam bio vrlo optimističan jer je sve išlo kako sam poželio, no kako se bliži kraj tom periodu uviđam da je gore nego prije tjedan dana. Ujutro gotovo da ne mogu stati na desnu nogu i išijas se vratio baš jutros. Dali je to zbog hladnoće ili čudno odgođena reakcija tijela na maraton nemam pojma. Kako onda da uživam u nečemu drugom, kad me to stalno smeta i tjera da zamišljam scenarije kao u horor filmovima. Možda sam ipak trebao poželjeti nešto drugo.
Nema komentara:
Objavi komentar