Sjećam se kad sam počeo slušati kvantnu fiziku na drugoj godini studija. Toliko sam bio zbunjen da sam gotovo odmah htio napustiti moj "poznati" svijet elektronike koji je bio jedini protuuteg mom anarhičnom duhu i upisati teoretsku fiziku. Ali srećom ili možda ne ... nisam. Tako sam većinu života proveo udobno izbalansiran, a sad imam i hobi kojim pod stare dane mučim svoj um. Osim sve sile takozvanih neintinuitivnih teorija o tome kako svijet funkcionira, a nekima se čudio čak i Einsten-ov um jedna od čuvenijih je i ona o Schrodinger-ovoj mački u kutiji koja istovremeno može biti živa i mrtva. Tako je to otprilike i sa mojim trčanjem odnosno mojom sposobnošću da trčim. Formom da budem jasniji. Koliko god mjerim, planiram i kalkuliram uvjek se pokaže na samoj utrci rezultat koji prema mom shvatanju nebi trebao biti baš takav. Jednostavno nešto ne štima u svoj toj teoriji i statistici. Trebam promjeniti pristup svemu. Naravno statistika iako skriva neke sitnice oko kojih se zapravo sve vrti nikad ne laže ... previše. Zadnji primjer je Porečki polumaraton koji sam trčao u nedjelju. U svom tom računanju ispustio sam činjenicu da sam sad već dosta stariji. Iako se iz nekog razloga ja tako ne doživljavam. Ali ako su od 200 trkača(muških) samo dvoje stariji od mene to zbilja ide u prilog bolnoj činjenici da se bliži trenutak kad ću biti ona naj stariji apsolutno. Utjeha da su svi ti stariji bili daleko na začelju i pola sata kasnije u cilju ne djeluje na moj osjećaj podbačaja.
Još sam u četvrtak nakon mojeg ritualnog trening testa(MAF test) bio siguran da ću stvarno morati potpisati potpunu kapitulaciju ikakve pomisli na vrijeme blizu sat i pol. Mislio sam da je moja forma katastrofalno potonula. Još kad sam shvatio da će biti sunčano vrijeme sa južinom da dodatno oteža ionako problematično disanje zbog zaostalog katara nakon viroze. No ništa zato opremio sam se sa dovoljno papirnatih maramica da ne pljujem i istresam nos kolegama iza mene i rekao idem pomalo bar na početku pa ću vidjeti. Start oko 600 trkača skupa sa onima na 10k je bio na izuzetno uskoj šetnici pa je gužva bila poprilična. To mi zapravo i nije toliko smetalo dok nismo došli do uzanog mostića preko lagune. No ubrzo je usljedila jako strma uzbrdica koju smo odmah sam shvatio trebali proći i u povratku te još dva puta u drugom krugu. Idealno za pozicioniranje ali i za podizanje pulsa koji mi je već nakon prvog uspona previše odlutao u visinu da bi ga lako mogao vratiti. Prvi put moram reći i posljednji da na polumaratonu nosim pulsmetar. Bio sam gotovo siguran da je daleko preko zone laktacije pa ako je vjerovati stručnjacima nema teorije da sa takvim pulsom završim utrku od sat i pol.
Katastrofa se očekuje za sat vremena. Takva je prognoza. Ali znate kako to ide sa prognozama. Najčašće se ne ostvaruju. Od sile trkača na startu nekako brzo sam ostao sam pa sam se priključio jednom mladom dečku(godište moga sina) koji se mučio sa istom dilemom previsokog pulsa. Trčali smo i u Tupljaku tako mi je on rekao, a ja sam to kasnije i provjerio. Njega je malo više nego mene mučila i ta uzbrdica koja ga je nakon što je izgurao tri, četvrti put ipak dokrajčila pa je na kraju zaostao četrdesetak sekundi. Tako koncentriran na razmjenu hrabrenja i zabavljen brisanjem nosa i iskašljavanjem nisam niti primjetio da više ne gledam tempo, puls niti bilo šta drugo, a katastrofa se ipak nije desila iako sam u drugom krugu bio dosta iznad očekivanog pulsa. Zbog zbunjenosti u pogledu smjera ulaska u cilj gotovo sam krenuo u treći krug ali su me vratili na vrijeme i izgubio sam možda sekund dva što je bilo potpuno nevažno. Nisam bio zdovoljan iako me radovala činjenica da nemam nikakve bolove i probleme koja sam očekivao. Sjetio sam se završnica u nekim svojim polumaratonima, a da ne govorim o tempu koje je ispalo kao kad sam 2016 trčao maraton u Ljubljani. Uzeo sam pivce i odšetao do auta da se presvučem i možda dočekam svog frenda koji se vidno mučio i znam da je imao mnogo bolje dane ali nikoga od nas matorih vrijeme ne mazi.
Zato sam pribjegao savjetu mog prijatelja Franje Lončara koji je nekom rekao: uvjek pogledaj svoj rezultat kroz kalkulaciju sa korekcijom za godine. Takozvani "Age grade calculator", a on kaže da je moj rezultat zapravo za prvo mjesto jer je prvoplasirani italian trčao 1:12:45(net time), a meni za 1:34:51 izlazi rezultat od 1:10:58. Provjerio sam i sve ostale polumaratone osim Rovinja i Plitvica. Naravno Zagrebački su najbolji jer su i najravniji ali i ovaj je čak bolji nego moj najbrži 1:28:48 istrčan još 2014 u Crikvenici. No razlika je minuta dvije. Znači ni viroza, mala kilometraža, ozljede, uzbrdice ili jugo ne nose bitnu razliku. Samo su godine taj najveći uteg kojeg treba dovući do cilja. A što se tiče mačke sa početka priče uopće nije važno jeli trenutno živa ili mrtva. Sve će se ionako otkriti kad trka završi. Tako je i najzanimljivije.
Još jednu stvar moram promjeniti u svom treningu. Moram prestati koristiti iste postavke koje sam koristio prije 10 godina to stvarno nema više smisla.
Nema komentara:
Objavi komentar