Jeremija

  Koliko sam pisao o ozljedama još će da mi nabiju nadimak "Jeremija" ali ne onaj "artiljerac", već onaj iz Alana Forda. Neću danas o tome, eto neću ... možda. Malo sam zauzet pisanjem planova za sve veći broj trkača i trkačica koji mi se javljaju. Pogotovo zbog onog malo pretjeranog naslova u Glasu Istre: "Veliki povratak Ivana ...". Je..te koliko puta ću se to vratiti? Valjda misle kad onaj matori može tako trčati mora da zna nešto što mi ne znamo. Priznajem da volim podučavati, čak i u vojsci su me zvali "učo" što sam na neki način i bio. Ali kad je u pitanju trčanje daleko sam od toga da još razumijem kako to sve funkcionira. Zapravo smatram da su sve teorije koje svi pa i ja ponekad zagovaram još daleko od istine. One samo ponekad objašnjavaju ponešto. No kad nema ništa bolje držimo se toga ko pijan plota i što manje kužimo stvar to je gorljivije zagovaramo. Po tom pitanju smo zagriženi kao bilo koji vjerski fanatici ... da ne spominjem koji, ima ih. Jučer sam imao u planu odraditi jedan test nakon dvotjednog odmora uz malo laganog trčanja ali je na stadion došla ta misteriozna djevojka koja je onako dobro trčala prvi put polumaraton u Ljubljani. Došla je sa ocem koji je naravno mlađi od mene i izrazila želju da trči baš za naš klub sve dok ne ode na studij. Znači nije baš djevojčica iako tako izgleda. Visine je kao moja unuka koja je upravo navršila deset ali je sitne građe za razliku od moje unuke koja je prema njoj "mrga". Čak su i rođene u istom mjesecu i obije treniraju "Taekwando". Odnosno Tamara se time bavila do nedavno i ima crni pojas, a moja unuka još uvijek uporno trenira i ovih dana ima "grading"(ispit) za plavi pojas. Obije nemaju nikakvu agresivnost i to je njoj bio veliki problem u borbama kao i mojoj unuci koja se ustručava mlatnuti bilo koga po njonji čak i kad to zasluži. Nikad od nje(moje unuke) šampionka, iako je jako dobra u formama i ima ubojiti kik nogom od kojeg njena instruktorica uvijek ostane "malo" iznenađena. Malo, par puta je aterirala na dupe držeći se previše opušteno. Jučer je bilo relativno hladno ali ne toliko da većina trkača bude u dugim gegama ili rukavima osim mene. Ja obučem bar dvije majice ako ne nosim još i trenirku. Zato me jako utješilo kad se Tamara pojavila u "eskimskoj" obleci, sva zabarikadirana sa kapom i rukavicama jer je njoj uvijek zima. Odmah sam shvatio da smo srodne duše. Nikad nije u životu trčala po atletskoj stazi i čudila se kako je lijepo mekano trčati po tartanu. Kakve su to srednje škole kad djeca završavaju srednju, a nisu nikad trčali na stadionu. Nije čudo da nam je atletika na tako niskim granama. Sportaši se stvaraju još od osnovne škole, tamo se traže i nalaze oni koji imaju talent. Kako bi imali vremena malo popričati ali opet ne gubiti vrijeme za trening trčali smo skupa mali "fartlek". Iako smo dosta pričali činilo mi se da možda ipak trči prebrzo. Zapravo ne zna trčati polako, samo brzo i brzo u p... Čuo sam cijelu štoriju oko Ljubljanskog polumaratona i stvarno nije čudo što je prvih pet kilometara trčala previše sporo. Krenula je iz trećeg boksa! Pitam se gdje su bili ti ... neću ih spominjati koji su je pustili samu da se bakće sa onolikom gomilom ljudi. Ja nisam išao sa njima i nisam uopće znao da trči u Ljubljani. Na kraju je stigla skoro pola sata prije naših "najbržih" trkačica, a ja sam neke stigao skoro nakon kilometra jer su se ugurale ispred. Dobro da nisu stale sa kenijcima. Kako sad trči, već sigurno ima brže vrijeme od 1:30 na polumaratonu. Samo je pitanje koliko ali ne treba žuriti jer imamo još jednu zajedničku crtu. Oboje smo "Jeremije" i dobar dio naše priče je bilo nabrajanje svih mogućih ozljeda kojih sam se ja(i ona) mogao sjetiti.

Ja sve više i ličim na Jeremiju. Još da otpadne malo kose i stalno počnem nositi očale koje ionako trebam nositi ... isti.
Bilo je to kao da slušate neki uvrnuti "medicinski kviz". Umjesto pare koja je izlazila iz usta ostalih trkača iz nas su iskakali latinski nazivi. 
Nije čudo da želi upisati studij Kineziterapije na KIF-u. Bilo je i malo tužno slušati jer bez obzira na neosporan talent za trčanje i izgleda još veću unutrašnju motiviranost, njoj ništa neće biti lako. Nadam se da je spremna za to. Prošli smo tako jedanaest i nešto kilometara, a sa zagrijavanjem, hlađenjem i uz priču imali prosjek od 4:53/km. 
Kad sam ja stao ona je još nastavila jedan kilometar jer joj se činilo da je trčala presporo!
Sporo? Onu dužu brzu dionicu od 1,2 km smo trčali 3:50/km, a ja sam je nakon dva kruga pitao jesmo li napravili jedan ili dva? Nije znala, pa smo za svaki slučaj odvrtili još jedan da ne bude prekratko. Biti će veliki izazov natjerati je da uspori ali ako želi biti dugoprugašica, a ja mislim da je rođena za to, to je najvažnije što mora naučiti.