X-ica

Gotovo sam se potpuno povukao iz života "off" i "on line" pa osim povremenih kafica sa prijateljima trkačima ne sudjelujem u njemu uopće. On se(život) neumitno odvija mimo mene i povremeno mi odvali poneki šamar ali ja to pamtim i možda uzaludno ali nadam se da ću jednog dana to vratiti. Uspio sam na trenutak da se vratim trčanju i ispratim mog prijatelja i imenjaka "Staneta" u svojevrsnu maratonsku penziju. Njegov stoti maraton u Tupljaku mi je malo vratio staru i ugašenu želju za trčanjem ali samo na kratko. Uspio sam ga ispratiti samo zadnji krug nekih 12 km ali poslje toga morao sam potpuno ponovo stati i to stanje evo traje još i danas.

Emir, Ivan Stanić i ja

Ključna kost još nije i neće još dugo srasti, a sad je razmak po zadnjem nalazu ultrazvuka oko 8,5 mm. Imam još nešto manjih(3-5mm) ruptura tetiva oba mišića nadlaktice ali ništa zabrinjavajuće. Moje nalaze su pregledali i u ortopedskoj bolnici u Ankaranu i rekli gotovo isto što i doktor na zadnjoj kontroli tu u Puli. Oni nebi radili operativni zahvat ali nisam shvatio što mogu raditi sa tom rukom dok to ne zaraste. Po jednima ništa, po drugima sve što mogu da ne boli. No to se svodi na ništa jer eto boli čak i kad ne radim ništa već samo stojim ili sjedim. Ne znam što je gore. Plivanje sam otpisao odmah nakon dva odlaska na more i to znači da mi ostaje ono što nisam mislio da ću uskoro raditi. Bicikla! Nakon što sam odgledao "Tour de France" i "Vueltu" došao je i taj dan. 

No prije toga bio sam jako blizu trčanju ovaj puta samo sa pozicije redara odnosno suca na stazi jer sam još dok sam bio ovako u kvaru položio ispit za atletskog suca 3 stupnja. Bar nešto. Bila je to utrka koju sam trčao zadnji put prije 4 godine i tada istrčao svoj osobni na 10 km. Dvoumio sam se tada dali da trčim jer sam se spremao za Ljubljanski maraton i nisam ničim htio ugroziti taj prvi nastup u kategoriji 65+. Bio sam i malo kritičan prema organizaciji utrke te u par navrata otvoreno rekao što je loše u njoj. Erik koji je organizator i začetnik utrke me tada zamolio da ipak dođem i ponudio mi je besplatni startni broj 1234. I ja sam pristao ali ne zbog broja, već zbog toga što je on stvarno prihvatio neke moje kritike i eto četiri godine nakon toga ta utrka uz polumaraton i utrku na 5 km je postala nešto što je Pula odavno trebala imati ili je imala još u doba moćnog Uljanika. 

Dan kad imaš onaj osjećaj ...

Ove godine broj 1234 sudionika je dobro premašen i utrka je dobila onaj pravi štih koji privlači kako one željne utrkivanja tako i stare bakice koje su sa štapovima maširale svoju 5 kilometarsku dionicu. Bio sam sudac na stazi kod semafora na rivi skupa sa mladim i simpatičnim policajcem koji je strpljivo na dobrom engleskom objašnjavao zbujenim turistima kuda mogu ići da dobiju taksi za prevoz na aerodrom ili pozivao kolege na motociklima koji su svakoga vozača koji je bio u potrebi da negdije ode ispratili sigurno sa rotirkama dijelom ceste gdje nisu trčali trkači. Čak su i silni pješaci uljudno pitali kad smiju preći cestu kako nebi ometali rijeku trkača koja je prvih sat vremena bila gotovo neprekinuta. Trkači su se šalili sa crvenim semaforom i pitali policajca mogu li proći, a on je veselo dobacivao da mogu slobodno prekoračiti i brzinu. Nije bilo lutanja ili nedoumica kao u prvim izdanjima i izgleda da je staza napokon izmjerena jako dobro. Kad su prošli zadnji trkači već sam bio malo nestrpljiv da odagnam bol u ramenu koja je sve više postajala neizdrživa ali nisam mogao odoljeti da ne odem u arenu i pozdravim se sa bar nekim od mojih prijatelja. Sa pozornice je ekipu razdrmavao Gobac i Psihomodo pop, a ja sam nakon pola sata i par susreta sa meni dragim prijateljima, ipak morao otići jer bol je postala gotovo neizdrživa. Šteta jer baš bi mi jedno opuštanje uz glupiranje Gobca trebalo da odagna sve ove loše stvari koje se stalno gomilaju. Sad treba samo izdržati i spriječiti dalje propadanje forme ali znam da povratak možda neće biti tako brz i svakako niti super uspješan.