petak, 26. listopada 2018.

Sive varijable

 Sve što sam mogao to sam i učinio. Još ostaje da se to potvrdi kao dobro ili opovrgne na utrci. 
Neću da prognoziram jer je premalo pozitivnih varijabli, a puno više onih negativnih ili crnih. 
Možda je to pregrub izraz. Recimo sivih.
Jučer sam otklonio bar onu trilemu oko tenisica pa putujem sa samo dva para totalno šiznuto različitih. Jedne nove, sjajne, crvene, brze ko vrag i neudobne isto tako. I jedne stare, izlizane, već sa rupicama na vrhu prstiju, meke ko duša i udobne ko papuče. Kad se ujutro probudim prije utrke prepustiti ću osjećaju bolova u stopalima odluku. Jučer sam samo testirao te novije Adizero Adios u kojima sam trčao najdulje malo preko 30-tak km na utrci u Zadru, polumaraton u Zagrebu i utrku Xice na 10 km. 
Pokazalo se da je bolni zglob palca ipak bio malo pošteđen jer su zapravo relativno kruće nego one meke stare Skecher-ice. Kinavaru jednostavno ne mogu obući niti za hodanje jer su baš na tom dijelu zgloba palca jako uske. Kako je i drugi zglob već skoro godinu dana u fazi konstantne lagane upale i okoštavanja nema teorije da ih nosim na utrci.
Test mi je dao malo samopouzdanja nakon cijelog niza treninga sa varijabilnim osjećajem da je dobro ili loše. Trebalo je malo više vremena da se uhodam i zagrijem pa sam zapravo imao malo obrnutu situaciju kod promjene opterećenja. Pri prosječnom pulsu u donjem aerobnom brzina je prvi kilometar bila malo iznad 5:00/km da bi nakon drugog skliznula ispod pet minuta. Obično je obrnuto. Gotovo identična stvar se dešavala pri sljedećoj promjeni opterećenja malo ispod gornjeg aerobnog pri kojem trčim maraton. Treće opterećenje je bilo malo ispod granice laktacije i to sam trčao isto tako malo brže od mog najboljeg polumaratonskog tempa.(4:10/km). Sve u svemu kad sam usporedio isti test prije dvije godine linija koju definiraju tri točke brzine i pulsa je pomaknuta malo ispod. Temperatura je jučer bila neznatno viša(15 C u odnosu na 12,8 C), a vjetar neznatno slabiji(7 km/h prema 10 km/h). U najgorem slučaju to je tu oko forme iz 2016 godine ili malo bolje ali vremenske prilike na utrci neće biti baš tako dobre. 
Kako će se na utrku odraziti sve ove ozlijede zglobova baš na najopterećenijem dijelu nogu koje moraju mlatiti asfalt dulje od tri sata to ne znam. Čini mi se da je sad malo bolje. Možda je to isti onaj efekt kako kad krenete kod zubara jer vas boli zub, a on do ordinacije čudom prođe! Tako se sad ponaša čak i moj išijas kojeg sam malo izbacio iz jednadžbe jer sam se sav fokusirao na taj novo ozlijeđeni palac. Sinoć sam sve spakirao, a jutros prije posla potrpao u auto, kupio jednokratne kabanice za čekanje u boksu i popodne vozim sam za Ljubljanu. Moja žena, kćerka koja trči prvi polumaraton i njena prijateljica su tamo stigle već sinoć iz Londona, a meni je već dosadio samački život. Kuća je ostala sređena onoliko koliko to može srediti jedan muškarac. Frižider je ispražnjen osim ogromne količine ne popijene pive jer su ovaj put zbog opravdanih razloga i niza nesretnih okolnosti izostale momačke večeri uz ...
To ću siguran sam nadoknaditi. Samo u kakvom raspoloženju, to je još uvijek malo sivkasta varijabla.
 

Nema komentara:

Objavi komentar