Danas neki klinci kao na primjer moja unuka već prije puberteta promatraju svijet potpuno drugačije nego mi. Ona se već upušta u razgovore o crnim rupama, paradoksu vremena i koje kakvim prostorno-gravitacijskim zavrzlamama. Nisam siguran dali to razumije ili dali je uopće potrebno i moguće to razumjeti. Pravi šok za moj sitni um je bio na prvom predavanju iz kvantne mehanike na drugoj godini studija kad nas je profa iz fizike bombardirao činjenicama koje nisam mogao uopće shvatiti mada sam se sa njima već dosta dugo na neki način bavio. Pojam kvantne neodređenosti što god to značilo podsjeća me na vic o inženjeru, ekonomisti i pravniku. Ja kao inženjer se nikako ne bi mogao pomiriti sa nečim za što se kaže da je tamo ali nije nužno da je tamo ili je ovoliko, a zapravo ... ma ideš. Kako nam je ipak nešto od toga zorno prikazao u eksperimentu shvatio sam da to stoji iako i dan danas nitko ne razumije zašto. Na primjer prolaz čestica manje energije kroz barijeru za koju treba imati veću energiju. Što ... koji kua? Sjećam se da je profa rekao: Gledajte to ovako, ona posudi malo energije od barijere, prođe i vrati joj nazad. Zašto to ne bi bilo moguće? U određenim uvjetima to se dešava i na tom principu funkcionira većina aktivnih elektronskih komponenti(tranzistori, tunel diode i sl.).
Moja forma isto tako ovih dana stalno poprima neka neodređena kvantna stanja. Jedan dan sam u nižem energetskom, a drugi u višem. Nema kontinuiteta promjene na bolje ili gore.
Nakon razočaravajuće progresivne dužine i tri dana pauze zbog jakih bolova uglavnom negdje od sjedne kosti pa niže kroz zadnju ložu odlučio sam umjesto planiranog polumaratonskog tempa trčati malo sporije. Time sam se nadao da ću u četvrtak biti spreman za još jedan malo jači trening. Tako bi i ovo tjedni gubitak sveo na samo desetak laganih kilometara. Ništa mi nije taj dan išlo od noge. Počevši od osjećaja težine u želucu zbog kasnog ručka, do bolova u cijeloj lijevoj nozi od skočnog zgloba pa do sjedne kosti. Bilo je nekako sparno i vlažno, a oko pola kilometra trase po kojoj trčim su raskopali bagerima pa sam tu morao trčati lagano i oprezno. Zbog toga sam produžio zagrijavanje i krenuo trčati tempo čak jedan kilometar kasnije. Već se uhvatio mrak, a ja nisam htio mijenjati rutu pa sam se pomirio sa tim da to bude i još nešto kraći tempo od planiranog. Kako me ipak kopkalo kako takav šugavi trening izgleda prema recimo tempo trčanju tjedan dana prije Ljubljane 2016 godine napravio sam kratku analizu. Šokiralo me što je zapravo to "šugavo" jako dobro prema onom iz 2016. godine. Trčao sam istim putem ali sam jedan kilometar kasnije krenuo sa tempom. Znači nisam trčao brzo prvi kilometar koji je uglavnom malo nizbrdo. Nisam trčao niti cijeli zadnji jer sam nakon 6,5 km tempa naletio na raskopanu cestu pa sam usporio ranije. Zato sam izbacio prvi kilometar i zadnji iz 2016 godine i računao samo 6 kilometra tempa istrčanog istom trasom. Srednji puls je nakon prvog(odnosno drugog) kilometra bio skoro jednak. No na koncu je ispalo da sam bez obzira na usrani osjećaj trčao dosta brže i još pri tome imao dosta niži prosječni puls, a i temperatura je bila čak malo veća. Kako je to moguće, a da nema neke veze sa kvantnim zavrzlamama. Pogledao sam i tempo trčanje iz 2014 godine. Čak i tada sam trčao malo brže sa nižim pulsom i na malo višoj temperaturi, a to bio najsporiji maraton. Prije Beograda je bilo još malo brže uz vrlo nizak puls ali i nisku temperaturu. Možda to sve spada u statističku pogrešku u svakom slučaju nema dobrog osjećaja trčanja kad te nešto boli. Korak mi se čini suspregnut, stalno pokušavam kontrolirati svaku njegovu fazu, a to je zadnje što bi trebao raditi. Trebao bi pustiti nogama da same trče. Onako veselo kao kad praščiće pustiš iz svinjca. Eh ... hoće li i to jednom biti?
Možda je to bio šugav trening ali sam uspio bez pogoršanja i uz možda još malo slabije bolove u zglobu odraditi i tempo intervale 5x1600 u četvrtak. Njih rijetko radim tako sporo pa ne mogu uspoređivati sa ničim ali cilj je bio da trčim malo brže bez da se previše opteretim. Osam kilometara sam trčao u LT tempu bez da mi puls pređe LT granicu. To nije ostavilo vidljivi trag na mom zglobu i išijasu pa se nadam da ću do subote moći odraditi još jednu malo skraćenu brzu dužinu zapravo tempo(maratonski) trčanje. U prosjeku što se tiče kilometraže i svega još sam uvijek u prednosti mada sve zavisi od toga kako će biti na dan utrke. Sad je važno samo očuvati brzinu zaliječiti ove boljke i vjerovati da mogu proći zamišljenu barijeru bez obzira što ona izgleda malo previsoka.
Nema komentara:
Objavi komentar