utorak, 20. studenoga 2018.

B(u)rrrr(a)

 Dok sam se okrenuo evo prošao je još jedan tjedan. Nemam pojma što je razlog takvom ubrzanju. Kao da se vrijeme trudi da mi poruči da nema čekanja i odugovlačenja. Stvari moram početi riješavati brzo ili će iza mene ostati cijelo brdo neostvarenih snova i želja. Tjedan je započeo sa hladnjikavim vremenom i kako se bližio kraju temperatura je skliznula ispod 10 C i to sa burom koja mi se već danima zavlači u kosti. Da spriječim daljnji pad forme odmah na početku tjedna sam odlučio malo razdrmati učmalost prošlotjednog treninga kojeg mogu usporediti samo sa trčanjem po jajima. Odlučio sam da razbijem poneko i napravim kajganu, odnosno otrčim bar malo tempo trčanja. Ništa spektakularno klasični LT tempo u dionicama od kilometra sa 200 m laganog trčanja između. Ono što onaj trener koji nije whiskey ali se isto tako zove naziva "cruise"(krstareći) intervalima.
Dražen me pratio do predzadnjeg intervala, a onda se pridružio ekipi okupljenoj oko pive i kolača koje nakon Ljubljane stalno netko zbog nečega donosi. Još ja nisam slavio i častio za prvo mjesto u kategoriji. Možda bi trebao ili to nije neka vijest i još uvijek smatram da sam podbacio. Neki se samo pojave kad je takav event. Još je i bio najavljen svim članovima kluba preko e-maila. Taj dan je sve izgledalo u redu jer mi malo sporije trčanje nije provociralo ništa od onih maratonom oštećenih dijelova. U srijedu me opet pogodio neplanirani događaj zbog kojeg sam morao pauzirati, a u četvrtak sam ponovo otišao na stadion. Iako sam htio trčati fartlek i odlučio sam se za onu verziju Hudson-a(Brad Hudson). To dođe nešto slično "piramidi" ali sa kraćim dionicama. Umjesto vremenskih intervala trčanja koje nisam htio koristiti zbog mraka i njime uzrokovanog problema sa vidom trčao sam približno preračunate dužinske intervale. Prvo dulje zagrijavanje sa zadnjim krugom malo življe. Zatim 200 m sprint sa 150 m lagano, 400 brzo sa 200 m lagano, 600 m brzo sa 400 m lagano pa 800 m tempo sa 600 lagano i ponovo 600/400, 400/200, 200 m. Mada sprint ne trebao biti pravi sprint već više tempo utrke na 1500 m, zadnjih 200 m kao da je u mene ušao neki šejtan. Dopustio sam si luksuz ili baksuz da razvučem korak i do 1,5 m(prosjek 1,4) uz kadencu singerice od 208(max 214 koraka). Vertikalna oscilacija se drastično smanjila sa preko 11 na samo 9 cm, a vrijeme dodira sa tlom palo sa 230 na 180 ms(minimalno 164 ms). 
Možda sam već bio prilično zagrijan iako je bilo prohladno ali već pri kraju sam znao da je izvjesno da neki dio već otpada samo ja to još ne vidim bolje reći ne osjećam. 
To je bilo kao kad sam sa svojom starom bubom davne 1982 godine išao u Berlin. Na autocesti Razdrto-Lubljana zavrnuo sam je na 110 km/h i čuo neki zvuk lomljave stakla. Koji kua? Nisam imao vanjski retrovizor između ostalih sitnica kao što je branik i brisači, a u unutarnjem nisam vidio ništa iza sebe. Žena se okrene i veli: "nemam pojma nešto okruglo se kotrlja po cesti". Kad sam stao žarulja i limeno ogledalo prednjeg fara je tužno visilo na žicama, a okruglog okvira kojeg je vidjela moja žena i stakla koje sam čuo ja nije bilo nigdje. Srećom pametni švabe su znali još 71 godine kad je bila napravljena moja buba da će vlasnici u budućnosti trebati koristiti far od Golfa pa sam u Mariboru kupio jedan, montirao ga i samo mi je nedostajao okvir koji je ipak običan ukras. Na bubi je slično kao i meni često nešto otpadalo ali je uporno vozila i nikad nisam zvao niti trebao vučnu službu. 
U petak sam se dvoumio dali da idem na posao biciklom kao cijeli tjedan, da trčim i nadoknadim izgubljenu srijedu ili odmaram jer me ujutro malo cimalo u kuku i išijasu. Naravno odabrao sam onu u tom trenutku lošiju soluciju da trčim i gotovo požalio. Bura je derala sve u šesnajest i mada sam prvi put obukao duge gege i duge rukave nije mi mnogo pomoglo. Dotrčao sam do posla ukočen, još se više ukočio sjedeći i tako nastavio i u povratku. 
U subotu sam otišao trčati na Drenovicu, a bura se još malo razmahala preko noći. Nabio sam duplu majicu i duple gege, kratke i duge preko njih. Prema kur..vom Marfiju na kraju nije baš bilo tako hladno iako je bilo ispod 10 C. Odradio sam jednu uvodnu dužinicu nešto više od 18 km po brdovitom i grbavom terenu Drenovice ali bez imalo želje za većim opterećenjem tako da je prosjek pulsa tek za jedan prešao granicu oporavka. Nije možda to bio nedostatak želje već demotivacija zbog ponovnog prisustva bolova u kuku i preponama pogotovo kad sam trčao nizbrdo. Zbog toga mi je prosjek trčanja ostao relativno spor mada ne bitno u odnosu na prošli tjedan kad sam trčao samo 15 km. U nedjelju sam pod dojmom svih tih problema i sjećanja na bolove u kuku i izgubljenu 2015 godinu izbjegavao samu pomisao na trčanje. Ponio sam ručnik, kapu i očale za plivanje te otišao sa burazom i ženom đir uz more. Kod Gortanove uvale vidim lika sa srebrnom kapom kako pliva od "Mornara" prema "Gortanovoj". Lijepo pliva ali bog te vidio nema odijelo. Malo prije "Mornara" okrećemo jer nam počinje previše puhati u glavu. Vraćamo se u "Gortanovu" nakon možda 20-min eto njega. Pliva opet prema "Goratanovoj" ali od "Valkana". Taj nije normalan čak ako je i skandinavac. Još je i u Gortanovoj bilo nešto kupača pa sam bio gotovo siguran da ću se i ja negdje uvaliti u more. No dok smo napravili đir do Stoje, sve se ohladilo, a ja naročito tako da smo sa nekim prijateljima radije sjeli u "Šumi more" na kafu, a mi trkači(ja i moja prijateljica Oli) naravno na pivo. Bez obzira što je bilo sunčano i zavjetrina ja sam se smrzao i bez kupanja. Tako sam i ostao smrznut cijeli dan dok se navečer nisam sjetio da je jedini način da se odmrznem taj da odem trčati. Bolje da me nešto boli i štreca nego da se smrzavam još i cijelu noć. Umjesto pet, šest odvalio sam deset kilometara u malo življem tempu i mada me oni bolovi nisu prošli bar dok sam trčao nije me boljelo nešto naročito. Još samo da uspijem doći u stadij da trčim premanentno nema zime i nema više b(u)rr... e, eh da je babi k...

Nema komentara:

Objavi komentar