Kad je u pitanju povratak trčanju nakon prekida ili ozljeda pri čemu naravno dolazi i do gubitka forme svi preporučuju prvo polagano trčanje dok se ne vrati bar dio aerobne forme.
Sve to teoretski znam i vjerujem kako je dovoljno trčati sa 60% do 70% srčanog opterećenja da se to desi. Meni bi to bilo 118-132. Samo kad ispadnem iz forme to mi je tako sporo da jednostavno ne znam kako tako trčati. Noge se sapliću i stružu po cesti, da ne spominjem da je dosadno do jaja. Kad sam u formi to je druga spika. Sa tim pulsom mogu trčati oko 5:15/km do čak 5:00/km. U ponedjeljak sam međutim i pri 5:25/km imao visokih 139 ali sam se tješio sa time da sam se previše obukao, tek sam ručao i ne trčim opušteno zbog bolova u stopalu. Možda je sve to točno. Fakat je bilo skoro 14 stupnjeva, a ja onako kronično smrznut nisam niti provjerio pa izašao obučen u Nike "Combat ultra warm dry"(neš ti naziva) majicu ispod koje sam imao jednu usku kratkih rukava, a preko svega još majicu dugih rukava žute boje da me bolje vide u mraku. Kratke biciklističke, preko toga duge tajice, dokoljenice koje ne skidam do ljeta i još sam stavio maramu oko vrata, kapu i debele rukavice. Svo to sranje koje je bilo oko vrata, na glavi i na rukama sam skinuo nakon kilometra i opet sam bio mokar do jaja. Bar da je padala kiša. Kao da jeste, južinu si mogao srkati.
U utorak je lijevalo i osjećao sam dosta jake bolove u stopalu pa sam odustao od trčanja. No u srijedu se sve nekako smirilo pa sam odlučio da ipak malo trčim. Opet po mraku i opet istu rutu. U srijedu je već nešto okrenulo na buru i temperatura je bila oko 7 stupnjeva, a vjetar je bio slab. Zato nisam stavio onu toplu majicu ali sve ostalo jesam. Ponadao sam se jer me nije jako boljelo na početku ali se nakon prvog kilometra bol opet vratila, mada moram priznati ne tako jako kao prije dva dana. U sebi sam ponavljao mantru: polako, opušteno, polako, opušteno, ... skoro da sam zaspao ili upao u duboki meditativni trans da me nije prenuo neki automobil koji je trubio kao da su svatovi. Možda me to pozdravljao netko tko me prepoznao onako zakarabuljenog, nemam pojma. Ako je trkač možda me je prepoznao po načinu trčanja kao što sam ja prepoznao Edu što je izronila iz mraka u svom karakterističnom "trčim u štiklama" stilu. J..te ona bi trebala imati ovo sranje što ja imam u stopalu. Kažu da taj problem(Mortonov neurom) žene imaju 10 puta češće nego muškarci, a naročito one što nose štikle! Štiklu mu poljubim, ja štikle ne mogu niti od žene da "posudim", ono kad me uhvati ..., ma zaj..se. Sreo sam za nazad još neke nepoznate trkače i Emira kojeg sam prepoznao izdaleka iako je i on bio fest zamotan. Nisam gledao na sat jer mi se nije dalo vaditi ga ispod rukava i skidati rukavice, a u mraku ionako ne mogu ništa vidjeti. Ali kad sam stigao kući, vidio sam da je bilo još brže nego prije dva dana. A toliko sam se trudio da bude sporije. Naravno i puls nije bio niži već za jedan viši. Utješno je to što sam bio dosta brži i ipak u aerobnoj(132 do 145) zoni mada se meni više čini da trčim u nekoj zoni sumraka. Brojke govore jedno ali ja se osjećam potpuno drugačije. Da nema tog bolnog podsjetnika imam osjećaj da bi mogao letjeti ali tko zna što bi bilo kad bi aterirao. Još je zapravo rano za prognoze jer nakon još dva tjedna će se vidjeti razmjere štete. Tek sam odradio drugi tjedan i to jedva preko 30 kilometara trčanja, a sljedeća dva će biti nadam se preko 40 kilometara tako da u novu godinu ne ulazim sa ovim rekreativnim treninzima. Sljedeća je opet parna godina i godina za jedan dobar maraton. Samo da otkačim te štikle.
Nema komentara:
Objavi komentar