Očekivao sam da će se sve vratiti u normalu kad prođe termin za meni očito nesuđeni maraton.
Pregrmio sam odlazak u Ljubljanu i slušanje bubnjeva "Stroj Machine" iz publike, pokušao ostati pozitivan i društven. Čak sam napisao članak za "Glas" iako nisam trčao i već pomalo zazirem od te uloge gurua. Jedna moja kolegica je nedavno stavila na FB opis svog maratona od prije par godina i to je nešto sasvim drugo. To je bilo nešto što je izvukla iz dubine duše, to je opis prometejskog mučnja koje ja nikad nisam dotaknuo. Ne zato što meni nije bilo teško, nego zato što je sve emocije koje nose takvi trenutci i utrke zasjenio moj fokus na rezultat. Zbog njega nisam primjetio ništa drugo iako mi se sistem raspadao dobrih par kilometara i samo me tanka nit držala da se sve ne pretvori u debakl zvani DNF. Možda me zbog toga sad stigla loša karma i kozmička pravda. Oduzeto mi je još jedno ljeto i prilika da ostvarim bar dio onoga što sam poželio. Nakon ljetne pauze i mjesec dana rezerviranog laganog trčanja sa ponekim tempom mislio sam da sam odslužio kaznu. Izgledalo je da ću nakon Ljubljane ipak dobiti još jednu šansu. Sve sam ponovo proračunao ali račun je opet bez krčmara.
Ulazim u zimu koju ne volim ali sam se nadao da se bar malo može ponoviti ona prošla. No već u ponedjeljak sam shvatio da se ništa nije promjenilo jer kad prođe koljeno javi se nešto treće i tako u krug. Kao da je neki učitelj anatomije ali "tamo gore" odlučio da na meni objašnjava sve moguće ozljede. Novost je bol u prednjoj strani stopala točno na sastavu domalog prsta i metatarzalne kosti. Preskočio sam još jedan dan treninga masirao i stavljao obloge ali bez uspjeha. Probao sam trčati u utorak i nakon par kilometra bol je malo popustila ali sam shvatio kako sad trčim tako da prvo udarim više unutrašnjom stranom stopala iako sam zapravo supinator. To je malo iziritiralo skočni zglob pa sam još na jedan dan preskočio trčanje. Prvi dan studenoga je bio sunčan i nisam mogao odoljeti još jednom kupanju. Nadao sam se da će hladna voda pomoći, ali nije. Probao sam trčati u četvrtak na stadionu u svojim najnovijim i najmekšim tenisicama. Računao sam da će mi tartan staza i meke tenisice te činjenica da je desna noga u vanjskom dijelu pa je opterećenje više prema palcu pomoći ali nije. Na kraju treninga dok je Bruno slavio svoj rođendan i PB u maratonu još sam dobio i neku vrstu kritike ili prigovora da sam čudak jer ne dolazim na utrke i upoređen sam sa tamo nekim ... da ga ne spominjem jer zapravo ja uopće ne smatram da je čovjek čudak. Zar zapravo nismo i svi mi pomalo. Možda me to povrijedilo jer je istina, nisam siguran. Znam samo da ja sebe vidim drugačije i zašto bi to mišljenje mjenjao.
Uzeo sam još dva dana pauze i u subotu umjesto trčanja otišao na plivanje. Vrijeme nije bilo baš sjajno. Dosta jaki zapadnjak je dizao neugodne valove što je malo otežalo plivanje. No odijelo koje sam prvi put obukao je kompenziralo dio problema i usprkos valovima svoju uobičajenu rutu od "klaonice" do Stoje i nazad sam odradio za skoro 4 minute brže nego inače. Znači ipak odjelo doprinosi plovnosti i smanjuje otpor. Osim toga bilo mi je i ugodno toplo. Jedino je žena bila zabrinuta pa je kao kad sam davno prije ronio i lovio ribu hodala uz obalu da me ne izgubi iz vida. Ne shvatam što ima zabrinjavajuće u plivanju.
Možda je zamišljala onu veliku bijelu psinu koju su vidjeli nedavno kod Riminija. Možda se brine zbog gomila meduza. Zapravo rebraša koji osim nelagode kad rukom uletiš kroz njihove nakupine ne predstavljaju nikakvu opasnost. Što u vodi može poći po zlu? Ništa mi ne pada na pamet, a tek nakon plivanja. Samo sam još više gladan nego obično i ponekad imam lagani muskulfiber ako pičim malo duže i intenzivnije ali ipak u plivanju ne nalazim onaj pravi užitak.
Na trčanju se kako sad izgleda ozljedim i prije nego krenem i gdje je u tome užitak ili gušt?
Na moje veliko razočaranje niti u nedjelju nije došlo do promjene na bolje.
U Medulin na otvaranje "Istarske zimske lige" ionako nisam mislio otići već sam se nadao prvoj dužini preko 20 km nakon više od četiri mjeseca. Očito da to neće ići. Na brzinu sam smislio utješnu vožnju biciklom na Kamenjak. Puhao je fortunal od juga pravo u lice. To mi je zapravo prijalo iako sam i relativno ravne dijelove morao vozititi na lakšem prijenosu, a moji kvadricepsi su jedva čekali kad će kakva nizbrdica. Kao da sam uživao kažnjavajući ih za nešto što nisu skrivili. No nisu se mnogo veselili na nizbrdici. Po Kamenjaku je vožnja nizbrdo kao obuzdavanje poludjelog pneumatskog čekića, a sjedenje na sicu i odmor nogu jednostavno nije opcija. Trebao sam ići u Ližnjan, po ravnom i zemlji je ipak puno lakše. Za nešto manje od dvadeset kilometara trebao mi je gotovo sat uvremena. Zastao sam samo na tren na samom kraju Istre i bacio pogled na Medulin prema sjevero-istoku. Tamo se trčala zimska ali nisam osjećao nostalgiju zbog toga što nisam tamo.
Kao da mi je netko ogadio zimsku i trčanje ... ma boli me k... imam bičikletu, vodu, mandarinu, čokoladicu. Mogu se baciti u more, mogu leći u zaklon jedne od uvala i pustiti muda na sunce što je netom izašlo. Ne, ipak žurim nazad možda popodne stopalo bude ok pa odem trčati. Tri minute je trajao povratak. Pad na prvoj lokvi pored koje je prednji prošao dobro ali zadnji otklizao duboko u blato i zapeo, a ja preletio preko. Srećom bez većih posljedica. Zaključio sam kako sam se previše opustio i odlučio da više ne uljećem u rizične prolaze već penzionerski stanem i sjašem sa svog limenog vranca. Negdje su na putu kamenčine veličine manje lopte i kad ih zaobiđem prednjim moram već manevrirati da izbjegnem novi ali mi zadnji naleti na to sranje i odskočim pol metra ljevo ili desno, a ako noga sklizne sa pedale ostadoše jaja na štangi.
Na prvoj laganoj uzbrdici mi se upravo to i desilo. Puko lanac i muda po štangi. Još se i zaglavio u mehanizmu zadnje kazete i opružio iza ko pregažena zmija. Više od 18 km do kuće, bez lanca, sa bolnim jajima. Kontam u sebi ima li u svemu tome išta dobro ili gdje je nedaj bože užitak? Vjetar je sad u leđa, a kad prođem Kamenjak i dođem iznad groblja u Premanturi do Volma imam uglavnom nizbrdicu. Moći ću malo da se spuštam ... to je izgleda jedini užitak.
Malo guranja, malo vožnje na jednoj pedali kao na romobilu i veći dio od Volma do kuće trčanje sa biciklom pored i rancem na leđima. Garmina sam isključio kad sam par minuta petljao oko lanca pokušavajući ga izvući iz mjenjačkog mehanizma ali se nije dao. Morao sam ga povući gore i vezati oko poprečne štange. Poslje se više nisam zamarao sa njime. Nije čudo što se žena iznenadila kad sam došao relativno brzo jer sam hodao, trčao, vozio "romobil" i spuštao se nizbrdo dosta brzo rizikujući koliko sam mogao da se što više kotrljam. I sam sam se iznenadio kad sam stigao nazad za oko sat i četrdeset minuta. Ona je još pokušavala dogovoriti da netko ode po mene kad sam banuo. Kao da nisam nikad hodao iz Premanture kući. Eto pravi mali triatlon za vikend ali nema u tome nikakvog užitka, nešto fali. Sad osim koljena koje je skoro ok, još uvijek boli stopalo, prepona od udarca na štangu, ručni zglob na kojeg sam aterirao ... ma boli me k...c za sve idem na jedan duži GO. Tamo do Nove Godine, ova je ionako za k..
Nema komentara:
Objavi komentar