Evo me opet na mini početku mada se čini da će zapravo tako izgledati cijela moja buduća trkačka karijera ili se to niti ne može više zvati karijerom pa ni trkačkom. Plan je bio završiti godinu sa mjesečnom kilometražom bar blizu 200 km pa tako nastaviti u novoj godini ali opet sam upao u rupu kad tjedni skor iznosi tužno ništa, nada, niente, zero ... kilometara. Spotaknuo sam se o coronu. Već sam bio i napisao blog o tom usranom završetku godine koji zbog depresivnog sadržaja nisam bio voljan objaviti. A u ostalom nije niti jedini. Ostao je u skicama. Nakon što sam pomislio kako je to vrlo brzo i relativno dobro prošlo jer najveći problem je bio taj što sam bolest prenio ženi, a ona je bome dobro stradala. Ja nisam osjetio ništa ali trčanje zadnjih tjedan i nešto više dana priča jednu sasvim drugu priču. Dobro i ja se osjećam pomalo depresivno zbog svega što se događa oko mene, to još više potencira odvratno mada toplo vrijeme bez dana sunca u zadnjih mjesec dana. Zbog toga i nešto zbog bolesti nisam već gotovo mjesec dana bio plivati u moru. A more nikad nije bilo toplije. Redovno jedino idem u gym jer kad platim onda moram to i konzumirati inače bi se osjećao još gore. Bicikla takođe tužno stoji i čeka da je zajašem bar na trenažeru, a meni se iskreno neda niti ujutro otići trčkarati. Danas sam se prisilio odraditi odnosno ponoviti jedan trening koji sam svaka dva tjedna trčao kao svojevrsni test forme. Trčao sam 10 km do Verudele i nazad tako da 3 km trčim lagano za zagrijavanje, pa 4 km brže na granici aerobnog praga(aerobic treshold) i na koncu opet lagano 3 km. Već sam prije primjetio i to je sasvim korektno korigirao moj Garmin da mi je forma opet pala. U odnosu na zadnji trening neposredno prije one jedine humanitarne utrke u studenom to je desetak(9) sekundi po km sporije sa identičnim prosječnim pulsom. Temperatura je bila identična i trčao sam u istim novim Noosa TRI 14 tenisicama. Usput danas osim tog lošeg osjećaja tromosti malo me je razveselila i utješila udobnost tenisica. Bolovi u preponama se nisu pojavili niti nakon hlađenja pa je to jedino čemu se mogu veseliti. Bar dok traje. Zaključak je da sam dva mjeseca išao naprijed, a sad sam se nakon tjedan dana bolesti vratio ta ista dva mjeseca nazad. Otkazao sam dogovor sa prijateljima za Bolognu koja je previše rano i po svojoj prilici ovo proljeće je jedino izvjesno da ću ići kod kćerke i unuka u Luton, a ostalo ako šta uleti dobro ako ne nikom ništa. Mogu ja opet pauzirati od utrka možda ne 40 godina ali jedna gore, jedna dolje, sve jedno.
Nema komentara:
Objavi komentar