Ne znam dali da u nedostatku trkačkih tema pišem o našoj životnoj stvarnosti ili je to jedno te isto jer koliko mene moje životno iskustvo podsjeća stvari se uvjek preslikavaju bez obzira što na prvi pogled nemaju nešto posebno ili značajno zajedničko. Da budem jasniji kažu da zakoni koji vladaju u prirodi važe za sve.
Iste zakonitosti koje vladaju u svijetu fizike često se mogu primjeniti u ekonomiji ili nekim drugim čak i društvenim znanostima. No rezultati primjene takvih zakonitosti često su različiti. To je vrlo slično onome što se po mom mišljenju dešava sa trkačima kad primjenjuju neke nazovi tako "znanstveno utemeljene recepte za uspjeh". Povjest je prepuna takvih primjera i zbog toga se neki od tih recepata stalno ponavljaju i recikliraju u malo tehnološki modificiranom i ušminkanom ruhu. I svi uspješni se kunu da djeluju, a oni drugi traže nešto drugo.
Jadan od tih recepata je polarizacija. Oni trkači koji su malo bolje upoznati sa povješću trčanja se sjećaju da se nekad prije pojave modernih trkača, a posebice do pojave recimo Emila Zatopeka ili Novozelanđana Arthur Lidiard-a nije previše trčalo. Zapravo većina treninga dugoprugaša je bila hodanje. I to mnogo hodanja. Zatim su usljedila razna otklanjanja od ove prakse u svim mogućim smjerovima i svi tadađnji šampioni su tvrdili kako je promjena treninga uzrok njihova uspjeha. Ovako napamet znam da je moj u ranoj mladosti omiljeni trkač dugoprugaš David Bedford trčao enormno mnogo kilometara ali i da je volio zalaziti u pub-ove i čak mu cigara nije bila mrska. Možda bi da je sve radio drugačije bio i mnogo bolji ali svejedno je bio svjetski rekorder na 10 km. Zapravo to nikad nećemo saznati. Neki drugi treneri poput Frank Horwill-a su tvrdili da se svi mišićni sustavi trebaju trenirati pa je postavio takozvanu teoriju 5 različitih tempa ili brzina trčanja koja se ponavljaju u periodima od 14 dana. I to je trebao biti trening za maratonce. Neki kao Jack Daniels su inzistirali na izbjegavanju određenih zona opterećenja smatrajući to sve gubitkom vremena bez koristi za napredak. Način na koji su pokušavali uspostaviti maksimalnu spremnost za utrku se mjenjao i posljednje što je bilo aktuelno je takozvani "Funel"(lijevak) pristup. Sve to možda ima smisla jer su istraživanja pojedinih aspekata treninga upućivala na određenu korist. Ali u posljednje vrijeme ništa od toga kao da ne stoji ili se bar tako čini. Sad je "ponovo" u modi polarizirani trening.
Gledano općenito svijet se polarizirao na one koji su u većini i nemaju nikakav utjecaj ili su van glavnih društvenih zbivanja. Ukratko siromašni, oni plutaju kamo ih struja nosi i pokušavaju uhvatiti svoju slamku spasa. Ostatak i to jako mali je onaj koji je doveo do toga. Oni imaju moć ili novac ako vam je to draže. Postavlja se pitanje? Dali je svjet zbog toga sve bolji ili lošiji. Ili kamo to vodi. Dali je možda isto sa polariziranim treningom. Hoće li svi trkači postati zbog toga bolji.
Polarizirani trening podrazumjeva jako puno volumena treninga odrađenog u niskom intenzitetu i relativno malo treninga u vrlo visokom intenzitetu. Kako je u tom slučaju tempo trčanje nešto što se trči između toga, ono bi postalo nepoželjno. Moje iskustvo je malo drugačije ali sad sam prisiljen trčati bolno sporo. No niti to baš ne pomaže jer čak i malo produženo trčanje mi još predstavlja problem ali za divno čudo trčanje zadnje utrke nije izazvalo nikakvu pretjeranu rakciju. Stalno se suzdržavam i smišljam stotinu drugih načina treninga u nadi da će to sve jednog dana proći i sve biti kao nekad ... je baš. Niti vrijeme (metereološko) ne ide u smjeru tih mojih nastojanja pa sam i današnje trčanje zamjenio vožnjom na trenažeru. Iako sam se preselio na balkon i usput izazvao čuđenje mojih susjeda stvorio sam priličnu lokvu ispod sebe. O dosadi i bolovima u jajima da ne pričam. Zapravo je vožnja na bicikli po cesti nemjerljivo bolja.
Ali to se isto odnosi i na moje tri sekcije veslačkog ergometra tjedno ali bar me moj prijatelj Neno počasti sa dobrim starim rokenrolom uz kojeg ni veslanje ni utezi nisu tako teški. Poslje se još počastimo pivicom pa je to ipak neki društveno sportski događaj.
Nema straha od prometa ili padova ali se znojim ko prase na ražnju
Sutra ću pokušati prevaliti čarobnu brojku od 20 km pa me zanima kako će sve izgledati nakon toga. Išao bi sam jer onda mogu usporiti onako kako želim dok svaki put sa svojim prijateljima ipak idemo prebrzo. Ne samo za mene već i za njih. No njih to izgleda ne brine ili nemaju namjeru da se polariziraju, a ja bi baš to probao. Tko zna možda bi to moglo pomoći. Uostalom svašta sam probao pa mogu i to. Još mi fali samo plivanje jer po ovakvom vremenu stvarno nemam volje još i juriti na more. Zadnji put sam bio u utorak i to po previše valovitom i vjetrovitom vremenu pa se to nebi moglo smatrati nekim treningom. Malo su mi se noge opustile nakon jutarnjih 10 km. Možda odem u ponedjeljak, zovu buru i hladno vrijeme ali more je bilo još oko 15 C ... može se još.
Nema komentara:
Objavi komentar