Svi pokazatelji idu u prilog tome da sam trenirao više i ako je suditi po onim ključnim, a to su dužine tu sam u velikoj prednosti. Trčao sam dvostruko više dužina duljih od 30 km(6 x 32-34 km) u odnosu na pripreme iz 2016. godine. Iako imam nešto manji broj onih od 21 pa do 30 km. Ali kad zbrojim još par duljih tempo trčanja i to dođe na isto ali ukupna dužina je zato za više od 100 km veća. Specifičnim maratonskim tempom sam u ovim pripremama trčao dvostruko više i tako pretrčao čak oko 140 km.
Malo sam kiksao sad pred kraj i pokušavam se izvući bez da dalje pogoršavam ozljedu zgloba i uporni išijas. Zato sam opet sjeo na biciklu i cijeli tjedan marljivo pedalirao na posao i nazad, a u nedjelju odradio jedan pravi cross-trening sa biciklom i plivanjem.
Nakon subotnje skraćene duljine od koje sam 16 kilometara trčao u maratonskom tempu bio sam zadovoljan što se zglob gotovo uopće nije dodatno iritirao. No umiješao se čuveni "Murphi" i mada sam imao dobar osjećaj osim bolova od išijasa, mjerač pulsa je otkazao nakon 6 kilometara pa je pokazivao nebuloze do kraja treninga. Srećom samo je baterija bila prazna. Slučajno sam kući imao novu pa je bila zamijenjena ali ostaje misterij jeli osjećaj lakoće trčanja bio povezan i sa niskim pulsom. Istini za volju trčao sam par sekundi sporije po kilometru nego zadnjih par tjedana. No još uvijek dovoljno brzo da bi recimo bio zadovoljan i takvim tempom na utrci. Već poslije podne nakon što sam tri puta otplivao od 10 do 15 minuta nisam osjećao napetost ili bol u zglobu, a išijas je još samo malo kljucao. More se malo ohladilo i za dulje plivanje morati ću oblačiti odijelo. To mi je pogotovo potrebno sad kad sam izgubio i zadnje centimetre masnoće oko pojasa. Nije samo plovnost ugrožena, nakon dužine inače mi je uvijek malo zima. Kad sam treći put izašao iz vode bilo je već četiri popodne i sunce me nikako nije moglo ugrijati, a jedva sam izdržao plivati 12 minuta i to dosta brzo. Neki bakutaner pored nas se kvasio dulje od pola sata u vodi plutajući na "mischelin" naborima. J... ga nije ni mršavima uvijek lako. U nedjelju sam ionako planirao samo večernje trčanje da što više produljim razmak od dosta brze dužine čiji je prosjek sa 6 km lagano i 16 brzo bio 4:42/km. Zbog pulsmetra Garmin je rekao da ne trebam dan za oporavak već mogu ugurati još jedan trening u subotu ali ko bi poslušao budalu koja je izračunala da je moj VO2max sada 57 i predviđa naravno maraton debelo ispod tri sata. Ja mislio da za to treba krvnički trenirati, a ono dovoljno da se govno pokvari. Ionako sam ujutro bio zauzet jer sam vozio ženu na aerodrom i kad sam došao nazvao me buraz da malo skoknemo biciklama do mora. Taman sam mislio kako ću dan provesti slaveći slobodu(nema žene dva tjedna, juhuuu.. ) izležavajući se na balkonu uz pivce ali nije mi suđeno.
Sjeo sam na "novu polovnu pilu"(Merida TFS500D) i sačekao par minuta buraza koji se pojavio na onom starom roza tenku kojeg sam ja uvijek morao fasovati. Faca mu je bila u upitniku kao da on nema između ostalog i Meridu karbonsku ali cestovnu.
Opaaa ... i tako malo podje... ali što ćeš valjda i ja mogu jednom imati malu prednost. Poslije je malo kukao kako mu fali brzina i ... ono, ... vjetar, .. svašta nešto. Zato sam stalno skakao da vozim ispred i sječem dosta jaku buru koja je puhala u prsa dok smo išli prema Šišanu. Svako toliko zbog ponosa je preuzimao on i do nizbrdice u šišansku lučicu ipak je htio pokazati da je on biciklista. Za dole nije imao šanse bez prednjeg amortizera i stalno mi je dobacivao da stisnem butinama sic jer mi je zadnji kraj opasno laprdao preko kamenih gromada kojih je bilo dosta na kišom izlokanom putu. Mislim da je htio da usporim, a ja sam na trenutak zaboravio na padove i lomove koji obično prate takav užitak. Srećom izvukao sam se čitav iako sam prebrzo uletio u oštri zavoj na dnu nizbrdice pa je čak i prednji kotač otklizao malo po šljunku ali se brzo umirio jer sam pustio da prođem široko i očešao se o žbunje koje srećom nije bilo drača. Nako toga smo u laganini tempu odvozili do Ližnjana kibicirajući sva moguća mjesta gdje bi se mogli okupati, a da ne budemo previše izloženi vjetru i na koncu stali u dnu uvale Japnenice. Kad sam izašao iz vode taman je moja žena izašla iz aviona i na kiši koja je u Londonu nesmiljeno lijevala čekala zeta da dođe po nju. Di si ... šta radiš .... nemoj mi to govoriti piz.. ja se smrzavam. J... nisam ja kriv što mi je bar nešto dobro ovih dana. Nazad je naravno okrenuo sjevero zapadnjak. Opet malo u prsa dok smo iz Ližnjana pedalirali sad već u ozbiljnoj utrci da stignemo na vrijeme na ručak kod mame. Kad te vuku punjene paprike i sa MTB na cesti izvučeš prosjek preko 30 km/h.
Nakon klope i piva napokon je došao red na balkon i izležavanje na kasno popodnevnom suncu. Ovaj put nije trebao nitko da mi pokvari užitak. Osjetio sam laganu nervozu, obukao se i još punog želuca odlučio da dovršim taj triatlonski dan i cijeli tjedan sa još jednim trčanjem u "murikami" stilu lagane desetke.
Gdje drugdje nego na Drenovici. Nije čudo da sam prespavao sve što se to veče prikazivalo na tevi, a da mi se nije išlo na wc ostao bi sigurno spavati na kauču kad me nema tko probuditi i poslati u krevet.
Nema komentara:
Objavi komentar