Izgubljenih 13 minuta

 Rekli bi ljudi kako cjepidlačim za tričavih trinaestak minuta kao da mi nije dosta što sam izgubio skoro dva mjeseca dangubeći i premještajući se sa stolica, fotelja i ostalih neudobnih sprava na još neudobniji krevet. Jedini utješni trenutci su povremeni izlasci noću na balkon kad mi već malo ohlađen zrak prostruji preko pregrijanog i izmorenog tijela. Još ništa od spavanja bar ne u komadu duljem od sat, sati pol. Ali bar sam zaključio da anelgetici i nisu baš nešto pa sam potpuno prestao da ih koristim. Dobio sam novo pakiranje od moje doktorice i odlučio da ga sačuvam za svog prijatelja "Šaju" koji mi je nesebično dao svoje čarobne pilule. Moram reći da su to jedine koje su donekle pomagale u prvim danima.

Napokon mi je Goran koji se vozio iza mene prije pada poslao svoje podatke sa Garmina jer ja nisam taj dan svoga upalio. Kao da sam ili je on znao da će biti belaja. Nije htio da se ufati za satelit niti da starta aktivnost, a dečki su krenuli pa sam krenuo za njima sa ugašenim satom. Kronološki sam posložio događaje i zahvaljujući tome što je on zabilježio u povratku mjesto gdje sam izletio uspio sam skontati točno vrijeme i poziciju izljetanja te približno brzinu pretpostavljajući da je i on prošao približno istom brzinom. 

Mjesto izljetanja

 

 

Krenuli smo u 8:05 iz Cerovlja. Nakon prolaska Paza usljedila je nizbrdica sa dvije zahtjevnije serpentine nakon koje je bio blagi uspon i ponovo veća i dulja uzbrdica. Gotovo sam siguran da sam ja pomislio kao ekipa ide u desni zavoj no nisam primjetio da prije toga glavna cesta ide malo lijevo. Vjerovatno sam predugo skinuo pogled sa ceste i uletio pored ceste u jarak na mjestu gdje se spaja jedan sporedni put. Goran je tu prošao točno u 8:32(i 15 sek). Znači desetak ili mnanje sekundi poslje mene ali dovoljno da me ne vidi jer je tome mjestu prethodio desni zavoj. Tad je vozio brzinom 48,8 km/h. Toliko sam pretpostavljam išao otprilike i ja. Dečki ispred nisu mogli ništa vidjeti. Sad postaje čudno. On se zaustavio nakon nekih 7 minuta kad su stigli na raskrsnicu sa glavnom cestom. Drugi Goran je odmah krenuo nazad da me traži. Prvi poziv od nih sam primio 10 minuta kasnije ili nisam odgovorio jer nisam bio pri svjesti. Nakon 3 min su me zvali opet ali sam greškom odbio poziv kad sam napokon uzeo mobitel iz torbice. Dvije minute nakon toga sam se javio i rekao da sam pao i da ću se probati popeti na cestu. Tako kaže moj frend ali se ja nejasno sjećam pa nisam siguran jesam li to rekao. Ali nema razloga da nije tako. Zatim sam greškom nazvao brata u Ljubljanu koji je isto Goran i taj poziv je trajao samo 15 sec jer sam skužio da sam pogrešio pa sam mu samo rekao da sam pao i prekinuo. Poslje dvije minute on me je opet nazvao. Zbog toga me dečki nisu mogli dobiti na telefon. Čudno je to što se ja sjećam jedino da sam izvukao mobitel iz torbice na bicikli i popeo se na cestu da telefoniram ali mi je potpuno nejasno što sam radio tih 13 minuta! Jesam li toliko bio bez svijesti. Hoću li ikad vratiti tih 13 minuta ili će ostati zauvjek izgubljeni. Znam da za života izgubimo tone i tone vremena i da nikome to nije važno ali kad neznam što se desilo, a mislim da je bilo važno onda me to kopka i boli više nego sve ove rane koje sam imao i neke koje imam još uvijek.