Već se neko vrijeme pokušavam iskobeljati iz obaveze da odlazim u teretanu ali kao da mi se zavukla pod kožu i ne pušta. Trebalo je to biti prije mjesec dana i eto sad je definitivno oproštaj do sjedeće zime. Ne pomaže ni nagovaranje frenda koji vodi gym ni ponuda da dođem kad god hoću. Moram priznati da će mi nedostajati mjuza što mi Neno pušta i odlazak na pivce sa njim nakon toga. Možda ću naći i još nešto što će mi faliti uz put ali i to je već dosta. Učinak na moje tijelo meni nije baš primjetan. I u tome sam kako moja žena kaže jednak kao i u hrani: "promašena investicija". Jedem bez ograničenja i bez mjerljivog učinka. Ali vjerujem ili se nadam da sam preduhitrio katastrofalan scenario koji je prijetio nakon povratka stare ozljede prije više od godine dana. Nema više bolova u preponama i kuku. Manjak trčanja ove zime sam nadoknadio sa preko tristo kilometara veslanja i jahanjem na trenažeru ali sad jednostavno moram birati. Moja jedina prava ljubav je ipak trčanje sve ostalo je sitna avanturica bez emocija. Čim sam krenuo sa par utrka gotovo da i nisam sjeo na biciklu, Plivao sam nikad manje ove zime. Nešto zbog viroze koja me nakon puno godina prvi put zgazila baš dva tjedna prije polumaratona u Poreču. O tada samo "čilam", odnosno trčim lagano i trudim se svim silama da oborim sve svoje negativne rekorde. Tako sam nakon tjedana i tjedana pokušaja uspio trčati svoju omiljenu rutu po šumici Drenovica, da mi srednji puls bude povjesno najniži. Zapravo i nisam još uspio jer sam našao jedan trening iz 2018 godine kad sam trčao sa kćerkom koja se spremala za svoj prvi polumaraton u Ljubljani. To je bilo bolno sporo. No bio sam blizu. Na samo jedan otkucaj u minuti više ali gotovo 20 sek po kilometru brže. Pokušavam nagovoriti i moje prijatelje da se suzdrže kad trčimo dužinu jer ja nastojim da trčim što sporije. Uostalom ionako sam nešto brži od njih, bar na utrkama. Sad uglavnom trčim bliže zoni oporavka nego srednjem aerobnom pulsu. I gotovo nevjerovatno ali nakon Poreča odjednom svaki tjedan nakon treninga dužine vrijeme oporavka postaje sve kraće. U nedjelju je to bilo samo 17 sati dok se sjećam vremena i treninga nakon kojih je trebalo 48 ili više sati. Sad uopće nemam potrebu za danom ili dva odmora iako ga još uvijek uzimam. Srijeda je recimo bila dan za lagano relativno kratko trčanje. U zadnje vrijeme i recimo prošlu srijedu sam prvo ujutro trčao oko 6 km, zatim veslao oko 7 km na veslačkom ergometru, pola sata radio intenzivne vježbe snage da bi otišao poslije podne na rt Kamenjak brati šparoge par sati i uz put otplivao petnaestak minuta u moru.
Dan sam završio na biciklističkom trenažeru vrteći lagano prosječno oko 170 wata. Koji odmor. Možda zbog toga što osim dužine i nemam ozbiljnijeg treninga nisam pravio nikakav plan i nisam niti odlučio što ću ove godine. Zapravo sam zadovoljan što mogu da trčim i to je sve.
Nema komentara:
Objavi komentar