Još me pomalo kopkalo kako trčati maraton bez ijedne dužine i to trčati u društvu sa dečkima koji su cijelo ljeto gazili asfalt dok sam ja pokušavao biti nešto drugo kao recimo ta blesava ideja sa plivanjem. Nisam niti pokušao trčati onaj test u četvrtak. Ne zato što se bojim rezultata već zato što sam smetnuo sa uma da je u 7 sati već mrkli mrak i opet ću bez veze ubadati točan puls ... ma dok...ca! Pridružio sam se onoj maloj ekipici. Dva maratonca i jedan polumaratonac koji su trebali trčati malo tempa tek toliko da odrade još taj zadnji trening prije utrke. Trčali su maratonski tempo koji su planirali. Znači oko 4:40/km, a ja sam provjeravao dali pri tome mogu normalno pričati ili im je to malo previše. Bio sam siguran da obojica mogu brže od toga jer su mi tako djelovali ali svatko tu utrku trči sam i ono što netko(ja) misli nema velikog značaja. Iako sam taj tjedan napravio dosta kilometara i prvi put u zadnja četiri mjeseca spojio tri treninga za redom još sam u subotu odlučio da i po prvi put trčim dulje o 15 km. Nije mi se išlo daleko od kuće pa je ponovo izbor pao na Drenovicu. Tamo svaki krug dodaje nešto više od 3 km i oko 50 m uspona. To znači malo preko 18 km. Valjda sam kao magare naučio Drenovicu trčati uvijek u istom tempu i jedino mi sa uvjetima i spremnošću varira srednji puls. Obzirom na sve do sada mnogo sam spremniji u odnosu na 2015 godinu prije one velike pauze. U prošloj godini sam isto trčao samo jednom, negdje na početku priprema za maraton, a ove godine sam trčao jednom u januaru. Znači relativno dobro spreman i samo mjesec dana nakon svog najboljeg rezultata u zimskoj lizi. Sad ovo izgleda skoro isto tako dobro. Nema nikakvog znaka da mi je trčati dulje od sat i pol čak i po Drenovici previše.
Ipak sam navečer malo osjetio koljeno. No rano ujutro kad sam krenuo za Ljubljanu već je bilo sasvim uobičajeno. Preživio sam sasvim dobro put bez zaustavljanja osim za vinjetu. Iako stisnut na uskom prednjem sjedalu u sredini i malo iskošenih nogu išijas me nije mučio.
Ljubljana nas je dočekala u sumaglici koju je uskoro zamijenio dosta neugodan vjetar. Odmah me sve asociralo na moj prvi maraton. Pitao sam se kao će biti maratoncima ove godine? Meni je te godine izgledalo jako hladno pa sam stavio termo maju sa dugim rukavima i još dvostrukim prednjim dijelom protiv vjetra. Tada me brinulo da se ne pothladim i kako će reagirati moja leđa bandažirana zbog ukočenosti samo tjedan dva prije utrke. Zapravo sam se skuhao, a vjetar mi je smetao samo dok smo trčali kroz jednu jako dugačku ulicu. Čini mi se da je najljepše vrijeme bilo 2015 g kad nisam trčao već isto ovako fotografirao i bodrio svoje prijatelje. Već sam zaboravio kako mi je to bilo teško jer sam se ipak vratio kao trkač godinu kasnije. Sad me je odmah ponovo puklo i rekao sam, a i evo zapisao: "Više ne idem kao gledatelj". Pre teško mi pada iako pokušavam zatomiti taj osjećaj i uhvatiti bar dio atmosfere kroz objektiv. Da sam fotograf možda bi u tome i uspio ali ovako jednostavno znam da to mogu osjetiti samo ako nosim startni broj. Samo tada oni bubnjari sviraju za mene. Ovako ih čujem ali oni ne pozivaju mene već moje prijatelje dolje u masi tijela koja sva iščekuju taj nevjerojatno emotivni početak. Znam da ima mnogo onih koji idu iz utrke na utrku i možda se samo zabavljaju ili imaju neki drugi plan ali oni koji su uložili sav svoj trkački imetak, sve što su mogli. Koji su strepili do zadnjeg dana kako će sve pripreme proći. Oni sad imaju još jednu najtežu odluku i pitanje? Kako trčati da dočekam kraj ponosan na sve što sam uradio, a ne razočaran i pobijeđen. Izdan od vlastitog sebe. Htio bi vjerovati kako su svi takvi. Takvi su moji prijatelji Ljubo i Dražen kojem je to prvi maraton. Takav je nadam se i Raul u svom drugom pokušaju. Za Bruna znam da će ići mudro možda malo suzdržano ali opet hrabro. Gorana ne moram niti spominjati, on se toliko puta istrošio ali dokazao da ide do kraja makar završio u bolnici.
Nema komentara:
Objavi komentar