Ja ... ne sjećam se

 Sjedim tako polomljen, oguljen, ugruvan i natečen na balkonu pokušavajući prebrati koji se kua to desio kad je netko na fb stavio snimak Dubioza kolektiva kako praše na "Portarati" uz stihove Tuste ... "ja sjećam se". Pomislih baš prikladno jer "ma šta mi uradili ja ne sjećam se". 

Ono čega se sjećam je malo prije i bogami još bolje svega onoga poslje. 

To jutro je bilo još uvijek podnošljivo za razliku od ova posljednja dva tjedna. Krenuli smo sa dva auta i četiri bicikle na drugi od nekoliko planiranih zajedničkih treninga. Prvi, tjedan prije toga od 70-tak km je bio malo spor za moj ukus ali sve sam kompenzirao vozeći malo brže intervale i uz našeg voditelja koji je očigledno bio i još je dobar biciklista. Moj frend koji je nabio malo previše kila se mučio pa smo često zastajkivali dok nas sustigne. Zbog toga sam bio malo skeptičan jeli dobra ideja ići od Cerovlja na Ćićariju oko 90 km sa dosta uspona. Usponi me nisu brinuli već silazak. Čak se i moj stari Garmin taj dan smrzao te uporno nije htio pokrenuti aktivnost pa sam ga na koncu ugasio i rekao sam sebi: ionako svi imaju navigaciju pa ću imati sve podatke, a i čisto sumjam da će prosjek pulsa bit znatno veći od prošlog puta kad je ispao samo 101. Krenuli smo preko Paza prema Boljunu kad su krenule prve nizbrdice. Pustio sam Marijana koji nas je vodio ispred i njemu se priključio Goran onaj mlađi. Ja sam još bio opušten i nisam žurio da držim korak sa njima nizbrdo jer je iza mene bio moj frend Goran stariji koji se mučio uzbrdo, a znam da nizbrdo ide kao kamikaza pa sam čekao da me stigne. Čini mi se da sam previše dugo spustio glavu i samo krajičkom oka procjenio kako ona dvojica zamiču u zavoju koji ide lijevo. Zapravo išao je lijevo nakon cestice koja se priključivala sa lijeve strane ali bio je prvo još dosta desno pa lijevo. Pretpostavljam da sam uletio između ali dalje se ničega ne sjećam. Probudio sam se u šumi i pomislio koji kurac tu radim? Bio sam u dnu nekakve jame obrasle u tanje drveće. Bicikla je bila blizu mene, a ja sam instinktivno zgrabio mobitel iz torbice na sicu i nekako se uspentrao na cestu. Probao sam zvati frenda koji je vozio iza mene ali sam nazvao brata u sloveniju. J..ga i on je Goran. Uspio sam mu reći da sam pao sa bicikle ali vjerovatno nisam bio baš suvisao jer nisam niti prekinuo razgovor pa je on slušao sve dok se moji frendovi nisu vratili po mene. Goran je projurio pored mene ali nije vidio da sam izletio pa je tek kad se susreo sa ostalima pitao: pa di je Ivan?

Eto prvi put u životu imao sam priliku da se vozim kolima hitne pomoći koja je  brzo stigla iz Pazina. Sestra i doktorica su bile vrlo ljubazne i to me malo tješilo jer vožna na plastičnoj dasci do Pule je bila nešto za što sam mislio da je najgore što sam doživio u životu. Ali nije. Ne, ni blizu. Prvi put sam nešto i slomio pa taj datum moram zapamtiti. Čak dvije stvari. Nos i ključnu kost. Bilo je tu još malo šivanja: usne i obraza kojeg su zasjekle očale. Ostalo su naboji svugdje, a naročito na ljevoj ruci i nozi te dosta oguljenih dijelova uključujući i vrat.

Ulazim u treći tjedan oporavka i najveći problem je potpuni izostanak spavanja. Zbog suspenzije ramena, leđa i vrat su mi u konstantnom grču i upaljeni od znoja. I noćas predviđaju temperaturu oko 30 stupnjeva, a vlaga je poput one što sam doživio na mom putovanju u Kinu prije par godina. Anelgetici ne pomažu i tješi me jedino što su sve ostale stvari zarasle brzinom kojom moja doktorica tvrdi da nije nikad vidjela. Samo da skinem to sranje sa grbače i onda ću tek razmišljati kako odgovoriti na ovaj baksuzni događaj. Što bi kojot Willi uradio i kakav je plan "B". 

On sigurno ne sadržava triatlon na Dugom otoku jer taj voz je sad već otišao. Vjerovatno neću moći trčati maraton sa Stanetom za tri tjedna ali mogao bi otići na feštu. Neću da razmišljam o Ateni da i to ne baksuziram. Znači nikakvih planova niti nema na vidiku. Onaj "Willi" u meni se umorio od toga da ga rastura "tica trkačica".