Nemoguća misija

 Očajnički pokušavam pomiriti dvije potpuno suprotne stvari. Trebao bi bar još jedan tjedan malo pojačati trening ali bi htio zaliječiti zglob, a sad i upalu pokosnice neposredno iznad njega. Kao da miješam ulje i vodu. Čin staneš sa miješanjem sve se opet razdvoji. Nadao sam se ću još nešto iz plana uspjeti odraditi ali i znao da bi to možda bilo kobno pa se ne usuđujem. Pomalo doziram trčanje tako da ujutro ne bude baš sve isto ili gore. U utorak mi je trebalo dobrih 4 km laganog zagrijavanja da bol u zglobu postane podnošljiva, a osim bolova trpio sam i zajebanciju na račun mojih kinezi trakica. 
J..ga tako je to kad kukumačeš kod fizioterapeuta. Deklarirao me je kao pičkicu i stavio mi roza trake. 
Da baš ne budem totalno u bedari priključio sam se grupi maratonaca spremnih za Ljubljanu i trčao sa njima "cruise" intervale lagano se šlepajući na začelju. Dali zbog toga što sam ja bio prisutan ili nečeg drugog malo su išli brže ali meni to nije smetalo. Činilo mi se dosta opušteno možda i previše.
Jučer mi se nakon tog malo jačeg treninga od planiranog prvi put nakon dosta vremena učinilo da bi mogao biti na dobrom putu oporavka. Gotovo da sam uživao trčeći lagano kasno navečer dok je na zapadu mrva zaostalog crvenila najavljivala još jedan ugodan dan. Jutros na moje razočaranje stvar se nije mnogo popravila ali hej ... još uvijek mogu istrčati nešto danas. To je dobro. Nakon treninga kojeg ću po svojoj prilici opet trčati sa istom ekipom moram održati kratko predavanje jednoj rekreativnoj grupi koja masovno ide u NY na maraton. Mnogima je to prvi, a jednoj sam i radio plan priprema. 
Zato razmišljam što trčati da ne bude previše dugo ili previše brzo. Dečki će 8 km polumaratonskog tempa što meni dođe kao maratonski pa ću malo produžiti da vidim kako će to izgledati dan poslije. 
Ako se bol i upala još malo ne smiri otpada vrhunac u nedjelju i progresivna sa brzim Slavenom. 
On se spremao za maraton ispod 3 sata ali sad se malo dvoumi jer misli da nije dobro istrčao half na Lošinju. No to ne znači mnogo jer svi rezultati osim kenijskih zbog staze su onako ... recimo loši. 
Njegov hendikep je svakako prevelika visina i težina za tako brdovitu stazu. Nadam se da ga to neće obeshrabriti. Meni je sad jedini fokus da stignem u Ljubljanu sa koliko toliko zaliječenim zglobom tako da mogu relativno neometano krenuti. Poslije neka bude što god hoće. Kad pogledam lakoću kojom sam u utorak trčao tempo intervale u odnosu na recimo isti trening prije Beograda ne bi trebao previše brinuti za formu ali u tri tjedna se još mnogo može izgubiti ali jako malo dobiti. 

Nisam niti stigao objaviti post, a već je petak. Vrijeme se zahuktava i po glavi mi se motaju stihovi ... 
 
Out of control, out of control
Greasy machinery slides on the rails  
...
But there still is time...

Uguglajte ako ne znate moj omiljeni bend kad sam bio mlad. 
Dakle u četvrtak je trebao biti maratonski tempo umjesto ubojice nogu. Rečeno učinjeno ali kao da sam žurio da stignem na sastanak sa desetak budućih maratonaca koji svi od reda baš hoće da to bude u "velikoj jabuci". Ja sam bio preplavljen mješavinom straha i uzbuđenja u Ljubljani, a koža mi se ježila na startu kad su počeli udarati u one čuvene bubnjeve. Kako li će tek biti njima?
Zbog žurbe nisam sačekao ostatak ekipe za trening i nadam se da mi nisu zamjerili. Htio sam da mi trčanje bude što opuštenije, a tako mogu trčati samo kad sam sam. Jedino na što se fokusiram je kako osjećam tempo. Dali mi noga bježi da malo ubrza ili je troma i spora. Nisam htio previše intervenirati u ono što moje noge žele. Još da nema dosadnog išijasa koji se uvijek malo petlja da pokvari dojam i još uvijek malo krutog zgloba vjerujem da bi to bio tempo kojim bi mogao trčati na maratonu bar do 35-36 km, a za poslije nisam siguran. Nitko nije siguran. Sve zavisi koliko će me to potrošiti i jesam li još uvijek spreman da se razbijem kao prvi put ili ću malo kalkulirati. To isto kaže i moj puls jer je bio mrtvo ujednačen bez vidljivog drifta pri kraju iako je bilo ugodnih gotovo 19 C.
Stigao sam se samo malo istegnuti i požurio na sastanak sa nestrpljivom ekipom koja me je već čekala. Za svaki slučaj sam napisao mali šalabahter da pokušam biti metodičan ali razgovor je odmah okrenuo na sasvim drugu razinu što je i mnogo bolje jer sa svakim sam dotaknuo ponešto od svega. Na koncu su izgleda svi bili zadovoljni jer su u stvari samo trebali potvrdu za neke svoje strahove, sumnje ili objašnjenje za stvari koje uglavnom znaju. Kad sam stigao kući već je bilo deset, a ja sam još imao sastanak sa drugim dijelom ručka. Tuna steak sa rukolom i čaša južnoafričkog kaberneta kojeg mi je još ovo ljeto donio frend iz Južne afrike i stalno čekam priliku da ga probammmm..... mljac.