utorak, 29. studenoga 2022.

Kao Sizif

Prema samom sebi nikada nisam bio potpuno iskren ili što bi rekli "od riječi". Moja deviza je "nikad ne reci nikad" i nikad se nisam držao iste pa je to valjda to. Rekao sam ako se opet ozljedim toliko da ne mogu trčati godinu dana neću više ni trčati. Pa eto nisam to baš ispoštovao. Zapravo ... tehnički ... jelda ... hm ... recimo tako ... pa možda ipak i nisam tako dugo bio bez trčanja. 

Zadnji post je bio negdje u travnju nakon pada sa bicikle koji nije izgledao tako strašno ali koljeno je dobilo ponovo dobar udarac u meniskus koji sam bio ozljedio još 2017 nakon beogradskog maratona i to noseći ormare po stubištu. Samo sad nikako da se oporavi. To je recimo drugi ili treći put da sam posrnuo i neuspješno pokušao da se vratim trčanju. Onda je počela osobna kalvarija u kojoj sam bio sudionik i promatrač posljednjih metara životnog maratona mog starog. Do ove posljednje je svih njegovih 96 godina izgledalo da će glatko pretrčati stotku ali onda je kao što se to i u maratonu dešava odjednom došao do zida. U sljedećih par mjeseci potpuno se transformirao u nemoćno biće koje se svim silama bori da još jednom udahne. Sve ostalo je palo u drugi plan. Jedina njegova misao je bila da nekako izgura do samo njemu poznate ciljne linije, a ja sam pokušao sve da mu to omogućim i olakšam. Detaljno sam upoznao bolnicu i hitni prijem, privatne klinike i "Zlatne ruke". A on je uz tu tehničku i našu pomoć uspio dogurati do svog 97-og rođendana. Zamolio je da ga na kratko iznesemo na balkon, na jedvite jade uspio otpiti par gutljaja Graševine i nakon toga pao u neku vrstu polusvjesnog stanja u kojem se predao ali njegovo tijelo se još borilo dva dana. Tada sam već pomalo umoran postao svjestan kako se ta nizbrdica i ponor o kojem je i moj prijatelj Bepo pričao prebrzo približavaju. Prvo sam pomislio kako je to kraj i mog trčanja. Pogotovo što znam da je ozljeda koju sam pokupio cijelu godinu i 2 mjeseca prije zapravo samo znak i upozorenje koje mi je još 2016 godine izrekao ortoped i Svetoj Katarini nakon što je pogledao moje nalaze sa magnetne rezonance. 

Previše, prenaglo, prebrzo to je nešto što je trkački anakronizam. Bez toga nismo trkači već rekreativci ... bljak. 

Najteže što je trebalo odlučiti je biti baš to ... bljak. Igrom slučaja kćerka koja uvijek zna što meni treba, mi je donjela knjigu od meni vrlo cijenjenog autora mnogih knjiga i tekstova o treningu, pogotovo trkača. Steve Magness, "Do Hard Things". Učiniti, zapravo ostvariti teške stvari. Kako? Prihvatanje realnosti je prvi korak ka ostvarivanju onoga što se čini teškim pa i nemogućim. Pokušavam iako je i to teško. 

Hej ali nije sve bilo tako crno, uspio sam ušparati brdo para na tenisicama jer dvije godine nisam kupio niti jedne. Doduše moja ergela tenisica je sad prepuna ofucanih i ponekih promašenih modela ali ja sam ipak uložio novac u biciklu i trenažer pa sam zahvaljujući tome malo nadoknadio potrebu za kretanjem. Plivanje se sad udomaćilo kao neka vrsta rasterećenja, kako fizičkog tako još više i mentalnog. Nema ničega efikasnijeg u odvraćanju misli sa problema od plivanja u ledenoj vodi ali i općenito plivanja sa svojim ritmičnim kontroliranim disanjem. Još se više osjećam uronjen u samog sebe kad plivam nego kad trčim. 

Nekon otprilike pet pokušaja povratka trčanju sad idem malim koracima pokušavajući ne povratiti bolove u preponi i koljenu mada znam da još nisam na sigurnom ili još bolje, znam da više nikad neću biti. Svoju preveliku želju ili potrebu za trčanjem popunjavam svačim po malo ali kad bi mogao birati samo trčanje je ono što me stvarno dotiče. No izgledi su da ću preći na triatlon vrlo skoro iako nisam siguran što je u pozadini svega toga. Nedavno sam čitao da je poularnost triatlona kod muškaraca odraz krize srednjih godina ili se njemu posvećuju oni koji nisu dovoljno dobri u nekom od pojedinačnih sportova. Ja osobno ne vjerujem u to jer smatram da svaki pa i kombinirani sport zapravo ima svrhu staviti nas na test i pripremiti za sve teškoće koje nas čekaju iza ćoška. A čekaju nas to je potpuno izvjesno. Kako ćemo se sa njima nositi kad nas zaskoče ovisi i o tome kako smo se spremali. Ako se uz put zabavimo i družimo sa dobrim ljudima to nije negativno dapače može nas još više motivirati da nastavimo. 

Zato sam otišao na humanitarnu i memorijalnu utrku "Dina Perva Rabelo". Ne samo zato da se tamo pojavim ili samo zbog uspomene na moju prijateljicu Dinu ili zbog njene majke i oca. Ne samo zbog toga, to je onaj bonus kad znaš da si usrećio nekoga ili pomogao nečem dobrom. Zapravo sam testirao sebe. Jesam li još trkač i što treba da bi ostao takav. Priča kako ću kontrolirano trčati tek toliko da se dobro osjećam ne drži vodu jer to kod mene ne postoji mada sam uveo svojevrsnu samokontrolu kako nebi povratio ozljedu. Jedno je trčati lagano desetak kilometara kad je korak kraći, puls nizak i sve pod kontrolom. No kako to nakon gotovo godinu i pol dana izgleda kad se korak produži, kad puls ode u zonu gdje treba biti na utrci? To sam htio provjeriti nadajući se da neću požaliti. Malo sam se bolje zagrijao i krenuo probijajući se po malo preuskoj šetnici bliže nekim poznatim trkačima. Pogađate, "Pulski Elitni rekreativci" su moje omiljene "mušterije" mada priznajem i jako dobri prijatelji. 

Vanja je negdje na pola puta koji sam ja prevalio ali je na jako dobrom putu i nadam se da će i on uživati na njemu još dugo

Igrom slučaja naletio sam na Vanju, sina mog prijatelja koji je dosta dobar pa sam veći dio ostao uz njega jer su mi ostali bili manje više blizu, a još je bilo rano za testiranje nekog većeg napora. Osjećaj je bio kao da trčim malo brže nego tempo trčanje nekad ali zapravo je bilo mrvu sporije. Ispalo je da sam trčao malo brže nego polumaraton u boljim danima. Službeno vrijeme kaže 4:07/km, a moj Garmin veli 4:11 što vjerujem da je točnije. Puls mi je bio vrlo ujednačen u prosjeku par otkucaja iznad LT-a i to ne pri kraju već na polovini staze. Zanimljivo je da sam zadnje kilometre ipak ubrzavao pa sam tako na kraju trčao ispod 4 minute po kilometru ali puls je blago padao. Možda se srce malo umorilo pa usporilo ali to nije utjecalo na brzinu. Na koncu je važno bilo to da nisam osjetio nikakav problem niti kad sam se ohladio ali sam za svaki slučaj popodne otišao na još jedno plivanje u moru koje se sad već malo ohladilo od ovih učestalih kiša i bure. Ono što me na ovoj utrci iznenadilo, a to sam još nekoliko puta doživio je to da i jedna takva utrka ima veliku i vjernu publiku. Da je odlično organizirana i sa dosta trkača(oko 200 koji su završili utku) za takav tip utrke. Još se tome treba pridodati mnogo rekretivaca koji su hodali tako da je uz lijepo vrijeme to bio jedan vrlo ugodan i ispunjen nedeljni dan. 

Uljanikovci u svom drugom(ugodnijem) elementu

Jučer sam se zbog toga na kavi sa prijateljima već pomalo zainteresirao za maraton na proljeće sljedeće godine. Oni bi u Bolognu ja sam nešto htio u Beograd ali obzirom da sam 27 godina radio za tvrtku iz okolice Bologne imao bi i tamo brdo fanova i prijatelje koji bi rado da me ponovo vide.

No treba ostati čvrsto na tlu jer ništa nije sigurno, osim smrti i poreza ha, ha ali  ako više ne sanjam maratone to je kao da sam već umro. Možda će me to opet odvesti u onu istu rupu iz koje sam se jedva iskobeljao ali ništa za to osjećati ću se kao sizif .... evo ga opet.  

        

3 komentara:

  1. Zivjeli rekreativci 😇💪

    OdgovoriIzbriši
  2. Nije anonimac nego kcerka rekreativka 😇

    OdgovoriIzbriši
  3. Dosad još nisam komentirala, ali zadnjih šest godina (ne vjerujem da je već toliko prošlo od početka moje kratkotrajne "trkačke karijere" ...) redovito provjeravam ima li novih objava na blogu.

    Žao mi je čitati o Vašim osobnim nedaćama, ali jako drago vidjeti da ste se vratili svojoj velikoj ljubavi - trčanju!

    Ne znam čitate li komentare, ali kako god da bilo, znajte da imate vjernu čitateljicu koja navija za vas. Želim Vam svu sreću u Vašim, kako sportskim, tako i životnim podvizima.

    Tamara

    OdgovoriIzbriši