Bilo bi sjano kad bi mogli u kristalnoj kugli ili čarobnom zdencu vidjeti što nas čeka u budućnosti. Ili možda nebi bilo baš tako sjajno? Ništa što učinimo drugačije danas zapravo nebi moglo promjeniti tu budućnost. Pa ipak sve što učinimo ili ne učinimo danas odrediti će našu budućnost. Pod uvjetom da ne znamo kakva je budućnost. Ona je kao Schrödingerova mačka, živa i mrtva u isto vrijeme dok god ne otvorimo kutiju ili u ovom slučaju ne dođe taj trenutak u budućnosti. No mi stalno zamišljamo budućnost i pokušavamo pretpostaviti kakav će biti ishod. Za to koristimo iskustvo ali obično u tome nismo baš nešto uspješni. To bar mogu reći za sebe. Uzmimo za primjer moje trčanje. Nikad nisam predvidio ishod odluka koje su na koncu dovele do toga da poželim da se vratim u prošlost i napravim drugačije. Primjera je jako mnogo. Recimo prije više godina odluka da trčim na jednoj utrci koju nisam niti želio trčati. Nije sad važno koja. Posljedica je bila dugotrajni oporavak i trajne posledice na moju sposobnost da trčim ili bar ozbiljno treniram. Možda je ipak tada u pravu bio ortoped iz "Svete Katarine" kad je rekao da on nebi više razmišljao o trčanju maratona. To je bilo prije 8 godina. Kakav će biti ishod ovog izleta u biciklističke i triatlonske vode tek pokušavam predvidjeti ali sudeći prema onome što sam iskusio u ova dva mjeseca bliska budućnost nije baš sjajna. Ona dalja je naravno ionako u k...
Prošao sam treću kontrolu kod traumatologa i iako ključna još nije okoštala već se još miče pri svakoj promjeni položaja ruke doktor kaže kako je to sve povezano doduše dosta krivo ali navodno to nebi trebao biti veliki problem. Veći problem su ligamenti koji su potpuno otišli kvragu i biti će vrlo teško vratiti funkciju zgloba ramena. Rekao je da odmah krenem sa vježbama i dao uputnicu za fizijatriju. Naravno još mi nisu javili termin fizikalne i kakvo je naše zdravstvo nebi se začudio da do 11 mjeseca kad imam zakazanu kontrolu niti ne dođem na red.
Znači snađi se druže. Počeo sam sa plivanjem ali sam pokušao i trčkarati. Budućnost prema iskustvima sa ta dva odlaska na more i par kilometara trčanja - hodanja izgleda katastrofalno. Sada napokon mogu stvoriti sliku o tome kako se osjećaju oni osamdeset godišnjaci koji još uvjek pokušavaju trčati. Nisam siguran da ću ja imati toliko strpljenja i motivacije da trpim znajući da će sutra dan biti još malo gore. Sad još naivno vjerujem kako će sutra biti bolje. Kad će to sutra biti to moja kristalna kugla ne pokazuje ali znam da neću trčati u Ateni i nigdje drugdje ove godine. Neću još dugo moći niti plivati jer tek uspjevam jesti sa tom lijevom rukom. Iako mi je to bolno ipak je bolje nego mučiti se desnom. Ja sam ipak ljevak. Obući mogu još uvijek samo košulje ili vestu bez rukava, a od prije par dana uspjevam obući i vezati tenisice sam. Evo čak sam uspio napisati blog uz dvije pauze.
Nema komentara:
Objavi komentar