Nepredviđeno

 Još od kad sam prvi put stradao zbog preučestalih utrkivanja rekao sam neću više. Što to vrijedi kad me uvijek nekako nagovore. Lako je onima koji jednostavno odu na utrku iz zezancije. Trčkaraju, skakuću pred kamerom ili jednostavno dođu na besplatno pivo. Mada danas ništa nije više besplatno. Ja to ne mogu. Čak i kad nemam ambiciju jer znam da nisam spreman da istrčim nešto posebno brzo ja idem koliko ide. Možda krenem pomalo rezervirano ali kako utrka napreduje ja nagazim kao da je u pitanju olimpijska medalja. Tako me je usprkos tome što me nakon Poreča mučilo koljeno i malo zatezali kvadricepsi Ozi nagovorio da idem na Brijune tjedan dana poslje. Sve je plaćeno. Ide sva sila mojih klupskih kolega što i nije baš ispalo točno ali nema veze. Pristao sam ali trčati ću 10-tku. Lagano sa nekim tko nije baš u formi. Taman posla da trčim još jedan polumaraton. Sad kad znam da sam tu gdje jesam teško bi me bilo motivirati se da još jednom pokušam opovrgnuti ili potvrditi dijagnozu:"matorikus kronikus".

Desetka, neobavezno uz obećanje da ću dobiti jedno "crno" kad uđem u cilj to može proći. Osjećaj trčanja prošli tjedan je bio nikakav. To je čak primjetio i moj sat pa spustio procjenu VO2max za dva. Inače nemam neko mišljenje o toj utrci na Brijunima koji uglavnom okupi dosta slovenaca, italijana i općenito furešta, a gotovo nikad nikoga od lokalnih trkača. Razlog su astronomske cijene. Recimo 3 eura kafa u bezveznom kafiću kao da bi uz nju trebao vidjeti duh "predsjednika" koji šeta okolo sa cigarom. Startnina? Ne pitaj, a ako te netko hoće pratiti mora platiti punu kartu za nacionalni park u kojem možeš vidjeti dva tri prugasta tovara i ponekog jelena. Kad trčiš to ti ionako nije nikakav stimulans. Možda da puste lava ako ga još imaju da nas ganja. Vrlo malo sam se zagrijavao jer nisam planirao krenuti kao što bi inače na takvoj utrci. Opet sam gledao puls i planirao da trčim isto kao i na polumaratonu. Nisam mogao naći nikoga zainteresiranog da trči onako, ne baš da se porodim od dosade. Ispostavilo se da nema takvih i na kraju sam trčao sa jednim mladim polumaratoncem iz slovenije. No ipak sam pred kraj malo izgubio strpljenje, zanemario puls i pustio nogu sa kočnice pa sam samotno završio utrku nemajući blagog pojma o poziciji ali prosječan tempo je ipak bio 15 sekundi po kilometru brži nego na polumaratonu tjedan prije. Puls iznenađujuće samo za jedan otkucaj veći što je dobar znak. Kako je utrka zapravo oko 10,5 km(službeno 10,4), rezultat 44:37 nije baš katastrofalan. To što sam od 125 muških došao deveti, a najstariji ispred mene je bio moj klupski kolega Christian koji je godište moje kćerke govori sve o kvaliteti te utrke. 

Samotan ulazak u cilj

Ni on nije bio zadovoljan petim mjestom i rezultatom ali i on je doduše na malo blažoj životnoj nizbrdici i za utjehu napokon mu nisam puhao za vratom kako mi je inače običavao govoriti. Sve u svemu utrka koja mi nije trebala da potvrdi ono što već znam. Da, u dvije godine ne utrkivanja usporio sam bitno. 

Osim Poreča i Brijuni su znači još jedno mjesto na trkačkoj karti koje sam zauvjek prekrižio. Ionako ih nisam predvidio u svojim planovima za ovu godinu ali su nepredvidivo upali zahvaljujući spletu nesretnih okolnosti. Plan je bio odlazak u Beograd i Wingsi u Zadru ali sad je prekasno. Možda dogodine.